Steline Dve Majke

Prohladna novembarska noć. Gluvo je doba noći. Nemci u šlemovima sa mašingeverima a vulnetari i albanska milicija do zuba naoružani polaze u krvavi pohod. Blokiraju sve jevrejske kuće i hapse sve koji su se u njima zatekli. U ovom poslu pomažu im dobro izdresirani psi. Nemci i kvislinzi ćutke obavljaju posao. Čuje se samo po neka kratka naredba. za svaku jevrejsku kuću bilo je po sedam vojnika i kvislinga koji su ih blokirali. Iz kuća isteruju sve živo. Niko nije bio pošteđen. Čak i one bolesne rodbina je morala preneti do sabirnog mesta. Ćutke se svi slivaju u jednu kolonu koja se kreće ka odredištu. Stariji u hodu posrću. žene su uz sebe priljubile svoju malu decu. Ona odraslija za koje nema mesta u majčinom naručju, držeći se za njen skut, potrčavaju da ne bi izostali iza kolone i svojih bližnjih u njoj. U toj neobičnoj koloni bilo je i nekoliko kolevki s bebama, a dva bolesnika su nosili na daskama. Kolona broji blizu stotinu, jer su neki ipak uspeli da umaknu bekstvom u Prištinu na taj način što su neke Albance potplatili novcem i zlatom. Priština je bila pod italijanskom okupacionom zonom a Italijanu su prema Jevrejima bili nešto blaži. Što je najvažnije nisu ih ubijali.
Što se sve više zora približava kolona je zatvoru sve bliža. Sve su ih strpali u ionako tesni zatvor gde se moglo samo stajati. U koloni nema male Stele. Njena baka Estera, uspela je da je tutne jednoj Romkinji u naručje u poslednjem trenutku. Ta Romkinja Hajrija shvatila je šta to treba da znači. Dete treba spasiti. Hajrija se s devojčicom uputila ka svom selu ne čekajući da svane. Malu Stelu je priljubila dobro uza sebe i hita. Priča joj kako u njenom selu ima dosta dece s kojom će se lepo igrati. A ima dosta i domaćih životinja kojih u gradu nema. Stela kao da je ne slušao Svoju glavicu onako dremljivu naslovnila je na njeno rame i ćuti. Hajrija ne ide pravim putem već negde prečicom, negde zaobilazeći plašeći se da je ne sretnu Nemci ili albanski fašisti koji noću patroliraju čitavim terenom a ne samo u naseljenim mestima. Znoj je probija od umora i straha. Stela je zaspala a ona je s pričom prestala. U takvom hodu i strahu iz misli je trgne po koji lavež seoskih pasa koji joj strah povećavaju. Približava se svom selu a srce joj sve više drhti pitajući se da li će ostati neopažena. Baš kada je bila na stotinak metara do svoje kuće susrela su je tri vulnetara pitajući je odakle u ova doba noći ide. Brzo se snašla rekavši da joj je kćerka bolesna i da ju je nosila kod hodže u susedno selo da bi je izlečio.
Dobro su je osmotrili i rekli joj da nastavi put. U tom jedan od nih se povrati i upita da li je nekog primetila ili pak srela. Staloženo i pribrano je odgovorila da nije nikog sem jedna volujska kola koja je terao neki starac vraćajući se iz obližnje vodenice. Hajd ik (hajde beži) naredi joj vulnetar što ona rado prihvati. Kad je ušla u kuću muž joj se iznenadio, jer je po dogovruona trebala stići tek sutradan, a još više ga je zbunilo to kada je u njenom naručju ugledao dete. Prihavatio je Stelu i smestio je među sovju decu koja su spavala onako poređana jedno do drugog na slami koja je razastrta po zemlji. Hajrij, koja je još dthtala, dodade testiju s vodom koju ona halapljivo poče piti. Kada se koliko toliko pribrala počinje svoju priču za koju je bio zainteresovan njen muž. Ja i gospođa Estera radile smo do kasno u noć a potom smo sedele u kuhinji i prlpremale se da idemo na spavanje kada se u dvorištu pojaviše četiri Nemca i tri vulnetara koje smo prirnetile kada je gospođa upalila svetlo. Naredili su nam da uđemo u kuću što smo i učinile. Potom su sve probudili i uveli nas u kuhinju gde su nam saopštili da se pripremimo i pođemosa njima. Jedan od vulnetara me upita na albanskom ko sam, na šta sam mu odgovorila da sam Ciganka iz jednog sela i da ovoj porodici pomažem u poslovima. Ovo je jedan tumač preneo Nemcu koji mi je odgovorio los, los, los, što ja nisam razumela šta to znači dok mi tumač nije objasnio da odmah bežim i da idem svojoj kući. Ova jevrejska porodica je shvatila o čemu se radi pa je stara gospođa Estera malu Stelu umotala u jedan poveći čaršav rekavši mi "uzmi ovo da ti se dete ne prehladi". Umotala je Stelu i tutnula je meni u naručje glavom okrenutom nadole da bi skrila lik devojčice i da ne bi nešto posumnjali.
