Sudbina Jevreja U Banatu

Teodor Kovač

U pomen 70. godišnjice uništenja banatskih Jevreja
Sudbina Jevreja u Banatu

Ilegalni i legalni boravak Jevreja u Banatu tokom okupacije za vreme Drugog svetskog rata

Sudbina Jevreja u Banatu od prvog dana okupa-cije imala je neke specifičnosti o čemu se nedovoljno zna i o čemu je malo pisano i u monografijama o Holokaustu (1- 8).
Od samog početka okupacije evidentirani, Jevreji sredinom avgusta 1941. deportovani su u Beograd. Muškarci su ubrzo streljani, dok su žene s decom usmrćene gasom do sredine maja 1942. (9, 10).
Prema podacima popisa stanovništva iz 1931, poslednjeg pre Drugog svetskog rata, broj stanovnika Banata bio je 585.579 Srba 261.123, s nemačkim maternjim jezikom 120.450 (od njih bilo je 1.874 Jevreja - popisani su se izjašnjavali o tome koji im je jezik bio maternji), Mađara 95.867 (11-13).
Uprkos tome što nemačka nacionalna grupa nije bila najbrojnija i nije imala apsolutnu većinu nigde na većem području, ponegde još pre ulaska nemačke vojske u Banat je prigrabila svu vlast u svoje ruke i postala neprikosnoveni gospodar u celom Banatu, pogotovo gde ih je bilo u većem broju (6,10) ili kako se u narodu kaže, bila je „Bog i batina“.
Jevreja u Banatu bilo je pred sam Aprilski rat oko 4.200 ili nešto manje, u zavisnosti od izvora koji se koristi (10, 12, 13).
Koliko su se tamošnji Nemci osećali superiorno, vidi se i iz činjenice što su nameravali za 1. maj, dve nedelje posle ulaska nemačke vojske u Banat, to „svoje“ područje da proglase „Slobodnom drža-vom“ (Freistaat). Kada su se uverili da je Bačku okupirala mađarska a ne nemačka vojska, želeli su da Banat proglase bar za „Gau“, županiju (taj ter-min bi bio najprikladniji prevod reči „Gau“) (11, 12). Odluka da Banat dobije takav status kakav je dobio, da bude administrativno uključen u Srbiju, bila je Hitlerova, on ju je odobrio (!).
U stvari, domaći nemački rukovodioci Banata faktički su imali veću samostalnost nego, na primer, NDH. Kada se za nameru banatskih rukovodilaca saznalo u Berlinu, Rajnhard Hajdrih (Reinhard Heydrich), jedan od najbližih saradnika Hajnriha Himlera (Heinrich Himmler), šefa Gestapoa i drugih službi bezbednosti Nemačke i svih teritorija pod nemačkom vlašću, naredio je da se sve mere u pomenutom smislu odmah obustave „ako je potrebno primeniti i vojnu silu“ (11,12).
Nemačko rukovodstvo Banata nameravalo je da Banat načini - ako već ne može da postane država, onda makar da bude županija - centar oko kojeg će se okupiti svi Nemci duž toka Dunava, iz Mađarske, Slovačke, Hrvatske, Rumunije. A posle pobedo-nosnog ishoda rata nameravalo je da stvori veliku županiju koja će biti na jugoistočnoj granici Ne-mačke, bedem nemačkog životnog prostora. U stvarnosti, ta ideja nije bila izliv velikog patriotizma. Hitler je još ranije rekao da Nemce van granica Nemačke treba vratiti u Nemačku, jer su se u protekla dva i po veka „raznemčili“. Na njihovo mesto terbalo je dovesti drugo stanovništvo. Takva ideja se nimalo nije sviđala banatskim Nemcima. Oni bi u novo-staroj domovini bili „dođoši“, a takve malo ko dočekuje raširenih ruku. Osim toga, izgubili bi vlast koju imaju i sve što su uspeli da prigrabe od materijalnih dobara pljačkom, iznuđivanjima, ucenama i na druge slične načine.
Bukvalno, odmah po odlasku jugoslovenske a još pre ulaska nemačke vojske, počeli su s poni-žavanjem, šikaniranjem, maltretiranjem, prinu-đivanjem, mučenjem Jevreja, a pljačku nikad nisu propustili. Valja reći da nisu bili nežni ni prema Srbima (11-14).
Najpoznatiji nemački hroničar Banata, posebno Vršca, Feliks Mileker (Felix Milleker) u svom dnevniku, detaljno je opisao šta su njegovi su-narodnici činili Jevrejima, svojim dojučerašnjim komšijama (15).

Iz dnevnika Feliksa Milekera

Mileker je umro 26. aprila 1942. a 5. juna, u vršačkoj Gradskoj kući održana je svečanost povodom otvaranja „Naučnog instituta za istra-živanje geneze i istorijskog prava nemačke naro-donosne grupe u Banatu“. Tim povodom, u prisustvu predstavnika okupacione civilne i vojne vlasti, održana je svečanost kada je rektor Univerziteta u Beču, uz odavanje počasti i priznanja Milekeru za njegov rad, uručio posthumno odlikovanje „Princ Eugen“ (15). Da su znali šta je Mileker pisao o njima u svom dnevniku, sigurno mu ne bi odali toliko počasti i priznanja, nego bi se trudili da njegov dnevnik što pre unište (16, 17).

