Starije Knjizevno Naslede Jevreja Medu Srbima

II

STARIJE KNjIŽEVNO NASLEĐE JEVREJA MEĐU SRBIMA

Živeći vekovima među Srbima, Jevreji su na prostorima delovanja srpske kulture napisali veći broj književnih dela izrazite umetničke vrednosti. U početku su to isključivo bile knjige na hebrejskom i judeo-španskom jeziku koje ni po čemu ne pripadaju srpskoj kulturi. Od kraja XIX veka i sticanja građanske ravnopravnosti Jevreja u srpskoj državi, u silovitom i ubrzanom ritmu sve češće se pišu i objavljuju vredna dela pisana na srpskohrvatskom književnom jeziku, koja zauzimaju mssta u prvim redovima srpske književnosti.

Uticaj jevrejske kulture osetio se u književnosti ubrzo posle doseljavanja većeg broja španskih Jevreja na područje Balkanskog poluostrva u XV i XVI veku. U Dubrovniku se oko 1558. godine, došavši iz Italije, naselio učeni latinista Portugalac Isaija Koen, poznatiji po svom književnom imenu Didak Pir Luzitanac (Didacus Pyrrhus Lusitanus), odnosno Jakop Flavije. On se brzo i spretno uklopio u dubrovačku književnu sredinu gde je za svoj književni rad posle nekog vremena dobio državnu nagradu Vijsća umoljenih (1583). Didak Pir (tj. Riđi) živso je u Dubrovniku punih 40 godina i za to vreme na dobrom latinskom jeziku napisao više pesničkih dela priznate vrednosti. Među njima neke ode pevaju o Dubrovniku i o slavnim dubrovačkim porodicama (De illustribus familiis quae hodie Rhagusae extant, 1582), dok su druge posvećene sv. Vlahu, Dubrovačkom senatu, Mavru Vetranoviću i drugim znamenitim ili zaboravljenim ličnostima tadašnjeg Dubrovnika. Kao dobar latinista i znalac više jezika, a uz to i cenjen učitelj, Didak Pir je mogao imati izravnog uticaja na mlađe dubrovačke pesnike XVI veka, pa se njegovo ime često susreće među istaknutim humanistima dubrovačke književnosti.1 Uz njega se nešto ka-snije pominje i ime Arona Koena, dubrovačkog rabina i trgovca iz prve polovine XVI veka, koji je pored teolorkih spisa tada već uveliko raširene „rabinske književnosti" (Zekan Aron tj. Brada Aronova) pisao zanimljive komentare Biblije, dovršio dela svoga dede Salomona Oefa i opevao stradanje domaćeg Jevrejina Isaka Ješurina, zbog čega su ga među ugledne stare Dubrovčane uvrstili još Serafin Crijević (Cerva), Sebastijan Slade Dolči i Frančesko Marija Apendini.2

Sefardski doseljenici iz Španije, koji su u Srbiju najčešće stizali preko italijanskih luka, sredozemnih gradova i Dubrovnika, doneli su u srpske krajeve odnegovane običaje i čvrstu kulturu jedinstva u veri. Tu kulturu najpažljivije su čuvali i po jednakim književnim pravilima održavali prvenstveno rabini, učeni sveštenici i tumači Tore i svetih knjiga, ali istovremeno i mnogi uvereni branioci verskih i običajnih pravila u društvenim odnosima. Pored uobičajenih, redovnih i svuda u svetu jedinstvenih verskih obreda, ritualnih porodičnih okupljanja o praznicima, zajedničkih molitava i strogo propisanog, svagda i svugde istog obraćanja Bogu, Jevreji su iz Španije na Balkan doneli bogatu gradsku kulturu i snažan urbani duh. Doneli su molitvene knjige, poučne i verske priručnike, usmenu književnost na narodnom (ladino) jeziku, običaje, navike, jela, jezik i poseban način života i ophođenja u gradovima. Najznamenitiji primerak te kulture predstavlja Sarajevska Hagada, rukopisni kodeks na pergamentu iz XIV veka, bogato ukrašen izvrsnim minijaturama koje, u stilu svetovne kasne gotike, ilustruju biblijske motive i poučne priče namenjene isključivo kućnoj i porodičnoj, a ne crkvenoj upotrebi.3

S istim namerama da očuvaju svoju osobenost u veri i običajima, Jevreji su iz Španije doneli i jednu dotad nepoznatu i kasnije nikada ponovljenu „književnost odgovora" (responsa). Ona je stolećima održavala stalnu duhovnu i društvenu vezu među jevrejskim zajednicama u dijaspori. Prema drevnoj tradiciji, „odgovore" su davali samo odabrani znalci, rabini i sveštenici, odgovarajući na razne upite vernika i jevrejskih opština u rasejanju po Evropi i Sredozemlju. Iako su, u Otomanskom carstvu, Jevreji bili građani drugog reda - istina zaštićeni, ali ipak neravnopravni sa muslimanima - oni su po pravilu uživali pravo na svoju unutrašnju autonomiju i na sopstvene sudove kako za verska tako i za svetovna pitanja. Glavni izvori njihovog običajnog prava bili su spisi i tumačenja uglednih teologa, učitelja i rabina. Tim porukama, kao vodeće sudije iz jakih jevrejskih zajednica, oni su odgovarali na pitanja lokalnih sveštenika pružajući im savete i uobičajena rešenja u pravnim i društvenim pitanjima. Ugled nekog stručnja-ka, zvanog „gaon" (gaon), zavisio je isključivo od njegovog ličnog iskustva i mudrosti, bez obzira na to da li je kao rabin živeo u nekoj maloj jevrejskoj sredini, u nekom zabačenom kraju velikoga carstva, ili čak izvan carevine. Nekoliko pisaca responsa živelo je između XVI i XIX veka u Beogradu koji je, na taj način, postao zapažen centar rabinske književnosti.