Zgrabila sam dete i odmah izašla pozdravivši se s njima samo pogledom. Išla sam mračnim sokakom i na jednoj raskrsnici sam zastala da vidim šta se sve to zbiva. Sve Jevreje iz svih kuća su sakupili i teraju ih prema zatvoru. Nisu im dali ništa da ponesu sobom samo ono što je bilo na njima. Tukli su ih i vikali na njih. Sreća je ta što Stelina majka i otac nisu bili kod kuće već su se nalazili u gostima u Skoplju kod svojih rođaka te su i tako izbegli ovo hapšenje. Time je Hajrija završila svoju priču mužu. A onda nastavila kako je ta porodica njima mnogo pomogla i da treba ovo njihovo dete da sačuvaju. S mužom se dogovorila da kažu, ako ih neko pita da je to devojčica njene sestre koja živi u Prištini i koja je teško bolesna pa je ona mora paziti. Ime ćemo joj dati Miradija. Od tog dana mala Stela živi pod tuđim imenom. Tako se mala Stela obrela u selu u kom žive uglavnom Romi. Danima je ćutala a poneki put plačem prekidala to ćutanje. Ostala deca su je s interesovanjem po smatrala jer je bila lepo obučena i doterana. Ubrzo će i ona biti u ritama jer je svoju odeću pocepala. Vremenom se približila ostaloj deci igrajući se s njima po prostranom dvorištu. Ubrzo je navikla na svoje novo ime na koje se i odazivala. Prestala je sa tugovanjem koje ju je prvih dana ob uzimalo. Tako mala Stela raste u krugu porodice u kojoj ima šestoro dece. Sva su ona, sem, Miradije crne puti. Po ceo dan igraju čija se vika i graja širi selom. Miradija je u odnosu na ostalu decu mnogo mirnija i povučenija zbog čega je Hajrija njoj najviše pažnje i posvećivala. Još od prvog dana Miradija spava u krilu Hajrije na šta je njena kći malo starija od Stele često plačem reagovala.
Stela prvih dana skoro ništa nije jela. Tugovala je. A i hrana joj je bila neobična naročito proja i kozje mleko na šta ona nije navikla. Stela raste a ratni dani teku. Hajrija nigde ne ode a da sobom ne povede i Miradiju. Zavolele su jedna drugu. Bosonoga i sva u ritama Miradija živi svoj život, misleći da je i ona kao i ostala deca u toj krovinjari Hajrijina. S vremena na vreme priseti se da je nekada živela u gradu i među nekim drugim ljudima kod kojih je sve bilo drugojačije. Hajrija joj je redovno češljala njenu dugu i crnu kosu koju joj je jednoga dana morala otseći zbog vaši koje su zavladale u tim ratnim danima kod svog stanovništva. Stela je postala mezimica sela. Njeno društvo ju je mnogo zavolelo. Hajrija o Stelinoj porodici nije mnogo znala izuzev to da su joj Nemci oterali u zatvor sve sem oca i majke. Češće je razmišljala o tome da li će se iko od njih živ vratiti. Nakon kapitulacije fašističke Italije kada je jednom prilikom bila u Mitrovici saznala je da se Stelina majka i otac nalaze i to otac u makedonskim partizanima a majka u logoru za Jevreje u Albaniji, a i jedno i drugo ništa ne znaju o sudbini svoje porodice, a u prvom redu sta je sa Stelom. Stelin otac gine u makedonskim partizanima a majka joj Bukica priključuje se albanskim a kasnije srpskim partizanima na Kosovu i Metohiji. Stelina baka Estera nastradala je u gasnoj komori.
