Stradanja Jevreja I Cigana U Nisu 1941 1943

STRADANJA JEVREJA I CIGANA U NIŠU 1941-1943.

Jovan Zlatić

Antisemitizam je krajnji oblik šovinizma koji se manifesto vao u neprijateljskom odnosu prema Jevrejima, širenjem mržnje prema njima, ograničavanjem prava, progonima, sve do fizičkog istrebljenja i masovnog uništavanja.1)

Proglašavanje Jevreja kao krivaca za sve socijalne, ekonomske i razne druge nedaće bila je maska kojom se nastojalo još u srednjem vijeku prikriti prave razloge društvene bijede i izopačenosti i skre nuti opravdani revolt protiv određenog konkretnog eksploatatorskog društva. 2)

Ovakvo učenje našlo je snažnu podršku kod krajnje reakcionarnih krugova u nekim evropskim kapitalističkim zemljama Evrope, posebno u Nemačkoj i posle dolaska Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine, koji je svoje poglede o nacizmu i fašističkoj ideologiji detaljno razradio u knjizi "Mein Kampf“. U ovom delu pored ostalih pitanja raspravlja se i o rasnom pitanju. Po Hitlerovom mišljenju arijevskoj rasi suprotstavlja se semitska kao niža rasa, kojoj pripadaju i Jevre ji. Dakle, u svojim razmišljanjima Hitler je polazio od pretpostavke da je, ne Nemačka država, nego rasa ta koja mora "posedovati potrebna seojstva", u prvom redu čistotu rase i dalje, germanska rasa tokom istorije nije uspela da se sačuva raznih primesa jer je bila izložena "prljanju". No, bez obzira na sve to, smatrao je, da je germanska rasa, posebno ona koja živi u Nemačkoj uspela da se u minulim vremenima uglavnom sačuva od "prljanja" i ostane čistija od ostalih.

U cilju ostvarenja svetske dominacije, nemački narod mora u "svojoj državi" da okupi sve pripadnike svoje nacije, a potom "da sebi postavi zadatak ne samo da ujedini i očuva sve dragocene rezerve koje narod poseduje od prvobitnih svojstava svoje rase, već da radi na njihovom polaganom i sigurnom dovoĐenju u predominantan položaj.3)
U cilju sprovođenja postavljenih zadataka preduzete su odgo varajuće mere. Počeli su progoni nearijevskog stanovništva, u prvom redu Jevreja, koji su po mišljenju Adolfa Hitlera ti koji danas guraju u radikalno razaranje Nemačke. Sve što se u čitavom svetu štampa protiv Nemačke napisano je od Jevreja, kako u vreme mira tako i tokom rata štampa jevrejskih berzi i marksista podsticala je sistematski mržnju protiv Nemačke.4)

Ideološka opredeljenja su postepeno pratili zakonski akti, koji su teško pogađali nearijevsko stanovništvo, u prvom redu Jevreje, sve do treće generacije. Nacisti su prvi april proglasili za dan bojkota jevrejskih radnji, a kasni|e su usledile i druge mere ograničenja građanskih prava Jevreja.5)

Nacionalsocijalistička parti|a Nemačke na svom vanrednom zasedanju u Nirnbergu 15. septembra 1935. godine, donela je "Rasni ustav" koji se sastojao iz dva zakona.
Prema odredbama prvog zakona državljanima Nemačke smatra ni su samo Nemci čiste arijevske rase dok je ostalo stanovništvo smatrano podanicima. Odredbe drugog zakona sankcionišu mnoga ograni čenja koja su pogađala Jevreje u njihovim građanskim i ljudskim pravi ma. Dakle, osnova "Ustava" bila Je rasističkog karaktera i zahvljujući njemu veliki broj "podanika" u Nemačko) osetio je sve surovosti njego vih odredbi. Treba naglasiti da ovaj antisemitizam, modernog rasnog tipa, nije predstavljao nemački specijalitet, niti ga je Hitler izmislio, već je on samo bio kulminacija i rigorozna realizacija izvesne, još ranije rođene idejno-rasne koncepcije.6)

Ovako osmišljena politika prema Jevrejima u Hitlerovom Berlinu između dva rata, našla je pogodno tlo i u drugim evropskim državama, koje su postepeno ali sigurno uprezane u fašistička kola. Rumunska vlada je 1937. godine objavila borbu protiv Jevreja pod parolom "Rumunija Rumunima", a Musolini je 1938. godine objavio "Jevrejski statut" po kojem su svi Jevreji stranci morali da napuste Italiju. "Statut" je italijanske Jevreje lišio građanskih prava.

