Sutradan nakon kipurskog posta, uskomešali su se članovi Aškenaske opštine u avliji hrama u Dobrovoljačkoj ulici, jer je trebalo, kao svake godine, podići suku (kolibu). lzmeđu praznika Kipuri Sukot ima svega tri radna dana, izuzevši subotu, kad treba da se izgradi koliba,dostojna 1000 vjernika. Površina od 5 x 5 metara predstavlja "krov" od 25 m2 od granja omorike, čije igle ima da budu dosta rijetke da se noću mogu ugledati zvijezde na vedrom nebu. Nabavljač granja, musliman s Trebevića, već ga je donio rano ujutro na sedlu svoja dva mala bosanska konja i istovario ga je pred hramom.
Odmah poslije šahrita (jutarnje molitve), šamaš Memes počeo je da diže balvane uz pomoć nekoliko vjernika: potpredsjednika Jakoba Cajhnera, vlasnika pilane, koji je poklonio potrebno drvo, Adama Apfela, tokara, koji je rezao daske u svojoj radioni, u podrumu preko puta hrama, gabaja (pomoćnika) Natana Ekštajna, bravara, koji je donio alate, klince i šarafe.
Mi mališani, gledali smo sa zanimanjem tu grozničavu djelatnost. Dov Ekštajn, sin gabaja, Regina i David, djeca šamaša Memesa, Rozika, Moše i Sami Vajs, djeca glavnog hazana Jakoba Vajsa, Herta i Beba Nojman, djeca drugog hazana Emanuela Nojmana, i ja Benko, sin nadrabina, dra Hinka Urbaha, primicali smo im alate i donosili im kafu i cigarete.
Postavilo se pitanje dekora. Suka treba da se ukrasi cvijećem, zelenilom i jesenskim plodovima: grožđem, šipkom i jabukama, vezanim vrpcama o grane na tavanici. Zidovi kolibe, jednostavni plotovi iz trske, ima da se izlijepe iznutra crtežima djece s hebrejskim natpisima "Praznik Sukot", "Sretna Nova Godina!", "Radosni Sveci!" i šarenim zastavicama. U predhodnim godinama bio je običaj prikovati plavo-bijelo-crvene jugoslovenske barjake iz papira. Iste barjake nosila su djeca u hramu posljednjeg dana Sukota, na praznik Simhat Tora, povodom procesije. U toku molitve, odigrava se svake godine ceremonija 7 hakafot (7 krugova). Svi se svitci Tore vade iz svetoga kovčega i vjernici ih nose oko lađe, svaki po redu, sedam puta naokolo. Nezrela djeca ispod 13. tj. prije barmicve, slijede s barjacima. Te godine 1932. nabradin je odlučio da ne bude jugoslovenskih barj6ka ni u hramu, ni u suki, nego samo plavo-bijele zastavice sDavidovom zvijezdom, simbolom jevrejskog naroda.
Objasnio je predsjedniku dru Rotkopfu i potpredsjedniku dru Isi Hermanu, da se vjera i politika ne miješaju. U javnom životu smo svi lojalni državljani Kraljevine Jugoslavije; ali smo u hramu samo Jevreji, bez obzira kakav nosimo pasoš. Nastala je olujna diskusija: opštinsko rukovodstvo donijelo je argumenat da je predhodni nadrabin, dr Samuel Vesel, od 1918. dozvolio jugoslovensku zastavu u hramu, kao zamjenu za raniju, austrougarsku. Vlasti će, kažu, početi da sumnjaju u našu lojalnost. Aškenaski Jevreji su već oduvijek bili sumnjivi kao simpatizeri Beča, jer im je maternji jezik bio njemački (ili jidiš). Najveći dio pridošao je iz Austrije, Mađarske, Poljske, Galicije, Besarabije, Ukrajine, Rusije, litve itd., dočim su naša sefardska braća oduvijek bili starosjedioci i 100% Bosanci.
Uprkos prijetnji, dr Urbah se nije dao pokolebati i proveo je svoj naum. Od tada su se sve procesije odigrava le jedino s plavo-bijelom zastavom, koja je danas simbol Izraela.
Iste godine dodijelilo je Ministarstvo prosvjete dr Urbahu, kao vjeroučitelju na srednjim školama, orden Svetog Save 4-og reda. Bio je, međutim, običaj da se nastavnici tog predmeta, bilo koje vjere, nagrade ordenom Svetog Save 2-og reda. To ga lično nije mnogo rastužilo, ali je to Aškenaska opština shvatila kao poniženje. Tri godine docnije, na izričitu molbu Opštine, dodijeljena mu je, za utjehu, medalja Bijelog Orla 3-eg reda! Nije nosio u hramu ni jednu, ni drugu, već samo prilikom svečanosti van hrama.
Sjecanje Na Simhat Tora U Sarajevu 1932 Godine