Mali Bosanski gradić šezdesetih godina prošlog stoljeća Doboj , smješten na slivu triju rijeka Bosne , Usore i Spreće .
Okolna brda Becnja , Preslice , Ozrena okruživala su našu hraniteljicu plodnih njiva .
Zeleni vrbici uz Bosnu pokoji sprud , mali izbočeni otočić mamili su nas za ljetnih
vručina u svoj hlad .
Bosna naša najveća rijeka izvire negdje iznad Sarajeva kod Ilidže , svojim dugim tokom račva se
preko Visokog , Zenice , Maglaja i naljepša je u našem Doboju .
Sa ljeve strane prilazi joj biserna plemenita Usora , a sa desne prema Tuzli zelena
dubka Spreća.
Mi smo naše prve zaveslaje života hvatali na našoj hirovotoj ljepotici Bosni .
Veliki prvi zidani most spajao je naš gradić tih davni šesdesetih godina
sa najvećim željezničkim čvorom toga vremena .
Odatle su svi naši putovi vodili prema svim stranama svijeta , a najviše nas spajao sa našim okolnim selima Kostajnicom ,Pridlom , Grapskom ..
Magla je svako jutro budila naš uspavani gradić i pisak našeg vlaka Čire , koji je
dovozio nepreglednu masu radnika , đaka u jutarnju smjenu , snaše su vukle velike košare i sepete raznog voća i povrča na našu veliku pijacu u samoj središnjici grada.
Kako se račvaju naše rijeke tako se ujutro i naši pristigli sumještani razilaze prema svojim radnim mjestima i đaci prema svojim školama .
» Trudbenik » naš otac i majka , hranile su u to vrijeme polovinu našeg grada i okoline . Rijeke muškaraca i žena ujutro je žurilo sa svojim finaltasima prema tvornici.
U to vrijeme svi smo se poznavali , svima su nam avlije bile otvorene , svi smo išli zajedno na teferiće . Imali smo svoje prvo kino i našu Zulu koja nam je prodavala špice .
Naša pleh glazba budila nas za Prvomajskih uranaka sa koračnicom i bubnjem pod teškom rukom našeg Oblagije .
Naša Usora , dio grada prema «Trudbeniku « bila je naša Švicerska , bajkovito uredno poredane kuće kao pod šiberom , šarenile su se pod lalama , božurima , đurđevcima , jorgovanom bombicama .
Hotel « Bosna « u samome centru primala je na svoje konačišta svoje prve strance , putnike namjernike , glazbenike koji su nas u većernjim satima zabavljali nekima tugu tjerali .
Pijaca koji je grad nema ne može funkcijonirati . Nije pijaca samo mjesto koje nas snabdjeva hranom , to je haber kutija da saznaš kdje i kod koga možeš kupiti dobrog konja , kravu , ovcu gdje i kod koga možeš isprositi dobru i bogatu zdravu curu.To je mjesto da nahraniš gladnu i umornu dušu , da popiješ najbolju šabesu . Kada te zort uhvati tamo češ potražiti i čenifu.
Naše snaše iz Sivše , Alibegovaca , Tešanjke , Sijenine , Klokotnice , Svijetlića dolazili su u zaprežnim kolima sa upregnutim Zekanima , a one su bile obučene u bijele rubine sa crnim gunjevima ,vezenim crnim keceljama izvezenim narodnim vezom i obavezni crveni đerdan na vratu . Prepoznavala sam ih iz kojeg su sela baš po tim keceljama , svako selo je imalo svoj vezeni ornament .
Doboj ima najljepši park sa prekrasnim japanskim trešnjama u proljeće kad procvatu , samo nismo imali pameti kao Japanci da se divimo njihovom beharu u proljeće .Više smo se tada okretali tagarama i bosanskom loncu , čevapima . Valjda je naša ljubav tada prolazila kroz drob i to je bilo dovoljno za našu emociju duše .
Doboj je imao svoje harmonikaše , ko se ne sjeća našeg razorokog Safeta Sikira iz Miljkovca
Kada bi razvezao dugmetarku i zapjevao sevdalinku čulo bi se do Klokotnice .
Slavu našeg grada pronese naša ljepotica Zilha Silvana Armenulić , Garana
slastičara kćer , osladi naše živote sevdalinkom i ljepotom .
Naša građanska elita već pridošli lječnici , advokati , inžinjeri pravilno se rasporediše sa Cetinja , Morave , Like počeli nas liječiti i pravdu djeliti .
Gimnazija taj hram mudrosti i znanja uvodio je naše mlade snage u korak sa vremenom.
Kada ti je brat i sestra upisana u gimnaziju ti si tako važan kao da si i sam već doktor.
Imamo mi i svoje graske maskote Galu , Anđuku ,Gegu , Čazija , Stanka Rupu .
Oznaći ih sudbina zatvori im oko,osakati jezik , govor ..
Stanko se pojavi jednoga dana sa svojom violinom Niodkuda ….Ruminj porijeklom .
Visok oko dva metra , gusta valovita već prosjeda kosa , oći crne velike buljave , ruke krupne da bi u svaku mogla stati oveća lubenica . Mantil drap sivi spuštao se sa njegovih plečatih ramena do zemlje . Sive uflekane pantalone vezao je učkurom od kanafe , poderana karo košulja , bosonog zasvirao je svoga « Stradivarija » jednoga proljetnog dana na dobojskoj pijaci . Skupilo se staro mlado , heravo i lijepo da posluša tog grdosiju odnikuda .
Zaradi Stanko svoju prvu polu rakije i razveza svoj jezik čudnog mješanog govora sličnog našem . Poće Stanko od Kulina Bana pa sve do naših dana .