RASISTIČKI ZAKONI

Po Nirnberškim zakonima o „rasnoj čistoći“ iz septembra 1935. ozakonjena je dotadašnja praksa izdvajanja Jevreja iz društva, iz sredine u kojoj su do tada živeli. Po tim zakonima o „rasnoj čistoći,“ Jevreji su označeni da nisu narod i nema značaja da li pripadaju jevrejskoj ili nekoj drugoj veri. Zbog toga pokrštavanjem ništa se ne menja u rasnom pogledu njihovom rasnom obeležju, tako da pokrštavanje nema značaja. Jevrejska rasa je manje vredna i štet-na je za druge rase. Zbog toga Jevreji moraju biti izolovani iz društva, pre svega od „arijevske nemačke rase“. Ukratko, moraju biti izolovani od drugih naroda ili, po uobičajenoj nacističkoj terminologiji, od drugih rasa.
Na dan 20. januara 1942. na jezeru Van (Wann-see) u Berlinu, u vili koja je ranije pripadala jednom jevrejskom industrijalcu, bila je pretvorena u neku vrstu odmarališta tokom vikenda za visoke funkcio-nere SS-a. Tamo je održana konferencija u isto-riografiji nazvana Vanze-konferencijom. Njom je predsedavao Hajdrih, dok je potrebne podatke o broju Jevreja u pojedinim državama Evrope dao i zapisnik vodio, Adolf Ajhman (Adolf Eichmann), odgovoran za „Jevrejsko pitanje“ u nacističkoj hijerarhiji, potonji organizator deportacija Jevreja iz evropskih država u logore smrti.
Konferencija je imala zadatak da se postigne dogo-vor o koordinaciji u sprovođenju što bržeg i što efikasnijeg izvršenja Hitlerovog naređenja za „konačno rešenje“, kako su nacistički funkcioneri obično zvali uništenje evropskog jevrejstva. Hitle-rovo pismeno naređenje za ovu akciju nije pro-nađeno. Poznato je da je znao i najvažnije, sudbonosne odluke da izda samo usmeno. Himlera je primao u svom kabinetu bez svedoka (18), verovatno mu je prilikom jednog takvog prijema i izdao naređenje za „konačno rešenje“. Uostalom, Hitler je o „konačnom rešenju“ više puta govorio i na masovnim javnim skupovima.
Konferenciji su prisustvovali visoki predstavnici službi bezbednosti, centrale nacističke partije i pred-stavnici najvažnijih ministarstava. Sastanak je počeo dužim Hajdrihovim uvodom, a zatim je bez disku-sije prihvaćeno da svim raspoloživim sredstvima, svako u svom sektoru, podrži izvršenje dobijenog zadatka. Posle se raspravljalo o tome kako da se postupi s onima koji potiču iz mešovitih brakova.

Vila na jezeru Van (Wannsee) u Berlinu, je ranije pripadala jednom jevrejskom industrijalcu

Po zakonu o „rasnoj čistoći“, postoji kategorija Jevreji „prvog“ („polu“ Jevreji) i Jevreji „drugog“ stepena („četvrt“ Jevreji). U prvu kategoriju („polu“ Jevreji) spadale su osobe kojima su otac ili mati imali roditelje rođene Jevreje ili su i otac i mati imali po jednog roditelja Jevrejina. U drugu kategoriju, u kategoriju „drugog“ stepena („četvrt“ Jevreji) spa-dali su oni koji su imali samo jednog roditelja s jednim jevrejskim ocem ili majkom. Oni koji su rođeni kao Jevreji ili im se otac ili mati rodili kao takvi, bez obzira kada su pokršteni, smatrani su „pravim“ Jevrejima. Uoči rata u Nemačkoj bilo je oko 110.000 Jevreja „prvog“ i „drugog“ stepena. S tim u vezi razvila se živa diskusija. Jedni su se zalagali da bez obzira što imaju desetak procenata „nearijevske“ krvi ipak imaju daleko više "arijev-ske" krvi kao i „pravi arijevci“ i zbog toga bi uni-štenjem takvih osoba stradala i „arijevska“ krv. Drugi su zastupali suprotan stav: bez obzira koliko imaju „arijevske“ krvi, takve osobe imaju i krvi Jevreja i treba da se s njima postupi kao s „pravim“ Jevrejima. Tokom sastanka diskutanti postepeno su upadali jedni drugima u reč. Učesnici sastanka posluživani su konjakom i drugim „finim i kvali-tetnim“ pićima i, verovatno, konzumacije pića doprineli su tome, kako je Ajhman rekao na suđenju u Jerusalimu, da su se čule za takav skup ne-primerene reči zbog čega se zapisnik nije mogao više ni voditi.
Pitanje kako da se postupi s osobama poreklom iz mešovitih brakova, nije rešeno ni do kraja rata. Negde su bili tolerantniji prilikom ocenjivanja ko je Jevrejin u takvim porodicama, negde su bili manje tolerantni. Pri odlučivanju moglo se voditi računa i o tome da li je bračni drug Jevrejin „prvog“ ili „dru-gog“ stepena ili je, možda, „pravi“ Jevrejin, odnosno pravi „arijevac“, a u mešovitom braku sklopljenim pre donošenja „rasnih“ zakona, a mogli su biti od značaja i drugi faktori. Od onih koji su o tome odlučivali zavisilo je kakva će biti odluka, koga će deportovati u smrt, a koga neće. Ponegde su i decu iz mešovitih brakova ostavljali kod nejevrejskog roditelja, a to je najčešće bila majka, bez obzira što su po tada važećem „rasnom“ zakonu ta deca bila „pravi“ Jevreji po kome su zbog tog jevrejskog roditelja deportovali.
Upravo tako je bilo ponegde i u Banatu.