Antisemitizam je našao pogodno tle i u Jugoslaviji, posebno u vreme profašističkih režima, kada je došlo do čvrstog povezivanja sa nacističkom Nemačkom. Donošenje preih antisemitskih propisa izvršeno je 5. oktobra 1940. godine, kojom prilikom je Ministarski savet doneo Uredbu o upisu lica jevrejskog porekla u srednje, više i visoke škole. Uredba je predvidela ograničenje upisa na onu srazmeru na kojoj se nalazi broj državljana Jevrejskog porekla prema broju ostalih državljana. Preduzete mere uzmeđu dva rata su kao što se vidi pogodile jevrejski živalj i u evropskim državama (sem SSSR). Broj jevrejskog stanovništva pred drugi svetski rat izgledao je u Evropi ovako: Poljska tri miliona, SSSR 2,8 miliona, Rumunija 200.000, Jugo slavija 76.659.7) Od ukupno 11000.000 u toku rata ubijeno je, ugušeno i spaljeno oko 6.000.000, od kojih u Jugoslaviji 60.000.

U Nišu Jevreja ima naseljenih već u doba Rimljana. Njihov broj se povećao u 17. veku, tako da ih je pri oslobođenju od Turaka bilo 900. Završetkom prvog svetskog rata znatan broj njih oko 600 odselilo se iz Niša uglavnom za Beograd i Skoplje dok ih je u gradu ostalo blizu 300.8) Pored njih, krajem 1940. godine i početkom 1941. godine u Kuršumlijsku Banju sklonilo se tridesetak jevrejskih porodica, koje su od nemačkog fašizma izbegle iz nekih drugih evropskih zemalja, uglavnom iz Poljske. MeĐu njima bilo |e porodica koje su iz Beograda i nekih drugih mesta takođe našle sklonište u ovom mestu. Oko 18. maja 1941. godine nemački komandant Kuršumlije izdao je naređenje da se svi Jevreji (oko 70) sprovedu u Kuršumliju gde su zadržani neko vreme. Tu su im oduzete sve stvari a potom su ih sproveli u logor Crveni krst u Nišu.

Spisak oduzetih stvari ili onih koje su ostale u Banji sačuvan je i do danas zahvaljujući tadašnjem upravniku Banje Savi Kostiću.9) Kosta Pećanac im je uzimao novac i zlato, obećavajuĆi sigurnost da bi ih posle predao Nemcima, koji su ih u Nišu streljali.

Njihova stradanja u Jugoslaviji, pa i u Nišu počela su prvih dana po okupaciji i uspostavljanju fašističke vlasti 9. aprila kada je Niš pao u ruke nemačkih okupacionih jedinica. Odmah po osvajanju teritorije, nacistička Nemačka je sobom donosila i primenjivala sve zakone koji su ranije doneti ili pak donosila nove naredbe koje bi im omogućile brže uspostavljanje vlasti i suzbijanje svih nemira koji bi ih u tome ometali.

Sve ove mere prema Jevrejima i Ciganima preduzete su na osnovu naredbe dr Turnera od 26. oktobra 1941. godine potčinjenim komandantima: "Treba poći od načelne postavke da su Jevreji i Cigani uopšte nepouzdan elemenat i da samim tim predstavljaju opasnost za javni poredak i sigurnost. Jevrejski intelekt je taj koji je začeo ovaj rat; on se mora uništiti. Cigani ne mogu biti korisni članovi zajednice naroda s obzirom na njihovu duhovnu i fizičku gradnju. Utvrđeno je da je jevrejski elemenat uzeo znatnog učešća u vođstvu bandi i da su baš Cigani odgovorni za naročita zverstva i za obavljanje obaveštajne službe. Stoga se načelno u svakom slučaJu imaju staviti na raspolo ženje trupi kao taoci svi muškarci Jevreji i Cigani. Uostalom postoji namera da se žene i deca Jevreja i Cigana uskoro prikupe u sabirni logor."10)

