Sudbina Lotove Zene

D. Alan Aycock

Sudbina Lotove žene

Strukturalno posredovanje u biblijskoj mitologiji

Tema koja se ponavlja u mitologiji dovodjenje je junaka ili razbojnika u nepokretno stanje, njegovom/njezinom pretvorbom u neživi predmet. Koliko znam, Levi Strauss je prvi ponudio zadovoljavajuće tumačenje teme imobilizacija/transformacija, svojom analizom Tsimshianskog ciklusa o 'Asdiwalu': pretvorba lovca Asdiwala u kamen konačni je ishod složenog niza simetričnih geografskih, društvenih, ekonomskih i kozmoloških opozicija izraženih u mitu koje se razvijaju dijalektički, i gde Asdiwalovi pothvati predstavljaju dinamično posredovanje teze i antiteze. ^ak je i Mary Douglas, koja nipošto nije nekritična prema Levi-Straussu, primijetila: “Neki možda nisu vjerovali da mitovi mogu imati razradjenu simetričnu strukturu. Ako je tako, trebalo bi uvidjeti svoju grešku.

Stoga, da bismo protumačili neki primjer imobilizacije i transformacije, moramo očevidno razmotriti širu simboličku strukturu mita, ukoliko ona izražava proturječne dogadjaje ili tendencije. Potom se moramo upitati da li lik, koji postaje nepokretan i izmijenjen, predstavlja takvu središnju točku izmedju tih proturječnosti da se mitski zaplet ne može dalje odvijati dok se ne dodje do toga dramatičnog rješenja.

Cilj mi je da ovim napisom pokažem kako nam gore opisani ‘recept’ omogućuje da razumijemo pretvorbu Lotove žene u stup soli, što bi inače ostalo tajanstvenim mitološkim dogadjajem. Da se taj cilj ne bi činio beznačajnijim negoli jest, napominjem odmah da je mit o Lotu strukturalno analogan mno-gima drugim značajnijim mitovima Staroga i Novog zavjeta, te očekujem da će odgonetka sudbine Lotove žene, uz objašnjenje pripadne joj simboličke strukture, ukazati na zanimljive odjeke u celokupnoj hebrejskoj i kršćanskoj mitologiji.

Što se tiče novije kritike ‘strukturalističkih’ tumačenja Biblije profesora Juliana Pitt-Riversa (1977), uložio bih, medjutim, tri prosvjeda. Prvo, iako držim da je ovaj esej nadahnut djelom Claude Levi-Straussa (kao i tekstovi Sir Edmunda Leacha), nije mi namjerom djelovati unutar bilo kojih njegovih teoretskih parametara, niti izvesti analizu koju bi i Levi-Strauss uzeo za ‘strukturalističku’. To što sam napisao valja suditi prema postignutome. Drugo, ne kažem da ova analiza otkriva jedinu poruku mita o Lotovoj ženi; sasvim je moguće da ima onoliko egzegetski vrijednih poruka, koliko bi se našlo osoba sklonih hermeneutici. Jedino mjerilo uspjeha jest interpretacija koja bi osim mene, intelektualno i estetski zadovoljila barem i neke moje čitatelje. Treće, ne prihvaćam Pitt-Riversovu zabranu da se strukturalnoj analizi podrvgne bilo koji tekst što pripada izmišljenom razmedju što ga on povlači izmedju mita i ‘stvarne’ povijesti. Držim ‘irever-zibilnost’ i ‘progresiju’ povijesti čudoredja sastavnim dijelom poruke/poruka teksta, a ne njegovim izvanjskim ćimbenikom, i stoga predmetom istoga pristupa kao što je to i svaki drugi dio teksta. Shodno tome uvrstio sam taj ćimbenik u svoju analizu.

Neću opširno ispripovijedati mit o Lotu, zato što je dostupan svim čitateljima koji nisu upoznati s pojedinostima. Pri proučavanju mita, odmah sam zamijetio niz proturječnih dogadjaja koji ‘zagradjuju’ pretvorbu Lotove žene u stup soli.

Prvo, mit počinje pričom kako Lot iskazuje gostoljublje dvojici prerušenih andjela koje je poslao Bog da ga izvijeste o tome koliko je Sodoma griješna. Gostoljublje se, prema mores starih (ali i modernih) semitskih naroda, iskazivalo blagovanjem beskvasna kruha. Kraj mita, s druge strane, govori o Lotovoj opijenosti vinom što su mu ga dale kćeri. Tako slijed što otpočinje suzdržanošću i društvenom formalnošću, završava neumjerenošću i zanemariva-njem društvenih pravila.

Druga tema usko povezana s prvom tiče se identiteta Lotovih pratilaca. Na početku mita to su dva prerušena, Lotu nepoznata muškarca. A na kraju, pratilje su mu dvije žene ‘prerušene’ Lotovim pijanstvom u više negoli prisne prijateljice.

