Stetno Preterivanje

Jaša Almuli

Štetno preterivanje

U svojoj kritici (Pregled, februar 2012) moga intervjua „Politici“ od 8. januara o.g. Filip David suprotstavlja dva stava.

Prema njegovom gledanju, „detaljno čišćenje Srbije od Jevreja nije bilo moguće izvesti bez pune logističke pomoći Nedićeve vlade, njegove žandarmerije i Specijalne policije.“ Znači, Nedićev aparat je kriv za „detaljno čišćenje“ Srbije od Jevreja.

Tome suprotstavlja svoju proizvoljnu tvrdnju da iz moga i Salomovog teksta u „Politici“ proizilazi da ne postoji direktna krivica Milana Nedića i njegovih saradnika i da mu se jedino može zameriti da „nije ništa činio da se umanji stradanje Jevreja“. Čudi me da je David pribegao ovako banalnom podmetanju. Ni ja ni Salom nismo oslobadjali Nedića od krivice i nije fer što nam to Filip David podmeće. On je učestvo-vao kao član žirija našeg Saveza u nagradjivanju tek-sta moje knjige o Stradanju i spasavanju srpskih Jevreja i morao bi da zna da sam u njoj napisao na strani 347 da je uloga Milana Nedića bila „prljava i zla“, ali pomoćna.

Za svoju optužujuću pretpostavku da Nemci ne bi mogli tako temeljito da očiste Srbiju od Jevreja bez „pune logističke pomoći“ Nedićevog aparata on ne pruža potrebne dokaze. Navodi jednog preživelog Jevreijna koji je rekao „kvislinška vlast nas je maltene dovodila do ulaza u logore i tamo isporučivala nacistima“, a ne daje ime toga čoveka ni kada je i gde to rekao. U logor Topovske šupe Jevreje su dovodili Nemci, mnoge sa prisilnog rada, kako mi je rekao pokojni David Hara, čije sam kazivanje uvrstio u svoju petu knjigu nedavno predatu izdavaču. David Hara i jedan njegov brat su pobegli sa prisilnog rada kada su doznali da ih Nemci kupe, a trećeg brata su Nemci na radu uhvatili, braća su ga videla na nemačkom kamionu, posle čega mu se izgubio trag. A ženama su nedićevski žandari donosili u kuće pozive da se jave 8. i 10. decembra u Jevrejskoj policiji odakle su ih Nemci sproveli u logor na Sajmištu, što je posmatrala Mila Branković, čije sam pismo objavio u svojoj knjizi o Stradanju i spasavanju srpskih Jevreja (str. 69)

Pogledajmo još nekoliko Filipovih olako napisanih tvrdnji bez navodjenja dokaza. On piše da je nekoliko stotina srpskih agenata radilo na registraciji beogradskih Jevreja i Roma „a zatim pružalo pomoć nemačkim vlastima u njihovom eliminisanju“. Ne navodi o kakvom se eliminisanju i pomoći radi, gde i kada. Po njemu, takodje, nemačke vlasti su sastavljale spiskove jevrejskih talaca za streljanje u saradnji sa Dragim Jovanovićem, upravnikom grada Beograda, pri čemu ne kaže gde je to kao podatak našao. U Topovskim šupama, odakle su vršena skoro sva streljanja talaca, Nemci su sami odredjivali ko će koga dana biti streljan, prema onome što su mi rekli rodjaci uhvaćenih. Na osnovu pisanja bez navodjenja dokaza, David trpa u isti koš Nemce i domaće kvislinge i kaže: “Svi zajedno: Gestapo, Vermaht, i Specijalna srpska policija, uključujći ostale domaće učesnike i saradnike, sproveli su jedno od najradikalnijih „konačnih rešenja jevrejskog pitanja u Evropi.“

Time je Filip David izjednačio krivicu Nemaca i domaćih kvislinga, umanjio je odgovornost nemačkih okupatora i uvećao krivicu domaćih Srba. To predstavlja falsifikovanje Holokausta.

