SUDBINA JEVREJA SA KOSOVA I METOHIJE NOĆ I MAGLA INTERVJU, 23. DECEMBAR 1988.
Mr Pavle Dželetović Ivanov
"Albanci iz Albanije uvek su se nalazili Jevrejima u nevolji, pomagali im i spasavali živote. To, medutim, nije bio slučaj sa Albancima iz Kosova i Metohije, koji su Jevreje psihički, ekonomski i fizički uništavali…"
Ideologija kojom su se služili i kojom se danas služe albanski nacionalisti i separatisti na Kosovu, u mnogo čemu se podudara sa idejama hitlerovaca o čistoj rasi, kojom se opravdava genocid. A teško se može poreći da genocid nije bio centralni zadatak sledbenika prizrenskih liga, koje su predstavljale kore ne sveg zla nanesenog Srbima, Crnogorcima i Romima. To zlo, u novije vreme, osećaju na Kosovu i tamošnji Hrvati, Albanci katolici i Goranci. Međutim, na Kosovu i Metohiji živeo je svojevremeno još jedan narod kojeg, međutim, danas tamo više ne ma. Taj narod su Jevreji, čijih je oko 600 žitelja, uoči drugog svetskog rata, bilo locirano u Kosovskoj (danas Titovoj) Mitrovici i Prištini. Jevreji su na Kosovu i Metohiji bili malobrojna, ali vrlo kompaktna skupina koja je davala obeležje kulturnim i privrednim tokovima. Jevreji su vrlo aktivno učestvovali u ekonomskom, kulturnom i privrednom, a kasnije i političkom životu. Njihova aktivnost se naročito osećala u socijalnom i ekonomskom razvoju Prištine, Prizrena i Kosovske Mitrovice, ranije i Novog brda, naročito u doba Nemanjića. Njihova raznovrsna delatnost bila je važan činilac, ne samo u razvoju gradova Kosova i Metohije, već i pospešivanja zanatstva i trgovine na tim prostorima.
Pre okupatora
Život Jevreja na Kosovu i Metohiji naročito se poboljšao od 1918. godine, stvaranjem Jugoslavije. Oni stiču sva, građanska prava, a njihov doprinos je bio osetan u svim sferama života i rada. Tako je, pred drugi svetski rat, u Prištini bilo 70 jevrejskih, što zanatskih, što trgovačkih radnji, a u Kosovskoj Mitrovici više od 40. Tako je privredna akivnost Jevreja na Kosovu između dva rata bila vrlo intenzivna. Njihova imovina u tom periodu bila je tolika, da su se neki s pravom mogli nazvati bogatašima.
Jevreji na Kosovu i Metohiji, kao i u drugim delovima Jugoslavije, bili su organizovani u svojim Jevrejskim verskim opštinama koje su mnogo vodile računa o svojim sunarodnicima. Oni su novom državom bili zadovoljni, s obzirom da su uživali sva prava kao i ostali narodi. Njihova religija bila je autonomna.
Odnos prema Jevrejima u Jugoslaviji tridesetih godina može se, pored osta¬log, videti i iz intervjua ministra unutrašnjih poslova dr V. Marinkovića generalnom sekretaru Jevrejske telegrafske agencije Landau Jakovu gde se kaže: "Naša zemlja ne pati od otrova antisemitizma. Naprotiv, mi cenimo i volimo Jevreje… najbolji primer tog uzajamnog poverenja nalazimo u počecima naše države, jer su se Jevreji opredelili za Srbe, a ne za Turke koji su bili vladajuća nacija. Jevreji su sa nama u ratu delili sve nedaće i patnje i jevrejski vojnici su ispunjavali svoje dužnosti, isto tako verno i hrabro kao i ostali. Jevrejska vera u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je autonomna i u svakom pogledu ravnopravna sa ostalim religijama. Oni su jedan vanredno vredan i dragocen nacionalni elemenat". Istih godina, jevrejski nadrabin Hofman je rekao: „Jevrejima je najbolje u sredini slobodoumnog srpskog naroda". Jugoslovenski Jevreji su imali sva prava, što nije bio slučaj sa Jevrejima u mnogim zemljama sveta.
