Sudbina Folksdojcera U Jugoslaviji Posle Drugog Svetskog Rat

Branko Pavlica
Sudbina folksdojčera u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata

Na sudbinu folksdojčera u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata uticali su sledeći faktori: njihova uloga pete kolone prilikom napada nacističke Nemačke, učešće u jedinicama Vermahta protiv NOVJ, zločinačka delat-nost njihovog „Manšafta“ i „Hilfspolicije“, a pre svega, zloglasne SS divizije „Princ Eugen“, kao i anti-jugoslovenska delatnost (špijunska, diverzantsko- teroristička) u Kraljevini od polovine tridesetih, a naročito u periodu 1938-1941. godine.1 Navodimo samo nekoliko primera kakvim je ratnim zločinima ove jedinica obeležila svoj put kroz pojedine krajeve naše zemlje. U januaru 1943. godine, jedinice ove divizije ubile su u srezu Bosanska Krupa 475 ljudi, krajem istog meseca i početkom februara 1338 ljudi u srezu Bosanski Petrovac, polovinom februara 243 osobe u Drvarskom srezu, u martu 163, u srezu Bosansko Grahovo i 240 osoba u Livnu. U martu 1944. jedinice SS divizije „Princ Eugen“, u saradnji sa još nekim jedinicama, pobile su u okolini Sinja 266 ljudi i spalile čitav niz sela… Pa ipak, bez obzira na to, jugoslovenske vlasti postupaju prema folksdojčerima, kao celini, potpuno humano i trude se da im život normalizuju dok se ne reši njihovo pitanje. Folksdojčeri u Jugoslaviji, koji su pomagali okupatoru u našoj zemlji, izgubili su jugoslovensko državljanstvo, čitava im je imovina konfiskovana na temelju odredaba Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica. Pošto su sva nastojanja vlade FNRJ da se ta lica isele iz FNRJ ostala bez rezultata, trebalo je odrediti naselja gde će se oni nastaniti nakon provedene konfiskacije njihove imovine i u kojima će im se obezbediti najnužnije za život. Zbog toga su oni bili kolonizovani u nekoliko naselja gde su bili isključivi stanovnici, ili su pak bili smešteni u delovima nekih drugih sela. Porodicama su bile dodeljene stambene prostorije sa najnužnijim kućnim potrepštinama… Naselja nisu uopšte bila opasana bodljikavom žicom niti ogradom…. Iz ovoga je jasno da se život folksdojčera u ovim naseljima bitno razlikovao od organizacije i načina života u logorima naseljenih lica pod angloameričkom upravom, kakvi su postojali u Nemačkoj. U decembr 1947. godine ova naselja su rasturena i svi njihovi stanovnici su prema vlastitim željama i s obzirom na njihova zanimanja preseljeni u druga mesta u zemlji, gde su dobili zaposlenja i gde žive kao i stalni stanovnici dotičnih mesta, ostajući i dalje stranim državljanima, odnosno licima bez državljastva“ – Izjava Ešrefa Badnjevića, opunomoćenog ministra u MIP, na konferenciji za štampu u Beogradu 23. 2. 1948. „Politika“, 25. 2. 1948.