Poznavaoci rabinske književnosti i responsa kažu da je „ponekad isto pitanje upućivano na nekoliko adresa. Sa svoje strane, skoro svaki od tih poznatih duhovnih vođa vodio je tačnu evidenciju prispelih pitanja i poslatih odgovora, pa bi kasnije on ili njegovi naslednici, ili sledbenici, objavili tekstove tih pitanja i odgovora. Na taj način dobija se slika stanja opštine i opštinara, uz tačan datum i potpise svedoka i sudija. (…) Napori rabina, hahama i dajana uglavnom su bili usmereni ka jednom opštem cilju da se zajednica sačuva od spoljnih uticaja i da se odbrani interes te zajednice. Samo u slučaju ako bi došlo do svađe i nesuglasica unutar zajednice ili ako bi se sami Jevreji obratili vlastima, tzv. „Arhaot šel goim“, što je bila dosta retka pojava i u potpunoj suprotnosti s verskim propisima i odredbama, sudilo se po državnim zakonima".4 Tako su responsa postala važan izvor za istoriju i proučavanje života rasutih jevrejskih zajednica, neka vrsta pravnog, duhovnog i moralnog arhiva ili kodeksa koji je ujednačavao, povezivao i držao na okupu različite jevrejske grupe iz udaljenih krajeva. Pored toga, bogata prepiska o porodičnim, ličnim, imovinskim, poslovnim, političkim i verskim pitanjima stvorila je neizmeran i dragocen majdan životne građe i književne pismenosti, odakle su mogla izrasti značajna dela jevrejskih pisaca, pisana na hebrejskom i judeo-španskom a kasnije i na nekom drugom jeziku.

Iz takvog književnog arhiva nastala su u južnoslovenskim zemljama najstarija i najznamenitija religioznovaspitna dela rabinske književnosti na hebrejskom jeziku. U Oksfordskoj biblioteci i u Jevrejskom koledžu u Londonu, među hebrejskim rukopisima od XI do XVI veka, nalaze se i podaci o spisima ohridskih rabina Meira iz Kastorije, znamenitog tumača Tore sa početka XII veka, i Jehude-Leona ben Moše Maskonija koji je, obilazeći gradove po Sredozemlju, umro na Majorki i za sobom ostavio više knjiga od kojih su neke u XVI veku štampane u Carigradu.5 Istog karaktera su i dela rabina Josefa ben David ben Lava iz Monastira (Bitolja), vrlo uglednog i poštovanog solunskog rabina. Njegova prva knjiga responsa, štampana 1666. godine, sadrži i podatke o životu beogradskih Jevreja koji su mu se obraćali za savet i mišljenje. Jedno takvo pismo iz Beograda potpisalo je istovremeno šest rabina, što govori o tome da je polovinom XVI veka u Beogradu bilo Jevreja za tri sinagoge i da su živeli u nekoliko opština. U spisima drugog solunskog rabina Šemuela de Medine govori se o velikom požaru u jevrejskoj mahali u Beogradu 1560. godine. Tada su nastali razni pravni sporovi oko naknade štete. Jedan takav imovinski spor beogradski jevrejski opštinari vodili su čak i sa svojim rabinom Avramom Gaskonom, iako je on tu dužnost obavljao punih dvanaest godina/' Njegov naslednik Neir Anđel važio je kao dobar pisac moralističkih rasprava i komentator Biblije. Njegovo glavno hermeneutičko delo Masoret Haberut Haggadol napisano je u Beogradu, a štampano delom u Krakovu (1619), delom u Mantovi (1622). Šemuel de Medina zabeležio je takođe da su brojni Jevreji u Beogradu krajem XVI veka prema poreklu bili podeljeni u sefardske i aškenaske opštine sa izraženim razlikama u jeziku i običajima. Živeli su na dunavskoj strani beogradske tvrđave, dok su hrišćani mahom bili naseljeni duž savske obale. Sve značajnije jevrejske ustanove bile su pored Dunava, gde se do današnjeg dana zadržao pomen jevrejskog imena.

U tome kraju Beograda, blizu skele za Vlašku na putu za Temišvar, oko polovine XVII veka nalazila se jedna čudna i velika dvospratna zgrada, pravi zatvoreni jevrejski geto, nazvana „Abeham". U njoj su, kao u svojevrsnom opštežitiju, po sopstvenom izboru živeli isključipo Jevreji i to blizu 500 duša. Pored više od stotinu soba, 50 kuhinja i mnoštva magaza i podruma, u kući se nalazila i prva jevrejska verska škola (ješiva). Nju je osnovao rabin Jehuda Lerma, rodom iz Carigrada, poznati talmudista i plodan teološki pisac. Osnivanje ješive bilo je siguran znak procvata beogradske jevrejske zajednice. Zahvaljujući Lermi, ješiva je brzo došla na dobar glas po svojoj stručnosti, pa su u nju počeli dolaziti i učenici sa strane. Trgovačke, poslovne i lične veze beogradskih Jevreja postojale su u to vreme sa čitavim Otomanskim carstvom i sa znatnim delom Evrope. Prostirale su se od Soluna i Carigrada do Ankone, Dubrovnika i Sarajeva, a odatle dalje do Venecije, Beča, Budima, Praga i Lajpciga. Sam Lerma bio je nadaleko čuven pisac responsa. Njegova bogata teološka bibliotska sa mnoštvom rukopisa izgorela je u jednom od mnogih požara što su često harali po turskim varošima i njihovim sirotinjskim mahalama. Tek manji deo Lerminih spisa, pronaćenih kasnije, pod naslovom Paletat bet Jeuda (Sačuvano iz Jehudinog doma) objavio je u Veneciji njegov sestrić i naslednik na rabinskom položaju i u beogradskoj ješivi, Simha ben Geršon Hakoen (1620-1664).

