Sudbina Cuvenog Knjizara I Izdavaca
100px-Gecaa_(2).jpg

Iz starog Beograda

SUDBINA ČUVENOG KNJIŽARA I IZDAVAČA

Politika, 31.8.1992

- U periodu od 1901. godine Geca Kon je objavio preko 5.000 knjiga.

- Svedočenje Milana Petrovića o tragičnom kraju znamenitog beogradskog izdavača

Poput značajne „Knjige o Cvijanoviću" Radovana Popovića, posvećene poznatom beogradskom knjigoljupcu, bilo bi dobro štampati slično delo o životu i radu knjižara i izdavača Gece Kona (18731941) koga su, kao „Srbina Mojsijeve vere", ubili fašistički zločinci. Pre dve godine obnovljena „Prosvetina" knjižara u Knez-Mihailovoj ulici broj 12 dobila je ime po Geci Konu, koji ju je osnovao 1901. godine.

Pored uspelog dokumentarnog filma o Geci Konu, uzbudljivog seedočanstva o najboljem izdavaču na Balkanu, čija je knjižara bila najpopularnija do 1941. godine, dragocene zapise o njemu je ostavio njegov blizak saradnik, književnik Božidar Kovačević. U tim zapisima, kao i razgovorima koje je pisac ove rubrike sa njim decenijama vodio, Kovačević se rado sećao prijatelja Gece Kona, rođenog u Čongradu, u porodici jevrejskog sveštenika, koji mu je poverio da zbog slomljene noge, „onako ćopav kao veliki Vuk", nije mogao postati rabin nego je „od nevolje otišao u knjižare". Po završetku niže gimnazije u Zemunu, Geca Kon će odlično naučiti knjižarski zanat radeći kod Breslauera (1889-1894) u Beogradu i sedam godina kod Arse Pajevića u Novom Sadu. Početkom ovog veka Geca Kon je prešao u Beograd i tu najpre objavio dva manja spisa istoričara Slobodana Jovanovića, kao i jedan njegov obimniji udžbenik zajedno sa Kostom Kumanudijem.

Geca Kon je veliki deo novca zarađenog štampanjem knjiga iz oblasti pravnih nauka, zakona kao i udžbenika uložio u štampanje dela domaćih pisaca („Zlatna knjiga", „Naša knjiga", „Srpski narod u 19. veku" i dr.) kao i stranih (edicije „Plava ptica", „Plejade", „Karijatide"…). U Beogradu je Geca Kon postao poznat po tome što je novčano pomagao književnike i sve vrednije kulturne institucije poput „Akademije sedam umetnosti". Katalozi njegovih izdanja sadržalm su po nekoliko hiljada naslova dok su posebnu pažnju privlačile „monumentalne edicije" kao što je Jiričekova „Istorija Srba", Živanovićeva „Politička istorija Srbije", Cvijićeve monografije i sl. Posebno su zanimljive Kovačevićeve anegdote vezane za Gecu Kona, pre svega ona o njegovom odnosu prema takođe značajnom ali malom izdavaču Cvijanoviću, za kojeg je govorio: „Neosporno da je gospodin Cvijanović veoma obrazovan čovek, ali mu je greška što, za razliku od mene, čita knjige koje izdaje i zato propada. Za razliku od njega ja redovnim akontacijama pomažem pisce da na miru rade i na vreme mi predadu knjigu za štampu, koju ne čitam, jer imam dobar nos da pogodim koje će se delo dobro prodavati. Eto, u tome leži tajna mog uspeha…" Pored mišljenja svojih savetnika S. Jovanovića i Ž. Milićevića, Geca Kon je posebno cenio predloge tada mladog književnika Božidara Kovačevića, poslednjeg urednika „Srpskog književnog glasnika", koji mu je pred rat dobronamerno savetovao da kao veoma bogat čovek zakupi avion i sa porodicom pobegne u SAD. Uveren da mu se neće ništa desiti jer se živ vratio i iz zatočeništva u vreme Prvog svetskog rata, Geca Kon je posle bombardovanja Beograda 6. aprila pobegao sa porodicom u Vrnjačku Banju, gde mu je prijatelj Dušak Milojević preneo poruku od knjižara Rajkovića da je na „crnom spisku" i da treba što pre da ode iz zemlje. Nije poslušao, pa je uhapšen i odveden u beogradski zatvor Gestapoa zajedno sa Milanom Petrovićem, mlađim bratom književnika Ilije M. Petrovića s kojim je sarađivao. „Krajem aprila 1941. godine u zbornu sobu zatvora doveli su Gecu Kona koji je preko ruke nosio samo malo ćebe", priča ovih dana penzioner Milan Petrović. Poznavao me je preko brata Ilije i poverio mi je svoju veliku grešku: uoči hapšenja u Vrnjcima jedan poručnik-avijatičar ponudio mu je da ga za veću sumu novca avionom prebaci sa porodicom u Grčku. Dok se premišljao Nemci su ga uhapsili, oduzeli mnogobrojne kofere i ostavili mu samo malo ćebe i sedam dinara, koje je, jadan, za vreme zatočeništva, pred nama, stalno prebrojavao. Valjda je tako stišavao nervozu. Sećam se, jedan Bosanac, takođe zatočenik, uspeo je Geci da uzme dinar. Bio je tada očajan, počeo )e pred nama da izvrće džepove, stalno se pitajući: 'Pobogu, ljudi, gde mi je dinar! Gde li mi je nestao?' Eto, šta ti je život: u neizvesnosti i mukama zatvora svi smo se počeli smejati videći koliko je tako reći do juče silno bogat čovek sada žalio za dinarom! Bosanac mu je vratio dinar, a Geca nas je prekoreo: 'E, deco, ja sam ovde najstariji, nije red da se tako grubo šalite!' I oprostio nam je… Potom sam sa Gecom bio vozom prebačen u Beč, gde smo u zatvoru bili razdvojeni.

Jednog dana, ugledavši me u hodniku, Geca mi je prišao, pružio mi ruku kao da je predosećao da je to naše poslednje viđenje, i rekao: Ti ćeš možda da se izvučeš, a meni se zna kraj… Pozdravi brata Iliju…' „Bio je to, stvarno, naš poslednji susret."

Kosta Dimitrijević

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License