Staro Sajmiste

Raul Tajtelbaum

Staro Sajmište je zaboravljeni logor smrti

U svom životnom putu bio sam dva puta na Sajmištu. Prvi put u proleće 1944. godine. Tada sam sa svojim roditeljima i nekoliko stotina Jevreja sa Kosova prošao kroz logor na putu za Bergen Belzen. ^etiri godine kasnije, 1948. u okviru omladinske radne akcije gradili smo Novi Beograd. Prvi put je bio tragičan, a drugi pun simbolike.

Između dva rata bili smo jedina jevrejska porodica u Prizrenu. Posle okupacije Jugoslavije apri-la 1941. godine, zemlja je bila rasparčana. Kosovo je pripalo Albaniji pod italijanskom vojnom kontrolom. Krajem 1941. moj otac, zajedno sa nekoliko stotina najviđenijih Srba i Crnogoraca, bio je uhapšen i po-slat u italijanski logor u Albaniju. Tamo su ostali sve do kapitulaciji Italije, septembra 1943. Italijani su nas izbacili iz stana. Tada je počeo naš hod po mukama.
Igrom slučaja moja majka i ja našli smo se blizu logora u Albaniji dana kada je bio oslobođen od strane albanskih partizana, sa kojima smo proveli nekoliko meseci po tamošnjim selima i gudurama. Otac je lečio ranjene partizane, mada je bio dosta bolestan. "Ja ovo ne mogu da izdržim. Ako nas Nemci ovde uhvate bićemo streljani. U Prizrenu ćemo se možda nekako izvući…" I tako smo se vra-tili u moj rodni grad koji je već bio pod okupacijom Nemaca. Prizrenska ilegalna organizacija nam je rekla da priprema bunker u kome bismo se mogli sa-krili. Ali su Nemci bili brzi i nisu zaboravili šačicu Jevreja sa Kosova.
Negde krajem marta ili početkom aprila 1944. rano ujutro stao je pred našim privremenim stanom u Prizrenu jedan nemački kamion sa grupom eseso-vaca. Njihovo lupanje na vrata nas je probudilo. U sobu je upao SS oficir: "Raus! Raus!" Moj otac, koji je studirao medicinu u Beču, pokušao je da ga smiri. "U Prvom svetskom ratu sam bio vaš saveznik…" Prišao je ormanu i izvadio neke medalje koje je dbio u austro-ugarskoj vojsci koje je esesovac odmah bacio kroz prozor. Utrpali su nas u kamion. Po-slednju sliku koju sam zapamtio od našeg stana bile su moje marke - koje sam kao dete skupljao - kako lete u vazduhu kao leptiri….
U podne smo stigli u Prištinu. Jevreji Kosova, oko 350 njih, su na sličan način prikupljeni u prištinsku kasarnu. Utovarili su nas u kompoziciju teretnih vagona i preko ibarske doline otpremili na Sajmište u Zemunu. Kasnije sam doznao da su naši SS pratioci bili pripadnici 21. SS divizije Skenderbeg koja je nešto ranije bila oformljena. Vojnici su bili albanski dobrovoljci sa Kosova. Komandant (August Schmidchuber) i oficiri bili su Nemci. Ova akcija prikupljanja Jevreja na teritoriji Kosova bila je prva akcija ove SS jedinice.
Nacistička Nemačka je počela da gubi rat posle bitke kod Staljingrada, El Alamejna i iskrcavanja Saveznika u Južnoj Italiji. Jugoslavija je bila oslobođena godinu dana kasnije. Ali su nacisti sistematski nastavljali i dalje da sprovode "konačno rešenje". Mi smo bili poslednji transport Jevreja sa teritorije Jugoslavije. Sudbina nam je bila potpuno neizvesna.
Kao što je poznato, Sajmište je bilo na teritoriji NDH-a. Međutim, za nas su bili odgovorni Nemci. Smestili su nas u jedan paviljon sa višespratnim drvenim ležajima. Koliko se sećam, kada smo mi stigli Sajmište je već bilo skoro prazno. Bilo je to godinu ipo dana posle onog strašnog perioda kada su pobijeni u dušegupci skoro sve jevrejske žene i deca iz Beograda i Srbije. Preko Sajmišta je tada prošlo preko 30.000 Srba osumnjičenih za podršku NOB-a, kao i Roma, od kojih trećina nije preživelo zbog stravičnih uslova života. Logore smrti su nacisti osni-vali, uglavnom, na teritoriji okupirane Poljske. Ali bila su dva takva logora smrti i izvan Poljske: Jasenovac i Sajmište.
Tu smo preživeli savezničko bombardovanje obližnjeg savskog mosta na Uskrs 1944. Nekoliko bombi je palo i na Sajmište. Jedna žena iz našeg transporta bila je ubijena, a nekoliko ranjeno. Po-sebno se sećam jedne večeri. Svi smo bili u našem paviljonu. U mukloj tišini se čula melodija jedne tužne pesme. Kao neke molitve. Jedna žena pevala je sefardski melos. Većina kosovskih Jevreja bila je španskog porekla i govorila ladino žargonom. Neko-liko meseci posle nas, logor Sajmišta bio je ras-pušten, a Nemci su uništili svu dokumentaciju i spiskove zatočenika.
Naša sudbina na Sajmištu bila je bolja od sudbine naših prethodnika. Na Sajmište su dovedeni još oko stotinu Jevreja uhvaćeni na teritoriji Crne Gore. Opet su nas utovarili u teretne vagone. Počeo je put od preko 2000 kilometara na severo-zapad. Posle nekih desetak dana naš transport, poslednji transport sa 437 jugoslovenskih Jevreja, stigao je u koncentracioni logor Bergen Belzen, nedaleko od Hanovera, koji je sredinom aprila 1945. bio oslo-bođen. Oko polovine našeg transporta je stradalo. Među njima i moj otac.
Od 550 Jevreja koji su živeli na teritoriji Kosova i Metohije uoči Drugog svetsko rata, stradalo je 210. Dakle 38 posto. To je relativno najniža stopa stra-dalih Jevreja sa teritorije bivše Jugoslavije.