Simha Hakoen došao je na položaj beogradskog rabina peć sa dvadeset godina i ubrzo u jevrejskom svetu stekao ugled pouzdanog tumača zakona i običaja u mnogim sporovima, posebno pri razvodima brakova. Pored izdanja ujakovih rukopisa, čime se časno odužio svome učitelju, Hakoen je u Veneciji 1657. godine objavio sopstveno, za istoriju jevrejstva korisno i važno delo Sefer šemot gde je savesno naveo sve starije imenike i izvore za svoju opsežnu knjigu koja je obuhvatila oko 500 stranica teksta. Iz autorovog predgovora za tu knjigu vidi se da je ona pisana u Beogradu. Razgovetnim, jezgrovitim i skromnim načinom izlaganja, rabin Hakosn tu sa svsga nekoliko reči uspsva da dočara dah i boju vremena i mesta gde je delo nastalo, da naznači mnoge neobične ljudske sudbine i da svojom mirnom rečenicom pokrene široka istorijska razmišljanja o raznovrsnom i sređenom životu beogradskih Jevreja oko polovina XVII veka. Navodeći od koga je sve dobio ili preuzeo glavne podatke kojima se služio, Hakoen pripoveda zanimljivu priču o Beogradu kroz koji su tada prolazili i u kome su kraće ili duže boravili i propovedali razni učeni teolozi i rabini. Neki od njih poklonili su mu svoje spise, drugi su mu poverili stare rukopise i zabeleške; od svoga dede Simhe ben Hajima nasledio je obilje neobjavljene građe, a iz zaostavštine jednog rabipa, koji je naprasno umro u Beogradu gde je doputovao odnekuda lađom, Hakoen je kupio zapise, imenike i knjige poznatih starijih pravnika i teologa, pa je i njihova bogata iskustva ugradio u svoje delo.8

Mada je umro dosta mlad, Simha Hakoen učvrstio je beogradsku školu rabina Lerme i oko sebe podigao nekoliko priznatih verskih i pravnih pisaca. Rabinski položaj u Beogradu rano je prspustio svome mladom zetu Josefu Almosninu koji se kao rabin tu zatekao nesrećne 1688. godine prilikom austrijskog osvajanja Srbije i surovog kažnjavanja beogradskih Jevreja zbog njihovih dobrih odnosa sa turskim vlastima. Prema rečima jednog savremenika, jevrejska zajednica u Beogradu tada je „popila čašu otrova; jer je u grad došao tuđinac i izbacio ih odande kao praznu posudu“. 9 Mladi i učeni Josef Almosnino (1643-1689), kome su katalonski preci bili spaljeni na lomači, peuzeo je 1662. godine ne samo svešteničke nego i književne poslove svoga tasta Hakoena i kao rabin i sudija bio u stalnim, dobro uhodanim vezama sa rabinima i talmudistima iz drugih jevrejskih središta. Tragična sudbina sprečila ga je da objavi svoje mnogobrojne rasprave i „odgovore" koje su tek kasnije u Carigradu pronašli i pod naslovom Edut bi Jhosef (Josefovo svedočenje) 1711. i 1731. godine objavili njegovi sinovi.

Josef Almosnino bio je na čelu beogradskog rabinata kada su Jevreje u Osmanskom carstvu zadesila dva teška potresa unutrašnji raskol izazvan mesijanskim pokretom Šabetaja Cevija (1626-1667) i austrijsko nadiranje prema jugu posle turskog poraza pod Bečom i napuštanja Budima 1686. godine. Mada je bio uneo veliko uznemirenje među sve Jevreje u mediteranskoj i evropskoj dijaspori, šireći prevratnički glas o dolasku očekivanog Mesije sudbonosne 1666. godine od Jerusalima, Palestine i Sirije sve do Amsterdama, Poljske i Severne Evrope, samozvani izbavitelj Jevreja privukao je svojim učenjem brojne vernike. Uplašeni od nedavnih i strašnih krvavih pogroma nad Jevrejima u Ukrajini, stalno izloženi nesigurnosti, izopštenosti i izgonima, mnogi Jevreji su poverovali da će ih Šabetaj izbaviti i vratiti u izgubljeno kraljevstvo i Obećanu zemlju praotaca. U tome opštem huku teško je poverovati da pokret Šabetaja Cevija nije došao i do velike i jake jevrejske zajednice u Beogradu, koja je zbog svojih učenih rabina, teologa i književnika uživala glas jednog od najmoćnijih jevrejskih sedišta na Balkanu, odmah posle Soluna i Carigrada. U istoriji Jevreja u Srbiji i Beogradu dosad, međutim, nema tragova o pojavi i delovanju toga jeretičkog pokreta među bepgradskim Jevrejima. Zarazno širenje pokreta naglo je prekinula turska vlast kada je procenila da bi mogla biti ozbiljnije ugrožena rastućim nemirima što su ih izazvali trijumfalni pohodi „Kralja Mesije" po prostranoj carevini. Da bi izbegao smrtnu kaznu zbog pobune protiv sultana, Šabetaj je neočekivano prešao na islam i bio prognan u Ulcinj, gde je potom i umro. Njegov glavni ideolog i vatreni sledbenik Natan iz Gaze umro je 1680. godine u Skoplju ostavivši za sobom neobičnu sektu preobraćenika i mističnu legendu o čudesima na njegovom grobu.

