Sonnenschein Dase Drndic

Tvrtko Kulenović

Sonnenschein
DAŠE DRNDIĆ

This is the first thing
I have understood
Time is the echo of an axe
Within a wood.

Philip Larkin

S razlogom je napisao Branimir Donat da se najbolja književnost stvara tamo gdje su se odigrali najstrašniji događaji, misleći pritom očigledno na Bosnu i Hercegovinu i na „njene“ događaje. Tome se nema ništa dodati osim jednog malog straha koji se, dakako, ne odnosi na najbolju književnost da nedavni događaji ne izazovu kod pisca stanje emotivne i intelektualne pripadnosti, opredjeljivanja koje može biti moralno opravdavano, ali je u književnosti katastrofalno.
Međutim, ako je riječ o relativno davnašnjim događajima (a u ovom našem „balkanskom kotlu“ surova historija se sunovraćuje na čovjeka suludom brzinom pa prošli događaji za čas postaju davnašnji) moguće je zauzeti stav i pritom ipak stvoriti značajno djelo. Ne radi se naravno o Nijemcima i partizanima (mada i tu treba dozvoliti mogućnost opravdanog slučaja) nego o onom strašnom događaju u odnosu na koji je nemoguće ne zauzeti stav, a koji je samim tim nepogodan za „pravo“ književno oblikovanje (romani, priče), a koji se nas ovdašnjih baš mnogo i ne tiče – Holokaustu.
Jako sam se iznenadio i obradovao kad su se u kratkom vremenskom periodu pojavila tri dobra romana koji se ovom temom bave, danas.
Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovića već je stekla „svjetsku slavu“ koju i zaslužuje: mada pomalo pati od one „mlohavosti“ koja je karakteristična za sve Jergovićeve romane (ne i priče), scena u jasenovačkoj gostionici jeste književna eksplozija koja se širi unaprijed i unazad i poništava sve eventualne primjedbe. Elijahova stolica Igora Štiksa je mladalački roman što nipošto ne znači nezreo, ali ipak ima jedno svojstvo koje se može vezati za mladost ili za karakter pisca; vidjeće se. To je muzički roman u najboljem smislu riječi, u smislu muzike kao najčistije i najsloženije, čisto sintaksičke umjetnosti koja vlada svim tehnikama, obrtima, susretima i razilaženjima, složenostima i jednostavnostima, ali ne poznaje nikakvu predmetnost, ne odnosi se ni na šta konkretno u životu. Takav je Štiksov roman: pisac sjajno vlada radnjom i njenim obrtima, ali su mu nedovoljno profilirani detalji, nema onih proplamsaja života koji su bitne karakteristike romana – i filma.
Zato toga ima napretek u romanu Daše Drndić Sonnenschein. Autorica ga u podnaslovu zove „dokumentarnim romanom“, a ja bih čak rekao „roman enciklopedija“, jedna sasvim literarna, umjetnička enciklopedija ljudskog života, tuga i stradanja, ali i ljubavi i prijateljstva, enciklopedija jednog grada (Gorica, Gorizia, Görz), enciklopedija jedne porodice, i sveopšteg rasturanja. Zato je teško reći gdje ovaj roman počinje i gdje se završava: možda je najslabiji tamo potkraj, gdje se jedna priča prati duže vremena, ono kad mladi (lebensborn) esesovac traga za svojom majkom Hrvaticom, Slavenkom, Židovkom.
Roman je čudesno empatičan, emotivan, ljudski, a opet se u cjelini doima kao ples ljudskih pahuljica koje vjetrovi raznose po uvijek nepristupačnim geografskim i istorijskim krajevima. Šta znači Sonnenschein. Znači sjećanje na jedno doba, na jednu državu, doba u kojem je vladao mir i državu u kojoj se poštovao čovjek. Zašto je na njemačkom? Iz istih razloga, ali i nije baš sasvim na njemačkom. Njemačka riječ koja joj je po značenju bliska a po ružnoći nenadmašna glasi Sonnenstraal i moja intelektualna banda iz mladosti se sa njom sprdala i prevodila je kao sunčana ždraka. Viktor Zmegač takođe kaže da je riječ Gemütlichkeit koja je zapravo neprevodiva, a donekle odgovara ugodnosti, opuštenosti, merakluku, ali u vrlo visokim registrima značenja čisto austrijska riječ koju su susjedi preuzeli. A ima i drugo: u de Sikinom Čudu u Milanu junak je sirotinja koja živi na periferiji grada u kućicama sklepanim od lima, kartona i drveta, to jest u njima spava, a živi na otvorenom slobodnom prostoru među njima. U zimsko doba, kad se sunce probije kroz oblake, napravi sunčane krugove na zemlji koji se pomiču a svi stanari trče od jednog do drugog kruga, guraju se, trljaju ruke i viču: „Sole! Sole!“ To je Sonnenschein.