Međutim, znatno pre ove naredbe, od strane feldkomandanture u Nišu, 22. septembra 1941. godine upuĆena je stanovništvu Moravske banovine objava i poslednje upozorenje na posledice koje bi moglo da ima u slučaju daljeg pružanja podrške NOPu. U dokumentu se dalje navodi da je vrhovni zapovednik Srbije naredio da će ubuduće biti streljano za svakog ubijenog nemačkog vo|nika ili pripadnika nemačke narodnosne grupe (ljude, žene ili decu) 100 zarobljenika ili talaca. (Jevreji i Srbi), za svakog ranjenog nemačkog vojnika ili pripadnika nemačke narodnosne grupe 50 zarobljenika ili talaca (Jevreji i Srbi) Dalje se srpski narod upozorava da će ova naređenja bezobzirno izvršavati.11) Bez obzira na vreme izdavanja pomenutih naredbi činjeni ce o tzv. "pitanju Jevreja", a kasnije i Cigana govore da je u Nišu i niškom ratnom okrugu postupak "rešavanja tog pitanja" bio skori isti kao što ga navodi dr Vjenceslav GlišiĆ u knjizi "Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 19411944", deleći ga u tri faze:

Prva faza (april-avgust) karakteristična je po evidentiranju, obeležavanju, ograničvanju slobode kretanja, pljački jevrejske imovine, uvođenju prinudnog rada i dr. vrstama nameta na Jevreje;

Druga faza (avgust-decembar) po sakupljanju Jevreja u logore i iznalaženju puteva njihovog likvidiranja i

Treća faza (decembar 1941 maj 1942) postepeno uništavanje Jevreja i Cigana.12) U Nišu je likvidacija Jevreja ubrzana, dok se sa likvidacijom Cigana pomalo oklevalo.
20. oktobra 1941. godine završeno je hapšenje skoro svih muških Jevreja. Ubrzo su svi strelani, odrasli, mladi i deca. Računa se da je sterano 341 Jevrejin od 352 koliko ih je bilo pre rata u Nišu.13

Jevreji su prema naredbi bili dužni da se prijave organima vlasti od kojih su dobijali žute trake sa natpisom "Juden". Bilo im je ograničeno kretanje i posete javnim manifestacijama i skupovima: vožnja tramvajem, poseta bioskopima, pozorištu, odlazak u Nišku Banju i dr.javne ustanove. Snabdevanje na pijacama mogli su da vrše samo u podne.
Početkom 1942. godine, pripadnici 12. dobrovoljačkog puka su uhapsili sedam Jevreja koji su u Niš došli iz Beograda, pa su i oni streljani.14) Nedićevci su uhapsili i Jevreje iz porodice Dijamantštajn koji su se sklonili u Sokobanju o čemu "Novo vreme" od 7.3.1942. piše: Vlasti su u Sokobanji otkrile tri Jevrejina koji su živeli pod lažnim imenima, i sa lažnim imenima. Jedan od njih je poznati Jevrejin Dijamantštajn koji se ranije predstavljao pod imenom Danić.

Žene i deca Jevreja su sprovedeni u Logor na Sajmištu a muškarci su ostali u Nišu gde su na Bubnju streljani u znak odmazde za bekstvo koje su logoraši učinili 12 februara 1942. godine.