Stoga je, još tokom rata, došlo do evakuacije pripadnika nemačke nacionalne manjine iz različitih jugoslovenskih krajeva. Sa terotorije NDH evakuisano je oko 110.000, iz Banata 35.000, a iz Bačke oko 70.000 folksdojčera. Ovaj broj od 215.000 evakuisanih folksdojčera poklapa se sa brojem koji je naveden u telegramu Ministarstva spoljnih poslova Trećeg Rajha, kojim je i naređen početak njihove evakuacije iz Bačke 10. 10. 1944. godine.2 Osim ovog broja, još blizu 80.000 folksdojčera borilo se protiv NOVJ na strani Vermahta. Krajem rata, mnogi su se povukli sa nemačkim i mađarskim trupama, dosta ih je i poginulo, dok je oko 7.000 zarobljeno. Računa se da je oko 200.000 njih dočekalo kraj rata u Jugoslaviji, mada su prebegli folksdojčeri poručivali 1961. godine (iz SR Nemačke) da je taj broj bio blizu 250.000.3
S obzirom na stepen njihovog angažovanja u ratnim nedelima Vermahta, imovina folksdojčera je kon-fiskovana, a to je bilo u kontekstu odluka AVNOJ od 21. 11. 1944. Članom 1. Odluke o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, navodi se: „Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državnu svojinu: 1. sva imovina Nemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriji Jugoslavije; 2. sva imovina lica nemačke narodnosti, izuzev Nemaca koji su se borili u redovima NOV i POJ ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski za vreme okupacije;…“4 Posle rata, u „izmenjenom i prečišćenom tekstu Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica, članom 1. se određuje: „U svojinu FNRJ prelazi i postaje opštenarodna imovina: 1. sva imovina nemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalazi na području FNRJ; 2. sva imovina lica nemačke narodnosti bez obzira na državljanstvo. Pod ovima se naročito razumeju sva ona lica koja su se za vreme okupacije izjasnila da su nemačke narodnosti, bez obzira da li su pre rata istupila kao takva ili su smatrana za asimilirane Hrvate, Slovence ili Srbe… imovina iz tač. 1. i 2. ovog člana prelazi u svojinu države danom 6. februara 1945. godine kao dana stupanja na snagu Odluke… od 21. novembra 1944. go-dine“.5 „Od ovog se izuzimaju lica nemačke narod-nosti“… koja su i (pre) tokom rata bila lojalni jugo-slovenski građani.
Folksdojčerima je oduzeto i biračko pravo. Članom 4. Zakona o biračkim spiskovima određeno je da „nemaju biračko pravo“ članovi „Kulturbunda, italijanskih fašističkih organizacija i članovi njihovih porodica, ukoliko ne mogu dokazati da su radili u korist antifašističke i narodno-oslobodilačke borbe“.6
Zakonom o državljanstvu FNRJ, folksdojčerima je, praktično, oduzeto jugoslovensko državljanstvo. „Državljanstvo FNRJ se može oduzeti svakom narod-nosnom pripadniku onih naroda čije su države bile u ratu protiv FNRJ, a koji se državljanin, za vreme ovoga rata ili u vezi toga, pre rata, svojim nelojalnim postupcima protiv narodnih i državnih interesa naroda FNRJ, ogrešio o svoje dužnosti državljanina…“7 I dalje, Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNRJ, u čl. 35. posle prvog stava, dodaje se novi stav 2, koji glasi: „Ne smatraju se državljanima FNRJ u smislu prethodnog stava lica nemačke narodnosti koja se nalaze u inostranstvu, a koja su se za vreme rata ili pre rata ogrešila o svoje dužnosti državljanina nelojalnim postupcima protiv narodnih državnih interesa naroda FNRJ“.8
Dakle, pored blizu 30.000 folksdojčera koji su poginuli s oružjem u ruci u jedinicama Hitlerove Nemačke, i isto tolikog broja jugoslovenskih Nemaca koji su nasilno odvedeni u Sibir na prinudni rad, kao i oko 20.000 koji su krajem rata, smatra se, nedužno stradali, svi ostali su već krajem 1944. godine saterani u (sabirne) logore. Ovi logori za folksdojčere, u kojima su bili izuzetno teški životni i radni uslovi, postojali su sve do marta 1948. godine. U 22 takva logora u Vojvodini (Pančevo, Kovin, Mramorak, Brestovac, Jabuka, Padinska Skela, Knićanin i dr.) bilo je oko 110.000 folkdsojčera. Prema dokumentu: Pregled brojnog stanja civilnih logora i logoraša na teritoriji AP Vojvodine, do njihovog raspuštanja (pušteno 2600 folksdojčera, pobeglo oko 2000, umrlo 9680) preostalo je 96.769 folksdojčera. Od toga broja bilo je 52.413 lica sposobnih za rad, 19.953 lica preko 65 godina starosti i 24.403 dece.9 Od tada započinje i proces repatrijacije bivših jugoslovenskih državljana – pripadnika nemačke ma-njine.10 Tako je predstavnik jedne jugoslovenske vojne delegacije u Frajburgu saopštio društvu „Karitas“ „da se folksdojčeri u Jugoslaviji, koji su odvojeni od svojih porodica, koji žive u Nemačkoj, pod izvesnim okolnostima mogu preseliti u Nemačku. Ovde dolaze u obzir bračni drugovi koji su razdvojeni, deca čiji se roditelji nalaze u Nemačkoj“.11 Prema zapadnonemačkoj agenciji DPA, „mesečno je stizalo iz Jugoslavije u Federalnu Republiku Nemačku od 500 do 700 folksdojčera“.12 Zahvaljujući saradnji jugoslovenskog i zapadnonemačkog Crvenog krsta brojni su bili i transporti „dece folksdojčera“ iz Jugoslavije u Federalnu Republiku, koji su prihvatani u sabirnom logoru u Pidingu, a odatle slati roditeljima.13 Valja istaći da je, od ukupnog broja folksdojčera koji su dočekali kraj rata u Jugoslaviji, njih 6.500 optuženo za saradnju sa okupacionim vlastima, a da je od njih samo 163 izvedeno na sud i osuđeno za ratne zločine.14 Do 1951. godine, iz Jugoslavije je repatrirano u Nemačku ili Austriju oko 41.769 folksdojčera.