Iako je šabetajizam izazvao cepanje mnogih jevrejskih opština u Turskoj i imao dosta pristalica meću solunskim, skopskim i sarajevskim Jevrejima, na kapiji Beograda njega je mogla zaustaviti samo čvrsta i uverena postojanost u veri kakvu je beogradska jevrejska sredina ispovedala zahvaljujući autoritetu, ugledu i učenosti svoga tadašnjeg mladog rabina Josefa Almosnina. Bez potresa i raskola on je svoju opštinu neokrnjenu doveo do kobnih događaja 1688. godine kada je austrijska vojska odvela u roblje više stotina beogradskih Jevreja i za njih kasnije tražila velike otkupe od jevrejskih zajednica u Evropi, trgujući ljudskom patnjom i životima. Austrijsko uzimanje Beograda i njegovo dvogodišnje posedanje do 1690. bili su jedna tragedija u istoriji grada, kobna kako za muslimansko tako i za jevrejsko i hrišćansko stanovništvo. Preko noći, bez ičega sem onog što su mogli poneti u rukama, Jevreji iz svojih domova i ujesen, po kiši, gladni, pod stražom oterani u ropstvo ni po nemačkim gradovima. Terani su pešice preko nepregledne raskvašene Panonske ravnice, spavali pod vedrim nebom bez pokrivača i umirali od umora, gladi i hladnoće. Sličnu sudbinu u istom ratu doživeli su pre Beograda Jevreji u Budimu, a posle posle Beograda Jevreji u Skoplju i Sarajevu. U sabirni logor Nikolsburg u Moravskoj astvom stigao je i beogradski rabin lšno, gde je izmučen i skrhan patnjama lro. Rabinovu smrt potresno je opisao ichak u predgovoru za carigradsko izvog svedočenja: „Poznato je kako smo sui iz svoje zemlje. Neprijatelj nas je )bio i prognao. Svaki odred je terao svojena drugu stranu. Decu i žene, mladiće starce i starice, siročad i udove svaki je u našem odredu bilo je četrdeset pet njima moj veliki otac (…) Međutim, jednog dana predveče umre naš mili otac Josef. Starešine zajednice su se trudile, otrčale su zapovedniku da dozvoli sahranu pokojnika po našem zakonu, da ga ne ostave nesahranjenog i preko drugog dana. Ponudili su mu i poklon, no sluga rđava srca primio je poklon, ali nije dozvolio da se pokojnik zakopa."10

Stradanja beogradskih Jevreja pod nemačkom krajem XVII veka opisali su i drugi učeni jevrejski pisci i očevici. Meću njima je bio i prvi saradnik i lični sekretar beogradskog rabina Almosnina, učitelj u beogradskoj ješivi Josef Ibn David, takođe prognanik iz Beograda. U uvodnom poglavlju svoga nedovršenog rukopisa pod naslovom Tri Grančice vinove loze, koji se nalazi u Britanskoj biblioteci u Londonu, on smrt svoga prijatelja i učitelja opisuje kao blagodet, jer je pravednik umro pored svoje žene i sinova „a ne na putu kao toliki izgnanici koje nisu mogli ni sahrani "11. Sam Ibn-David, koji je imao sreću da ga otkupi jevrejska zajednica iz Praga odakle se posle sklonio u Amsterdam gde je započeo rad na knjizi koju nije dovršio kao najveće poniženje
u izgonu upamtio je surovost nemačkih konjanika koji su pred sobom gonili boso i golo jevrejsko roblje i što je on lično na putu pred drugima morao da hoda nag i da spava na goloj zemlji.

Smatra se, međutim, da je najbolji i najopširniji opis izgona dao Moše ben Mihael Hakoen, raniji teolog i prepisivač svetih knjiga u Beogradu. Svoje svedočenje o progonu i ropstvu u logoru pored Osijeka, što ga je proveo u okovima, Moše Hakoen je napisao u obliku pisama koja je iz zatočenja očajnički slao u svet moleći za pomoć. Tu knjigu pisama objavio je posle otkupa, 1691. godine, pod naslovom Et sofer (Pero pisca). U predgovoru, pisanom u stihovima i potpisanom skromno „Izgnanik iz Beograda", on otmenim i odmerenim stilom saopštava da je takva molbena pisma odlučio pisati sve ,,dok ne nađem mesto i ne razapnem svoj
šator i ne nađem spokoj nogama svojim".12 Pripremajući tu knjigu Keset sofer (Piščeva flašica mastila), Moše Hakoen ss preselio u Veneciju gde je ubrzo postao cenjen kao hazan (bibliotekar) tamošnje Levantinske sinagoge, kaligraf, lektor i recenzent. U njegovoj knjizi Širot vetišbohot (Pesme i ode), čiji se rukopis takođe nalazi u Britanskoj bibliogeci, sačuvana je i jedna pesma u sličnom epistolarpom sgilu. Ta pesma nosi naslov ,,Žalopojka o stradanju zajednics i o izgonu i zarobljavanju u gradu Beogradu dana 14. meseca ava godine 5448" i kaže:

Počujte milostivi ljudi:
presuda tako strašna ova
četrnaestoga dana meseca ava
na Beograd je pala.
Stari i mladi to videsmo,
svi članovi norodice
u ropstvo carsko padosmo.
Osmotrite, dobro promislite,
plač novi izdržite:
nismo mogli ni zamisliti
da ćemo u carske ruke pasti.13

Gorčinu tragičnih utisaka, doživljenih u razaranju beogradske jevrejske zajednice, opisali su i slučajni namernici što su se u to vreme našli u Beogradu. Jedan od njih, Šlomo Monijan, rabin u Moravskoj, čitavog života se potpisivao kao „izgnanik iz Beograda", mada mu je bilo svega sedam godina kada je otud odveden u ropstvo. Nehemija Hija Hajon zatekao se 1688. u Beogradu na proputovanju iz Sarajeva. Dopao je ropstva sa beogradskim Jevrejima koji su mnogo godina kasnije, u nekom sporu vođenom u Amsterdamu, svedočili u njsgovu korist pozivajući se na ispravnost njegovog držanja u vreme robovanja sa Beograćanima kojima se kao priznatim paćenicima u svetu svugde verovalo.14