ILEGALNI BORAVAK

S obzirom na ponašanje lokalnih nemačkih vlasti, odnosa brojnih banatskih Nemaca i naređenja nemačkih okupacionih službi iz Beograda, Jevreji u Banatu su već početkom okupacije sa zebnjom svakog jutra strepili kakva će ih nova nevolja zade-siti tog dana. Iz priča izbeglica s okupiranih teritorija šta se tamo dešava, mnogi su rešili da prebegnu iz Banata u susednu Mađarsku, kao u najbližu državu gde, u to vreme, život Jevreja nije bio ugrožen. Drugi su nameravali da, krijući se sve vreme okupacije, ostanu u Banatu.
Evo nepotpunog spiska onih koji su se kraće ili duže vreme krili u Banatu:

- Ajzler (po nekima Hajzler) Stevan, mlinar iz Sanada, malog sela između Novog Kneževca i Čoke. Kada se i gde se rodio, autor ovog teksta nije saznao. Bio je deportovan s ostalim Jevrejima iz severnog Banata u logor koji se nalazio u mlinu kraj Novog Bečeja. Imao je prijateljicu Srpkinju s kojom je uspeo da uspostavi vezu i uspeo je da pobegne iz logora. Organizovali su originalnu „predstavu“, pravu lakrdiju - svatove, angažovali romske muzičare kako je to u tim krajevima bilo uobičajeno, sa flašama pića u ruci pravili se pijani, pevali, galamili i išli prema granici da pređu u Mađarsku, nudili i terali tamošnju pograničnu stražu da i oni piju „za sreću mlade i mladoženje“. To se graničarima svidelo i smejali se, pa su propustili da im zatraže isprave. Uspeli su. Stevan je dočekao kraj rata, vratio se u Sanad, ubrzo prodao svoj mlin i odselio se. U Sanadu se ne zna kuda se odselio i gde je posle živeo. Imao je sina Josifa, da li je rat preživeo s ocem ili ne, nije poznato. Da li je sin rođen iz veze s Stevanovom prijateljicom ili iz, možda, ranijeg Stevanovog braka, nije autoru ovog teksta poznato, kao što mu nisu poznati ni drugi podaci o Stevanovoj porodici.
- Greber Aleksandar (1927-2009), iz Zrenjanina. Otac Donat, Jevrejin, deportovan je i ubijen. Mati, Eržebet, Mađarica, rimokatoličke vere. Ona je imala rodbinu u Mužlji, selu blizu Zrenjanina, pretežno s mađarskim stanovništvom, odvela je sina svojim tamošnjim rođacima koji su ga primili, ali je Alek-sandar ubrzo prihvaćen i od srpskih seljaka u tom mestu i s njima radio poljoprivredne poslove, sve do oslobođenja. Tada je završio srednju školu, diplo-mirao i magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Bio je više godina predstavnik Privredne komore Jugoslavije u nekim azijskim zemljama. Važio je za aktivnog člana Jevrejske opštine u Beogradu, u jednom mandatu i njen predsednik. Umro je u Beogradu.
Verovatno se morao kriti, iako mu je mati bila „arijevka“, zbog toga što su mu roditelji pre venčanja potpisali sporazum da će deca iz njihovog braka biti članovi jevrejske zajednice i vaspitana kao Jevreji. Za vreme okupacije desetak dece iz iden-tičnih mešovitih brakova - otac Jevrejin deportovan i ubijen, a mati kao „arijevka“ ostala kod kuće s decom. Sva ta deca pohađala su školu u Banatu sve vreme okupacije. Ta deca nisu bila učlanjena u jevrejske opštine, niti su od okoline i rodbine smatrana Jevrejima. S obzirom da je bio član zre-njaninske Jevrejske opštine, Aleksandar se morao kriti u pomenutom selu, jer bio je upisan u članstvo tamošnje Jevrejske opštine.