Međutim, u ovom razdoblju jugoslovensko-nemačkih odnosa u žižu dolaze i neka sporna pitanja. Naime, iako je Jugoslavija, pridržavajući se sporazumne oluke ministara inostranih poslova četiri velike sile od 17. 4. 1947. godine, repatrirala do 18. 1. 1949. godine 74.554 nemačka ratna zarobljenika, u Zapadnoj Nemačkoj se aktuelizira pitanje položaja i daljeg izdržavanja kazne nemačkih ratnih zločinaca u Jugoslaviji. Od 1.024 zadržana nemačka ratna zločinca do kraja 1951. godine, 507 je amnestirano i repatrirano, 24 zarobljenika – ratna zločinca su osuđeni na smrt i streljana, 51 je umro u zatvorima tokom izdržavanja sudske kazne, a dvojica su pobegla.15 Dakle, sa nemačke strane postavljalo se pitanje dalje sudbine preostalih – osuđenih nemačkih ratnih zločinaca.16 No, iako su u nekoliko navrata vođeni pregovori, tek početkom oktobra 1952. godine došlo je do konačnog sporazuma o postepenom puštanju preostalih Nemaca, kako osuđenih ratnih zločinaca, tako i folksdojčera – iz Jugoslavije.17 Ali, upravo u vreme završnih pregovora, u zapadnonemačkoj štampi dolazi do antijugoslovenske kampanje. U listu „Aktuelen bilderzeitung“ opisuje se sudbina nemačkih ratnih zarobljenika i folksdojčera u Jugoslaviji, oštro se napada spoljna politika Jugoslavije. Između ostalog, optužuje se maršal Tito i njegova vlada „da su pobili odnosno dozvolili da umre od gladi u 1945. godini 210.000 Švaba“.18
Treba konstatovati da je pitanje sudbine nemačkih ratnih zarobljenika u Jugoslaviji konačno regulisano odlukom SIV od 18. 3. 1953. godine. Tom odlukom oslobođena je daljnjeg izdržavanja kazne grupa od 11 Nemaca, bivših pripadnika nemačkih okupacionih snaga u Jugoslaviji. Posle njihovog odlaska 23. 3. 1953, u Jugoslaviji se nije nalazio više nijedan nemački ratni zarobljenik.19
Iako je državni podsekretar u nemačkom Ministarstvu inostranih poslova Halštajn još 28. 2. 1953. godine izjavio „da zna da su na nemačkoj strani potpuno zadovoljni načinom kojim je Jugoslavija dosad tretirala pitanje nemačkih ratnih zarobljenika (ovi transporti bivših osuđenih nemačkih ratnih zarobljenika bili su poslati tačno u rokovima predviđenim u dogovoru između jugoslovenskih vlasti i nemačkog ambasadora u Beogradu), povodom repatrijacije folksdojčera sa nemačke strane nije izražavano zadovoljstvo. Naprotiv, u izveštaju hesenskog Ministarstva unutrašnjih poslova Jugoslavija se optužuje zbog „nedostojnog tretiranja folksdojčera“. Zatim se ističe da folksdojčeri još uvek nemaju ni najosnovnija ljudska prava, pre svega pravo da sami odrede mesto stanovanja ili da se isele u Nemačku. „U poslednje vreme konstatovano je da su folksdojčeri, koji stižu iz Jugoslavije u Zapadnu Nemačku dosad, isključivo stari, sasvim iznemogli ljudi, ili udovice sa većim brojem male dece. Posebna inspekcija je ustanovila, u pojedinim nemačkim savez-nim zemljama, da se više od polovine ovih lica moraju klasifikovati kao socijalno ugroženi. Nameće se kao zaključak da se Nemci u Jugoslaviji isto kao u Čehoslovačkoj, iskorišćavaju kao jeftini radni robovi, a da se posle toga, Zapadnoj Nemačkoj prepušta briga o bolesnim i slabim“.20
Bez obzira na njihovu starosnu i socijalnu strukturu, repatrijacija folksdojčera iz Jugoslavije je nastavljena. Po osnovu sporazuma iz oktobra 1952. godine, Jugoslavija je dozvolila njihovo dalje iseljavanje, s tim što su morali da se odreknu jugoslovenskog držav-ljanstva i iskažu želju da se dobrovoljno isele.21 Treba istaći da je u avgustu 1953. godine puštena prva grupa od 10 folksdojčerskih zarobljenika, da bi 24. 2. 1954. bio pušten i poslednji folksdojčer kojoi je osuđen u Jugoslaviji za ratne zločine.