Ko zna kakva bi bila sudbina Stele da se jednog decembarskog dana 1946. godine Romi nisu zavadili. Naime, Hajrijin muž posvađao se sa prvim svojim komšijom zbog dečijih nestašluka iz čega su proistekle mnoge uvrede. Komšija ga je optužio u stanici milicije da su ukrali nečije dete još pre šest godina. Milicija u prvo vreme ovoj priči nije poverovala pa je stvar kroz petnaest dana proverila i tada je utvrdila da stvarno neko dete postoji u ovoj porodici. Nakon nekliko dana stigla je patrola milicije da ispita slučaj. U dvorištu su zatekli Hajrijinog muža kojom prilikom su ga upitali da li je on taj i taj na šta je on potvrdno odgovorio. Odmah je usledilo pitanje koliko ima de ce na šta je on odgovorio da ne zana i da sačekaju dok dođe njegova žena pa će im ona reći. U tom je Hajrija pristigla. Na pitanje jednog od milicionara otresito mu je odgovorila da ima sedmoro dece. Milicija je svu decu okupila i počela sa njima razgovor a ona se smeju i odgovaraju na njihova pitanja. Dugo su s njima razgovarali i posmatrali ih. Kada su ostalu decu upitali šta vam je ova pokazujući na Miradiju sva su u jedan glas odgovorila da im je sestra. Njih šestoro liče jedno na drugo. Sva su crne puti. Međutim, Miradija svojim izgledom odudara od ostale dece. Ten joj je belji. A kada govori primećuje se po naglasku i dik ciji da odudara od govora ostale dece. Kada je jedan od milicionara uzeo Stelu u naručje ona briznu u plač dozivajući majku Hajriju. Otimala se i vrištala. Milicionar je spusti na zemlju a ona svom snagom jurnu prema Hajriji vičući "Ano, Ano", a zatim joj se baci unaručje. Na pitanje milicionara Hajrija pribrano počinje da priča kako je ona jednom nedeljno odlazila u Kosovsku Mitrovicu kod jedne jevrejske porodice radi ispomoći u kući i tako se tamo zatekla one noći kada su Nemci i albanski fašisti hapsili Jevreje. "Baka ove male devojčice, rekla je - dala mi je na amanet da je sačuvam a ako se niko od njenih ne vrati neka mi je halal dete. Ja sam iste noći dete donela u moju kuću i toliko je godina bila kod mene. Ja sam je zavolela kao da sam je rodila. A i ona mene mnogo voli. Ona stvarno misli da sam joj ja majka. Ništa i ni li čemu je nisam odvajala od moje dece, već naprotiv više sam joj pažnje posvećivala nešto iz sažaljenja a više iz razloga što sam je stvarno mnogo zavolela. U ovom je prekida u razgovoru civil koji je došao sa milicijom. On Hajriji objasni da je predstavnik Jevrejske opštine iz Prištine i da je njihova opština spremna da preuzme devojčicu i da se brine o njoj. Razgovor se čitavo vreme vodio na srpskom jeziku što Miradija nije sve razumela. Kad je Hajrija čula ove reči briznula je u plač kroz koji je govorila da ona ne može da da dete, jer je to njena kćerka. Briznula je u plač i Stela kao i sva ostala deca jer nisu znala šta se sve to zbiva. Hajrija uporno preklinje i moli da dete ne uzimaju jer ona nema ni kog kako je čula - svi su njeni nastradali od Nemaca. Plač i molba nisu pomogli. Uz duže objašnjavanje da oni dete moraju povesti sobom i da će mu biti mnogo bolje jer jevrejska porodica ti Prištini koja će prihvatiti devojčicu ima mogućnosti.
