Slobodan Snajder Bez Boga Bez Gospodara

Slobodan Šnajder
Bez boga, bez gospodara

"Ateološki traktat" Michela Onfraya ili mali praktikum o "ortopediji uspravnog hoda"
Poduzetništvo Jakić, Cres, u suradnji s Liberom, Rijeka 2009.
"Koliko ćemo morati čekati da Onfrayeva knjiga obuče ruho hrvatskoga jezika? Pa to ne mora biti teško, nama se Bog objavio iz druge ruke, pa nam onda i ovaj prijeko potrebni a-teološki traktat smije doći iz druge ruke. Ili nam je prestati misliti?", ovo je citat iz moje recenzije francuskog izvornika (Grasset, Pariz 2005), objavljene u travnju prošle godine. Imao sam tada u vidu da je knjiga promptno prevedena na engleski. Također, imao sam u rukama i žurni srpski prijevod. Moja recenzija bila je ispisana gotovo u formi apela. Smijemo li mi uopće a-teološki misliti, smijemo li pitati o "fizici metafizike" (što će reći: pitati o njezinim posve materijalističkim, to jest materijalnim pretpostavkama), kad eto živimo usred opće navale vjerskih funda-mentalizama koji raspolažu moćnim sredstvima da ušutkaju one koji propituju "fundamente". Neće ih doduše danas više spaljivati, Bruno je izgorio prije više od četiri stotine godina, već će ih naprosto preplaviti i otplaviti svojom doktrinarno naređenom ljubavlju za bližnjega. Napokon, i Giordano Bruno, kao i deseci tisuća žena i nešto manje muškaraca čija imena povijest uglavnom propušta zabilježiti, spaljeni su isključivo u ime te ljubavi, to jest radi njihova vlastita spasa. Smijemo li se dakle pitati o ne baš tako tajnoj vezi zemaljskih i nebeskih gospodara? Ili, ako ne smijemo, da prestanemo uopće misliti? To je citat Onfraya: "Si oui, alors cessons de penser…"
Naravno da sam u ovom svom apelu pretjerao. Ogromna većina onih koji se danas opredjeljuju kao kršćani primila je objavu križa iz druge ruke, s obzirom da su iskonski jezici te objave (ili tih objava) hebrejski, armenski, grčki. Htio sam ukazati na to da tako nešto kao a-teološki traktat, u današnjim uvjetima naše "duhovne proizvodnje", i nije mogao biti ispisan na hrvatskom. Htio sam, dakle, potaći prijevod na hrvatski. Kao u još nekoliko slučajeva (na primjer Todorov, Zimbardo), imao sam u tome uspjeha. Knjiga je upravo izašla u hrvatskom prijevodu. "Mali nakladnik", s ruba "duhovne proizvodnje", spašava stvar. Nije prvi put. "Ateološki traktat" može se sada čitati i na hrvatskom, u izdanju koje je naprosto uzorno opremljeno. Odvažujem se reći, bolje nego francuski izvornik.
Onfrayeva knjiga tako je bogata idejama i uvidima da mi nije nikakav problem NE ponoviti detalje svoje recenzije francuskog izvornika. Gdje god pogledam, stavio bih neki uskličnik, rijetko i poneki upitnik. Možda na jednom mjestu. U polemičkom žaru i Onfray zna pretjerati. Iz nekog razloga njemu je stalo dokazati da evangelisti nisu mogli imati osobno iskustvo Isusa. Naravno, njemu je stalo dokazati da takvo iskustvo i nije bilo moguće, jer Isus Krist vjerojatno nije uopće postojao kao zbiljska historijska osoba. No, u tuma-čenjima nekih mjesta Ivanova evanđelja, autoritativnim, ali ne i dogmatskim, neka se mjesta danas čitaju kao nesporna potvrda da je evanđelist Ivan imao osobno iskustvo Spasitelja. Naravno, nekome kome je stalo cijelu povijest religijskog iskustva iznova istumačiti "materijalistički", stalo je osporiti samu mogućnost takvog iskustva.
Kasnija iskustva na koje se oslanja kršćanska predaja, naprimjer egzaltacije od Svetoga Pavla do više hemoglobinski zanimljivih fenomena Zlatka Sudca, Onfray tumači kao psihijatrijske fenomene, koji svakoga mogu spopasti, ali će tek rijetki na njima osoviti reli-gijsku sljedbu, i tako, tvrdi Onfray, unerediti povijest čovječanstva. Freud se pita o "budućnosti jedne iluzije", držeći religiju neurozom. Neuroza tamo, neuroza ovamo - gotovo nikuda se više čovjek ne može maknuti a da mu ne nalijepe neku neurozu.