I naš roman je o sirotinji. Istina to nije sirotinja beskućnika, oni u svom gradu (Görz, Gorizia, Gorica) imaju svoju kuću, imaju i svoje porodično stablo. Ali granate padaju po kućama u dva svjetska rata, Jevreje, a oni su Jevreji, istjeruju iz kuća, porodica se rastura po svijetu, ponekad se djelimično ponovo sastaju, ali poneki članovi zauvijek otpadaju. Jedna snaha Slovenka, umire od tifusa u nekoj vojnoj bolnici i u bunilu doziva: „Otroci, moji otroci!“, a niko ne razumije šta govori.
Daša Drndić imala je nevjerovatnu spisateljsku i ljudsku hrabrost da u roman unese imena svih Jevreja nastradalih u Drugom svjetskom ratu, „deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i zemljama koje je okupirala…“ sto strana. Čitalac ima pravo da se pita je li to neka zajebancija ili autorska agresija, dok ne počne da čita: onda se osjeća kao uz Bibliju, odnosi se prema tekstu sa strahopoštovanjem i tugom, kao da se sve to njemu, danas, dogodilo. Jedino je gnjev iščezao.
Možda bi se čak moglo reći da ovo nabrajanje predstavlja vrhunac literarnog napona romana. Ono drugo koje dolazi za njim, nabrajanje zločinaca, sa podacima o njima nema snagu nosećih stubova književnih, silazi na niži, pravnički nivo, sadrži objašnjenja, a objašnjenja su uvijek pomalo, makar i vrlo malo, opravdanja. I nadovezuju se na priču koja predugo traje i možda ne spada u ovaj dokumentarni roman-enciklopediju. Mada je lik Haye, posljednje iz plemena, koju neotklonjivo i dugo nosate pred sobom kao sliku, porodičnu fotografiju, čarobna priča o ljubavi sa njemačkim oficirom, esesovcem, koji će je bezbeli zaboraviti kad ode, što je i razumljivo (osim u partizanskim filmovima takva sjećanja, takve ljubavi, u ovakvim uslovima ne postoje) a ona će ostati trudna, pa sa djetetom koje će obožavati sve dok joj ga jednoga dana kad bude sa komšinicom na ulici pričala, ne otmu i ne uključe to Jevrejče u famozni Hitlerov lebensborn program. Godinama kasnije, kad se „događaji“ okončaju, ovaj novi čovjek će krenuti u potragu za majkom, a i ona će čekati „svoje dijete“. Njen paučinasti lik ostaće u književnom smislu veličanstven, ali čitava priča više podsjeća na Hugoove Jadnike nego recimo na Historiju Else Morante u kojoj postoji donekle slična situacija.
Ali vratimo se drugim stvarima. Ovo nije samo roman o progonu Jevreja mada u njemu ima detalja iz te oblasti kakvih nigdje u literaturi nema: neki vozovi za Aušvic idu preko Švajcarske, domovine Henri Dunanta, i švajcarski Crveni krst isposlovao je da voz mora stati u Cirihu. U dugačkom redu, po noći, jedno po jedno prilazilo je odškrinutim vratima vagona i pružali su jednom po jednom hranu i vodu. Treći Rajh je pokleknuo, a zemlja sajdžija uzdigla se do nebeskih visi koje joj pripadaju.
Ostalo su ratovi, sve jedan gori od drugog i u svima ima progona, ne tako sistematičnih kao što su progoni Jevreja, ali vrlo strašnih. To nisu progoni sabiranja nego progoni rasturanja, prognan si iz kuće koju zapljuskuju granate, iz grada u kojem se smjenjuju vojske a svaka hoće da ti mobiliše sinove, prognan si zajedno s porodicom koju više nemaš čime da hraniš, ideš trbuhom za kruhom, a ne znaš gdje kruha ima, i da li ga ima. A u okviru velike porodice ima više malih, stižu do Napulja, do Grčke, do Albanije, a sve su to strahovite razdaljine za one koji su sav dotadašnji život proveli u svojoj Gorici, svojoj kući. Otroci, moji otroci. Kao što su joj sjajno poslužili spisak Jevreja i grafički prikaz porodičnog stabla, tako Daša Drndić uz pomoć geografske mape prikazuje užas Bitke na rijeci Soči u Prvom svjetskom ratu, rijeci koja je „imala tu sreću“ da prolazi kroz grad Goricu.