Prema podacima popisa stanovništva iz 1953. godine, u Jugoslaviji je bilo 60.536 Nemaca, od toga 24.738 lica muškog i 35.808 lica ženskog pola.22 U periodu 1953-1961. godine, iz Jugoslavije se iselilo 40.521 lice nemačke narodnosti.23 Posmatrajući kroz prizmu zvanične statistike, 1961. godine u Jugoslaviji je živelo 20.015 Nemaca, i dalje, 1971 – 12.785, 1981 – 8.712 i 1991 – 5.387 (u SRJ).24
Prema tome, preostali folksdojčeri (kasnije i njihovi potomci) koji se tokom rata nisu stavili u službu nacističke Nemačke,25 nekoliko hiljada Nemaca koji su odbili da se vrate u Nemačku 26, kao i oni iz mešovitih brakova (sa jugoslovenskim državljanima)27, zadržavši imovinu i jugoslovensko državljanstvo, ali bez statusa (pripadnika) nacionalne manjine, nastavili su da žive u Jugoslaviji kao njeni lojalni građani.
Folksdojčeri iz Jugoslavije, ali i iz drugih podunavskih zemalja, po dolasku u Nemačku osnivaju svoja udruženja,28 objavljujući sećanja o životu, radu, svom učešću u Drugom svetskom ratu, posleratnoj sudbini. Bogata dokumentacija o sudbini folksdojčera objavljena je u Diseldorfu 1961. godine: Dokumentation der Vertreinbung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa – Der Schicksal der Deuschen in Jugoslawien. Štampaju se i brojne knjige. Posebno treba istaći produkciju izdavačke kuće u Frajlasingu.29
Po pravilu, proterani folksdojčeri nastupaju neprijateljski prema Jugoslaviji, njenim oficijelnim vlastima. Ovo se ispoljava u periodu do decemra 1951. godine, kada su uspostavljeni diplomatski odnosi između FNRJ i SRN30, a naročito u periodu iskrsavanja spornih pitanja u jugoslovensko-zapadnonemačkim odnosima: recimo, tokom tzv. ugovorne krize 1956, potom, posle prekida diplomatskih odnosa SRN sa FNRJ 19. 10. 1957. godine, pa nadalje, posle izvršenih terorističkih akata antijugoslovenske kampanje u nemačkim sredstvima javnih informisanja itd.31
Recimo, predstavnik proteranih Nemaca izjavljuje u januaru 1958. godine: „Pošto je jugoslovenska vlada priznala graničnu liniju na Odri i Nisi i sovjetsku zonu, nema više nikakvih razloga da stanovnici Savezne Republike posećuju ovu zemlju, u gomilama kao turisti i donosioci deviza“.32
Preko spomenutog Saveza proterani Nemci nastoje, posredovanjem nemačke vlade, da „ostvare“ obeštećenje za konfiskovanu imovinu. Posle 1962. godine, kada je FNRJ pokrenula pitanje obeštećenja jugoslovenskih žrtava nacističkih progona, nemačka vlada uslovljava pregovore, između ostalog, i nadoknadom imovine folks-dojčerima. U nemačkoj štampi se navodi činjenica „o zapleni nemačke privatne imovine u iznosu od 5 mi-lijardi DM,33… imovine državljana predratne Jugo-slavije“.34
Predsednik Saveza izbeglica SRN Vencel Jakš, u martu 1963. godine savetuje „kako da se efikasno reši pitanje obeštećenja žrtava nacizma“: „… da se pred UN iznese problem folksdojčera… i da se time neutrališu jugoslovenski zahtevi za obeštećenjem žrtava nacizma“.35
