Slobodan Snajder Pisac Je Uvijek Emigrant

Slobodan Šnajder

PISAC JE UVIJEK EMIGRANT

Predrag Finci: Tekst o tuđini (s likovnim prilogom Mersada Berbera), Demetra, serija Atenej, Zagreb 2007.

Predrag Finci (godište 1946), dok je to mogao, predavao estetiku na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Estetika, kakvog god da je smjera, bavi se među inim raznim poetikama: možemo za ovu priliku malo razbarušeno improvizirati, pak reći da su poetike knjige recepata za spravljanje lijepoga; poetike ne moraju nužno imati veze s poetama, jer poeta imade iskonskih, a-teorijskih, no ipak se može reći da estetika ima neke veze s pjesništvom. »A jeste li znali da bosanski ratni gospodari imaju nos za poeziju?« - pita Finci u svojoj knjizi (str. 81). Ratni gospodari, iako imaju nos za poeziju, nisu dobro društvo za profesora estetike. Predrag Finci nije imao razloga verovati da će bosanski gospodari rata bilo u čemu poštovati »akademske slobode«, jer su oni porušili osnove bilo kakve slobode; njihov »nos za poeziju« nekako je najviše uživao u paljevinama.

Otud je Finci, kao toliki drugi, postao »raseljeno lice«, »displaced person«, »emigre«, i to u životnom dobu koje nije osobito sklono pustolovinama, kad čovjek već pomalo traži sklonište. Ako je u životu odabrao »obrt mišljenja«, nemu je stalo domisliti ovo ili ono, prije nego li se potucati »kroz pustinju i prašumu«.

Utjeha filozofije

Doduše, netko tko je kao Finci verziran u teh-ničkom jeziku filozoffe, neće se u tuđini i tuđosti onako potpuno izgubiti kao onaj tko je ostao i bez jezika, i bez šila i ognjila. Intelektualni kler, kako je naš stratum davno okrstio Juliena Benda, posvuda u Evropi povezuje činjenica da ti novi klerici mogu razumjeti idee drugih, iako se s njima ne moraju ni u čemu slagati. Benda pisao je o tome da su inte-lektualci izdali upravo ideje koje su ih povezivale u kler.

Naravno, Finci nije izdao nikakve idee, ali su zahvaljući između ostaloga i »intelektualcima« koji su »imali nos za poeziju«, idee izdale stvarnost, i to tako je temeljito upropastivši da nikakva estetika, osim estetike ruševina, nije tu više imala što kazati.

I Finci se zaputio dalje od svojih iskona, a prema izvorima svoje naobrazbe, dakle na Zapad, što je za nj značilo London. Od filozoffe tražio je utjehu, kao nekoć davno Boetius, ili nemački mistik i teo-zof Jakob Bohme; potonji je pak, istražujući status Apsolutnog Zla u svijetu uzajmljivao od židovke kabale. A s tim smo odmah na iskonu, kod sarajevskih Sef^rda; kabala (riječca znači koliko i predaja, tradicija) iznjedrena je u Spanjolskoj i Provansi, otkuda su dalekim podrijetlom i sarajevski Sefardi.

Ovoj nesumnjivoj činjenici autor odaje poštu jednim šturim mes^om u svojoj knjizi: »Kratka agencijska vijest: 'U Madrid stigla grupa od stotinjak izbjeglica iz Sarajeva, uglavnom sefardskog porijekla. Vijest ne kaže ništa više. U svijesti mi se stadoše vzmati svakojake pomisli'…« Pet stotina godina nakon što su, na poticaj Inkvizicije, španjolski katolički vladari proferili Sefarde, neki se od njihovih potomaka vraćaju u - Andaluziju.

Izoštrena optika

Fragment (str.16) u Fincijevoj knjizi naslovljen je isto tako škrto: »Krug«. Jedan se krug zatvorio. Jedan emigrant ne lamentira nad tom činjenicom, ne proklinje, ne upire pogled u Nebo, čak ni toliko koliko se to usuđivao biblijski Job. On konstatira: Legenda kaže da je svaki prognanik objesio oko vrata ključ svoje kuće. Kad se on sam, Finci, vratio u Sarajevo (nakratko, čini se, eksperimentalno, ali eksperiment je izašao neuspešnim), on nije donio nikakav ključ.

Kao što njegova gusto pisana filozofijska proza ne nudi nikakav ključ u kojem bi se, na dovoljno poopćen način, moglo čitati iskustvo izgnanstva: Drugi ostaje istodobno nesvodiva prijetnja čim se pojavi na horizontu, u svojoj drugosti, ali i šansa samopoimanja putem njega kao Drugoga. Sigurno je da iskustvo progonstva (koje je i u Fincijevom slučaju, kao na primjer i u mojemu bilo »dobrovoljno« - možete si misliti!) jako izoštrava optiku upravo za problem Drugoga, jer čovek je postao prognanikom zbog svečanosti koje si je u suton bivše države priređivala »vrebajuća svijest«, za koju su isto tako bili potrebni oni drugi, da bi ona te svoje ubilačke svečanosti mogla »organizirati«. Sto si je sve ona, usput, »organizirala«, kakve sve »svečanosti i radosti«, to mi u Hrvatskoj isto tako dobro znamo kao što se zna u Bosni.

Riječju, iskustvo tuđosti u koje ovaj ili onaj biva »bačen« (tako bi se izrazio egzistencijalist) razvija tehnike peživljavanja, a kod izgrađenog i vrlo obrazovanog intelektualca, kakav je Finci, preživljavanje podrazumijeva neko novo snalaženje u pitanjima prvim i posljednjim, pitanjima smisla i besmisla; iskustvom egzila ova se pitanja jako napinju, i kao u nekoj panici pojedinac grabi od »priručnih« intelektualnih sredstava što mu dođe po ruku, a moglo bi pomoći.