Surovim i rafiniranim, smijehom obračunava se Daša Drndić sa novínama koje vječito donose boljitak. Po raspadu Carstva, kad se Mađarska odvojila od Austrije svjetski poznata firma Julius Meindl postala je Meindl Đula, što je smiješno i glupo, ali je s obzirom na oslobodilački zanos donekle i razumljivo, ali je i francuski pisac Jules Verne (Žil Vern) postao Verne Đula; u mađarskom prvo dođe prezime pa onda ime. Usuđujem se da ovdje unesem primjer iz vlastitog gorko-smiješnog iskustva; poslije tog istog oslobođenja u karti pića jednog novosadskog restorana pojavio se naziv „Kafa sa udri-pukovnikom“ umjesto onog starinskog Kaffe mitt Schlag-oberst. Još veselije je bilo u novoj Italiji: Maksim Gorki postaje Massimo Amaro, ali je hitro uklonjen iz biblioteka i knjižara; Luis Armstrong postaje Luigi Fortebraccio, a Benny Goodman – Benjamino Buonuomo; ubrzo zatim MINCULPOP zabranjuje svako izvođenje i radijsko emitiranje džeza. Autorica se ne sprda zato što sprdnja donosi olakšanje, ovo nije sentimentalno-psihološki roman ni u odnosu na lik ni u odnosu na pisca nego zato što je sprdnja jedino moguća reakcija na ludilo vječito novog.
Ni inače nema nikakvog posebnog naboja, ni dramskog ni lirskog u njenom stilu, njenom načinu iskaza, izuzev na mjestima gdje to kontekst zahtijeva (otroci, moji otroci), on je trapav, sklizak i vuče u dubinu kao što vuče živi pijesak, oblikuje refleksije i definicije koje su nam u načelu poznate, ali koje zahvaljujući tom njenom stilu, njenom načinu iskaza, ponekad pomalo lede krv u žilama: „…kao što zna da dok se sve priče svijeta ne slože u velebni kozmički patchwork koji će obmotati Zemlju da Zemlja može usnuti, povijest, ta utvara stvarnosti i dalje će parati, sjeći, komadati, krasti krpice svemira i ušivati ih u vlastiti mrtvački pokrov.“
Daša je, rekli smo, u podnaslov svoga romana, stavila odrednicu „dokumentarni“. Takvih romana, i dokumentarnih i sa tom odrednicom, koji se služe dokumentima, doslovnom istinom, a uokviruju sve umjetničkom istinom da bi bilo roman, ima na hiljade i njoj sigurno nije stalo da se njima pridruži, pogotovu da tu pripadnost naglašava. Niti je njen roman „postmodernistički“, mada sa ovim nesumnjivo ima sličnosti. Ni Kišova diferencijacija na „fiction“ i „faction“ nije na njega primjenljiva, jer je njegov slučaj poseban. Faction nije data kako se obično zamišlja, a fiction sama sebe poništava. Daša se ponaša kao slikar koji bi ono što slika izmrvio u sitan prah (ne points nego baš prah), pa da onda taj prah, ili njime, slika. Teško je zamisliti kakva bi bila ta slika, nemoguće je razmišljati o tome kakav bi bio taj roman, a on je upravo takav: i po svom osnovnom gabaritu, i u vrlo, vrlo brojnim detaljima. A pritom je razlika u odnosu na sliku ogromna, jer slikar kad zatvori oči vidi linije i boje, a pisac kaže: ovako je slijepcu cijelog života. Bio bih srećan kad bi se to moglo podvesti pod žensko pismo (silno bi dobilo, to pismo, na značaju), ali ovo je samo Dašino pismo: njen roman je sentimentalan u izvornom, najboljem značenju te riječi, ali je njena osjetljivost prevladana umjetnošću, mada ne umijem da kažem kojim umjetničkim sredstvima. Podsjeća me po nečemu njen roman na rane filmove Charlie Chaplina, mada sam svjestan da njen priëm ostranenija nije humor. Dašin roman je vjetar, vihor, uglavnom vrlo jak, najčešće veoma hladan koji vitla ljudskim pahuljicama čas grupišući ih, čas izdvajajući po jednu po dvije da se same snalaze. Pahuljice se u njemu vrte, izvode groteskne plesove, jer ih vjetar ganja u svim pravcima, u svim prostorima i svim vremenima, a za njih to postaje sve više sve jedno – svejedno.

Sarajevske Sveske br. 19/20

Najnovije, a po nekima i najbolje djelo Daše Drndić opsežni je dokumentarni roman Sonnenschein, u kojem autorica na temelju stvarnih dokumenata, iskaza svjedoka i fotografija stvara priču o djeci iz židovskih obitelji, koja su za vrijeme Drugog svjetskog rata bila odvajana od roditelja kako bi postali arijevci. Kroz priču mlade Židovke Haye Tedeschi saznajemo o strahotama kroz koje su prolazile brojne obitelji, o logorima i neshvatljivom bezumlju zla.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License