Plač se razleže celim seoskim dvorištern puno seljana koji su se iz radoznalosti okupili. Mnogi od njih ubeđuju milicionare da je ta devojčica kći Hajrijine sestre koja je umrla pa ju je ona prihvatila daje odgaji. Pravu istinu su znali samo Hajrija i muž joj, a sada i milicionari i predstavnik Opštine. Na njihovo ubeđivanje da popusti Hajrija se udara po grudima i plače, tupa svoju kosu. Psuje i viče iz glasa kako ona neće dati svoje dete. Tek strožiin postupkom milicionara Hajrija popušta. Tri milicionara i jedan Jevrejin uzimaju Miradiju i odvode je. Sedaju u zaprežna kola ispred kojih je Hajrija hvatajući konje za uzde i kajase pokušavala daspreči da izađu iz dvorišta, ali to joj nije pomoglo. Muž je hvata i odvodi u kuću onako uplakanu. Dugo je kroz prozor posmatrala zapregu koja seoskim putem već zamiče za šumarak. Njene uzdahe s vremena na vreme prekida žagor koji još u dvorištu traje. Stela sedi u krilu Jevrejina koji joj neprekidno nešto priča a ona samo ćuti. Ma ko da je nešto pita ostao bi bez odgovora. Tek su kasnije utvrdili da Miradija zna samo romski da opšti. Uz put su svratili u jednu prodavnicu da devojčici kupe nešto od hrane. Ništa nije prihvatila. Posmatrala ih je plačnim i uplašenim očima. Nakon dva sata vožnje stižu u Prištinu. Stela se kroz maglu priseća nekih velikih zgrada, ali sve joj je ovde tuđe i nepoznato. Zaprega se zaustavlja pred jevrejsku kuću iz koje istrča uplakana žena srednjih godina. za njom su se sjatili svi ukućani i komšije. Ona zgrabi Miradiju u naručje i unosi je u kuću. Pita je kako se zove. Miradija samo ćuti, s vremena na vreme bi zajecala i duboko uzdahnula. Ona joj se smeje i miluje joj kosu i čelo. A ona i dalje uporno ćuti. Ubrzo su je uz jedvite jade uspeli da okupaju i da joj obuku čistu i bolju presvlaku.
Posle kupanja ponudila joj je hranu koju Miradija nije prihvatila. U ćošku na sofi šćućurila se Miradija, plače i uplašeno gleda na sve strane uporno tražeći svoju majku Hajriju. Celog dana Miradija od hrane ništa nije okusila što je sve ukućane zabrinjavalo. Pričali su joj mnoge priče nudili joj da se igraju s njom ali ona je sve to odbijala. Stigla je noć. Pripremili su se svi za počinak ali Miradija i dalje traži svoju majku. Mnoge. reči je izgovarala ali je niko ništa nije mogao razumeti pa su zamolili jednu Romkinju iz druge ulice da dođe i da sa malom porazgovarao tim je ušla na vrata počela je sa pričom gledajući u Miradiju. Ova ju je dugo posmatrala a zatim joj je odjednom rekla da je vodi kod njene majke. Miradija se postepeno upušta u razgovor ali i da je odbija svaku hranu. S vremena na vreme pogleda u haljinicu koju su joj obukli i bele cipelice. Ova Romkinja joj je sve prevodila i rekla joj da Hajrija nije njena prava majka već da su njenu majku ubili neki zli ljudi u toku rata. Cele noći se u ovoj kući nije spavalo. Što god bi se Miradiji ponudilo dobijala bi. Samo je tražila da je vode kod njene majke, braće i sestara i kod njenog tate. Pred samu zoru primeti neko od ukućana da neke dve osobe stoje na kapiji dvorišta. Pozvali su ih u kuću što su oni rano prihvatili. Kada je domaćin izašao prepoznao je Hajriju i njenog muža koji su cele noći pešačli da bi videli Miradiju. Kada su njih dvoje ušli Miradija je skočila sa sofe i bacila se u naručje Hajriji. Plaču i jedna i druga. Rasplakaše i sve ukućane. Hajrija iz nedara vadi kuvano jaje guli ga i daje Miradiji koja ga halapljivo kroz plač jede. Dok ona jede Hajrija