Stevan Molnar Sest Decenija Od Smrti Miklosa Radnotija

Beležnica br. 11
Stevan Molnar - Šest decenija od smrti Mikloša Radnotija
Prema opsežnim istraživanjima profesora Gabora Tolnaija, velikog mađarskog pesnika, zatočenika borskih radnih logora iz vremena Drugog svetskog rata, Mikloša Radnotija su ubili pripadnici mađarskih fašističkih formacija, 9. novembra 1944. godine, u blizini sela Abda, na krajnjem severozapadu Mađarske. Dakle, pre ravno šezdeset godina, odmah nakon Radnotijevog mučnog povratka iz borskog radnog logora.
Velikana mađarske poetske reči u borske logore dovelo je njegovo poreklo. Rođen u Budimpešti, u porodici mađarskih Jevreja, neposredno nakon rođenja je ostao bez porodice: na porođaju su mu umrli majka i brat blizanac, a ubrzo je ostao i bez oca. Brigu o njemu preuzeo je ujak, fabrikant, namenivši mu sudbinu kancelarijskog službenika. On se tome oteo, završio je studije književnosti i već se u ranoj mladosti počeo baviti poezijom.
U svojoj doktorskoj disertaciji Pesnik i smrt, pok. akademik Imre Bori pomno traga i prati Radnotijev pesnički razvojni put. Saznajemo da je već 1930. godine mladi Radnoti, u svojoj 21. godini objavio prvu zbirku pesama Paganski pozdrav. Pesme ove zbirke su idilične, pune radosnog doživljavanja mladosti i lepote prirode, mada se javljaju i pesme tamnijih tonova - sećanja na tragičnu sudbinu njegove porodice.
Naredna zbirka Pesme novih pastira dovodi ga u sukob sa vlastima, te je zabranjena.
Nakon toga nastaje period Radnotijevog pesničkog sazrevanja i traganja za novim formama izražavanja, ali i bogatog svestranog angažovanja u širokoj lepezi kulturnih događanja. Već 1933. godine u zbirci Mlad mesec objavljuje pesme koje ukazuju na zrelost njegovog poetskog duha. On predoseća dolazak fašizma i to jasno kaže u stihovima pesme „Kao bik”:
Živim sad kao bik
ali bik koji ustukne
na sred zrikavčeve livade
i visoko onjuši vazduh.
Oseća da se u šumama
planinskim zaustavila
košuta, ćuli uši odskače
s vetrom koji šišteći
donosi mirise
vučjih
krda
Iako svestan da dolazi vreme realne opasnosti, Mikloš Radnoti za to ne haje. On nastavlja svoju angažovanost i na planu prevodilaštva. Čitavu plejadu znamenitih pesnika prevodi sa francuskog, engleskog, nemačkog i latinskog.
U zbirci Samo hodaj na smrt osuđeni već se nazire njegova potpuna svest o tome da upravo nastupa period u kome će za njega doći vreme teških iskušenja, patnji, pa i opasnosti po sam život.
Objavljivanjem zbirke Strmom stazom počinje vreme njegovog kontinuiranog uspona do najviših pesničkih visina. Ovom zbirkom on je definitivno stao uz rame sa velikanima međuratnih mađarskih pesnika. To mu ni tada niko nije osporavao, ali ga ni činjenica da je priznat pesnik nije spasila od zle sudbine. Još se mora pomenuti i jedan njegov lirski prozni tekst „Mesec blizanac”, koji je proizvod njegovih unutrašnjih dilema, u kojem je sebi pripisao krivicu za smrt svojih najbližih.
U Mađarskoj su u to vreme već uveliko na delu progoni Jevreja koji bivaju odvođeni na prinudni rad. I Mikloš Radnoti je u dva maha bio upućivan na prinudni rad gde je obavljao najteže fizičke poslove.
U maju 1944. godine, neposredno pre no što je deportovan u Bor, napisao je svoju poslednju pesmu kao slobodan čovek. To je poznata njegova pesma pod nazivom „Odlomak”, a koja počinje stihovima:
U takvo sam vreme živeo na zemlji
kad čovek beše tako nisko pao
da je svojevoljno, strasno bez naredbe klao…
Pesmu je potpisao 19. maja, a pet dana kasnije odveden je u sabirni centar u Vacu, odakle je, u zapečaćenom furgonu, šest dana kasnije, stigao u Bor, u centralni logor „Berlin”. Uz još 401 svog sapatnika koji su, poput njega, osuđeni na prinudni rad, uskoro biva prebačen u udaljen logor „Haedenau”, u planinama iznad Žagubice. Tu je, u najtežim i ponižavajućim uslovima, stvorio svoje remek-delo, poslednje što je napisao u svom kratkom životu.
Nema pouzdanih podataka kako je dospeo do jednog notesa sa ćiriličnim napisom „Avala 5” u kome je na prvom listu ispisao istovetnu poruku na pet jezika: mađarskom, srpskom, nemačkom, francuskom i engleskom. Ona glasi:
Ovaj notes sadrži pesme mađarskog pesnika Radnoti Mikloša. On moli nalaznika, da istog pošalje na adresu sveučilišnog profesora Ortutay Gyula Budapest Horánski u. l. i.