Problem je, međutim, kad se ona uzima kao fundament (fundamentum inconcussum, nenarušivi temelj, Petar-stijena) na kojemu se uopće smije zasnovati neku zajednicu. Onfray, kao neko zapitano dijete koje viče da car nema ništa na sebi (i da mu je možda zima, ali ne smije to priznati), ukazuje na to da je taj fundament životu duboko neprijateljski nastrojen; da je, dakle, nezdravo i nemoguće zasnovati život zajednice na tako oglodanom i golom kamenu na kojemu više ne bi mogao opstati ni običan priljepak. No, to se ipak čini, uz ogromnu cijenu. Da se sva golotinja tih religijskih istina ne bi vidjela, sve tri monoteističke religije razvile su do danas svoje verzije fundamentalizma. Onfrayev pristup vrlo je intelektualno pošten: on nesmiljeno kritizira SVE fundamentalizme jer je to jedini način da se ospori fundamentalizam kao takav. U tome se Michel Onfray razlikuje od mnogih u Evropi još mislećih ljudi lijeve inspiracije. Mnogi od potonjih drže da se beskrajnom tolerancijom koja, budući beskrajna, obuhvaća i očito totalitarne tendencije, na primjer u islamu, imaju obeštetiti žrtve zapadnog imperijalizma. Gotovo bi se moglo reći, radi se o svojevrsnim fanaticima "multi-kulturalnosti" koji strahuju jedino od toga da se potre, ili ocrni, ova ili ona razlika. Oni, na primjer, čitaju Kuran tako da u njemu nalaze oslobodilačke šifre, pozive na toleranciju, skrb za siromašne, pozive na vjersku sno-šljivost, itd. Takvih mjesta ima, ali apsolutno postoje i takve sure koje ih posvema potiru, kao što u starozavjetnom opisu "svetoga rata", "svetog uništenja" (to se zove herem) svak može pronaći prilično precizne upute za ono što se tek odnedavno smije zvati geno-cidom. Onfray je tu pošteniji: on ne daje nikakav popust onom vjerskom fanatizmu koji je doveo do rušenja tornjeva u New Yorku. Otud je i njegova kritika ratova pod znamenom križa utoliko uvjerljivija.
"Moj se ateizam budi kad privatno vjerovanje postaje javnom stvarju, i kad se u ime jedne osobne duhovne patologije prema njoj organizira i svijet za drugoga." Ovo je u srži program i razlog Onfrayeve knjige, u Jakićevu prijevodu on se nalazi na str. 25, i ja tom stavu ne bih imao što prigovoriti. Jedino bih okrenuo argument u smislu da javno propovijedana stvar nalazi obično slabu potporu u privatnom ponašanju, to jest, ona nekako, premda nestajući u procijepu između javnog i privatnog, ipak sveudilj vlada kao okamina iz muzeja. Kako je to moguće? Pa moguće je zato što mi, protivno strahovanjima mnogih kršćana, uopće ne živimo u "ateističkim vremenima", ona su tek stvar budućnosti.
Naša je "epistema" potpuno judeo-kršćanski organi-zirana, mi živimo, htjeli-nehtjeli, u judeo-kršćanskim klišejima, čak i kad ih odbacujemo. Strahovi klera u pogledu dekristijaniziranog svijeta (nažalost) su pre-tjerani, jer mi živimo u kršćanskoj imanenciji, onako kao što pravovjerni Židovi žive u svojoj, muslimani pak u svojoj, i svi mi živimo kao posebno izabrani od jednog jedinog Boga na visini (koji je posebno birao čak tri puta, prema vjerovanju "triput Bog pomaže!). Kada nekakav propovjednik u svojoj zaturenoj župi (cijela je Hrvatska takva je zaturena, zagubljena župa) svojoj pastvi preporuči oprez spram bezbožnoga ateizma (dakako, i marksizma-komunizma) onda je on, u istome trošku, i uranio i zakasnio. On jako kasni uzmemo li u obzir prakomunizam kakav je u svojem najpotpunijem dosadašnjem vidu ostvaren u rimskim, prakršćanskim katakombama; uranio je, s obzirom da je ateizam program intelektualnog oslobađanja, i novog duševnog zdravlja, za budućnost. On je još uvijek moguć jedino kao a-teologija, kao a-teizam, što upućuje da se radi o negativnom određenju. Jedna posve nova, poslije-krš-ćanska svjetovnost tek je u naznakama. Paradoksalno je možda to što ona i ne mora "odbaciti Boga", to jest ne mora se odrediti kao negacija nekog postojećeg vjero-vanja. Odredit će sebe kao život, pa ako to još hoće, u tom životu može živjeti i sam Bog.