Izbledeli ostaci nekad bogate rabinske književnosti u Beogradu sačuvali su se otad samo u tragovima. Solunski pisac Moše Amariljo, u svojoj knjizi responsa Debar Moše navodi i jedno pismo iz 1735. godine sa pitanjem o nekim težim nesporazumima među sefardskim i aškenaskim svsštsiicima u Beogradu. Tu je 1729. stolovao sefardski rabin Levi Jerušalaim, pisac knjige Ben Avot Halevi. Među piscima, pored rabina Levija, u XVIII veku u Beogradu je zabeležen i Šelomo Šalem, bessdnik i teolog poreklom iz Soluna. Prevodio je mnoge knjige responsa i dao zapažen uvod za pet knjiga Mojsijevih iz Starog zaveta. Pod svojim književnim radovima potpisivao se kao „rabin amsterdamski i beogradski".15 Njegovi komentari Talmuda idu u rsd onih religijskih spisa kakve je u isto vreme pisao i sarajevski haham David Pardo (1719-1792), osnivač verske škole (ješive) u Sarajevu, talmudista i tumač verskih zakona. Pardovo mišljenje uvažavalo se u jevrejskim opštinama u Italiji u Veroni, Veneciji, Padovi, Mantovi, Sijeni i Firenci.16 Pardov književni rad nastavili su i njegovi sinovi Isak, sarajevski rabin, i Jakov, takođe komentator Talmuda. Oni su svoja dela na prelomu XVIII i XIX peka štampali uglavnom u Italiji, kuda su rukopisi slati na objavljivanje sve do osnivanja jevrejske štamparije u Beogradu. Nakon toga sarajevski rabini svoja dela lakše i jevtinije štampaju u Srbiji. Tako je uradio i sarajevski rabin Eliezar Šsmetov Papo, rođeni Beograđanin koji je u svom rodnom gradu 1861. godine štampao svoje teološke spise.17 Na početku XIX veka među jevrejskim književnicima zapažen je rad beogradskog rabina Avrama Isaka Parda. U njegovim besedama Cicim ufrahim (Cvetići i cveće) ocenjeno je da ima vredih podataka za istoriju Jevreja u Srbiji. Tu se alazi i važan opis sa otvaranja verske škole Bet Amidraš" i sa obnove beogradske sinagoge a Dorćolu 1819. godine.18

Od toga vremena jačaju i veze izmeću pograičnih jevrejskih zajednica u Zemunu i Beogradu. zihovi žitelji su se lako kretali preko državne zanice označene samo dvema rekama. Dunav i Sava ak ni u najteža vremena nisu bili neprelazna repreka za lične, trgovačke, duhovne i kulturne eze Jevreja sa granice Austrijskog i Otomanskog arstva. Mada su u Srbiji do polovine XIX veka, a vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića, živali znatnu podršku vlasti i, uprkos povremenim manjim neprilikama, sticali sve bolji poožaj u društvu, beogradski i zemunski Jevreji na ragu novog doba ipak nisu ponovili onaj nekaašnji književni zamah i duhovni uticaj što su a ranije imali hebrejski i judeošpanski pisci srpskom okruženju. Zadržali su svoje mesto u ruštvu, što se vidi i po tome da je jevrejski erski kalendar bio je uključen u srpski narodni alendar „Vojvoćanin" Milana Davida Rašića, izavan u Beču 18531859. godine, otprilike u isto reme kada Jevrejin Franc Paul Plajc pokreće rvo godište „Srbskonarodnog velikobečkeečkog kalendara" (1858-1884).19

Prelazeći sve češće sa verske na svetovnu zdržinu, jevrejski pisci postepeno su napuštali ekovnu tradiciju gebropza i rabinske književnosti. ' sve većem broju okretali su se neposrednim životim temama svojih zajednica. Glavno središte nove
judeo-španske svetovne književnosti postalo je Sarajevo, gde su u XIX pa još i u XX veku živo delovali mnogi sefardski pisci i vredni skupljači jevrejskog folklornog nasleđa, sačuvanog i odnegovanog na judeo-španskom (tj. ladino) jeziku.

Zamiranje rabinske književnosti privremeno je zaustavio doseljeni sarajevski učitelj i rabin Jehuda Alkalaj (1798-1878), jedan od glavnih i priz-natih proroka cionizma, propovednik povratka Jevreja u Palestinu. Blisko povezan sa Beogradom, gde su mu, kao i u Šapcu, živeli najbliži roćaci, Alkalaj je vrlo mlad došao u Zemun i tu najpre bio učitelj sefardskoj deci, a potom postao rabin. Rano se uključio u tradiciju rabinske književnosti kakva se vekovima održavala meću sarajevskim i beogradskim Jevrejima. U tek osnovanoj beogradskoj jevrejskoj štampariji, on je sa svojih trideset godina objavio prvu Darhe noam (Putevi ugodni, 1839), a već godinu dana kasnije, takoće na hebrejskom jeziku, znamenito delo Šalom Jerušalajim (Pozdrav Jerusalimu) štampano 1840. godine u Budimu. Od blizu dvadesetak knjiga što ih je napisao, rabin Alkalaj je bar polovinu objavio u Beogradu. Meću njima i svoje najvažnije programske tekstove Šema Jisrael (Počuj Izraele, 1861) i Kibuc Galujot (Prikupljanje rasturenih, 1869). Upornost i jačina vere učinile su ga ubrzo jednim od najuglednijih Jevreja u balkanskoj dijaspori, nepokolebljivim ideologom okupljanja rasutog Jevrejstva za čiji se povratak u zemlju praotaca zalagao do kraja života. Bio je odlučan protivnik reformističkih ideja u Judaizmu, napuštanja starih zakona verske tradicije i običaja, odnosno prihvatanja Jevrejstva kroz druge nacionalnosti - kakva je bila teza o „Srbima Mojsijeve vere" - jer je u tome video oblik asimilacije.