- Hercog Franja (1916-1980), iz Zrenjanina. Kao student medicine u Zagrebu, došao je u vezu s komunistima. Po povratku u Zrenjanin početkom rata, u julu je otišao u tek formirani Severnobanatski partizanski odred, prvi u tom kraju, ali se odred raspao već prilikom prvog sukoba s policijom i vojnim formacijama. Franja je uspeo da izbegne hapšenje i da prebegne u Mađarsku i preživi rat. Posle rata diplomirao, postao cenjeni pedijatar u Čačku, gde je bio jedan od rukovodilaca u zdravstvenoj službi. Umro je u Čačku (1980) gde je i sahranjen (19-21).
- Kabiljo Benko (Benjamin), (ilegalno ime bilo mu je, izgleda, Branko) (1905-1943), rodom iz Beograda gde je živeo kao trgovčki pomoćnik, ali postoji i verzija da je živeo u Vršcu. Ta vršačka verzija izgleda manje verovatna, jer se krio u selu Pavlišu kraj Vršca, i logičnija je pretpostavka da bi ga lakše prepoznali da je pre rata živeo u Vršcu. Otkriven je 23. jula (ili juna) 1943. i uhapšen zajedno sa sedmoro meštana koji su ga krili. Streljan je 7. septembra u Zrenjaninu. S njim zajedno uhapšeni su Ljubinka Stajić, Mihajlo Stajić, Svetolik Nikolajević, Đoka Milošev, Stana Milošev, Zlata Milošev i Dimitrije Stajić. Ljubinka je odvedena u logor, ali je dočekala oslobođenje. Dimitrije je kao maloletnik posle nekog vremena, pušten iz zatvora, a svi ostali streljani su zajedno s Kabiljom, jer su krili Jevrejina, a bili i pristalice Narodnooslobodilačkog pokreta (22).
- Sekelj Jovan (1924), iz Zrenjanina. Nije se odazvao naređenju da se javi vlastima i time je izbegao deportaciju. Krio se na tavanu u roditeljskoj kući gde je kasnije smešten nemački oficir, iz Nemačke, koji ga je otkrio, hranio i omogućio mu da posle nekoliko meseci prebegne u Mađarsku, gde je preživeo rat. Posle rata je završio studije veterine, ali posle dugogodišnje bolesti umro je u rodnom gradu.
- Vajs Jene (Jenö), iz Vršca. Bio je smešten u vršačku duševnu bolnicu. Nije poznato da li je odista bio bolestan ili je tamo boravio da bi izbegao deportaciju. Otkriven je oktobra 1942. i streljan u Deliblatskoj peščari.
- Fajn Maksim, celu okupaciju preživeo je u svojoj kući, gde ga je krila supruga nemačke nacionalnosti. Bio je izbeglica iz Rusije, a po drugoj verziji bio je zarobljen kao vojnik carske ruske vojske u Prvom svetskom ratu. Posle rata stigao je u Zrenjanin, tu se oženio Nemicom, bavio se bašto-vanstvom i cvećarstvom (14).
Kao što je već navedeno, bilo je možda i drugih koji su se kraće ili duže vreme uspešno ili bezuspešno krili u Banatu, međutim, autoru ovog teksta to nije poznato.
Od šestorice navedenih Jevreja četvorica su se spasili. Iz toga se može zaključiti da je vredelo rizikovati skrivanje. Broj ovde navedenih ilegalaca i suviše je mali da bi se ovi podaci mogli genera-lizovati, ali ipak ukazuju da se onima koji su riziko-vali, usudili da se kriju i traže način da se spasu u pogodnom okruženju, u pogodnoj sredini, „isplatilo“. Izbegli su smrt.

