ŠTO SVE MOGU PJESNICI?
(posvećeno Jadranki G. Svetlani S., Darku M.)
Ljubo R. Weiss
Mi se možemo razdavati nesebično,
Ostavljati tragove kao brodice po morima,
Šapćući milim dušama glasom lahora:
Nikada na jednoj zemlji, nikada na jednom nebu,
Jer imamo više zemalja po kojima kročimo,
I više nebeskih svodova koje podupiremo.
Mi možemo budni sanjati,
I sneni javu zaobilaziti,
Tražeći uzaludno oaze spokoja,
Ravnice, rijeke, šume i mora.
Mi slučajno ovdje i ondje,
Koji najljepše riječi izgovaramo,
Snujući licitarska srca dobivena na poklon,
I prenijeta dobrotom putnika,
Zaljubljeni u nebeska rumenila,
Crvena kao licitarska srca,
Na kojima piše Zagreb,
A može pisati i Moskva i New York,
Beč, Budimpešta ili Beograd.
Sanjati možemo kako nas prevode,
Na engleski, francuski, španjolski,
Na ruski, talijanski i njemački,
Ali, ako nas nema na hebrejskom,
Kažu, uzalud smo pjesnikovali.
Ali, ako nas i nema na hebrejskom,
Naša sinagoga je prema Jeruzalemu okrenuta,
Plamičci dviju svijeća za šabat dio su buktinje,
A blagoslovljene svijeće poruka zemljacima,
Ali i stihotvorcima ma gdje oni noćili.
Nama jezici nisu presudni,
Mi živimo od osmjeha pjesnikinja koje nas vole,
i pjesnika koji nas hrabre.
S njima imamo tajne zavjete -
o podjeli ljubavi i – nezaborava.
(Virovitica, 15.03.2008.)
