Spasio Sto Zidova

PRAVEDNICI

Miriam Steiner-Aviezer

SPASIO STO ŽIDOVA

U Tuzli, tom lijepom gradiću u brdovitom pejsažu Bosne živjeli su prije Drugog svjetskog rata zajedno, mirno Srbi, Hrvati, Muslimani i Židovi. Njemačka invazija i postavljanje ustaške vlade potpuno su promjenili tu idiličnu atmosferu. Mir u Tuzli je poremećen i mnogi gradjani su bili ugroženi, naročito Jevreji. U tom presudnom vremenu našao se izuzetan čovjek, Ratimir Deletis.

Njegova priča hrabrosti se razlikuje od već poznatih. Deletis se nije borio oružjem protiv nacista, nije bio u partizanima. Naprotiv, bio je državni službenik ustaškog režima. On se borio protiv neprijatelja odvažnošću i lukalstvom, tajno kujući smjele planove, ulazeći u čeljust neprijatelja, kako bi spasio Jevreja iz željeznog obruča.

Deletis, Hrvat, rodom iz Umaga, bio je pravnik koji je još prije rata bio okružni sudija u Tuzli. Početkom rata, kad je gradska vlast pala u ruke ustaša, ponudjen mu je položaj predsjednika Vanrednog suda, koji je odbio. Medjutim, prihvatio je položaj javnog tužioca iz dva razloga: nije željeo da tako značajan položaj pripadne drugom i već u to vrijeme je shvatio da će njegova pomoć biti potebna drugima. Na toj dužnosti je bio tokom rata. Kad su napadi partizana na njemačke vlakove postali češći, nacisti su postupili po poznatoj taktici: oteli su dvadeset pet uglednih Židova i Srba kao taoce. Medju taocima je bio David Domany. Supruga Domanyeva obratila se Deletiću molbom da joj spasi muža. Deletis je odlučio da primjeni zakonsku formu. Tražio je sjednicu suda i tamo svojim znanjem, dobrim poznavanjem zakona i vanrednom retorikom uspjeo ubjediti svoje kolege da je ovaj postupak "nezakonit". Taoci su pušteni na slobodu.

14. siječnja 1942. objavljeno je da treba protjerati u logore sve Zidove Tuzle Travnika. Cinilo se da nema spasa. Deletis se zgrozio: "Ono što se dogadjalo pred mojima očima me je užasavalo, nisam mogao mirno da sjedim i da ne učinim nista".

Dugo je razmišljao šta da čini i odlučio se na hrabar postupak: da spasi, barem djelimicno, Židove svojeg grada. Kao prvo, organizirao je peticiju gradjana Tuzle "za oslobodjenje Jevreja". Opremljen tom peticijom (koju je potpisala većina stanovništva) imao je namjeru otputovati u Zagreb i stići do Dide Kvaternika da ga ubedi da odustanu od plana likvidacije Židova Tuzle. Stvar nije bila jednostavna. Biti primljen kod Kvaternika, u to vrijeme ministra odbrane, trebalo je preporuka od utjecajne osobe i navesti dobar razlog. Deletis je uradio potrebne pripreme. Sastao se sa gradonačelnikom Tuzle, Hrvatom, koji je bio desna ruka Ante Pavelića. Gradonačelnik, koji nije bio vičan pravosudju, više puta se obraćao Deletisu koji mu je pomogao u mnogim, birokratskim i administrativnim pitanjima. Znajući za prijateljstvo izmedju poglavnika Pavelića i gradonačelnika Tuzle, Deletis mu se obratio.

"Gospodine gradonačelniče, treba mi vaša pomoć. Imam ovdje peticiju večine gradjana Tuzle koji mole da se oslobode Zidovi od progona. Zeljeo bih da zajedno odemo do Kvaternika, da mu predam tu peticiju i molim za oslobodjenje naših Židova."

"Pa i ja bih voljeo da ih ne šalju u logore. Ali ne vjerujem da će Dido Kvaternik pristati na tako nesto."

"Može se pokušati".