Neumoran je Onfray (i vrlo zabavan) u raskrinkavanju svih mogućih mistifikacija, zatamnjenja uma, nelogičnosti u najsvetijim, kanonskim spisima triju religija naroda Knjige, to jest Biblije. Ovdje se on koristi stečevinama prosvjetiteljstva, a novost je njegova pro—svjetiteljstva u tome što se više ne radi o borbi u kojoj bi "šampioni duha" nokautirali apsolutnu monarhiju svojim otrovnim dosjetkama, već se radi o tome da se sama demokracija, koju Onfray drži jedinim protulijekom teokraciji, opremi za borbu sa svojim vjekovnim nepriŠjateljem. Naravno, on u žaru polemike ne vidi da su novije borbe za demokraciju imale svoje "šampione" i među katoličkim intelektualcima Poljske, i da se istočnonjemački otpor totalitarnoj diktaturi također skla-njao u crkve (na primjer, u Leipzigu). On, također, ne piše o Teologiji oslobođenja, pa je tu na istoj liniji s karizmatskim Svetim Ocem, Ivanom Pavlom II, kojemu, kao ni njegovu nasljedniku, ta tema nije bila jako na srcu; karizmatskom papi-putniku, međutim, odvažno predbacuje loše držanje u kontekstu afričkih plemenskih ratova, što su jedini na planeti, vođeni u bližoj prošlosti, koji se, po brutalnostima i broju žrtava, mogu usporediti s posljednjim ratovima na Balkanu. Ovo je možda vrijedno dubljeg ispitivanja, to jest valjalo bi u nekom ekstenzivnijem komentaru knjige pogledati i vrednovati Onfrayeve izvore za taj vrlo nepovoljni sud.
Možda je važnije shvatiti da je Onfrayu jako stalo da ga razumiju i oni koji nisu čitali "veliku filozofiju", i koji ne znaju kako je na primjer Immanuel Kant "izuzeo" problem religijskog iskustva iz oblasti uma i razuma, zapravo u želji da sačuva njegovu intaktnost. U osnovi, Onfray, s velikim šarmom, i dosta kreativne pakosti, pokušava razbistriti religijska pitanja čak i onima koji jedva da se snalaze i u pitanju najjednostavnijih dogmi i propisa u katekizmu. On u osnovi drži da je ateizam pitanje inteligencije, to jest, uključi li čovjek najra-zumskiji razum, bez ikakve velike filozofije, dakle, i bez nekakve suptilne a-teologije, on neminovno dolazi na ateističku poziciju. U post-kršćanskoj civilizaciji sutra-šnjice (jednako tako, post-islamskoj, post-judeo-krš-ćanskoj itd.) pojedinci i grupe neće više nijekati Boga jer on, tako reći, već "u startu" neće biti "uzet u obzir". Ta će se civilizacija odrediti kao pozitivum, kao prijateljska životu, tijelu i ženi, dakle, kao ona koja uzima stranu tih triju "kategorija" što ih kršćanstvo niječe, potiskuje, mortificira. I uvijek to čini za gospodare koji su malokad pravi i dobri kršćani.
Uz "dogmatska", "teološka pitanja", Onfray se vrlo prilježno bavi i povijesnim vezama, napose katoličanstva i moći. U tom je aspektu ovaj Francuz neumoran i nesmiljen kritičar Vichyjevog kolaborantskog režima i francuske katoličke crkve koja je, kao i većina drugih katoličkih crkava, inspirirana iz svog duhovnog centra u Rimu, procijenila da je sovjetski boljševizam veća opasnost od fašizma i nacizma, pak je ili žmirila na strahote, ili ih je čak aktivno pomagala; počinitelje, nakon Hitlerova poraza, svakako je sklanjala duboko u svoja "njedra". U tom dijelu knjige Onfray ne daje nikakvih popusta "Hitlerovom papi", Piju XII, kao što ne propušta lakonsku konstataciju da je "katolička crkva podržavala, branila, podupirala ustaški pronacistički režim Ante Pavelića u Hrvatskoj." (str. 194). Stepinca francuski autor ne pominje; valjda on nije bio prelat u toj crkvi. Tu bi nam mogao pomoći Immanuel Kant: ostali smo u statusu "samoskrivljene nezrelosti", pa se u njoj čak i dobro osjećamo, uljuljkujući se u svoje laži.
Međutim, svakome tko hoće raditi na svojemu samo-oslobađanju, svakome tko želi mali praktikum u "ortopediji uspravnog hoda" (Bloch), preporučujem ovu knjigu. Oni koji vjeruju možda će ipak doći na ideju da nije sasvim zapriječeno ispitivati, ako ne fundamente vjere, a onda ono što se u ime tih fundamenata činilo, što se čini, i što će se činiti. Oni koji ne vjeruju možda će shvatiti zašto.
H-Alter

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License