Statistika Holokausta u Jugoslaviji

Po dr Jaši Romanu od 82.000 Jevreja na teritoriji Jugoslavije, uključujući i jevrejske izbeglice iz drugih zemalja koje su se tu sklonile (oko 4000), stradalo je 67 hiljada. Dakle, 82 posto.
Od 7.800 Jevreja Makedonije stradalo je 90 posto.
Od 12.500 Jevreja Srbije stradalo je 88 posto.
Od 20.000 Jevereja pod mađarskom okupacijom (Vojvodina, Bačka, Banat), stradalo je 86 posto.
Od 25.000 Jevreja na teritoriji Hrvatske stradalo je 80 posto.
Od 14.000 Jevreja Bosne i Hercegovine stradalo je 62 posto.
Oko 15.000 Jevreja Jugoslavije je preživelo.
Polovina njih je posle rata emigriralo u Izrael.

Dušegupka na Sajmištu

Dušegupka je hermetičko zatvoren veliki kamion u kome se uvlači izduvna cev automobila sa gasom karbon dioksidom (CO2).
Masovna streljanja na okupiranim teritorijama SSSR-a i Srbije u drugoj polovini 1941. godine imali su određene mentalne posledice i psihološke efekte na nacističke vojne jedinice koje su u njima direktno učestvovale. To je uticalo na Himlerovu naredbu da se pronađu "humaniji" i efektniji metodi masovnih ubistava.
Prvi eksperiment sa dušegupkom bio je izveden već početkom novembra 1941. sa 30 sovjetskih zaro-bljenika u logoru Saksenhauzen. Svi su oni "uspeš-no" ugušeni. Od 20 proizvedenih dušegupki, 3 su bile praktično upotrebljeni. Dva u logorima smrti u Poljskoj – u Kulmhofu i Helmnu. A treći, po nalogu civilnog šefa nemačke okupacione uprave, Haralda Turnera, u Beogradu.
Početkom novembra 1941. vlada NDH-a u Zagrebu odazvala se nemačkom zahtevu da se pro-stor Sajmišta pretvori u logor. U toku nekoliko dana izgrađene su potrebne instalacije. Već 15. novembra Turner obaveštava njemu podređene oficire da počnu sa pripremama za odvođenje jevrejskih žena i dece iz Beograda i Srbije na Sajmište. 7. decembra srpska policija, koja je pomagala Nemcima u progonu Jevreja, naređuje jevrejskim ženama, koje su ostale u Beogradu, da se prijave sa decom 8. decembra ujutro, pred policijskom stanicom u ulici \orđa Vašingtona 23, sa ličnim prtljagom i hranom za tri dana. Naređeno im je i da tamo predaju ključeve svojih stanova sa ispisanim adresama. U toku sledećih 5 dana, do 13. decembra, svi su oni odvedeni u logor na Sajmištu. Do polovine marta tu su bili koncentrisani, u stravičnim uslovima, sve jevrejske žene i deca sa teritorije Srbije. Dušegupka koja stiže u Beograd krajem februara 1942. godine, počinje da radi punom parom. Grupe od 60 i više žena i dece se u nju utovare. Počinje putovanje smrti. Posle Savskoga mosta, jedan od šofera silazi i priključuje izduvnu cev. Dušegupka, sa nemačkom pratnjom, nastavlja sa putovanjem centralnim ulicama Beograda i izlazi na glavni put prema Nišu. Posle nekih 20 minuta vožnje, negde blizu Avale, dušegupka skreće sa puta. Približva se jami koju je već ranije iskopala grupa srpskih zatvorenika. Druga grupa, koja će kasnije biti streljana, istovaruje ugušene žene i decu i ukopava ih u masovnu grobnicu. Po svedočenjima, preko 80 takvih masovnih grobnica bilo je iskopano. Dušegupka se tako "šeta" nekoliko puta dnevno, nedeljama, od kraja marta pa do prve nedelje maja 1942. godine. Tako je ugušeno između 7.000 do 8.000 žena i dece. Taj smrtonosni kamion-dušegupka, posle završenog posla, vraćen je iz Beograda vozom u Berlin 9. juna 1942. godine. Sa završetkom ove "jevrejske etape" Sajmišta, on postaje logor za pripadnike srpskih sim-patizera NOP-a. Kroz Sajmište prolazi preko 30.000 zarobljenika od kojih je trećina tamo stradala zbog strašnih uslova koji su u njemu vladali.