U to doba, šest miliona Jevreja u. svetu živelo je razdvojenim nacionalnim životom i bili su u bespravnom položaju. Međutim, način življenja i društvenog ponašanja Jevreja u periodu izmedu dva rata uopšte se nije razlikovalo od ponašanja i načina života ostalih nacionalnosti. U stvari, na svest i opšta društvena kretanja uticali su nagli razvoj kapitalizma i sve veća socijalna diferencijacija stanovništva, a sve je to imalo odražaja na odnose unutar jevrejske zajednice na Kosovu i Metohiji. Dinamiku pospešivanja ovog procesa potpomagala je i okohiost da su se Jevreji, između dva rata, bavili zanimanjima vezanim za grad, jer su živeli isključivo po gradovima u kojima je nastupilo klasno raslojavanje i na toj se osnovi vršila ideološka i politička diferencijacija, koja je dobijala opšte razmere klasne borbe. U takvim uslovima, Jevreji Kosova i Metohije uspeli su da učvrste svoju materijalnu osnovu i stvore sebi socijalnu sigurnost. No, prava koja su dobili u novoj državi i socijalna sigurnost koju su stekli, pomračiće avet drugog svetskog rata u toku kojeg su Jevreji dožveli tragediju.
Stratište na Sajmištu
U aprilskom ratu 1941. godine, Kosovo i Metohiju su izmedu sebe rasparčala tri okupatora. Svaki na svoj način provodio je svoju zločinačku delatnost posredstvom svojih vernih slugu, albanskih fašista. U stvari, albanski živalj ria Kosovu i Metohiji masovno je prišao okupatoru, smatrajući ga svojim oslobodiocem. Tako su, pre nego je okupator stigao na Kosovo, oni napali puk bivše jugoslovenske vojske, lociran u Prištini, i naneli mu velike gubitke. Kada je okupator stigao, uspeo je da preko vernih kvislinga otpočne svoju zločinačku akciju sa svim karakteristikama genocida i stravičnim progonom Srba, Crnogoraca, Roma i Jevreja. Kvislinzi u znak zahvalnosti što im je dato takvo poverenje, trudili su se da ne iznevere svoje gospodare. Svojski i energično su ih služili. Albanski kvislinzi preuzimaju svu vlast na prostorima veštačke tvorevine tzv. Velike Albanije. Oni pljačkaju, nasilno iseljavaju, pale kuće, otimaju imovinu i imanja, hapse i ubijaju, vrše nevidena zverstva i silovanja.
U okviru "etničkog čišćenja" ovog prostora, na udaru su se, pored ostalih, našli i Jevreji. Tako 20. maja 1941. godine, u svojstvu predsednika kvislinške opštine u Kosovskoj Mitrovici, Džafer Deva izdaje naredbu kojom se ograničava kretanje Jevreja, naređuje im se da nose žutu traku na kojoj je ispod Davidove zvezde bilo ispisano "Jude-Izraelit", a na svim jevrejskim radnjama i radionicama bilo je ipisano "Judengeschaft". Ova naredba odnosila se i na oduzimanje celokupne jevrejske imovine i njen prelazak u "državne ruke". U stvari, ovom je naredbom sankcionisana i "ozakonjena" pljačka. U tom smislu, imenuje se komesarska, Uprava za oduzetu jevrejsku imovinu, a na čelo te uprave postavlja se Osman Ibrahimović, trgovac i poznati petokolonaš. Za sve jevrejske radnje u gradu postavljeni su posebni komesari. Tako su Jevreji ostali bez sredstava za život. I oni koji su želeli da im pomognu nisu to smeli učiniti, jer ih je čekala surova kazna. Sve ovo je rađeno po nalogu i pod okriljem Kosovskog fašističkog komiteta. U pljački jevrejske imovine u Kosovskoj Mitrovici, pored Osmana Ibrahimovića, isticali su se Mahmut Perijuc, Ramiz Mulić i drugi. U gradu je opljačkana i jevrejska bogomolja - sinagoga. Kada su kvislizni završili sa pljačkom jevrejske imovine,prešli su na hapšenje svih Jevreja. U kosovskomitrovačkom zatvoru, kao u neposrednoj okolini grada, ubijeno je nekoliko Jevreja. Manji broj uspeo je da izbegne hapšenje bekstvom u Prištinu. Ali, od 136 Jevreja iz Kosovske Mitrovice, njih 88 oterano je u logor na beogradskom Sajmištu gde su bIli uništeni u gasnim komorama - dušegupkama.