Uloga domače policije

Filip David je kao jedan od tri člana žirija Saveza jevrejskih opština Jugoslavije učestvovao u dodeli dve prve i jedne druge nagrade 2001, 2002, i 2003 godine Branislavu Božoviću koji je na osnovu uvida u arhivu Gestapoa podrobno istražio ulogu domaće policije u progonu Jevreja. Na osnovu ta tri nagradjena rada Božović je načinio knjigu Stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941 – 1944. čije je drugo izdanje nedavno promovisano u svečanoj sali Jevrejske opštine u Beogradu. U njoj je Božović napisao:

„Već je istaknuto da su odlučivanje o životu i smrti uhapšenih i interniranih Jevreja i sam čin njihove fizičke likvidacije bili rezervisani isključivo za okupatorsku policiju i vojsku, a da su kvislinške vlasti učestvovale u pripremi uobičajenih pomočnih represivnih mera protiv Jevreja, preduzetih na rasnoj osnovi.“

„Kvislinška uprava u Srbiji pre svega policija, bila je saradnik i pomagač okupacionih vlasti u sprovodjenju mera protiv Jevreja propisanih naredbom vojnog zapovednika od 30. maja, 1941. i odredjenih nalozima pojedinih organa okupacione uprave i policije. Reč je o uobičajenim merama, koje su nemački okupatori i u drugim zemljama dodeljivali domaćim kolaboracionističkim vlastima kao što su poslovi prijavljivanja, registrovanja, privodjenja, kontrole pridržavanja diskriminatoskih i represivnih mera protiv Jevreja itd.“

Publicista Branislav Božović ustanovio je takodje da je „Hitlerov Treći Rajh na teritoriji Srbije uspostavio sveobuhvatni okupacioni sistem koji je kontrolisao sve oblasti rada i života. Nadležnost srpske civilne vlasti svedena je na minimum sa znatno manjim ovlaštenjima оd uobičajenog stepena nadležnosti u drugim zemljama“.

Filip David treba sada da odluči da li će održati svoju opsesiju o bitnoj ulozi i podjednakoj odgovornosti domaćih izdajnika i Nemaca ili uvažavati ono što stoji u radu Božovića koji je nagradio.

Reč istoričara

Za donošenje zaključka pomoglo bi mu konsultovanje domaćih i inostranih istorijskih dela o Holokaustu u Srbiji.

U ključnom delu Saveza jevrejskih opština Jugoslavije1, načinjenom na osnovu dokumenata Državne komisije za ratne zločine i objavljenom 1952, u Beogradu, u tekstu posvećenom Srbiji, samo se na jednom mestu na strani 42. pominju Nedić i njegovi ljudi. Oni se čine odgovornim za lov na Jevreje koji su se skrivali u Srbiji posle velikih nemačkih ubijanja 1941. i 1942. godine. Ničeg drugog nema u delu knjige o Srbiji dugom 54 stanica.

Istu stvar stavlja u greh Nedićevoj upravi delo dr Jaše Romana2 koje je Jevrejski istorijski muzej Saveza jevrejskih opština Jugoslavije objavio 1980. u Beogradu. To se u knjizi pominje dva puta, na strani 75 gde se kaže da su nedićevci učestvovali u hvatanju skrivenih Jevreja i za to dobijali novčanu nagradu, i na str. 85 gde piše da je nemačka policija Gestapo pomno tragala za svakim izbeglim ili skrivenim Jevrejinom u čijem su hvatanju punu podršku Gestapou „ pružili nedićevci, ljotićevci i četnici“ .