Na putu

Utješno bi imao djelovati uvid u to da je svaki pisac stalno na putu, da ne kažemo svaki smrtnik; još bi utješnijim imao biti uvid Heraklita Tamnoga da se ne može dvaput u istu rijeku, pak se onda nema smisla vraćati, osobito ako se zapravo od najintimnijih stvari, na primjer sjećanja na djetinjstvo, nikada niti ne može otići. Postoji jedna poboljšica slavnog Heraklitova fragmenta: da se u istu rijeku ne može stati ni jedan jedini put, budući da je od svega »jedino mijena stalna«.

Učena rezignacija uzajmljuje gdje stigne; Jakobu Bohmeu našla se pri ruci kabala, Finci uzajmljuje kod Kafke jer mu se njegova situacija, dok mu je još bila nova, učinila posve kafk ijanskom; uzajmljuje kod Heideggera opisujući svoje beskučništvo, a ostajući u jeziku, jer da je on Kuća Bitka (koja se, valjda, ne da srušiti). Očito je mnogo čitao Josepha Conrada - Fincijev kratak opis šetnje ušćem Temze kao da uvodi u zaista fantastičan opis Conradov istoga krajobraza, stoljeće i po ranije, koji se nalazi u uvodu za »Srce tame«; mislim da u Fincijevoj knjizi imade još skrivenih citata iz Conrada.

Zašto je ovo važno? Možda kao protuprimjer. Joseph Conrad promijenio je jezik i propisao na jeziku tuđine, i to je pisao bolje od većine njemu suvremenih britanskih autora. Finciju su tuđe svekoliko romantične projekcije o zavičaju, o ognjištu (doduše, jako mu je teško kad se stanu pevati sarajevske, sefardske tužbalice), o domovini kao po-litičkom postulatu, da ne kažem konstruktu, da se i ne govori. Finci je kozmopolit kao većina izbačenika jer mu je svaka druga vrsta identifikacije definitivno preuska, nesigurna. Ali jezik kojim on sam piše druga je vrsta nedodirivog tezauriranog blaga, što se vidi već i po tome što su najbolji pasaži Fincijeve knjige od nesumnjive književne vrijednosti.

Iskustvo egzila

Uopće ne valja sumnjati da bi profesor Finci bio u stanju ispisati korektnu znanstvenu prozu na bilo koju temu suvremene estetike na engleskom jeziku. Ali iskustvo egzila, koje u sebi nosi duboku melankoliju (nostalgija je nešto posve drugo), traži oduška i izlaza u književnosti. Otud je knjiga žanrovki neopredljiva, diskurzivne ulomke s teorijskim ambicijama odmjenjuju drugi književni oblici, male književne fiksacije, epistole, pseudo-epigrafsko uzajmljivanje vlastitog glasa, a da prijelaz u knjizi bude gotovo bez šava, drugoj osobi, k tomu osobi drugog spola…

Pokušaj da se orkestrira nekoliko glasova, među kojima su i glasovi nesumnjivo Drugih, koje, međutim, u jedinstvenu partituru objedinjuje iskustvo egzila i dijaspore: to je plan knjige. Prastaro iskustvo židovkih dijaspora koje se eto, u šturoj agencijskog vijesti, zatvaraju u krug potkraj prošloga stofeća… Knjiga o događajima koji zamiću u povijest, ali tako što neuspešno nastpe opovrći stara prokletstva i nesreće, jer začinju krug novih nesreća… Knjiga o iskustvu egzila kao strogo pojedinačnom, i Drugom jedva shvatljivom, i ujedno knjiga o tom prastarom iskustvu dijaspora o kojemu se mislilo, pevalo, na temu kojega se patilo u kontekstu židovskih kultura, ma gdje da su se one rasule.

Baš kao i židovski tekstovi koje su davni rabini, mistici, mesije, hasidi bili pisali na golemim marginama svetih knjiga ove vere, i snaga same Fincijeve knjige više je u komentaru no u supstanci. Supstanca je ionako izdala, rezignacija nas ne mora ubiti, ali je mudro priznati je sugovornicom. Na ovaj ili onaj način, knjiga pokušava, u ime sreće u svim pezinim mogućim nabačajima i konceptima (umjesto epiloga, o sreći), izaći na kraj s nesrećom.

Fincijeva knjiga predstavljena je javnosti u okviru priredaba nedavno održanog Bejahada u Opatiji, u ciklusu tema naslovljenih kao »Dijaspora - domovina?«. U ovom trenutku sigurno ne postoji nova knjiga koja bi lucidnije mislila baš tu neveselu, ali nemimoilaznu temu.

Na pedstavljanju nadahnuto je o knjizi govorio Dimitrije Savić, njezin urednik i izdavač.

»Demetrine« edicije (Fincijeva knjiga izašla je u seriji »Atenee«, filozofskoj biblioteci Dimitrija Savića) ukazuju na to da ovdje imamo posla s najprofiliranijim izdavačem filozofijske literature u Hrvatskoj, koji se odvažno upušta u kulturne pothvate izdavanja kapitalnih djela, koji, međutim, ostaju uglavnom nepriznatim kulturnim događajima. Ako je ikada neki bibliofil u Hrvatskoj pomirio naobrazbu, poslovni duh i svoju ljubav za knjigu, onda je se iza izdavača »Demetra« krije takva osoba. Novi List

Web stranica Predraga Fincija: http://www.predragfinci.com/

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License