Beogradskim izdanjem knjige Putevi ugodni Jehuda Alkalaj upalio je prvi plamen cionizma na kome će državničku ideju modernog Izraela uobličiti njegov neposredni nastavljač i sledbenik Teodor Hercl, takoće potomak zemunskih Jevreja. „Šta mi Jevreji činimo?" pitao se rabin Jehuda Alkalaj. Lutamo iz grada u grad po zakonima sveta i tražimo egzistenciju, ali ne odlazimo u Erec Jizrael, pa makar tamo jeli suvi hleb i pili vodu nevoljničku".2'1 Iako je bio svestan starog prokletstva što ga je mogao videti i među Srbima, da je „lakše pomiriti dve države nego izmiriti dva Jevrejina", Alkalaj je 1843. godine predložio osnivanje svetskog jevrejskog kongresa. Zato je sa radošću pozdravio osnivanje „Opšte jevrejske Alijanse" (Alliance Israélite Universelle) u Parizu i Društva za naseljavanje Erec Jizraela u Nemačkoj 1860. godine. Video je da se tu ostvaruje njegova zamisao da imućni Jevreji u svetu treba da kupuju zemlju, njive, vrtove i vinograde u Palestini kako bi na tome zemljšntu podigli kuće, naselja za dolazak povratnika. Već u poodmaklim godinama, Jehuda Alkalaj se odlučio da ličnim primerom pokaže pravi put. Godine 1874. napustio je Zemun, otputovao u Erec Jizrael i nastanio se u Jafi. Ubrzo po dolasku, iste godine, umro je u Jerusalimu i tamo sahranjen na Maslinovoj gori. GTroročki i zastrašujuće zvuče njegove reči iz knjige Pozdrav Jerusalimu, koju je napisao pred zidinama Beograda: „Ono što sam pisao u vezi sa godinom 1840. odnosi se na sto godina unapred, od danas do godine 1939. (…) koja će biti veoma gorka pod našim nebom i Gospod će podići svoj glas toga dana u znak žalosti i oplakivanja, kao za spomen sinu jedincu".21

Prva knjiga rabina Alkalaja, kojom je započeo njegov književni rad, objavljena je u Beogradu pod naslovom Putevi ugodni. To je ujedno jedino njegovo delo napisano na judeošpanskom jeziku sefardskih doseljepika. Knjiga je u stvari gramatika hebrejskog jezika sa priručnim rečnikom, jer, po tvrćenju autora, upravo taj jezik treba da bude osnova okupljanja i ujedinjenja Jevreja pri njihovom ponovnom okupljanju u Palestini. Knjiga je štampana 1837. godipe u štampariji gde su otada redovno štampane jevrejsks knjigs pretežno verskog sadržaja. Osnivanje te štamparije u državnoj Tipografiji Knjažestva Srbije bilo je važan kulturpi dogaćaj u životu Jevreja meću Srbima i dobar znak snage jevrejske zajednice u Beogradu gde je još od ranije postojala jaka tradicija jevrejske pismenosti na hebrejskom i judeošpanskom jeziku. Do osnivanja te štamparije, knjige beogradskih i sarajevskih Jevreja štampane su isključivo na strani, najpre u Carigradu, Solunu i Veneciji, a potom u Beču. Početkom XIX veka u Beču je kao izdavač, pisac i prevodilac neko vreme radio beogradski Jevrejin Izrael bohor Hajim iz ugledne porodice Davičo. Po osnivanju beogradske štamparije on se vratio iz Beča i u Srbiji najviše bavio književnim radom i knjigama. Njemu se, izmeću ostalog, pripisuje veliko izdanje Sefer Hok Leisrael (Knjige zakona Izraela) u pet tomova koje je, kao dragocen zbornik verskih tekstova, sa hebrejskog prevedeno na ladino kao jezik većine ssfarda.22

I bratanac Izraela Hajima, David bohor Hajim po kome je čitava porodica dobila prezime Davičo, bio je takoće vezan za knjigu. Kao ugledan Beograćanin svoga vremena i savetnik kneza Miloša, David Hajim Davičo pomagao je izdavački rad svoga strica Izraela, pa čak izmeću 1837. i 1853. godine sam radio na izdavanju desetine knjiga. Zalagao se za otvaranje nove jevrejske škole 1847. godine i tražio od vlasti slobodnu trgovinu i naseljavanje Jevreja u unutrašnjosti, što im je pod vlašću Ustavobranitelja bilo zabranjeno. Iz jevrejske štamparije, koju je Davičo pomagao, u narednih 70 godina (1837-1904) izašlo je više različitih knjiga, molitvenika, bukvara, udžbenika, propisa, svetih spisa, obrednih i verskih uputstava, teoloških rasprava i kanonskih tumačenja.23 Među piscima tih knjiga bilo je dosta domaćih Jevreja, naročito učenih ljudi i sveštenika iz Beograda, Sarajeva i Zemuna. Sve do kraja XIX veka oni su pripremali, pisali i prevodili korisne i poučne knjige - od liturgijskih radova, himni i obrednih priručnika do prevoda popularnih jevrejskih pobožnih pesnika, kakav je bio Izrael Nađare iz XVI veka. Od radova domaćih Jevreja širu primenu imale su knjige što ih je objavio jevrejski haham i bečki rabin Moše David Alkalaj. Neumoran prevodilac i pisac, on je na narodni judeo-španski jezik preveo sa hebrejskog veći broj verskih i školskih knjiga, izdao izreke iz Talmuda i u znatnoj meri doprineo duhovnom i intelektualnom usponu beogradske i uopšte sefardske jevrejske zajednice. Pored Moše Alkalaja, među izdavačima jevrejskih knjiga u Beogradu pominju se i doseljene sarajevske porodice Papo i Farhi.24 O mogućnostima, dometima i književnoj spremi beogradskih Jevreja s kraja XIX veka svedoče i dve značajne istorije jevrejskog naroda potekle iz pera domaćih autora. Jednu od njih, 1890. godine objavio je u Beogradu rabin Simon Bernfeld, a drugu, u tri knjige pod zajedničkim naslovom Blago Izrailjevo (1890-1894), beogradski sefardski rabin Jakov Altarac.25