Već u julu mesecu, u beležnicu upisuje svoju prvu pesmu „Sedma ekloga”. Pored potpisa još stoji: Lager Heidenau u planinama iznad Žagubice. Ubrzo nastaju još četiri pesme: „Pismo ženi”, „Koren”, „A la recherche…” i „Osma ekloga” koja je potpisana 23. avgusta 1944. godine.
U to vreme, delovanje domaćih partizana je postalo isuviše opasno po Nemce i mađarske čuvare, pa su udaljeni logori iz okoline Žagubice evakuisani u Bor. Tokom tog povlačenja, 30. avgusta 1944. godine, Radnoti je napisao svoju prvu „Razglednicu”.
U logoru u Boru Mikloš Radnoti je napisao zasigurno jednu od najlepših svojih pesama - „Usiljeni marš”. Pesma je potpisana 15. sepetmbra 1944. godine.
Nakon toga, ova grupa logoraša, među njima i Radnoti, pešice je sprovedena u nemačke logore smrti. U tom paklu, u takvim nemogućim okolnostima, pesnik je smogao snage da napiše još tri pesme: „Razglednicu” (2), „Razglednicu” (3) i „Razglednicu” (4). Poslednja, „Razglednica” (4), napisana je u mestu Sentkiraljsabadja (Szentkirályszabadja), 31. oktobra 1944. godine. Devet dana kasnije, Mikloš Radnoti je ubijen metkom u potiljak.
Nakon ekshumacije i pronalaska notesa sa pesmama, 1971. godine je u izdanju Magyar helikon-a, na mađarskom jeziku, objavljena zbirka od 10 pesama Mikloša Radnotija, pod nazivom Borska beležnica (naslov originala: Radnóti Miklós: Bori notesz). To izdanje uskoro dostiže najviši stepen interesovanja književne javnosti, kako u Mađarskoj, tako i u mnogim zemljama Evrope. Pesme su prevođene na rumunski, italijanski, portugalski, bugarski, hebrejski.
Na srpski jezik Borsku beležnicu je preveo Danilo Kiš i ona je, kao dvojezično (mađarsko-srpsko) izdanje, objavljena u Boru 1979. godine. Izdavači su bili Narodna biblioteka Bor, Književna omladina Bor i Samoupravna interesna zajednica kulture Bor.
Uporedo sa predstavljanjem ovog izdanja, na godišnjicu rođenja autora Borske beležnice, na obali Borskog jezera je 5. maja 1979. godine otkriven bronzani spomenik Miklošu Radnotiju, rad veoma cenjenog vajara Imrea Varge. Spomenik je bio poklon vlade Mađarske. Ubrzo se pokazalo da su svi ovi događaji vezani za Borsku beležnicu uticali da borska kulturna sredina, a i sam grad u celini, prihvate pesnika kao svog. Bilo je veoma značajno to da se Bor iz „kulturne provincije” preselio na mesto veoma značajnih književnih dešavanja. Dovoljno je samo se setiti „Borskih susreta balkanskih književnika”. Mesto na kome se spomenik nalazio nezvanično je dobilo ime „Rt pesnika”.
Na „Rtu pesnika” spomenik je stajao pune dvadeset dve godine. Međutim, u noći između 30. sepetmbra i 1. oktobra 2001. godine, divno delo velikog skulptora je nestalo da nikada ne bude pronađeno.
Na književnoj večeri posvećenoj tom neslavnom događaju, g. Dragi Tasić je pročitao svoj dirljiv esej neobičnog naslova: „Tartalom - sadržaj duše vandala”. To nije bio klasični vandalizam. Bilo je to nešto mnogo gore - skulptura je ukradena (i verovatno istopljena u nekoj od ilegalnih livnica - prim. ur.).
Oformljen je inicijativni odbor sa zadatkom da se ispita mogućnost ponovnog izlivanja spomenika i postavljanja na neko bezbednije mesto.
Danas smo svedoci da su napori urodili plodom. Ne 9, već 8. novembra 2004. godine, na platou Doma zdravlja, uz malo konfuznu organizaciju, otkriven je novoizliveni spomenik sa tek jedva primetnim razlikama u nijansama i nekim detaljima u odnosu na prethodni, ukradeni.
Na kraju, citiraćemo deo izuzetno nadahnutog teksta sa pozivnice za ovaj značajni događaj: Živeći dugo u uverenju da stvari koje nestanu, nestanu zauvek, postajemo svedoci čuda kakva samo ljudska plemenitost i dobrota mogu da iznedre. Stvari i obeležja neuporedivog značaja za nas, ponovo se vraćaju i osvanjuju u našoj sredini u još čudesnijem simboličnom smislu i značaju.
To je suština i naših shvatanja.
http://www.biblioteka-bor.org.yu/izdavastvo/beleznica011/radnoti.html
Sedma ekloga

Vidis li, pada mrak, bodljikavom zicom omedjena
drvena ograda, baraka lebdi, dize je sumrak.
Okvire ropstva lagano prelazi pogled
i samo um, samo um, on zna za razapetost zice.
Vidis li, draga, ovde ovako se oslobadja masta,
izmozdenim telima na trenutke smiraj donosi
lagani san i logorasi tada kucama krecu.