LEGALNI BORAVAK

U Zrenjaninu od početka školske 1941/42. godine i još nekoliko godina posle oslobođenja, sve vreme radila je privatna Mađarska gimnazija s pravom javnosti. Tu gimnaziju redovno su pohađali i uče-nici iz mešovitih brakova, bez obzira što je Jevrejin bio otac i bio deportovan i ubijen ili je uspeo da na vreme prebegne u inostranstvo (Mađarsku ili u Dalmaciju pod italijanskom vlašću).
Istorijski arhiv u Zrenjaninu ima matičnu knjigu te gimnazije, ali u njoj, razumljivo, nije zabeleženo koji je učenik imao jednog jevrejskog oca ili majku, zabeleženi su samo osnovni lični podaci i postignute ocene.
Autoru ovog teksta poznata su imena desetak učenika iz takvih, mešovitih brakova, tj. učenika „pravih“ Jevreja po tada važećim zakonima o „rasnoj čistoći“. Tumačenje „rasnih“ zakona u Banatu bilo je neshvatljivo tolerantno. Kao primer takvog stava nadležnih okupacionih vlasti su učenici, po „rasnom“ zakonu „pravi“ Jevreji, redovno pohađali gimnaziju u Zrenjaninu. Nije verovatno da u jednom tako relativno malom gradu kakav je, tada, Zrenjanin bio, niko nije znao ko je otac ili mati tih učenika. Ipak, niko nije smatrao da su ti učenici, u stvari, „pravi“ Jevreji. Kako je moguće da to nisu znale tamošnje vlasti, zaista je teško shvatljivo. Možda je objašnje-nje u tome što ta deca nisu bila na spisku članova jevrejskih opština, međutim, za primenu tada važećih zakona ta činjenica nema značaja.
Toliko godina posle rata autor ovog teksta uspeo je da sazna neke podatke za sledeće učenike:
- Aladić (Aladics) Fedor (1927), iz Zrenjanina. Otac, Antun, Hrvat, direktor Zrenjaninske pivare. Mati Elvira rođ. Grinberger (Grünberger), Jevrejka. Cela porodica preživela rat.
- Boral Ivan (1929-2009), iz Zrenjanina. Otac Martin, Jevrejin. Trgovac ogrevom i drvima. De-portovan i ubijen. Mati, Marija rođ. Annau, Mađarica nemačkog porekla. Posle rata Ivan je diplomirao na Ekonomskom fakultetu i radio kao jedan od rukovodećih ekonomista u poljoprivredno-industrij-skom kombinatu „Servo Mihalj“ u Zrenja-ninu. Umro u rodnom gradu.
- Farago Franja (Ferenc), (1928), iz Zrenjanina. Otac dr Đorđe, internista. Jevrejin. Iako već rođen kao hrišćanin, zbog tada važećih zakona deportovan i ubijen (17. ili 18. XI 1941). Mati, Julia rođ. Bartek, Mađarica, ćerka aktivnog austrougarskog oficira, posle odvođenja muža radila kao knjigovođa u Zrenjaninu do penzionisanja 1965. Franja je posle rata diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalizovao neuropsihijatriju. Živi kao penzioner u Novom Sadu i u Arau (Švajcarska).
- Geduldig (Wesp) Ervin (Erwin) (1922), iz Vršca. Otac Imre, Jevrejin. Imućan trgovac. Mati, Rozalija rođ. Wesp, Mađarica. Pre udaje prešla u jevrejsku veru i bila aktivna i popularna članica jevrejskih ženskih dobrotvornih društava u Vršcu. Imre, znajući da će biti meta napada tamošnjih Nemaca kada preuzmu vlast po ulasku nemačke vojske, uspeo je da se na vrem domogne Dalmacije koju su okupirale italijanske vlasti, a one nisu ugrožavale život Jevreja. Internirale su ga na Korčulu, posle kapitulacije Italije prešao na italijansko kopno, nakon oslobođenja vratio se u Vršac. Mati je, u dogovoru sa jednim Mađarem, isposlovala dokument da je Ervin rođen u vanbračnoj vezi s jednim „arijevcem“. Otuda se na njega ne odnose antijevrejski zakoni i stoga se smatra pravim „arijevcem“ po „rasnom“ zakonu. Posle oslobođenja vratio se u Vršac i 1949. iselio u Izrael. Gde su mu živeli roditelji posle rata, nisam saznao.
- Holcer Klara (1928). Otac Karolj, Jevrejin, zubotehničar. Deportovan i ubijen. Mati verovatno Nemica. Klara je preživela rat. Druge podatke o njoj nemam.
- Poti Jožef (Póthy Jozsef) (1927). Otac Erne Bene (Ernö Benö), Mađar. Mati Frida rođ. Rozen-feld, Jevrejka. Cela porodica preživela rat.
- Semze (Szemzö) Antonija (1925) i Melitta (1927), iz Kikinde. Otac, dr Laslo (Lászlo, Ladislav) lekar u Kikindi, Jevrejin, uspeo je prvih ratnih dana da prebegne u Mađarsku, gde je preživeo rat. Pre početka studija prešao u katoličku veru. Mati im je Šarlota (Scharlotta), Mađarica, katoličke vere. Obe ćerke rođene su već kao katolkinje. Otac se posle rata vratio u Kikindu, tu je i umro. Obe ćerke umrle su posle rata.