Krajem 1943. nacisti su počeli da brišu tragove svojih zločina.Tako novembra 1943. stiže u Beograd, po nalogu Himlera, standartenfurer SS, Paul Blobel, zajedno sa specijalnom jedinicom 1005. On pokušava da zataška tragove masovnih ubistava na teritoriji Srbije. Između decembra 1943. i aprila 1944. izva-đeni su iz masovnih grobnica hiljade leševa streljanih u Jajinicima i na drugim strelištima u okolini Beograda. Ovi leševi su bili zapaljeni i njihov pe-peo prosut u Savu.
Ne znam da li su sva ta mesta masovnih grobova i strelišta u Srbiji poznata, sačuvana i obeležena?
Kada mi sada razgovaramo o memorijalnom centru na Sajmištu, imam jedan predlog onima koji o tome razmišljaju i planiraju. Koliko znam, ni jedna od pomenuti dušegupki nije sačuvana posle Drugog svetskog rata. Ima samo nekoliko fotografija. Pred-ložio bih da se po njima izgradi jedan model duše-gupke, u realanim razmerima, koji bi stajao u centru budućeg Memorijalnog centra na Sajmištu. Kao simbol.
Tri kamiona-dušegupki, koji su bili u upotrebi, imali su izvanrednu smrtnu produkciju. Po nemačkim dokumentima u njima je ugušeno 97.000 žrtava. Posle njih, u gasnim komorama je ova "produkcija" bila povećana na milione.
Nekoliko reči o Valteru Raufu, odgovornom za ovaj nacistički izum – dušegupku.
Valter Rauf je bio lični prijatelj Rajnharda Hajdriha, šefa službe bezbednosti Trećega Rajha, iz vremena kada su zajedno služili u nemačkoj ratnoj mornarici u toku Prvog svetskog rata. 1940. godine u činu SS sturmbanfurera (majora), on postaje šef teh-ničkog odeljenja službe bezbednosti Rajha (RSHA). U tom svojstvu, od oktobra 1941. godine on je odgovoran za pronalazak novih metoda za masovna "industrijska" ubijanja. I tako se dolazi do "izuma" dušegupke, kao preteče kasnijih gasnih komora, izgrađenih u logorima smrti u Poljskoj, koje su bile daleko "efikasnije" za masovnu egzekuciju.
U leto 1942. u očekivanju brzog napredovanja u Egiptu, a kasnije i prema Palestini, na čelu jedne SS operacione grupe od 24 ljudi, Rauf, već u činu Obersturmbanfurera (pukovnika) dolazi u Severnu Afriku da pri Romelovom štabu pripremi konačno rešenje jevrejskog problem u ovom delu sveta. Ali se situacija na frontu komplikuje. Romel nema za njega vremena. On je zauzet oko organizacije prinudnih radova za Jevreje Tunisa i konfiskacije njihove imovine. A posle poraza kod El Alamejna, Rauf se vraća, bez ispunjene misije. Posle kapitulacije Italije, septembra 1943, on je komandat SS jedinice koja se bori protiv italijanskih partizana. Posle rata, 1946. godine, on uspeva da pobegne iz američkog zarob-ljeničkog logora. Dve godine kasnije stiže sa porodicom u Siriju gde radi kao "specijalista" na izgradnji tajne policije ove zemlje. Krajem 1949. odlazi poznatim kanalima u Južnu Ameriku. Prvo u Ekvador, kasnije u Argentinu i na kraju u ^ile. Svi napori Simona Vizentala i Beate Klarsfeld da Raufu bude suđeno, ostali su bezuspešni.