joj objašnjava da su ovo dobri ljudi kod kojih se ona nalazi da će je dobro paziti i čuvati i da će je ubrzo poslati u dom u Beograd. Sada joj je prvi put rekla da joj ona nije prava majka u šta Miradija nije verovala. Na romskom mala Miradija se obraća Hajriji rečima: „samo si ti moja majka i niko više. Hoću da me vodiš našoj kući”. Na ove reči Hajrija je teši i ubeđuje da joj ona stvarno nije majka, da će joj lepo biti kod ovih dobrih ljudi i da ona sada mora da pođe svojoj kući. Miradija u grču i plaču ne zatvara usta. Sve je ukućane uznemirila i rasplakala. Hajrija se pozdravlja sa ukućanima i polazi ka izlaznim vratima još jednom grli i ljubi Miradiju i moli je da bude dobra, da ne plače i da ne odbija hranu obećavši da će se vratiti po nu jer ide u grad da nešto kupi. Uz veliku pažnju svih ukućana Miradija se koliko toliko smirila. Više ne plače. Razgleda stvari po kući. Prisutne odmerava i ljubopitljivo posmatra. Potom kao da prebrojava crvene tufnice na beloj podlogi njene haljinice. Na njoj se primećuje da mnogo čezne i pati. Što razgovorom što igračkama uspeli su da je odobrovolje. Češće je zapitkivala kada će se njena majka vratiti iz grada? Pažnju su joj skretali na njene igračke kojima se ona očito radovala. Te noći je spavala dobro. Hranu je počela jesti. Sve je išlo nabolje. Ali tek trećeg dana na njenim usnama se primetio smešak koji je sve obradovao. Najveći je problem što se zbog jezika sa ukućanima nikako ne može sporazumevati. Miradija ne zna hebrejski a ne zna ni srpski. lako je protekla nedelja dana nakon čega su Miradiju poveli za Beograd u Jevrejski prihvatni dom. Putujući vozom 12 sati od Prištine do Beograda nijedne reči nije progovorila. Osmatrala je sve prisutne u kupeu. Njena dva pratioca s vremena na vreme bi je pomilovali i uputili joj po koji smešak da bi je koliko toliko odobrovoljili. Čitavo vreme putovanja posmatrala je predele kroz koje voz prolazi a poneki put bi malo i odremala ukrilu jednog od njenih pratilaca. Kada su stigli na beogradsku željezničku stanicu nju kao da je uhvatio neki veliki strah od tramvaja kojeg prvi put u životu vidi. Mnoštvo ljudi i velike zgrade kao da je zbunjuju. Kada su stigli u Dom bilo je devet časova. Sve formalnosti oko prijema u dom su obavljene. Upisano je da se devojčica zove Miradija i njena godina rođenja kao i mesto, ali podaci o njenim roditijima ne jer se ne značija je. Zna se samo to da je Jevrejka. Njeni pratioci su se vratili za Prištinu. Kada su trećeg dana pokušali da nešto više saznaju o devojčici u domu nije im pošlo za rukom jer niko nije znao romski. Kada je komisija za utvrđivanje identiteta zasedala mala Miradija im je rekla samo nekoliko reči i to na romskom. U tom se neko od članova komisije setio da kod njih radi kao negovateljica žena koja je s Kosova pa verovatno ona zna romski. Odmah su pozvali u kancelariju tu ženu. Kada je stigla prisutni su joj objasnili o čemu se radi i ako ikako može da uspostavi kontakt sa Miradijom. Mada na tri puta postavljeno pitanje devojčica ništa nije odgovorila. Ćutala je. No, negovateljica je bila uporna. Prve reči koje je Miradija ovde izgovorila bile su: "Ja se zovem Miradija!". Njen naglasak, dikcija i usplahireni glas dovodi u sumnju njenu sagovornicu, pa joj ponovo postavlja pitanje kako joj je ime? Mala Miradija počinje svoju priču "Meni nije ime Miradija. Moje pravo ime je Stela. A majka mi se zvala Bukica”. Na te reči negovateljica se onesvestila.