Treće, mit počinje Božjom prijetnjom da će uništiti Sodomu, a završava stvaranjem plemena Moabaca i Amonaca, poteklih iz incestne veze Lota i njegovih kćeri.

Četvrto, mit se isprva zbiva unutar sodomskih zidina, a na kraju u pećini, u brdima iznad Soara. Ta se zemljopisna izmena može najbolje shvatiti kao kontrast izmedju ‘kulture’ grada i ‘prirode’ pustinje – suprotnost s kojom su upoznati proučavatelji Levi-Straussa i Sir Edmunda Leacha.

Konačno, mit počinje u društvu homoseksualaca koji, zbog svoje (očevidno isključive) seksualne sklonosti ne mogu imati djece (a prerušeni andjeli simbolički osljepljuju/kastriraju muškarce u Sodomi). Mit završava incestnom vezom u koju su se upustile Lotove kćeri s opravdanjem da moraju roditi djecu (lokalitet gdje se zbiva taj dogadjaj nalikuje utrobi – pećina u brdima iznad Soara).

Vratimo li se sada problemu posredovanja, pitat ćemo se kako čudnovata pretvorba Lotove žene u stup soli ‘razrješava’ navedene proturječnosti?

Ključ moje rasprave jest upravo to što se Lotova žena pretvorila u stup soli: ta bi se neobična sudbina najjasnije mogla protumačiti u etnografskom kontekstu drevnoga Sredozemlja. Starim je Hebrejima sol imala tri glavne konotacije: prvo, ona biješe sim-bol pročišćenja, očuvanja i besmrtnosti; drugo, bila je simbol siromaštva i neplodnosti; treće, simbo-lizirala je savez, kako pri zaključivanju mirovnih pregovora, tako i pri ženidbenim ugovorima. Sva su tri značenja relevantna za moju raspravu (pret-postavljam da činjenica što u geografskom području o kojemu govori mit zaista ima puno soli, neće ni potkrijepiti ni poništiti ovdje ponudjeno objašnjenje).

Razmotrimo najprije sol u odnosu na društvenu suzdržanost Lotova gostoljublja prema prerušenim andjelima, i u odnosu na društveni prestupak Lotova pijanstva. Poznata semitska metafora izjednačava gostoljublje sa solju koju dijele domaćin i gost; zaista, svako druženje za stolom, uključujući žrtve ponudjene Bogu, propraćeno je primjerenim zači-njanjem solju. Zapravo, čak bi se moglo reći da je sudbina Lotove žene iznimnom potvrdom društvenosti: ona je ponudjena kao žrtva Bogu gotovo na isti način kao što je Lot ponudio hranu prerušenim andjelima, a kćeri muškarcima Sodome u znak potvrde pretjerana osjećaja politesse. Nasuprot tome, zamijetit ćemo nedostatak društvene suzdržanosti u Lotovu pijanstvu, jednačeći to sa neposlušnošću njegove žene, zbog čega se pretvorila u sol. Još su važnija, mislim, božanska uplitanja što izravno utječu na primjere društvene suzdržanosti, odnosno prestupa: prerušeni andjeli na čudesan način izbavljuju Lota s obitelji iz Sodome i od njezinih stanovnika, što je nagrada za gostoljubivost. Bog, prihvatajući Lotov ‘žrtveni' dar, istodobno kažnjava njegovu ženu poradi njezine prekomjerne vezanosti uza grad osudjen na propast. Lotovo ‘sveto’ pijanstvo (ima reći o tom predmetu u norveškim i indijskim kontekstima) spašava ga od krivice zbog incesta, što se pak na drevnom Bliskom istoku vezivao uz zamišljaje božanstva i izuzetnosti. Sol je tu važna da bi podsjetila na posredovanje izmedju Boga i čovjeka.

Opreku izmedju identiteta Lotovih gostiju i njegovih kćeri, upravo razrješava njegova žena. Zaplet logično zahtijeva neki prijelaz od Lotova odnošaja s dvojicom andjela, do njegova odnošaja s vlastitim kćerima. Njegova žena omogućuje takav prijelaz ili posredovanje, jer utjelovljuje vrijednosti i kćeri i andjela: poput kćeri, Lotu je žena družica i član domaćinstva, ali, kao i mnogi likovi u mitologiji Petoknjižja, nikad se ne imenuje, niti je genealoški vezana uz nekog patrijarha. S obzirom na potonje, ona je slična strancima koji se pokazuju andjelima; zaista, možemo čak reći da je njezina sudbina nekom vrstom apoteoze, kakvu doživljavaju i drugi mitološki likovi klasične starine.