Nešto o Holokaustu u Srbiji

U NDH-u su ustaše ubijali Jevreje, naravno i Srbe, samoinicijativno i na brutalan i primitivan na-čin. U Srbiji su Jevreje ubijali nemački okupatori.
Dve nemačke institucije vladale su u okupiranoj Srbiji. Vojna komanda (Komandostab) i Vojna upra-va (Verwaltungsstab) na čelu SS generalom (Grupenfurer), Haraldom Turnerom. Njegov potpis stoji na večini naredbi za masovna ubistva u Srbiji, uključujući i za ubistva Jevreja.
Nemački okupatori su vodili brutalnu politiku u Srbiji. Oni pokušavaju da teškim represivnim merama uguše pokret otpora. Poznata je naredba o streljanju 100 talaca za svakog ubijenog Nemca i streljanje 50 talaca za svakog ranjenog. U parti-zanskim akcijama u Srbiji bilo je tada prilično ubijenih i ranjenih nemačkih vojnika. Naredba o streljanju talaca je striktno sprovedena u delo. Postoji veoma mnogo nemačkih dokumenata o masovnim streljanjima u Srbiji koja su izvršena od strane jedinica Wermachta. Da pomenemo samo masovna streljana u Kraljevu, Kragujevcu, [abcu i drugim mestina. Oktobra 1941. samo u Beogradu streljano je 7.000 talaca. Mnoga sela su spaljena. Između septembra i decembra likvidirani su skoro svi jevrejski muškaraci Beograda i Srbije… "Ovako će biti rešen veoma brzo jevrejski problem" – pisao je Turner u oktobru 1941. Rešenje za likvidaciju jevrej-skih žena i dece nađeno je na Sajmištu, na drugoj obali Save, pola časa hoda od centra Beograda. Uništenje Jevreja na teritorije Srbije bilo je spro-vedeno na licu mesta.
Organi Nedićeve vlade bili su aktivni u sprovođenju mera protiv Jevreja na teritoriji Srbije: u organizovanju prinudne mobilizacije za radove, u pljačkanju jevrejske imovine, u obeležavanju Jevreja žutom trakom, u pripremama spiskova Jevreja i njiho-vom hapšenju, kao stražari po raznim logorima i mestima gde su Jevreji bili koncentrisani. I na kraju, u izručivanju Jevreja nemačkim okupa-torima. Sve što su Nemci zahtevali bilo je izvršeno. Po izraelskom istoričaru, Menahemu [elahu, "Nedić i njegovi ljudi bili su kolaboracionisti najgoreg tipa".

O istorijskom revizionizmu Drugog svetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije

" Nije dobro kada istorijska istina počne da zavisi od prolaznih moda i političkih raspoloženja" napisao je u predgovoru izdavač knjige Jovana Bajforda "Staro Sajmište – mesto sećanja, zaborava i spo-renja" u izdanju Beogradskog centra za ljudska prava, 2011. godine. Ova opširna istorijska studija, vredna svih pohvala, analizira uticaj raznih ideoloških i nacionalističkih tendencija u dugo-godišnjim raspravama oko obeležavanja Sajmišta, kome je posvećen i ovaj naš skup. Diskusije oko Sajmišta su, na neki način, izraz onoga što ja nazivam istorijski revizionizam, koji podređuje istorijska istraživanja tekućoj politici i ciljevima nacionalno-etničog diskursa, umesto kritičkog preispitivanja prošlosti.
Istorija je uvek mešavina raznih, često suprotnih faktora. Tendencije istorijskog revizionizma su očite u svim zemljama Istočne Evrope. U doba takozvanog socijalizma stvarani su razni ideološko-istorijski mitosi. A posle raspada komunizma stvoreni su su-protni, nacionalni ili nacionalistički istorijski mitosi. To se događa u baltičkim zemljama, Ukrajini, na balkanskim prostorima. Pa i u zemljama bivše Jugo-slavije. Stvaranje istorijskih mitosa, ideološko moti-visanih, utiče na istorijsko sećanje pa i na nacio-nalni identitet.
Mene naročito interesuje odnos prema Drugom svetskom ratu. Kolaboracionisti sa nemačkim okupatorom postaju nacionalni junaci koji su branili "nacionalne interese". A antifašistički borci se pretvaraju u "narodne izdajnike". Ima to i direktne i indirektne veze sa sudbinom Jevreja, margina-lizacijom Holokausta i jevrejskih žrtava.
Hteo bih nešto da kažem o burnim diskusijama koje se poslednjih decenija vode oko NOB-a pod rukovodstvom Tita i komunista. Ta istorijska diskusija ima, po meni, očito nacionalističke crte u skoro svim državama koje su nastale posle raspada Jugoslavije. Osobito u Hrvatskoj i Srbiji.
Jugoslovenska federacija, koja se raspala, oblikovana je u doba Drugog svetskog rata i borbe patizanskog pokreta protiv okupatora. U isto vreme bio je to i neka vrsta unutrašnjeg građanskog rata oko karaktera režima nakon oslobođenja.
Objektivno gledano, Titov partizanski pokret bio je bez presedana u okupiranoj Evropi. Između druge polovine 1941. godine, pa do početka 1945, on je izrastao u jednu veliku armiju koja je vezivala na teritoriji Jugoslavije desetine nemačkih divizija i njenih saveznika. I samim tim dala je svoj istinski doprinos u ratu protiv Trećega Rajha. I pored velikih napora okupatora i teških akcija odmazde, u čitavom periodu rata nije bio ni jedan trenutak da na ovim prostorima nije bilo slobodnih teritorija. Ni jedan od pokreta otpora u Evropi to nije uspeo da ostvari. Istina, žrtve su bile velike, ali je i okupator platio veliku cenu. Osobenost Titovog partizanskog pokreta bila je u tome što je on bio jedini mnogo-nacionalni pokret i dejstvovao u raznim razmerama i vremenima na čitavoj teritoriji Jugoslavije. Bio je to izraz anti-nacističkog etosa (ili antifašističkog po uobičajenom izrazu tog vremena) koji je bio uklopljen u tradi-cionalno slobodarsku tradiciju jugoslovenskih naroda. Bez ovog antifašističkog etosa teško je uopšte razumeti suštinu Drugog svetskog rata i njegov specifični karakter. Bilo je naravno i onih koji su sarađivali sa okupatorom.
Posle rata taj antifašistički etos se pretvorio u istorijski mitos. Nekada preteran. A posle raspada Jugoslavije došao je red na obrnute istorijske mitose koje nisu imali nikakve veze sa istorijskim činje-nicama. I tako, početkom 90-tih godina prošloga veka dolazi do tendencija, u svim delovima bivše Jugoslavije, da se zatamne te svetle stranice borbe u istoriji jugoslovenskih naroda. Ipak, poslednjih godi-na, čini mi se, ta tendencija je u opadanju.
Ono što ja nazivam istorijskim revizionizmom ilustrovaću na dva primera.
U Hrvatskoj, za vreme Tuđmanove vladavine, smatrano je da su NDH, Pavelić i njegov ustaški zločinački pokret ostvarenje istorijske težnje hrvat-skog naroda za samostalnošću. Ova nacistička tvo-revina izvršila je masovne zločine. Stotine hiljada Srba i hiljade Jevreja pobijano je na stravičan način od strane "oca hrvatske nezavisnosti" i njegovih koljača. Sam Pavelić i njegove ustaške glavešine - Artuković, Kvaternik i njegov sin Eugen-Dido, te Luburić, Budak i drugi, bili su teški ratni zločinci. U novoj Hrvatskoj su oni rehabilitovani. Ulice i trgovi u htvatskim gradovima nose njihova imena. Opet se objavljuju spisi istaknutih ustaša. Tuđman, general iz Titovog vremena, rekao je na prvom kongresu njegovog pokreta - NDZ, početkom 1990. godine: "Nezavisna država Hrvatska nije bila samo 'kvislinški ili fašistički zločin', već i izraz istorijske težnje hrvatskog naroda za samostalnošću…" U doba njegovog predsednikovanja, zbog njegovog hrvatskog nacionalizma on pokušava da baci u zaborav ustaške žrtve pa minimalizuje i broj jevrejskih žrtava. U svojoj poznatoj knjizi, čak optužuje Jevreje (1) u Jasenovcu da su sami krivi za njihovo ubijanje. Zbog toga je Izrael odbio da ga, kao predsednika Hrvatske, primi u zvaničnu posetu.