Masovno streljanje na Bubnju kod Niša izvršeno je sredinom februara 1942. godine posle prvog bekstva logoraša 12. februara 1942. godine a na onsovu naredbe vojnoupravnog komandanta Srbije o streljanju 3.484 taoca u Srbiji.15) Tako je 17 februara 1942. godine na Bubnju streljano 850 ljudi meću kojima je bilo Jevreja i Cigana, o čemu se govori u pismu OK KPJ za Srbiju: "Ovde je pre dva dana izvršeno masovno streljanje. Streljano je 850 ljudi. Preko 600 su izveli iz kaznenog zavoda, zatim skoro sve muške Jevreje, nešto Cigana i jedan deo preostalih ljudi iz koncentracionog logora. To je odmazda okupatora za akcije koje su u okolini voćene i osveta zbog bekstva zatvorenika iz logora i pogibije nekoliko nemačkih vojnika. 16) O masovnom streljanju na Bubnju 16i 17. februara 1942. godine govore i svedoci pred Komisijom za utvrđivanje raznih zločina u Nišu (KRZ). Borivoje Dimitrijević je 14. februara 1945. godine izjavio: Na Bubanj je 16. i 17. februara 1942. godine doterano 46 - 48 kamiona. Prvog dana osuđenici a drugog Jevreji. Istog dana o masovnom streljanju svedoči i Aliman Osmanović, koji je kopao rake i sahranjivao streljane, dok Dragoljub Mitić kaže da je streljano oko 180 Jevreja, meću kojima je prepoznao 96, koje podatke potvrćuju i drugi svedoci.

Nedžip Kurtić je izjavio da je u utorak 17. septembra 1942. streljano 1000 Srba i Jevreja, meću kojima je prepoznao Avrama Levija sa sinovima, Isaka Mandila, Marka Abenšoama, Mošu Mandila i Leona čijeg se prezimena ne seća.

Ramadan Ismailović takoće navodi da se broj streljanih Jevreja toga dana kretao oko 180, meću kojima je bilo dece i dve žene.17)
O tome kazuje svedok Medo Omerović. "Jednoga dana meseca februara 1942. godine bio sam od strane feldžandarmerije odveden rano Ujutru oko 4 časa zajedno sa oko 125 mojih sunarodnika kamionom na mesto zv. "Bubanj". Po našem polasku dobili smo od Nemaca ašove i krampove, pa smo čekali do 5 časova a tada su počeli da pristižu kamioni sa Jevrejima. Kad bi kamion stigao Nemci su izvadili iz njega 12 lica, pa ako su bila i malo bolje odevena, svlačili ih i potom odvodili na jedno 30-40 metara od kamiona. Tu bi ih poreĐali tako da su bili lećima okrenuti Nemcima koji treba da ih streljaju. Na 6 metara daljine od žrtava stojalo je oko 12 Nemaca sa puškama i na dati znak pucali su u potiljke žrtava. A kad se posao završi Nemci su naređivali dovedenim ljudima da žrtve odvuku u već iskopanu raku koja je bila daleko oko 10 metara.

Pošto je posao završen sa prvih 12 streljanih Nemci su dovodili drugu dvanaestoricu i tako je to išlo ceo dan sve do 4 časa posle podne. Toga dana streljano je preko hiljadu osoba.

Sva streljana lica bila su Jevreji, a meĐu njima i dve žene i oko 12 dečaka izmeću 12 i 13 godina. Streljanje su vršili Nemci koji su na rukavu imali neki crni znak, a takoće i na svojim kapama. Ubijali su iz pušaka i to mecima "dumdum", tako da su lobanje žrtava bile sasvim raznete. Ako bi se slučajno desilo da neka žrtva nije pogoćena u glavu onda je jedan od Nemaca prilazio i ubijao to lice metkom iz revolvera. Sve streljane žrtve stavljene su u raku i poli vene hlornim krečom koji se nalazio već spreman kad smo došli.
Raka u koju smo stavljali žrtve, bila je toliko ispunjena leševima da je svega oko 10 cm zemlje moglo biti bačeno na leševe, a to zbog toga da se teren izravna i da ne bude ništa više od okol nog zemljišta."

Iskaz Omerovića potvrćuju mnogi svedoci, a Nadeždi Kurtić dodaje još i to: kad su streljali decu, onda je jedan dečak od 1314 godina starosti kleknuo pre nego što će da ga streljaju, sklopio ruke i molio: "Bite, bite".

"Dva dana posle ovog dogaćaja odveli su me opet na "Bubanj", gde se odigralo sve kao i ranije. Od 6 časova ujutru pa do 3 posle podne Nemci su neprekidno streljali ljude. Žrtava je moglo biti oko 800, i ovoga puta nisu bili samo Jevreji streljani nego i Srbi."