Početkom osamdesetih godina manifestuje se i jedan nov fenomen: „psihološko-propagandno delovanje folksdojčera… prema našim građanima vani i u zemlji“. Zapravo, „u SR Nemačkoj se jedan broj povezuje sa neprijateljskom emigracijom poreklom iz Jugoslavije, sve češće posećuju 'stari kraj’ i na različite načine nas-toje da pokažu svoje prisustvo, odnosno da se vrate ovamo…“.36
Pripadnici neonacističkih organizacija, a posebno folksdojčeri, postaju nosioci nacističkog duha, revanšizma i mržnje prema narodima iz čijih su zemalja pobegli posle kraha Trećeg Rajha.37
Napomene:
1 Folksdojčeri u Jugoslaviji su bili zločinačko oružje hitlerovske Nemačke. Oko 80.000 aktivno se borilo u jedinicama hitlerovske armije, a preko 25.000 služilo je dobrovoljno u SS jedinicama, a koje su se naročito istakle u vršenju ratnih zločina. VII SS Divizija “Princ Eugen”, jedna od najkrvoločnijih jedinica, stvorena je i sastavljena isključivo od folksdojčera.
2 J. Mirnić, Nemci u Bačkoj u Drugom svetkom ratu, Novi Sad, 1974.
3 “Razumljivo je, prema tome, da se za vreme oslobodilačkih operacija, kad je Narodnooslobodilačka vojska nadirala iz planinskih delova zemlje prema velikim centrima i kad se približavala Sojvetska armija – divizija ‘Princ Eugen’ povukla sa hitlerovskim trupama odvodeći sobom žene i decu. Statistički podaci kažu da je tri četvrtine nemačkog stanovništva Jugoslavije, od ove narodne manjine, evakuisano sa nemačkim trupama”. Vidi: Govor šefa jugoslovenske delegacije dr Aleša Beblera na Konferenciji ministara inostranih poslova četiri velike sile u Londonu, povodom pitanja Ugovora o miru sa Austrijom, 28. 4. 1948, “Politika”, 30. 4. 1948.
4 Službeni list DFJ, 1945, br. 2.
5 Službeni list FNRJ, 1946, br. 63.
6 Rezolucija o proglašenju AVNOJ za Privremenu narodnu skupštinu DFJ, Sl. List DFJ, 1945, br. 59.
7 Čl. 16. Zakona o državljanstvu, Sl. List DFJ, 1946, 1946, br. 54.
8 Službeni list FNRJ, 1948, br. 105.
9 S. Kljakić, Kakvi su bili logori za folksdojčere, „Politika“, 21. 6. 1994. O deportaciji u Rusiju nemački autori ističu: „naročito mračnu sliku sudbine preživelih povratnika oslikava deportacija muške i ženske radne snage u Sovjetski Savez na prisilan rad. U Sovjetskom Savezu bili su korišćeni (upotrebljavani) za seljačke i ulične radove, u rudnicima itd. Njihov broj procenjuje Bonska dokumentacija na 27.000 do 30.000 od kojih su 16.000 pokojnici. Savezni arhiv računa da je taj procenat i veći – 20 do 23 %“. J. Wucscht, Jugoslawien und Dritte Reich, Stuttgart, 1969, S. 281-282. Die volks-deutschen Verluste: Podaci o ljudskim i materijalnim gubicima nemačke manjine su nepotpuni. Personenverluste – Ispitivanja u više od 2000 naseljenih mesta, u kojima je pre proterivanja stanovalo okruglo 524.000 folksdojčera, daju sledeću sliku stanja u septembru 1950. godine.
Preseljeni i izgnani 370.000 ili 70,7%.
Rati gubici (žrtve), (približno) – 31.000 ili 5,9%.
U logorima umrlo, ubijeno – 55.000 ili 10,5%.
Nepoznati slučajevi (verovatno od ukupnih gubitaka) – 31.000 ili 5,9%.