- Švan (Schwán) Vladimir (1927). Otac Ferenc, činovnik, Mađar. Mati, Hilda, rođ. Kovač, Jevrejka. Vladimir je posle rata diplomirao na Filozofskom fakultetu srpski i mađarski jezik i književnost i te predmete predavao u Zrenjaninskoj gimnaziji. U porodici bio je i brat Ernest (1939). Cela porodica preživela rat.
U gimnaziji, kao što je navedeno, moguće je da je bilo još učenika iz mešovitih jevrejsko-nejevrejskih brakova, ali o njima autor ovog teksta nije saznao verodostojne podatke. Za navedene učenike podaci su sasvim sigurni.
Valja navesti da su sve vreme okupacije u Banatu preživele i 43 Jevrejke. One su pre udaje za svog nejevrejskog supruga, prešle u njegovu veru. Ceo rat su preživele sa svojom porodicom, a neke od njih su imale decu koja su redovno pohađala gimnaziju.
Za dvojicu „pravih“ Jevreja u Banatu, izdate su, koliko je poznato, dve dozvole da se na njih ne odnose antijevrejske mere, doduše, za onog iz Zrenjanina dozvola je ubrzo anulirana pa je i on kasnije streljan. Drugi je Avram Beraha, pukovnik vojske Kraljevine Jugoslavije, komandant garnizona u Pančevu. Kao pitomac Vojne akademije, bio je u istoj klasi s Milanom Nedićem, potonjim kvislinškim predsednikom vlade u Beogradu. Na Berahinu molbu, Nedić mu je kod nadležnih nemačkih vlasti izdejstvovao dozvolu da se on sa ženom izuzima iz svih antijevrejskih mera. On i žena Ela, rođ. Grac, preživeli su rat. Posle oslobođenja odselili su se kod dece u Karakas, gde su živeli ćerka Elica, iz prvog Avramovog braka i sin David, iz braka s Elom.
Posle deportacije Jevreja iz Banata, do kraja prve polovine 1942. u Banatu je bilo, ipak, sve više Jevreja. Nisu bili na slobodi nego u predratnom sudskom zatvoru u Zrenjaninu. Posle pomenute deportacije, pojedinci ili cele porodice koje su se krile u Beogradu ili u drugim mestima u Srbiji, pokušale su, bežeći kroz Banat, da stignu u Mađarsku i na tom putu su otkriveni i uhapšeni, nekada već na granici sa mađarske strane. U zatvoru je bilo i Jevreja koje su mađarske vlasti, s nekim neosnovanim obrazloženjem ili bez obrazloženja, predale vlastima u Banatu. Do sredime februara 1942. njihov broj postepeno se povećavao i bilo ih je oko 60, nešto više žena nego muškaraca. Režim pod kojim su ti zatvorenici bili, bio je zatvorski, ni nalik na onaj karakterističan za koncentracione logore. Čuvari su bili, delom, predratni čuvari u tom zatvoru, često pripadnici „nemačke momčadi“ (Deutsche Mann-schaft), neki vid pomoćne policije sastavljene od nemačkih mladića iz lokalne sredine. Nije bilo šikaniranja, pogotovo ne fizičkog maltretiranja. Izuzetak bio je jedan stražar, u stvari nije bio ni pravi folksdojčer, nije znao ni nemčaki, mada njegova maltretiranja nisu ugrožavala život zatvorenika. Žene nisu išle na rad, nisu napuštale ćeliju u kojoj su bile. Na rad su uglavnom išli mlađi, pod stražom. Obavljali su razne poslove. Na primer, praznili jevrejske stanove tamo gde je još nešto ostalo, kao što je težak nameštaj i drugo. U jednom stanu zatečena je kompletna „Encyclopedia Britanica“ pa su naredili su da se ta „britanska propaganda, to britansko đubre“, baci na smetlište. Kada su sre-dinom decembra svaki dan odvođeni u bivšu kasarnu na sortiranje stvari gde su mnogi Jevreji bili internirani pre deportacije i gde je bilo dosta zaostalih predmeta (govorili su im da će tu ostati „možda do kraja rata“), mnoge porodice su donosile iz svog domaćinstva razne predmete, od hrane do odeće. Zatvorenici su slabo nadziravani i moglo se i manje raditi nego što se očekivalo. Hrana je bila zatvorska, nisu bili previše siti, ali se nije gladovalo, pogotovo kada su na poslu, u kasarni, gde su nalazili raznu zaostalu hranu. Jedino su patili od hladnoće, jer se nigde nije ložilo ili se ložilo slabo, a te godine bila je jedna od najhladnijih zima tog veka (12).