Istorijska činjenica je da su ustaše, odmah posle dolaska u Hrvatsku, samoinicijativno, bez pritiska Berlina, počeli sa proganjanjem Jevreja, naravno i srpskog življa, i sa masovnim ubijanjem na teritoriji Hrvatske. U (2) vreme Tuđmanove vladavine na teri-toriji Hrvatske uništeno je 2,962 (3) partizanskih spomenika. Ova se atmosfera u Hrvatskoj ponešto menja u vreme Mešića, pa i danas.
Lako je govoriti u Beogradu o zločinima hrvatskih ustaša. Ustaše su sami ubijajli svoje žrtve. U Srbiji situacija je bila nešto drugačija. Nedićevi organi nisu sami ubijali svoje žrtve. Oni su samo privodili žrtve da ih Nemci ubiju. Ali je istorijski revizionizam toga doba prisutan i u današnjoj Srbiji.
U ovom nacionalističkom diskursu "mi smo se odrekli antifašizma" – napisao je svojevremeno ov-dašnji istoričar Stanković. Tako je antifašistički etos postao ne samo "staromodan" već i "anti-nacionalan". Danas se vodi neka vrsta "građanskog rata" oko isto-rijskog sećanja. I tako saradnici okupatora postaju "spasitelji nacije" a partizani, borci protiv okupatora i njihovih saradnika, "ubice i zločinci". (4)
Partizanski pokret je imao svoje slabosti i greške. Ali u ovom revizionističkom diskursu postaje meta očite istorijske falsifikacije. A sa druge strane, general Milan Nedić, ministar odbrane u Kraljevini Jugoslaviji, koga nemački okupatori postavljaju za predsednika vlade kvislinške Srbije, biva rehabi-litovan i postaje "veliki Srbin".
Svi organi Nedićeve vlade – policija, žandar-merija, agenti, poluvojne jedinice – sarađuju sa nemačkim okupatorom. Sprovode surove mere protiv sopstvenog naroda. Uvode anti-jevrejske zakone i uredbe, ograničavaju njihova kretanja, zabranjuju im profesionalna zanimanja, šalju na prinunde radove. Sve ulice Beograda sa jevrejskim imenima se menjaju. Već avgusta 1941. godine objavljuje se uredba o konfiskaciji jevrejske imovine na teritoriji Srbije. Uvodi se žuta traka raspoznavanja. Pripre-maju se spiskovi Jevreja koji treba da se predaju nemačkim okupacionim vlastima. Na kraju, ti organi Nedićeve vlade aktivno učestvuju u hvatanju i koncentraciji Jevreja na teritoriji Srbije da bi ih predali nacističkim okupatorima. Novine koje se tada izdaju u Beogradu su puni antisemirskih napisa. Krajem 1941. godine organizovana je u Beogradu velika anti-jevrejsko-masonska izložba i u njenu čast vlada generala Nedića izdaje seriju maraka. Nedić, njegova vlada i organi su tipični "kvislinzi". Rade sve što okupator zahteva. U njegovo vreme su pobijani skoro svi Jevreji u Srbiji. I eto, 1992. godine neki članovi parlamenta u Beogradu zahte-vaju da se Nedić rehabilituje, jer je "on spasao milione Srba od biološkog istrebljenja…" Godinu dana kasnije objavljuje se u Beogradu knjiga o 100 najvećih Srba u kojoj Nedić ima počasno mesto. Pa ga čak i Srpska akademija nauka uvodi u spisak "srpskih velikana". Do 2006. godine slika Nedića nalazi se u istorijskoj sali srpske vlade među portretima predsednika vlade iz prošlosti. Tek 2009. godine, pod pritiskom javnosti, slika Nedića se skida iz te istorijske galerije. "Istorija je okrenuta na glavu. Istorijska revizija stvara od izdajice nacionalnog heroja" - pisao je jedan beogradski nedeljnik u toku te javne rasprave, koja je započeta još u vreme vladavine Miloševića koji je "jahao" na talasu srpskog nacionalizma. (5) Ali se i danas vode sudske rasprave o rehabilitaciji Nedića.
Slično se dešava i sa ulogom četnika u doba okupacije. Bilo je među njima grupa koje su direktno sarađivale sa okupatorom.
Draža Mihailović i njegov pokret je drugačiji slučaj. I o njegovoj ulozi imao bih primedbi. Ali o tome neću ovoga puta govoriti. U mojoj istorijskoj studiji o učešću jugoslovenskih Jevreja u partizanskom pokretu, jedan odeljak je posvećen Draži Mihailoviću i njegovom pokretu pod naslovom "Dinamika saradnje…"