Književni rad jevrejskih pisaca među Srbima na judeo-španskom jeziku trajao je i posle sticanja rav-nopravnosti Jevreja u srpskoj državi. Marljivi kulturni radnici, angažovani na prosvećivanju neobrazovanih i siromašnih sefardskih' krugova, još u HGH veku priređivali su popularne pozorišne predstave na ladino jeziku, i to mahom za žensku i neuku publiku. U početku su to bili naivni pozorišni komadi sa istorijskim, poučnim i verskim sadržajem i sa pesmama u duhu sefardskih romansi. Jednom takvom predstavom, pod naslovom Jehuda Makabi, koju je 1888. godine izvelo jevrejsko pozoripšo društvo „El progreso“ započeo je pozorišni život sarajevskih Jevreja. Posle ohrabrujućeg uspeha, isti diletanti izveli su još nekoliko predstava, a potom sa srpskog preveli na španski pozorišni komad Šaran Jovana Jovanovića Zmaja kako bi dotad zatvorenu i izolovanu jevrejsku zajednicu pribižili njenom nejevrejskom okruženju.6 Prevode se takođe i Molijerove komedije Uobraženi bolesnik, Tvrdica i Skapenove vragolije. Prvu originalnu domaću sefardsku dramu El judio fuido (Izbegli Jevrejin) početkom XX veka - kada je u Sarajevu osnovano pevačko društvo „Lira" - napisao je knjižar Leon Finci (1881-1941), strasni poklonik knjige i pozorišta.27

Širenje judeo-španske književnosti na kla-sične žanrove izvan teološko-filosofske i folklorne tradicije, značilo je da se jevrejska književnost u novom vremenu postepeno modernizuje i obnavlja. Iz započetog preobražaja mogla se roditi jedna sasvim nova vrsta književnosti svetovnog karaktera, na jeziku nove, nejevrejske kulture i nove domovine jevrejskih doseljenika u krajevima nastanjenim delimično ili pretežno slovenskim stanovništvom. U jednoj tako izrazito izmešanoj sredini, kakva je krajem XIX i početkom XX veka bila Bosna sa svojim zamršenim osobenostima islamske, pravo-slavne, katoličke i jevrejske kulture, a uz to stalno izložena uticajima srednjoevropske, panonske, slovenske, orijentalne, mediteranske i balkanske civilizacije, - jevrejska književnost podstakla je borbu za očuvanje sefardskog identiteta kao bitnog uslova kulturnog opstanka Jevreja. Otvaranje prema modernim oblicima kulturnog i društvenog života i žanrovsko uklapanje jevrejskog nasleđa u savremene tokove, uslovilo je da novu književnost donesu i ostvare novi ljudi.

Neki od njih poticali su iz lokalnih balkanskih jevrejskih zajednica. Sačuvani su podaci da je 1924. godine u beogradskom pozorištu „Manjež" grupa „Maks Nordau" izvela prvu dramu iz života srbijanskih Jevreja Erv Jom Kipur Davida Albale, beogradskog rabina koji se krio iza pseudonima Ben Ravam.28 Od sarajevskih Jevreja najpre se izdvojio pesnik, novinar i kulturni radnik Abraham Kapon (1853-1930), doseljeni jevrejski pisac iz Bugarske, pokretač lista La Alborada. On je 1914. godine u Sarajevu štampao svoju moralizatorsko-poučnu dramu El Augustiador (Prevarant), namenjenu više za čitanje nego za scenu. Dve njegove kasnije Šilat Cion (Povratak u domovinu) i Hechizadores (Delatnici) igrane su na ladinu u Sarajevskom narodnom pozorištu i po bosanskim gradovima u unutrašnjosti.29 Pored. Kapona, kao plodan i rado gledan dramski pisac u istoj sarajevskoj sredini istakao se i Šabetaj Josef Đaen (1883-1946), takođe rodom iz Bugarske. Nemiran duh, avanturista i večiti putnik od gluvih kasaba do bučnih metropola Južne Amerike, Đaen je, iako stalno u pokretu, bio plodan dramski pisac. Ve-roučitelj, nastavnik hebrejskog jezika i hazan (prislužitelj) u sinagogi, potom rabin, pa čak i nadrabin u Rumuniji, on je tokom boravka u Bosni prvi osnovao neku vrstu putujućeg jevrejskog pozorišta. Na smenu je živeo u raznim gradovima na Balkanu - u Nišu, Sarajevu, Travniku, Beogradu, Bitolju i Bukureštu, da bi na kraju kao tamošnji rabin naprasno umro u Argentini. Tri drame pisane na ladinu (Debora, Kći sunca i Jeftaj) štampao je u Beču 1922. godine, dok mu je u novinama što prikazano što pomenuto još nekoliko pozorišnih komada. Neki od njih igrani su čak i u srpskom prevodu, ili u izvođenju grupe „Maks Nordau" za jevrejsku publiku u Beogradu i Sarajevu. Među njegovim dramama pominju se: Pogrom u Kišinjevu, Izbavljenje, Kralj Salomon i kraljica Šulamit, Naša deca,- Preporod, Siromahov dom. Dramu Debora izvelo mu je jevrejsko pozorište u Aleksandriji. Taj uspeh dao je Šabetaju Đaenu krila da pripremi svoj odlazak u Pariz kako bi se probio na tamošnju pozorišnu scenu.30 Đaen je pisao i pesme sakupljene pod naslovom Mez zozrggoz (Moji uzdasi). Pripovetke na judeo-španskom jeziku u to vreme pisali su još i Avram Romano Buki (1894-1943), Samuel Romano (1906-1941) koji se ogledao i u radovima na srpskohrvatskom jeziku (Bajke, priče i slike, 1938), te Laura Papo Boroheta, po opštoj oceni kritike i čitalaca najpopularniji i najplodniji pisac koji je u XX veku pisao na judeo-španskom jeziku.