Poseban „status“ u zatvoru imao je Aleksandar Hercfeld, apotekar (na slici). On je onaj Jevrejin kome je anulirana do-zvola da se na njega ne odnose antijevrejske mere. Bio je u istoj ćeliji s ostalim Jevrejima, imao je neke povlastice, nije išao na rad, supruga, Nemica iz Nemačke, mogla je da ga po-sećuje svaki dan što je i činila i ostajala je koliko je htela, donosila mu hranu, veš itd. Hercfeld je bio invalid iz Prvog svetskog rata, posle se oženio udovicom nemačkog oficira poginulog u ratu, usvojio je njihovu ćerku a i u braku s tom ženom imao je jednu ćerku. Kada su u Nemačkoj antijevrejske mere postale sve drastičnije, vratio se u Jugoslaviju, u Zrenjanin, jer je imao jugoslovensko državljanstvo. Tu je otvorio radionicu za preradu lekovitog bilja i pravio kesice sa čajem i to prodavao.
Posle okupacije žena mu je otišla jednom od tada vodećih generala u Srbiji koji je bio njen dobar poznanik, dolazio je kod nje i njenog pokojnog muža, s kojim je bio u istoj klasi u Vojnoj akademji. On je njoj obezbedio traženi dokument da joj se muž izuzme iz svih antijevrejskih mera, ali kada je taj general prekomandovan iz Beograda na drugu dužnost, jedan gestapovski funkcioner u Zrenjaninu mu je tu dozvolu anulirao.
Sredinom januara ispričao je da je njegova žena čula od nekih nemačkih funkcionera da će uskoro jedan broj jevrejskih zatvorenika pozvati na saslušanje i da tom prilikom treba da insistiraju na tome da su mađarski državljani koji su nečijom greškom stigli u Banat. Posle nekoliko dana, upravnik zatvora, Bauer (pričalo se da je pre rata bio kazandžija na selu), je pozvao neke zatvoranike, saslušao ih i na brzinu sačinio kratak zapisnik koji su saslušani potpisali. Srpski čuvari u zatvoru posle su rekli da će neki od saslušanih biti prebačeni u Mađarsku.
Nekoliko dana kasnije, oko 7-8 sati uveče, otklju-čana su vrata ćelije i ušli su dr Juraj (Georg) Špiler i Franc Rajt, dvojica najviših funkcionera službi bez-bednosti u Banatu, „strah i trepet“ celog Banata, pogotovo za srpsko stanovništvo. Ušli sa „Dobro veče, kako ste, imate li neku žalbu, da li vam je hrana dovoljna, da li vam je hladno“. Jedan od zatvorenika bio je na subotičkom Pravnom fakultetu nekoliko semestara „mlađi“ od Rajta koji je isto tamo studirao i s njim razgovarao, skoro bi se moglo reći, kao sa sebi ravnim, raspitivao se za neke zajedničke poznanike. Izašli su, bili su bez pratnje i Špiler im je izlazeći rekao da je tu bolje nego u Mađarskoj, verovatno aludirajući na pokolj u Novom Sadu, Šajkaškoj, Bečeju, koji se upravo tih dana dogodio.
Desetog februara 1942. petorica zatvorenika hitno su pozvani s rada u zatvor da se spreme, jer njih osmoro, petorica muškaraca i tri žene, biće isto po-podne vozom prevezeni u Novi Bečej da bi posle dva dana preko zaleđene Tise bili prebačeni u Bačku, u Mađarsku, gde su ih, na bačkoj strani, već čekala dvojica mađarskih žanadara na konjima (12).
U vezi ovih „legalnih“ zatvorenika mnogo toga je nejasno, čudno, neshvatljivo. Kako to da Jevreji koji su u begstvu kroz Banat otkriveni i uhapšeni sep-tembra, oktobra ili kasnije, dovedeni u Zrenjanin i zadržani više meseci u tamošnjem zatvoru, kada je koncentracioni logor Topovske šupe funkconisao i u novembru, gde su bili koncentrisani jevrejski muškarci iz Banata i Srbije još od leta? A i žene su zadržane u tom zatvoru još nekoliko meseci, iako su u logoru smrti „Sajmište“ (Judenlager Semlin) dove-dene žene s decom, već od sredine decembra 1941? Gestapo u Beogradu bio je nadležan i za Banat a zbog čega je onda pravljena ta razlika? Otkud to da je režim za Jevreje u zatvoru bio neuporedivo lakši nego u logoru na „Sajmištu“? Kako to da prilikom masovnog streljanja na pravoslavni Božić 1942. među streljanim nije bilo nijednog Jevrejina? To je bio, verovatno, jedini izuzetak tokom okupacije, kad su Jevreji dopunjavali predviđen broj za streljanje, dok je Jevreja još bilo, a ovom prilikom nisu nijednog Jevrejina streljali, iako su im bili, bukvalno, na dohvat ruke, jer je streljanje izvršeno u dvorištu zatvora.
Kako da se razume kriterijum (ako je uopšte bilo nekog kriterijuma) po kome su odabrali baš te osobe i zašto ni jednog više ili manje, da bi ih predali mađarskim vlastima? Svi saslušani rekli su isto prilikom formalnog saslušanja. Svi su bili nepoznati, za koje se niko nije zalagao, niko van zatvora nije ni znao da su još živi. I zbog čega je ta odluka uopšte doneta? Zbog čega je to odlučeno tada, a ne ranije ili kasnije? Gde se ikada dogodilo, bar u Srbiji, da dvojica najodgovrnijih funkcionera za bezbednost u Banatu dođu u ćeliju gde su jevrejski zatvorenici i s njima ćaskaju? Tada su jevrejski mu-škarci u Srbiji već bili streljani pre nekoliko meseci, ranije, skoro svi bez razlike. Odista, ne vidi se razlog za „isporuku“ osmoro Jevreja drugoj državi.
Da je među vlastima s jedne i s druge strane Tise postojao neki dogovor vidi se po tome što su na bačkoj, mađarskoj strani, već stajala dvojica žandara i čekala da Jevreji pređu zaleđenu reku. Neko im je to morao narediti. Odmah su rekli da ih vode u (pred-ratni Stari) Bečej u sresko načelstvo, a idući dan svi su odvedeni u Budimpeštu u tamošnji zatvor za one koji stižu iz inostranstva neregularnim putem.