Jugoslavija u naučnim istraživanjima

U obimnoj literaturi o Drugom svetskom ratu i Holokaustu pisano je i o Jugoslaviji. Ali ne previše. U ovom istorijskom kontekstu hteo bih da naglasim jedan po meni važan aspekt o mestu Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Decembra 1940. godine Hitler potpisuje naredbu za operaciju "Barbarosa". Datum invazije na Sovjetski Savez je 15. maj 1941. Ali poznati dogadaji u Jugoslaviji kvare ovaj Hitlerov ratni kalendar. 27. marta 1941, dva dana posle potpisivanja ugovora u Beču o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, organizuju se masovne demonstracije u Beogradu pod parolom "Bolje rat nego pakt". Vlada Dragiše Cvetkovića pada, i u nekoj vrsti vojnog prevrata, na vlast dolazi nova vlada na čelu sa generalom Dušanom Simovićem, koja poništava pristupanje zemlje Trojnom paktu. Hitler odlučuje da teško kazni Jugoslaviju. Preraspoređuje nemačke divizije sa priprema za operaciju "Barbarosa" i odlo-že invaziju na Sovjetski Savez za mesec ipo. I tako Hitlerove armije dolaze pred Moskvu u jeku teške ruske zime. Pred kraj rata, tražeći izgovor za svoj poraz, Hitler ga vidi u odlaganju invazije na SSSR kao glavnog uzroka poraza na Istočnom frontu. On piše: "Da smo napali Rusiju 15. maja, završili bismo ovu operaciju na Istoku pre dolaska zime…" Bitka za Moskvu bila je prvi veliki poraz Trećega Rajha u Drugom svetskom ratu. Ostaje otvoreno pitanje kako bi se razvijale ratne operacija bez onih dramatičnih dogadaja marta 1941. godine.
Pre pola godine završio sam na hebrejskom jeziku jednu istorijsku studiju o učešću Jevreja u partizanskom pokreta u Jugoslaviji. Knjiga će biti verovatno izdata pred kraj ove godine ili sledeće, u izdanju "Jad vašem"-a u Jerusalimu. Radni naslov tog rukopisa je "Jedan od osmorice". Po mojoj proceni oko 6.000 Jevreja učestvovalo je aktivno u "partizanima" ili drugim antinacističkim pokretima. To je oko 12 posto odraslih Jevreja u Jugoslaviji. (Dr Jaša Romano je u svojoj već pomenutoj knjizi uspeo da sastavi spisak od oko 4.500 imena). Izuzev pokušaja da se posle kapitulacije Italije osnuje poseban jevrejski partizanski bataljon od oslobođenih logoraša na Rabu, Jevreji su se borili u redovima raznih partizanskih jedinica. U posleratnim jugoslovenskim dokumentima nije bilo posebne evidencije o Jevrejima u partizanskim jedinicama.
U redovima partizana i ilegalnih grupa poginulo je jedna četvrtina pripadnika jevrejskog naroda. Jedan od zaključaka moje studije bio je da je šansa da se preživi bila trostruko veća kod onih koji su se borili u redovima partizana u odnosu na broj preživelih jugoslovenskih Jevreja u Holokaustu. "Od oko 15.000 Jevreja koji su ostali u životu preživeći nacističke zločine u Jugoslaviji, treba da se zahvale, u velikoj meri, činjenici da su se uključili u partizanski pokret i borili u njegovim redovima protiv okupatora ili su uspeli da se spasu kao izbeglice na oslobođenim teritorijama…" Ovu ocenu napisao je svojevremeno dr Miroslav Demajo iz Jevrejskog muzeja u Beogradu . (6)