Od 524.000 nicht erfasst – 37.000 ili 7%.
Ukupni gubici nemačke manjine u ratu (njene neposredne posledice) iznose oko 117.000 do 120.000 osoba ili 23% od njihovog stanja pre proterivanja. L. Schumacher ocenjuje ljudske žrtve, u statističkoj republikaciji Saveznog ureda, na 175.800 ili 32,7% od ukupnog broja folksdojčera iz 1939. godine. Cit. po: J. Wuescht, nav. Delo, str. 282.
10 „Pukovnik Kolar, ataše za štampu jugoslovenske vojne misije u Nemačkoj, poručio je jugoslovenskoj vladi da zaključenje trgovinskog sporazuma između FR Nemačke i Jugoslavije zavisi od rešenja problema ratnih zarobljenika“. Radio London o izjavi člana jugoslovenske vojne misije u Nemačkoj, Tanjug – Vesti inostranih agencija, 28. 1. 1950 (Ubuduće u napomenama samo izveštaj strane agencije).
„Tito nema šta da odbije angloameričkim imperijalistima. Iz dobro obaveštenih izvora se saznaje da je jugoslovenska vlada odlučila da pusti na slobodu 1500 nemačkih ratnihi zarobljenika pošto je Adenauer to očekivao da bi dao svoju saglasnost za potpisivanje trgovinskog ugovora između Zapadne Nemačke i Jugoslavije. Ovi ratni zločinci počinili su zločine na jugoslovenskoj teritoriji, ali je na preporuku američkog ambasadora u Beogradu Alena, Tito odlučio da ih pusti na slobodu i repatrira u Zapadnu Nemačku“. Nedeljni francuski list „Aksion“ o repatrijaciji 1500 nemačkih ratnih zarobljenika, 28. 5. 1950.
„U jugoslovenskoj armiji nalaze se avijatičari iz Zapadne Nemačke, a u Novom Sadu preko 30.000 Nemaca koji se boje povratka u Nemačku zbog osvete drugova“. Italijanska štampa o nemačkim avijatičarima, Rim, 30. 12. 1950.
11 Frankfurter Allgemeine Zeitung, 1. 3. 1950.
12 Izveštaj zapadnonemačke agencije DPA, Piding, 27. 9. 1953.
13 Isto.
14 Izveštaj jugoslovenske agencije „Jugopres“, 22. 5. 1954.
15 Izjava direktora Direkcije za informacije vlade FNRJ V. Dedijera povodom tvrdnje g. Adenauera o nemačkim ratnim zarobljenicima u Jugoslaviji, „Borba“, 4. 3. 1950.
16 „Jugoslavija će polovinom januara pustiti na slobodu više od 200 ratnih zločinaca od 250 koliko ih ima. Radi se o interesantnom potezu koji je učinjen istovremeno sa naimenovanjem novog jugoslovenskog ambasadora u Zapadnoj Nemačkoj, koji će izgleda biti bivši ministar Jugoslavije u Rimu Mladen Iveković“. „Tempo“, Italija, 20. 12. 1951.
17 „Šef jugoslovenske vojne misije u Berlinu pukovnik Ratko Polić pozdravio je želju svoje vlade da uskoro okonča ratno stanje sa Nemačkom i dodao da bi se uspostavljanjem noralnih odnosa između ovih dveju zemalja mogli priširiti još uvek nerazvijeni privredni odnosi. Šef misije izrazio je zahvalnost za razumevanje na koje je naišao kod nemačkih vlasti zbog postojećih prehrambenih teškoća usred suše u Jugoslaviji“. Izveštaj zapadnonemačke agencije DPA, 11. 1. 1951.
18 Aktuelen Bilderzeitung, 10. 10. 1952.
19 „Na osnovu odluke SIV puštena je poslednja grupa od 11 Nemaca osuđenih u Jugoslaviji za ratne zločine. Posle izvršenja ove odluke u Jugoslaviji se neće nalaziti nijedan ratni zarobljenik ili osuđenik koji je pripadao nemačkim okupacionim snagama, osim onih koji su posle puštanja na slobodu odlučili da ostanu u zemlji kao slobodni radnici“. Izveštaj zapadnonemačke agencije DPA, 20. 3. 1953.
20 Frankfurter Allgameine Zeitung, 11. 9. 1953.
HPovelja

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License