UMESTO ZAKLJUČKA

Jevreji koji su legalno živeli sve vreme okupacije u Banatu bilo je malo. Ali ih je bilo i mnogi od njih preživeli su rat. Kome to mogu zahvaliti? U arhivima na teritoriji Vojvodine, Beograda, a posebno Banata, autor ovog teksta nije naišao ni na jedan dokument koji bi dao bilo kakav odgovor na ovo pitanje, kao što nije naišao ni na bilo koji dokument o stradanju banatskih Jevreja iz nemačkih izvora. Da li je to omogućio neki od najviših funkcionera okupacionih civilnih, bezbedonosnih ili vojnih vlasti?
Možda je crkva mogla biti inicijator za takvu odluku? Zbog toga sam se obratio Patrijaršiji Srpske pravoslavne i Nadbiskupiji rimokatoličke crkve u Beogradu. U Patrijaršiji su rekli da je arhiva iz rata sačuvana samo delimično, a u njoj nije pronađen neki dokument upućen nemačkim vlastima da se od antijevrejskih mera izuzmu neke kategorije Jevreja, na primer, one koje su prešle u neku hrišćansku veru. Rekli su, takođe, da će me obavestiti ako, ipak, pronađu neki dokument u navedenom smislu. U Nadbiskupiji je rečeno da im takav dokument nije poznat, ali ako bi se pronašao obavestiće me. Od tada prošlo je blizu dve godine, ali nije došlo nikakvo obaveštenje ni sa jedne niti sa druge strane.
Sigurno je jedno: inicijativa da se amnestira pedesetak Jevreja nije došla od banatskih Nemaca. Kada se ima u vidu sa kakvim zadovoljstvom je većina, velika većina tog življa pozdravljala anti-jevrejske mere, a i u sprovođenju deportacije aktiv-no učestvovala, nema nedoumica o njihovom stavu. Dovoljno je pregledati bilo koji broj centralnog nemačkog lista u Banatu, „Banater Beobachter“, organa tamošnje nemačke zajednice, te huškačke, antisemitske, direktivne napise banatskih vlasti, pa bi se video odnos prema Jevrejima.
Nedavno sam dobio neka fotokopirana dokumenta iz doba Drugog svetskog rata koji se čuvaju na mikrofilmovima u Centralnom arhivu SAD, u Vašingtonu. Tamo postoji tridesetak rolni mikro-filmova, svaka sa više hiljada mikrofilmovanih doku-menata, već kategorisanih prema sadržaju. Možda među njima postoje neki koji se odnose na Jevreje u Banatu tokom okupacije. Verovatno bi ti neobjavljeni dokumenti dali odgovor bar na neka pitanja postavljena u ovom tekstu. I, konačno, valja reći da se dobijenim odgovorom na ovde postavljena pitanja, ukoliko takvog odgovora bude, ne bi ništa značajnije promenilo u odnosu na ono što se već zna, ali bi omogućio da se neki podaci o sudbini banatskih Jevreja, razjasne.

LITERARURA

1. Browning Ch. Final solution. Yad Vashem studies 14, Jerusalem, 1983.
2. Goldhagen DJ. Hitlerovi dobrovoljni dželati – obični Nemci i Holokaust. B92, Beograd, 1998.
3. Gutman I.: Encyclopedia of the Holocaust. Collier Mac Milan, London, 1994.
4. Hillberg R. Die Vernichtung der europeischen Juden 1-3. Fischer, Frankfurt 1990.
5. Mair Ch. The Unmasterable Past: Hystory, Holocaust and German National Identity. Cambridge, Mass. 1988
6. Manoschek W. Holokaust u Srbiji, Službeni glasnik SRJ, Beograd, 2007.
7. Momsen H: The realisation of the unthincable, Princeton. New York 1991
8. Robins J.: Holocaust, Encyclopedia Judaica sv. 8. Keter Publ. House LTD, 4. izd. Jerusalem 1978
9. Koljanin M.: Nemački logor na beogradskom Sajmištu 1941-1944. Institut za savremenu istoriju, Beograd 1992.
10. - :Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji. Savez jevrejskih opština FNRJugoslavije, Beograd 1952.
11. Kačavenda P.: Nemci u Jugoslaviji 1918-1945. Institut za savremenu istoriju. Beograd 1991.
12. Kovač T.: Banatski Nemci i Jevreji. Zbornik 9, Jevrejski istorijski muzej Beograd, 2009.
13. 13. Romano J.: Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata. Jevrejski istorijski muzej Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1980.
14. Stanojlović A. Tragedija banatskih Jevreja za vreme Drugog svetskog rata. Jevrejski almanah 1959-1960, Beograd 1960.
14. 15. Mileker F.: Banatske istorije. Gradski muzej u Vršcu i Autorski atelje „Ugao“ Vršac 2003.
16. Belča D.: v. pod br.15, str. 201-202.
17. - :Nova sloga Vršac, jula, br. 25/1942
18. Misch R.: Der letzte Zeuge, Ich war Hitlers Telefonist, Kurier und Leibwächter/ Poslednji svedok, bio sam Hitlerov telefonista, kurir, telohranitelj/. Piper, München Zürich 2010.
19. Rajs J. i Hjerten von Gedda K.: Opunomoćenik ućutkanih. Partenon, Beograd 2004, na čitavom nizu mesta spominje se Franja Hercog.
20. Cvetić M.: Dr Franja Hercog. Zbornik 8 Jevrejskog istorijskog muzeja, Beograd 2003: 430-439.
21. - : Zrenjanin. 1966. Skupština Opštine Zrenjanin; 174-197.
22. Mitrović K.: Pod kulom vršačkom. Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata SR Srbije i „Dnevnik“ Novi Sad 1969, str.173.

Autor smatra svojom moralnom obavezom da se za pruženu pomoć u pribavljanju podataka zahvali sledećim osobama:
Dr Franja Farago, iz Zrenjanina
Prof. dr Jovan Rajs, iz Zrenjanina
Dipl. ekonom. Lajoš Engler, iz Zrenjanina
Rut Talmon, rođ. Edit Vajcenfeld, iz Kikinde
Dipl. ing. eletrotehnike Nikola Račić, iz Vršca
Prim. dr Vida Greber, iz Beograda
Arhiv grada Zrenjanina i njegovoj direktorki Nadi Boroš

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License