Crveni rabin
Međutim, sve Jevreje iz Prištine, dve porodice iz Lipljana i porodicu doktora Josifa Tajtelbauma iz Prizrena, albanski kvislinzi pohapsili su i oterali u logore u Albaniju u Berat, Kavaju, Sijak, Kruju, a neke u Elbasan i Tiranu.
Glavni inicijator za pogrom Jevreja na Kosovu i Metohiji bio je Kosovski fašistički komitet.
Tada se u gradu Beratu nalazilo dve hiljade balista sa Kosova. Oni su zlostavljali zatvorene Jevreje. To je vreme kada je Iljaz Aguši iz Prištine, koji se tada nalazio na položaju. u Tirani, stavio Musoliniju na raspolaganje 10.000 balista da pomažu italijanskim fašistima. Balisti su Jevreje tukli, zlostavljali, a kada je Italija kapitulirala, ucenjivali su ih, tražeći im zlato. U Prištini je, kao i u Kosovskoj Mitrovici, sva jevrejska imovina opljačkana. U mnoge njihove kuće i radnje uselile su se njihove dojučerašnje komšije Albanci.
Kapitulacijom Italije 1943, mlađi i zdraviji Jevreji odlaze u albanske partizanske odrede, a kasnije prelaze srpskim partizanima. Iz Prištine, u NOB-u je učestvovalo 37 Jevreja, a mnogi su pomagali NOB. U martu 1943. Marko Isak, stolar iz Prištine gine u partizanima. Još od 1941. godine nekoliko njih su članovi KPJ. Matilda Mata Bukić udata Maloku, je nosilac partizanske spomenice 1941. Njih oko dvadesetak nosioci su po nekoliko odlikovanja. Ovako veliko učešće kosmetskih Jevreja u NOP i NOB zasluga je Josifa Levija iz Prištine koji je sve svoje sunarodnike okupio u redove KPJ i SKOJA, zbog čega je i nazvan „crveni rabin.”
Sa kapitulacijom Italije, jevrejski živalj zatočen po logorima u Albaniji na prevaru je vraćen u Prištinu. Tada su živeli vrlo teško i stanovali kako se i gde ko snašao, jer su njihove kuće bile zauzete. To je vreme kada je celom svetu bilo jasno da Hitler gubi rat, pa ipak, 10.000 Albanaca s Kosova i Metohije dobrovoljno se javlja u zloglasnu 21 SS-diviziju "Skenderbeg", koja će počiniti velike zločine. Ona će, na osnovu dobijenih adresa, noću 13/14. maja 1944. godine blokirati sve kuće u kojima su stanovali Jevreji i od 23 časa do 8 ujutru pohapsiće više od četiri stotine njih. Većina pohapšenih bila su deca, žene i starije osobe. Bolesne i malu decu morali su nositi do sabirnog mesta. Ne zadržavajući ih u Prištini, trpaju ih u "G" furgone i sprovode na beogradsko Sajmište. Nije im dopušteno da bilo šta ponesu sa sobom. U stočnim vagonima se nije moglo leći ili sesti jer su bili prepuni. Tako su ih, bez vode i hrane, dopremili do logora na Sajmištu. Ovde će ostati tri nedelje, a potom će ih oterati u logor Bergen Belzen u blizini Hanovera. Iz ovog konclogora vratiće se njih stotinak. Ostali su poubijani, umoreni glađu ili su stradali od tifusa.