U svojoj istorijskoj studiji pokušao sam da upotpunim jedan nedostatak. Naime, u Izraelu je objavljeno puno istorijskih istraživanja i knjiga o Holo-kaustu i borbi Jevreja u vreme Drugog svetskog rata. Ali ni jedna od njih nije bila posvećena učešću jugoslovenskih Jevreja u toj borbi.
Na kraju, imam potrebu da kažem nešto vrlo lično. U svojoj studiji video sam ispunjenje mog časnog duga zemlji u kojoj sam rođen. U mojoj mladosti u oblikovaju moje ličnosti uticali su Holo-kaust, Drugi svetski rat i borba jugoslovenskih parti-zana. Svoju knjigu sam posvetio jednom mladom srpskom Prizrencu, Ici Naumoviću, koji je poginuo kao partizan na [ar planini 1944. godine. Dve godine pre toga on me je uveo u jednu ilegalnu omladinsku grupu koja je dejstvovala kao deo ilegalne organizacije u mom rodnom gradu Prizrenu. Mi smo se tada bavili malim sabotažnim akcijama, krali oružje od italijanskih vojnika, delili ilegalne letke i pisali parole po zidovima grada.
Kada sada pišem o tom vremenu, kao istoričar, ja nisam bezlično "objektivan". U nekom smisli ja sam angažovani istoričar. Istoričar se bavi činjenicama i pokusava da te činjenice uklopi u istorijski kontekst. A taj kontekst je u velikoj meri subjektivan. Svi smo mi proizvod našeg vremena.
Istorija nije nikada bila i ne može da bude, neki vrhovni sud pravde. Ona je puna paradoksa i suprotnosti. Kritički pristup posleratnom režimu u ovoj zemlji ne može da smanji odlučujuću ulogu koji su Tito i partizanski pokret odigrali u borbi protiv okupatora i njegovih domaćih saradnika. Antifašistička borba svih naroda bivše Jugoslavije je po mojoj oceni jedna od najslavnijih stranica njihove bogate istorije. U njoj se uključuju i jugoslovenski Jevreji i njihova tragedija za vreme Holokausta.
Ja sam svestan da neki aspekti mog izlaganja mogu da izazovu diskusiju i neslaganja. Ali, čini mi se da sama činjenica da do današnjeg dana nema memorijalnog centra na teritoriji Sajmišta i da sada, 70 godina posle tih tragičnih događaja, opet govorimo o tome, rezultat je takvih tendencija u istorij-skom diskursu koje sam ranije pomenuo.
Staro Sajmiste je zaboravljeni logor smrti.
Pre nekih 250 godina, jedan od jevrejskih mudraca, osnivač hasidizma, Rabi Israel ben Eliezer – "Baal Šem Tov" (1698-1760) rekao je: "U pamćenju je tajna izbavljenja". בזכירה סוד הגאולה")")

Izlaganje Raula Tajtelbauma, izraelskog pisca i novinara, na Konferenciji o istoriji i budućnosti Sta-rog sajmišta, održane 10-12. maja 2012. u Beogradu.

1 Franjo Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti, Zagreb 1994.
2 Slavko Goldstein: 1941 Godina koja se vraća. Novi Liber, Zagreb 2007. Pg. 372 (" ("1941 שנה החוזרת
3 Goldstein, Pg. 278
4 Mile Lasić: Pouke nirnberških procesa – Pledoaje za kulturu sećanja na zločine i sećanja na žrtve, "Helsinška Povelja", Broj 123-124, 125-126, 127-128, Septembar 2008- april 2009, Beograd
5 "Vreme", 14. 5.2009 (מי תלה ומי הסיר את תמונתון של מלאן נדיץ'"")
6 Birgit Schmidt: Als Partisanen übrleben, "Jungle-world, 14/2009

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License