Prisutni se uznemiriše i poustajaše. Polivaju je vodom. Nikom nije jasno šta se sve to zbiva. Miradija se uplašila i plače iz sveg glasa, jeca, uzdiše i sva drhti.Pozivaju lekara zbog negovateljice. Negovateljica postepeno dolazi k svesti. Podižu je s poda i smeštaju u fotelju. Ona oči ne skida s devojčice. Uzdiše i ćuti. Ne zna da li je ovo san ili java šta se s njom zbiva. U kancelariji je nastao tajac koji remeti plač devojčice. Nakon ove zbunjenosti jedan od prisutnih upita: "Šta vam je Bukice? Da li ste bolesni? Pozlilo vam je?” Ona još u grču, ošamućena i šokirana kaže: "Pa ljudi kako šta mi je? Pa ovo je moja kći Stela. Stela moja, moja Stela.” Zgrabi devojčicu u naručje. Ljubi joj lice, kosu, oči, ruke. Pripija je uz sebe i steže. Ona drhti a Miradija u njenom naručju plače. Smenjuju se smeh i suze radosnice. Svi je zbunjeno i začuđeno posmatraju a ona samo što od radosti ne poleti. Mala Stela, koja ne razume o čemu se govori, uplašila se. Unezvereno gleda unaokolo.
Bukica se okreće u krug zajedno sa svojom kćeri govoreći: "blago majci kad je doživela da vidi svoju kćer za koju je mislila da ju je davno izgubila.” Nakon zbunjenosti, plača i šoka u kancelariji zavlada radost i veselje. Svima su lica ozarena sem Steli koja još ništa ne shvata. Malaksala je. Kao, da je u nekoj agoniji. Uzaludno je Bukičino dokazivanje tla joj je ona majka. Stela reče: "Ne, ne! moja majka je Hajrija i niko više" i još više briznu u plač trzajući se iz naručja Bukici. Uzalud su joj pokazivali mastionicu, pernicu i upijač sa stola. Nisu je mogli nikako odobrovoljiti. I kada je telefon zazvonio samo se trenutno okrenula i nastavila sa plačem. Kod svih vlada nedoumica šta da se radi i preduzme?
Posle višečasovnog Bukičinog ubeđivanja da joj je ona prava majka Stela kao da je počela da shvata a najviše je poverovala što su joj svi prisutni dokazivali da ona mnogo liči na njenu majku Bukicu. Potom su svi skupa pošli Bukičinoj kući. Kada su stigli Bukica joj je počela pokazivati fotografije i objašnjavati da je to ona. Nikakvo interesovanjenije pokazivala. Međutim, kada joj je pokazala sliku njene bake udubila se u nju a potom zamišljeno podiže glavu prema plafonu u koji je nekoliko minuta bio uprt njen pogled. Kao da se nečega kroz maglu priseća. Zatimjoj je pokazivala mnoge fotografije njihove kuće i njihovog dvorišta u Kosovskoj Mitrovici. Na neka majčina pitanja Stela je zamišljeno ćutala. Kao što će dugo i dugo tugovati za Hajrijom. Majka ju je nekoliko puta vodila u goste kod njene druge majke. U znak zahvalnosti Hajriji su slale novac i pakete sve do 1948. godine dok se nisu otselile za Izrael. Bukica je nedavno preminula u Izraelu. A Stela danas živi i radi u Izraelu i to kao dečija negovateljica jer kako sama kaže mnogo voli decu. Valjda zbog njene sudbine. Toj deci u Izraelu ima šta i da priča i pripoveda o mukama, patnjama i stradanjima svog naroda, a i o svojoj sudbini kao devojčici koja je imala dve majke i koja je živela pod tuđim imenom a što joj je i spasilo život. Kaže da dogod živi nikada neće zaboraviti tu dobru i humanu njenu drugu majku Hajriju. Stela je svoj dnevnik življenjem ispisivala.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License