"Gledat ću šta mogu da učinim".

Nakon par dana stigao je odgovor, da im je zakazan sastanak krajem sječnja.

Deletis je ponovo posjetio gradonačelnika.

Gradonačelnik se rado odazvao pozivu i tako su krenuli u Zagreb.

Stigavši u Kvaternikovu kancelariju predstavljeni su kao "delegacije gradjana Tuzle" i obasnili da se gradjani ne slažu progonom svojih sugradjana Zidova i mole njihovo oslobodjenje.

Kvaternik je pobjesneo: "Nemam namjeru govoriti sa braniocima Židova, oni treba da se istrebe do posljednjega."

Deletis nije odustajao i koristeći svoje retorične sposobnosti počeo je ubedjivati Kvaternika:

"Imamo svega 200 Židova i želja je svih građana da budu oslobođeni. Uvažit ćemo svaki uslov kojeg postavite".

"Dobro," složio se Kvaternik, "16 obitelji pod uslovom da se odreknu svoje vjere i predju na drugu, krišćansku, muslimansku".

Kvaternik je potpisao potvrdu kojom se oslobadjaju 16 židovske obitelji od deportacije. (Ovo je vjerovatno jedina potvrda koju je potpisao Dido Kvaternik, taj žestoki antisemita, u dobrobit Židova).

Kada je izašao iz kancelarije, Deletis nije mogao da vjeruje da ima u džepu potvrdu koja će donjeti spas mnogim Židovima.

Došavši kući pitao se: "Kako da izaberem 16 obitelji"? Supruga, kojoj je sve ispričao, rekla je: "Nigdje ne stoji koliko osoba može biti u jednoj obitelji."

Supruga je imala pravo. Treba "proširiti" familiju i priključiti još nekoliko osoba iz druge obitelji. Počeli su da sastavljaju velike obitelji, sa ne baš jasnim srodstvom. Obašnjeno im je da moraju preći na drugu vjeru. Katolička crkva bila je jako susretljiva i davali su gotovo svakom Židovu, koji im se obratio, potvrdu da su pokršteni.

Obitelj Domany obratila se lokalnom imamu: "Šta treba da učinimo da predjemo na islam"?

"Ništa ne treba da učinite" odgovorio je imam koji je bio upućen u cijelu akciju. "Dajte mi spisak ljudi kojima treba potvrda, a ja ću se pobrinuti da dokumenta stignu na pravo mjesto"

16 židovskih obitelji (u svakoj po 6-7 osoba) bili su oslobođeni deportacije, ali nije se znalo šta će biti dalje, opasnost je rastla svakim danom. Zidovi su bili još uvijek u opasnosti. I opet se tu našao Deletis. Nagovorio je šefa policije, a na osnovu Kvaternikove potvrde, da treba "da se dozvoli tim Židovima prelaz na teritoriju pod taljanskom okupacijom".

I tako je bilo. Svi ovi Židovi preživjeli su rat. 10 obitelji stiglo je u Izrael. To su obitelji: Domany David sa familijom Domany Hermina sa familijom; Domany Ruben sa familijom; Wiesler Lina sa familijom, Wiesler Ruben sa familijom; Segal Dina sa familijom; Hirschbein Edi; Kleinman Elsa, Altarac Hana; Šaban-Danon Hana. Za ostale nemamo podatke.

Godine 1989. Ratimir Deletis proglašen je Pravednikom medju narodima.

Deletisu, koji je stigao u Izrael na poziv preživjelih, priređena je zvanična ceremonija u Jad Vašemu u šatoru sjećanja na mjestu gdje državnici postavljaju vjence odavajući poštu stradalima i zahvaljuju ljudima kao što je Deletis.

Priča o čovjeku koji je spasio 100 Židova dobila je odjek u štampi i medijima u Izraelu. Taj skroman čovjek ne voli publicitet, on ne traži pohvale i nagrade, on smatra da bi svaki čovjek na njegovom mjestu morao tako postupiti i time spasiti čast čovječanstva.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License