Poderani, osisani robovi u hropcu sna lete
s vrha Srbije ka skrivenim dolinama doma.
Skrivena dolina doma? O, postoji li jos dom?
Bez pogotka bombe? Zar POSTOJI kao kad smo odvedeni?
Stize li jos kuci, ko ovde uzdise ili tamo lezi?
Reci, ima li jos doma gde znaju i za heksametre?

Bez znakova, nagadjajuci red ispod reda, tu
u polumraku pisem ovu pesmu kao sto zivim,
pomalo naslepo, puzuci preko papira;
lampu, knjigu, sve su oduzeli strazari
LAGERA, ni poste nema, samo se magla na nas spusta.

Medju crvima zivi ovde u brdima Francuz,
Poljak, glasni Talijan, odbegli Srbin, setni Jevrej,
raskomadana tela ipak jedan zivot zive tu, -
cekaju vesti, topao zenski glas, slobodnu ljudsku
sudbinu i cekaju kraj, u magli sakriveno cudo.

Lezim na desci medju crvima, obnavljaju se
napadi buva, ali armija muva vec pociva.
Vece je, ropstvo je, vidis, ponovo krace za dan,
ta i zivot za jedan dan. Spava logor. Pejzaz
je u mesecini i zice su opet napete,
i preko prozora se vide, medju sumovima noci,
na zid naslonjene senke naoruzanih strazara.

Spava logor, vidis li, draga, mesa se san i java,
prevrce se na uskom prostoru ko se preplaseno
budi i ponovo usni. Samo sam ja budan, mesto
tvog poljupca u ustima mi je ukus napola
izgorele cigarete, i ne nailazi san, jer
bez tebe vec ni umreti ni postojati ne znam.
HETEDIK ECLOGA

Látod-e, esteledik s a szögesdróttal beszegett, vad
tölgykerités, barakk oly lebegő, felszívja az este.
Rabságunk keretét elereszti a lassu tekintet
és csak az ész, csak az ész, az tudja, a drót feszülését.
Látod-e drága, a képzelet itt, az is így szabadul csak,
megtöretett testünket az álom, a szép szabadító
oldja fel és a fogolytábor hazaindul ilyenkor.

Rongyosan és kopaszon, horkolva repülnek a foglyok,
Szerbia vak tetejéről búvó otthoni tájra.
Búvó otthoni táj! Ó, megvan-e még az az otthon?
Bomba sem érte talán? s van, mint amikor bevonultunk?
És aki jobbra nyöszörg, aki balra hever, hazatér-e?
Mondd, van-e ott haza még, ahol értik e hexametert is?

Ékezetek nélkül, csak sort sor alá tapogatva,
úgy irom itt a homályban a verset, mint ahogy élek,
vaksin, hernyóként araszolgatván a papíron;
zseblámpát, könyvet, mindent elvettek a Lager
őrei s posta se jön, köd száll le csupán barakunkra.

Rémhirek és férgek közt él itt francia, lengyel,
hangos olasz, szakadár szerb, méla zsidó a hegyekben,
szétdarabolt lázas test s mégis egy életet él itt, -
jóhírt vár, szép asszonyi szót, szabad emberi sorsot,
s várja a véget, a sűrü homályba bukót, a csodákat.

Fekszem a deszkán, férgek közt fogoly állat, a bolhák
ostroma meg-megujúl, de a légysereg elnyugodott már.
Este van, egy nappal rövidebb, lásd, ujra a fogság
és egy nappal az élet is. Alszik a tábor. A tájra
rásüt a hold s fényében a drótok ujra feszülnek,
s látni az ablakon át, hogy a fegyveres őrszemek árnya
lépdel a falra vetődve az éjszaka hangjai közben.

Alszik a tábor, látod-e drága, suhognak az álmok,
horkan a felriadó, megfordul a szűk helyen és már
ujra elalszik s fénylik az arca. Csak én ülök ébren,
féligszítt cigarettát érzek a számban a csókod
íze helyett és nem jön az álom, az enyhetadó, mert
nem tudok én meghalni se, élni se nélküled immár.

Lager Heidenau, Žagubica fölött a hegyekben,

1944. Július
Zbog njega mi je posebno zao sto ne znam madjarski. Baska sto prevodioci po pravilu ignorisu metar — ekloga se pise u heksametru, kao sto covek lepo kaze, "mondd, van-e ott haza még, ahol értik e hexametert is?". Evo za ljubitelje severnog jezika:

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License