Proturječnost izmedju uništenja Sodome i stvaranja Moabaca i Amonaca, što proizilazi iz strukture mita, opet nas vraća slici soli koja predstavlja sudbinu Lotove žene: diskontinuitet do kojega je došlo uništenjem gradova Sodome i Gomore, i kontinuitet koji podrazumijeva božanski blagoslov kako bi nastale nove društvene skupine, stari su Hebreji obuhvaćali idejom saveza potvrdjenog uzimanjem soli. Može se u jednu ruku reći da savez uključuje diskontinuitet: jer za sobom povlači obostrane obaveze što ih sudionici utvrdjuju kao nove, i koje nisu morale prije postojati (kao u bračnom ili u mirovnom ugovoru); u drugu ruku, savez traži imprimatur, dozvolu predaka, koja najposlije potječe od Božjeg autoriteta, te mora biti ovjeren kontinuitet koji podrazumijeva stvaranje bilo kojeg društvenog oblika. Tako preobrazba Lotove žene predstavlja savez izmedju Boga i Lota koji se formalno mora propratiti uzimanjem soli. Naravno, sol se ovdje može shvatiti i kao simbolično očuvanje saveza.

Mislim da bismo zemljopisno putovanje Lota i njegove obitelji iz Sodome u brda iznad Soara, trebali stoga shvatiti kao metaforički obred prijelaza iz staroga društva u novo. To valja povezati sa simboličnim imobilizacijama što postoje u mnogim kulturama kako bi se naglasio nedruštveni značaj osoba u posljednjoj fazi obreda prijelaza. Trajnu zemljopisnu nepokretnost Lotove žene u pustoši Prirode izmedju stare Kulture Sodome i nove Kulture što nastaje u pećinama soarskih brda, valja stoga tumačiti kao moralnu analogiju njezinu nepromjenljivo rubom statusu u obredu prijelaza, stari Hebreji koristili pričuvno svojstvo soli u nastojanju da očuvaju čistoću i trajnost statusa što ga valja osvojiti.

Proslijedimo li tako dalje, možemo reći da je Lotova žena, s obzirom na status žene i majke, anomalna i društvu homoseksualaca koje je napustila, i incestnom ménage a trios što započinje. Njezin posrednički položaj zato i mora postati nepokretnost, jer bi se našla u proturječnoj situaciji bilo da krene naprijed, bilo natrag. Možda je jalovost soli jedinstveno prikladna slika za Lotovu ženu kao ženu i majku u oba društva, jer su im njezine reproduktivne funkcije nevažne.

Naposljetku, položaj Lotove žene kao žene i kao genealoškog ‘stranca’ takodjer je osudjuju na nepokretnost izmedju početnih i završnih dogadjaja mita. Proučimo li ‘odvratnosti’ u Levitanskom zakoniku, vidi se da su stari Hebreji, kao i mnogi drugi narodi, izjednačili pravila o hrani i pravila o spolnosti. U oba slučaja pravila napose naglašavaju ‘odvojenost’ djelovanja, a one koji se svjesno drže pravila što odvajaju različite vrste hrane, s jedne strane, i različite vrste spolnih partnera s druge, naziva ‘čistima’ i ‘besprijekornima’. Odnošaji s osobom istoga pola, ili s osobom iz krvnoga srodsva stoga su ‘odvratni’ i ‘nečisti’. Tako je i Lotova žena kao žena, anomalna sodomitskom društvu: kao član (pretpostavimo) obiteljske skupine odvojena od Lota, ona takodjer odudara od njegova incestnog odnošaja s kćerima. Stoga se može pretpostaviti da sol u koju se je pretvorila nema samo konotaciju jalovosti, već i čistoće, jer ona ne može, po pravilu, sudjelovati u odvratnostima i nečistoći ni Sodome, niti brdskih pećina.

Rekao bih, možda preuzetno, da sam otkrio simetriju i proturječnosti u mitu o Lotu, te da je sudbina Lotove žene neizbježna pa odgovara njezinoj ulozi posrednika izmedju tih proturječnosti. Kako sam već napomenuo, ova teza neće doći do punog izražaja ako se ne bude i drugdje primenjivala. Čak i jednostavno propitivanje pokazat će da u biblijskoj mitologiji postoji mnoštvo nepokretnih ili u kretanju spriječenih likova: Noa u barci navrh Ararata, Izak svezan za žrtvenik ispod Abrahamova noža, ovan koji će ga zamijeniti zapetljan u grmlje, te Isus na križu – od najznačajnijih su primjera. [toviše, oprečnosti koje sam pronašao u tom mitu spadaju u standardne teme: neumjerenost i suzdržanost u odnosu na hranu i spolnost, grad i pustinju, dvoznačan položaj žene u formalno patrilinealnom društvu i odnos saveza prema žrtvovanju, namisli su što tvore ključne metafore u cijelom Starom i Novom zavjetu.

(Iz knjige Edmunda Leacha i D. Alana Aycocha: Strukturalističke interpretacije Biblijskog mita, August Cesarec, Zagreb, 1988. Prijevod Gordane Slabinac)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License