Tri su dana nama bilo dosta Stanka , svako se okrenu svojoj zbilji , poslu jedino besposlena raja slušaše Stanka svakoga dana . Konak nađe na pijaci , a od jutra nije svakom do muzike pa poće on tražiti i neki posao za nadnicu .
Moj otac je u to vrijeme imao svoju obučarsku radnju iznad pijace , bavio se i trgovinom i kalamarenjem i njivom , uvijek mu je trebala jedna ruka više , a ni muzika mu nije bila strana i sam je svirao klarinet . Uze otac Stanka pod svoje , nije on mogao gledati da je neko gladan mokar , bez konaka , štala je na tavanu uvijek puna sjena i topla .
Kopa Stanko malo njivu malo uzme svoju violinu , pa se izgubi negdje po nekoliko dana , opet se vrati na pijacu i tako iz dana u dan , prođe i godina od njegovog dolaska .
Dođe teška i duga zima snjegovi pokriše naša brda zatrpa grad .
Jedno jutro otac u svojoj radnji zapoće ozbiljan razgovor sa Stankom , « godine te uhvatiše trebaš sviti i ti svoje gnjezdo , imam ja za tebe priliku Đurdjiju « . Nakrivi Stanko svoju kuštravu glavurdu i iskesi svoje krezave zube .
Đurdjija niska mala krezuba žena već u podmaklim tridesetim godinama života , nadničarila je po kućama . Kod nas je prala svakih deset dana veliku robu i čistila kuću .
Popiše Đurđija i Stanko litrenjaču , ni njoj rakija nije bila baš mrska , malo da se zagrije da ruke brže rade kako bi rekla i zapoćeše živjeti skupa u javnom WC u gradu .
U to vrijeme se u gradu stvorila i potreba za javnim zahodom na pijaci . Otac isposlova preko svoji « važnih « prijatelja da ga Đurđija i Stanko održavaju i da imaju svoj pravi krov nad glavom . Skućiše se malo , neko krevet , neko stol , stolicu , tanjir i puna soba .Tako dobi stanko ženu i dobi za trajno nadimak « Rupa « po našem zahodu i njegovom čučavcu . U početku se Stanko ljutio , tjerao je on dijecu od sebe , a svremenom se i naviknu na nadimak . Dobiše Đurđija i Stanko prvog sina , krpili su se malo nadnicom iz zahoda , malo violinom Dođe i drugo dijete Dušan , soba sve tjesnija vlaga i smrad sa svih strana .Bila je to teška ledena zima , djeca počela i poboljevati ni hrane nema dovoljno . Te davne 1965 godine , sunce granu da smo svi odahnuli , bljuzgavica jedva hodaš , snjeg se poće topiti naglo , vrhovi brda pokazaše svoje prve zelene kape . Bosna naša ljepotica zamuti svoje duboke virove i poče preljevati korito . Ozima pšenica na « Malim kladama « izgubi se pod buicom . Dođe Bosna i do prvih kuća , vojska poćela evakuirati sve živo gumeni čamci , prva kola se pune spašavaj glavu , niko ne razmišlja o stečevini , voda je sve dublja , bujice odnose ograde , krave , ovce , svinje sve živo.
Čitav je grad na nogama , Usora se više ne vidi od vode , Bare sve je pod vodom . Došao je vodeni val do pijace . Skuplja vojska staro mlado , plać , zapomaganje , spašavaj glavu ostavljaj sve .. tako pokupiše i Stanka sa Đurđijom i dijecom i stadoše siročiči mokri , goli ispred naše kuće koja je srečom bila na uzvišici . Otac i majka dovedoše tu familiju gladnu , bosu , bolesnu obukoše ih i nahraniše i sobu im pružiše . Pada kiša dan i noć , tako dva dana čitav život se organizirao na staroj Čaršiji ko u davna vremena . Sva okolna sela pružiše našim mještanima toplo i sigurno utočište , niko nije pitao ni tko si ni čiji si samo da si preživio i glavu spasio . Granu sunce četvrti dan , ekipe naših očeva su danonočno dežurale na improvizanom nasipu iznad naše pijace , punili su naizmjenično vreče sa pijeskom koje je srećom na vrijeme uspio spasiti naš « Žito promet » i tako je Doboj zahvaljujuči svojim plemenitim ljudima , uspio spasiti svoj gradić , komšija komšiju nepoznati novog prijatelja .
Bosanska ulica jedna od najdužih u gradu bila je sva do krovova poplavljena , i danas nakon četrdesetdvije godine ostali su tragovi tog velikog vodenog vala .
Prošli su dani i dani , mjeseci i godine da su naši građani uspjeli ponovo osposobiti svoje kuće i stanove . Na toj poplavi smo svi položili svoj životni ispit iz solidarnosti i humanosti . Čitav grad i okolna mjesta postali smo kao jedna familija , dijelili smo sve svoje zalihe pšenice i kukuruza , u to vrijeme naše majke su još uvijek pekle onaj mirisni pšenični hljeb čiji miris nikada nečeš izbrisati iz svojih čula .
Tako mala skromna familija Stanka , Đurđije i dijece osta bez svoga jedinog doma zahoda Poplava je raznjela zidove i ono malo pokučstva . Stanko je uspio ponijeti svoju violinu , naveće bi zasvirao koji puta i tada sam vidjela suze u tog gorostasa …
Općina im je pronašla privremeno neku šupu do jeseni ali Stanko sklopi iznenada svoje oći u snu , sjećam se toga ranoga jutra kada nas je Đurđija plačući probudila ispod prozora .
Stanko je zakopan u našim Barama , dosta ga je naših ljudi ispratilo , sjećam se da je na njegov križ obješen njegov šešir . Uvijek se pitam gdje je završila njegova violina … njegova Đurđija .
BLANKA ATIJAS LEVI
ŠIBENIK, 21.05.2007 godine