Od stranih dela, Enciklopedija Holokausta3 je jedno od najautoritativnijih. Na str. 1341-42 u odrednici o Srbiji u njoj stoji da su Nemci uništili Jevreje u Srbiji brzo u tri faze od aprila 1941. do maja 1942 -obespravljenje i pljačka, streljanje muškaraca, davljenje žena i dece i konkretno okrivljuje policiju Nedićeve kvislnške vlade za povremeno pomaganje Nemcima u hvatanju Jevreja, za dostavljanja poziva i za traganje za nekoliko stotina Jeveja koji su se krili po Srbiji.

Klasično delo profesora Raula Hilberga Uništenje evropskih Jevreja (The Destruction of European Jews, Harper and Row, New York, San Francisco, London 1979.) pominje Nedićev režim‚ u uvodu poglavlja o Srbiji kao peti i poslednji element u „mašinerije uništenja“, sledećim rečima: „I najzad, posle avgusta 1941. Srbija je imala marionetksi režim sa bivšim ministrom vojske Мilanom Nedićem na čelu“. То је sve. O njenim delima protiv Jevreja nema ništa na 10 strana gustog Hilbergovog teksta o Srbiji.

U još jednom delu bitnom za poznavanje onoga što se desilo u Srbiji, Nedić, njegova vlada i policija se uopšte ne pominju. Reč je o Konačnom rešenje u Srbiji (Final Solution in Serbia) Kristofera Brauninga (Christopher Browning) čiji je pionirski rad o ubistvu žena i dece sa Sajmišta objavljen u petnanaestoj svesci Yad Vashem Studies. On Nedića i njegov režim uopšte ne pominje.
Ne sme se izostaviti ni delo austrijskog istoričara Valtera Manošeka koji je na osnovu uloge nemačke vojske u Strbiji osvetlio odgovornost Vermahta u konačnom rešenju jevrejskog pitanja.

Njegovo delo je kod nas objavljano 2007. pod naslovom Holokaust u Srbiji. Manošek je zaključio da je to bilo zajedničko delo nemačke vojske, nemačkih policijskih odreda, vojne uprave i pokrajinskih feldkomandatura (str. 195). U indeksu imena te knjige Nedić se pominje 16 puta, pogledao sam sva ta mesta i uverio se da ni ovo istorijsko delo ne nabraja Nedićeva dela protiv Jevreja. U poslednjem zaključnom delu te knjige u kome se raspravlja o uništenju Jevreja u Srbiji Nedić se uopšte ne pominje.

Hoće li možda Filip David sada da počne da ispravlja domaća i inostrana istorijska dela o Holokaustu u Srbiji?

Falsifikatori

Mislim da David najviše greši kada dovodi u sumnju da odgovornosti za stradanje srpskih Jevreja spada i u „kontekst aktuelnih srpsko-hrvatskih i medjunardnih odnosa.“ Pitam se kako može da to proglašava „problematičnim“ posle navodjenja da je hrvatska službenica Lea Bauman napisala u londonskom listu da su Srbi u tri logora ubili 60.000 Jevreja, da je Tudjmanov bliski saradnik Anto Knežević pisao da su srpski stražari uguravali Jevreje u kamion dušegupku na Sajmištu gde nije bilo nijednog srpskog stražara, da je poluhrvat Atila Marko Hor izjednačio uništenje Jevreja u Pavelićevoj državi i u okupiranoj Srbiji a tvrdeći da se tu radi o dve različite nijanse crne boje“. I što je sramota za nas, pokojni Laslo Sekelj, polujevejin i polumadjar, napisao je u jevrejskom časopisu u London Patterns of Prejudice da je Nedić naredio i organizovao „slanje srpskih Jevreja u nemačke logore“. Sve sam ja to naveo u knjizi Stradanje i spasavaje srpskih Jevreja (str. 335 – 340) što David treba da zna. Ako su sada te činjenice za njega „problematične“ – on treba što pre da se udalji od citiranih falsifikatora Holokausta u Srbiji.

1 Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomgača protiv Jevreja u Jugoslaviji
2 Jevreji Jugoslavije 1941 - 1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobo dilačkog rata.
3 Izd. Collier Macmillan, London 1990.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License