Posle ovog streljanja sve žene Jevrejke i njihova deca oterani su u Nemački logor kod Crvenog krsta a otuda docnije spro vedeni u Beograd na Sajmište. U julu 1942. godine Nemci su ponovo streljali veliki broj Jevreja na "Bubnju" a zatim su bila samo pojedinačna streljanja. O svemu ovome izlazile su javno plakate u kojima je pisano da su stre ljanja izvršena u cilju odmazde zbog rušenja pruge i drugih sabotaža od strane komunista u partizanskim odredima Jugoslavije. Sredinom 1943. godine u logoru od svih Jevreja u Nišu ostali su u životu samo dvojica: lekar dr Pijade i instalater Gros, ali krajem 1943. godine streljani su i oni.18)

Kroz niški logor Crveni krst prošlo je i oko 90 Jevreja i članova njihovih porodica iz Leskovca i svi su streljani u Nišu i na Bubnju u decembru 1941. godine.19)

U toku 1942. godine prema nepotpunim podacima na Bubnju i delimično na Sajmištu u Beogradu je streljano više stotina Jevreja iz Niša. Meću streljanim bilo je tek rođene dece, đaka, studenata, domaćica, trgovaca i drugih, što se može videti iz priložene tabele.

Opančar 1
domaćice 132
Trgovački pomoćnici 9
Krojači 7
Trgovci 41
Fotografski pomoćnici 1
Električarski pomoćnik 1
Geometri 1
Rentijer 1
Činovnici 19
Elektičari 5
Novinari 1
Pečatorezac 1
Sveštenici 1
Pravnici 1
Advokati 1
Indasanti 1
Instalateri 1
Industrijalac 1
Časovničar 1
Starinar 1
Fotograf 1
Monter 1
Frizer 1
Vozač 1
Tekstilac 1
Mlinar 1
Zubar 1
Farmaceut 1
Prodavac lozova 1
Profesor 1
Trgovački zastupnik 1
Pevač 1
Inženjer 1
Amreldžija 1
Trošarinac 1
Sitničar 1
Apotekar 1
Lekar 1
Đaci 33
Studenti 7
Deca 19

Starosna struktura streljanih izgleda ovako:

Do - 7 god._ 23 / 4,29
7 – 14 _
__ 27 / 5,04
14 - 21 _ 46 / 8,59
21 – 35 _94 / 17.57
35 - 50 109 / 20,37
preko 50 ___81 / 15,14

Bez podataka o godini roćenja 135 / 28,97

SVEGA: 535

Stradanja Jevreja teško su pogodila stanovištvo ovih kraje va. Njihovu tragediju osećali su kao svoju. Nastojali su da po cenu ličnog stradanja pruže pomoć pojedincima ili celim porodicama koji su u ove krajeve došli iz Beograda. Činili su to iz uverenja da je srećan samo onaj narod koji se raduje svojoj slobodi kao i slobodi drugih naroda.

Takve pojave su bile retke ali vredne pomena. Jevrejskim porodicama je ukazano gostoprimstvo i po cenu ličnog stradanja u Konjuvi, Peruniki, Štavi, Grguru, Niškoj Banji, Nišu i Grbavču. Prihvaćeni Jevreji su dočekali slobodu i vratili se u Beograd gde su nas tavili da žive u slobodi i jednakosti koji su bili lišeni u Kraljevini Jugoslaviji.

Aktivnost Uprave policije u Nišu na otkrivanju Jevreja bila je veoma zapažena što se vidi iz akta pov.br. od 3. avgusta 1942. godine. 20) Upravi grada Beograda Odeljenju specijalne policije, kojim je obaveštava da je prvog decembra 1941. godine doputovala u Niš Milena Blažić. Prema podacima imenovana je Jevrejka i navodno joj je pravo ime Matilda Kajon. Po saznanju imenovana je uspela da pribavi lažne isprave u čemu joj je pomogao Vlada đakonović iz Beograda, omogućio joj da pobegne i nastani se u Nišu.