Rođena u Sarajevu pod imenom Luna Levi, Laura Papo Boroheta (1891-1942) svoj književni rad posvetila je u celini sudbinama i odnosima u sarajevskoj sefardskoj zajednici od koje se gotovo nikad nije odvajala. Pisala je pesme, marljivo skupljala folklorno blago sefarda sačuvano u Bosni, beležila njihove romanse, poslovice, izreke, običaje i bogato usmeno nasleće. U svojim lakim i dobroćudnim pričama i feljtonima, objavljenim pretežno u lokalnoj jevrejskoj štampi, u listovima „Jevrejski život" i „Jevrejski glas", neposredno i živo obraćivala je isključivo teme i motive iz jevrejske svakidašnjice, opterećene tradicionalnim društvenim i verskim običajima, okamenjenim navikama, predrasudama i nepisanim zakonima koji su se sporo i teško menjali. Pripovetke u jevrejskim novinama Boroheta je pisala na ladinu ali latinicom, a ne hebrejskim raši slovima, da bi ih mogli čitati manje obrazovani ljudi i običan svet. Meću tim pričama posebno se ističe duža pripovetka „Morena", realistička proza živoga ritma i poučnog sadržaja, bliska duhu i atmosferi što su davali boju svekolikom književnom radu Laure Papo Borohete. Svoje popularne pozorišne komade pisala je uglavnom za amaterske družine i imala lepog uspeha kod sefardske publike. Sarađivala je blisko sa jevrejskim radničkim društvom „Matatja", čiji su članovi njene pozorišne komade izvodili ne samo u Sarajevu nego i po drugim gradovima u Bosni i Srbiji gde su postojale žive jevrejske zajednice. Njihovi pripadnici, često običan, vedar i radin svet skromnog imovnog stanja, rado su gledali na sceni svoje sopstvene životne zgode i prilike, s lakoćom prepoznavajući u folklornim i realističkim scenskim zbivanjima mnoge tipove iz neposredne okoline.

Desetak prikazanih Borohetinih drama, i pored naivnosti i oskudne dramske tehnike, ostavilo je vidnog traga u pozorišnom i književnom životu Sarajeva. Tu se dugo održala tradicija amaterskih pozorišnih grupa vezanih pretežno za radnička društva, horove i nacionalne kulturne i prosvetne ustanove tamošnjih verskih i etničkih grupa. Jevrejska društva „La Benevolencija", „Lira" i' „Matatja" bila su velika podrška i pomoć književnom radu domaćih Jevreja, posebno onih preduzimljivih i upornih pozorišnih radnika kao što je bila Laura Papo Boroheta. Njeni pozorišni komadi Esterka, Bila jednom, Oči moje, Tašta nikad nije dobra, Prošla vremena, Strpljenje mnogo vredi, Maćeha, samo ime govori, Nekad bilo i drugi, između 1930. i 1940. izvedeni su na ladino jeziku mahom u Jevrejskom domu u Sarajevu. Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, Kolarčevog narodnog univerziteta i Narodnog pozorišta u Beogradu Borohetine drame prikazane su i u prevodu na srpski.

Značaj Laure Papo Borohete za književnost bosanskih sefarda, pa u izvesnoj meri i za čitav književni rad španskih Jevreja na Balkanu i meću Srbima, sadržan je u njenom toplom i iskrenom prihvatanju nove sredine kao druge otadžbine i pravog zavičaja. U rukopisu „Sefardske žene u Bosni" ona izričito kaže: „Kao grana pustili smo koren u drugim zemljama gde, hvala Bogu, živimo, a drevna stabla se ne premeštaju".31 Književnost na judeo-španskom jeziku nije meću Srbima zamrla ni do kraja XX veka. Trudom Drite Tutunović, u Beogradu je 1997. štampana prava arheološka zbirka sačuvanih sefardskih pesama, priča i poslovica Ja sponto la luna (Izgreva mesec).

Prelazak na novi jezik, koji je meću Jevrejima u Srbiji ubrzan u poslednjim decenijama XIX veka, označio je življi početak književnog rada jevrejskih pisaca na srpskom jeziku. Iako se stara i bogata tradicija književnosti na judeo-španskom jeziku nije ugasila ni do Drugog svetskog rata, da bi se u tankim izdancima - uglavnom kroz obradu sefardskog folklora i romansi - zadržala sve do danas, u književnom stvaralaštvu jevrejskih pisaca u Srbiji, Bosni i Vojvodini tokom XX veka nadmoćno prevladava opredeljenje za standardni jezik moderne srpske književnosti. U takvom širokom prihvatanju srpskog jezika, kao osnovnog jezika kulture one zajednice sa kojom su Jevreji vekovima živeli i u koju su se uklopili ne gubeći ništa od svog identiteta, moglo je, izmeću ostalog, biti i svojevrsnog, svesnog ili nesvesnog, priznavanja snage srpske duhovne kulture na Balkanu. Tu kulturu su neki jevrejski doseljenici iz Španije dugo smatrali zaostalom i nazadnom,32 pa su se zato čvrsto držali svoga starog judeo-španskog jezika. Promena u jeziku dogodila se za manje od dvadeset godina, u jednoj jedinoj generaciji, i to u svim važnijim delovima društva na kraju HIH veka. To se naročito osetilo u književnosti, koja je uvek i svugde najistureniji i najživlji oblik javnosti i glavno područje delovanja javne reči i jezika kulture.

Palavestra Predrag Jevrejski pisci u srpskoj književnosti

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License