Diviziji "Skenderbeg'" nije ovo bila jedina akcija. Ona je 28. jula 1944. godine, u mestu Velika u Crnoj Gori, samo za dva sata pobila i pohapsila 428 žene, deca i staraca. Ljude su spaljivali u kućama, vršili silovanja, žive bacali u ponore, sekli noge i ruke, a jednog devetogodišnjaka obesili su o stablo šljive i živog ga drali. Majku, koja je potrčala da ga spasi ubili su. Ova je divizija, zajedno sa balistima, štitila i levi bok povlačenja grupe armija "E" iz Grčke preko Kosova i Metohije.
Dokumenti govore
Stravična je bila sudbina kosovskometohijskih Jevreja. Nema grada na Kosovu u kom nije stradao po neki Jevrejin. Najviše su stradali radnosposobna populacija i deca. O ovoj sudbini danas nam svedoči samo nekoliko porodica koje još žive u Beogradu, kao i porodice koje su 1948. godine iselile u Izrael.
Na Kosovu i Metohiji stradalo je i nekoliko Jevreja koji su, 1939. godine bili konfinirani u Kuršumlijskoj banji a koji su, pred nacističkim terorom, bežali čak iz srednjeevropskih zemalja. Među njima, bilo je i Jevreja iz naših severozapadnih krajeva koji su bežali prema italijanskoj okupacionoj zoni, jer su italijanski fašisti, navodno, bili nešto blaži prema Jevrejima.
U dokumentu Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, pod brojem 3727/k.22-2a-2/5, između ostalog, se kaže:
"Za sve zločine koji su tokom okupacije izvršeni nad Jevrejima Kosmeta, smatramo da je kriv fašistički albanski kosovski komitet. Članovi tog komiteta bili su inicijatori i prve i druge internacije Jevreja sa Kosmeta. Nama nisu po¬znati svi pripadnici toga komiteta, no smatramo da bi mnogi od njih, koji danas (1945. godine) uživajući prava slobodnih građana, šetaju ulicama Prištine, mogli da dadnu dragocene podatke o zločinačkoj delatnosti spomenutog komiteta. Pojedina imena koja su nam poznata navodimo samo: Ali Sasivar, Husein Priština, Tahir Kaldžiju, Rušit Mehmeti, Maljuš Kosova, Sadik Galimani. U red provokatora ubrajamo Ralif Batala i Murata Mamuta (koji je pored ostalog u svojstvu gradskog policajca učestvovao u blokadi protiv Jevreja)… Jevreje u Elbasanu je prokazao Ilmi Šerif, za koga saznajemo da se momentalno nalazi na vojnoj dužnosti kao kurir pri Oblasnom odboru u Prizrenu".
U pljački i progonu Jevreja takođe su učestvovali oni koji su bili na vlasti kao što su: Rifat Sukri Ramadan, Džemail beg Ismajil Kanli kao šef policije, Mahmud Šaban Pašić, Jahja šejh Asan i drugi.
Valja istaći i to da su se Albanci iz Albanije uvek nalazili Jevrejima u nevolji, pomagali im i spasavali im živote, što nije bio slučaj sa Albancima iz Kosova i Metohije, koji su Jevreje psihički, ekonomski i fizički uništavali.
Danas su na Kosovu jedini tragovi da su tu nekada živeli Jevreji, njihove otete kuće i radnje. I jevrejsko groblje u Prištini koje je nedavno i oskrnavljeno.
Sudbina Jevreja Sa Kosova I Metohije