U vezi sa prednjim aktom Uprava specijalne policije grada Beograda izvršila je proveru traženih podataka i tačnost istih nije utvrđena, ali se insistira na sledećem: Ako utvrde da je Milena Blažić identična sa Kajom Matildom koja se pominje onda molim da istu uhvatite i……. sprovedete ovom odeljenju (odsek za Jevreje) 21)

Kao glavni zločinci koji su primenjivali i sprovodili sve mere prema Jevrejima u Nišu su: dr Hamer, rodom iz Štetina, Erih Vineke, pravnik, šef Gestapoa, rodom iz Hamburga, felkomandant Frajh ner fon Bormer iz Hanovera i dr Eduard Hanke, šef Uprave grupe pri feldkomandanturi 809 u Nišu, rodom iz Magdenburga. U ovu grupu spadaju i pripadnici folksdojčera, koji su ispoljili punu aktivnost u pružanju podataka o kretanju Jevreja, pljačkanju njihove imovine i samoj likvidaciji. Posebno se u tom poslu ističu: Ungar i Štefan Živković, agenti gestapoa, a od domaćih izdajnika Mirko Živanović, advokat, šef specijalne policije, rodom iz Pirota. 23)

Na kraju može se, na osnovu do sada prikupljenih i u ovom radu prezentiranih statističkih i kvalitativnih podataka konstatovati da je okupatorska vlast nacističke Nemačke u saradnji sa kvislinzima preduzimala i planski i na osnovu narećenja nemačke vlade i vojnoupravnih organa sprovodila sistematski rasističku politiku i genocid prema Jevrejima i Ciganima, tako da su Jevreji a delimično i Cigani u ovom delu Srbije skoro potpuno uništeni.
Beleške:
1) Mala enciklopedija Prosveta 1, Beograd 1959.g.
2) Enciklopedija Leksikografskog zavoda 1, Zagreb 1909. 6, str. 144.
3) Božidar Ivkovip: Uništenje Jevreja i pljačka njihove imovne u Banatu 19411944, Tokovi revolucije 1, Beograd 1967, str.26.
4) Adolf Hitler, Mein Kampf (Mon combat), Paris, 1962, str. 53, 55, citirano kod B. Ivkovića u navedenom članku.
5) Albert Vajs, Antisemitizam pre i za vreme nacizma, Jevrejski almanah 1963/64, Beograd 1965, str.26.
6) Simon Dubiov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Beograd 1962, str.230 i 234.
7) Mala enciklopedija Prosveta, str.570.
8) Dragoslav Živković, Sudbina naših Jevreja za vreme fašističke okupacije, Gradina br.2/1967, str. 58. Mećutim prema Izveštaju Poverenika Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije za grad Niš, od 5.10.1945. (br.24) na dan oslobođenja, brojno stanje Jevreja bilo je sledeće: stalno nastanjenih u Nišu 356, privremeno 51 i stranih podanika 155. Svega 562. (Jevrejski istorijski muzej Beograd, br.2398.
9) Istorijski arhiv Niš (IAN), Arhivski fond Save Kostića.
10) 36 NOP 1/1 dok.234, Naredba dr Turnera od 26.10.1941, str.265.
11) Narodni muzej Niš, Zbirka o Jevrejima, fotokopija dokumenta.
12) Dr Vjenceslav GlišiĆ, Teror i zločini nacističke nemačke u Srbiji 1944. Beograd 197, str.81.
13) IAN, fond "Kozara" kutija 3 i 4;
14) D.Živković i dr; Niš u vihoru oslob.rata Novi Sad, 1968. god.
15) Vojno istor. institut, Beograd. Dnevni izveštaj vojnog zapovednika Srbije.
16) Zbornik NOP-a I/3 str.8081. OD 3.2.1942.
17) IAN fond "Kozara" K 34:1. Zapisnik KPZ.
18) Jevrejski istorijski muzej, Beograd K 221 a2/1.
19) Dr M. PetroviĆ, Leskovac u ratu i revoluciji, Leskovac, 1968,s.264.
20) Uprava policije u Nišu, Pov.br.969 od 3.8.1942.godine.
21) Uprava grada Beograda, Odeljenje specijalne policije, pov.2. br. 1912/42 3/2 OD 1 5.8.1 942.G0DIne.
22) IAN, fond "Kozara" Izveštaj KRZ Elaborat o Jevrejima.
UDK 341.485 (=924)+(=914.99) Pregledni članak Nissa, Niš 1990, 19(12), 8794 Primljeno: 1990-20-6
Jovan Zlatić Narodne Novine Niš

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License