Sjecanja Vere Ugljesic Estere Papo

preuzeto iz knjige: VASILJEVIĆ, Zoran, SABIRNI LOGOR ĐAKOVO
VERA UGLJESIĆ rođ. ESTERA PAPO
Rođena je 12. 10. 1932. godine u Sarajevu. Odvedena je u Sabirni logor Đakovo, iz koga je iz¬bavljena i smještena kod židovske porodice u Osijeku. Zatim ju je prihvatila porodica Zlate Uglješića (njen suprug Zlatko Uglješić nosilac je »Partizanske spomenice 1941. godine«, u toku rata vršio je dužnost komandanta odreda i područja i bio vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a). Aktivno sudjeluje u NOB-u kao kurir. Nakon rata aktivnost nastavlja u DPO Osijeka.
»Odmah po okupaciji, pošto smo bili Jevreji, ustaše su 1941. godine digli cijelu moju porodicu… Tu noć nikada neću zaboraviti. Oca su udarali, mi djeca smo plakali. Otišao je te noći i nikada se, kao i mnogi drugi, nije vratio. Kasnije smo doznali da je otjeran u Jasenovac.
Neposredno nakon toga su i nas sve otjerali u sarajevski logor. Nakon kraćeg vremena transportirani smo stočnim vagonima u logor u Staru Gradišku. Budući da u tom logoru smrti nije bilo mjesta, transport je produžio, dalje. U istim užasnim i neopisivim uslovima produžili smo put za Đakovo, bez hrane i vode.. U toku putovanja zbog gladi, žedi i strašne hladnoće umrlo je mnogo žena i djece. To su bili vagoni užasa, jer ustaše nisu dali da se leševi uklone iz vagona.
U noći 1942. godine stigli smo u Đakovo, za neke posljednju stanicu života. Bili smo iscrpljeni, iznemogli, promrzli i gladni, samo strah i očaj je bio u nama. Dočekala nas je grupa evreja sa toplom hranom i nešto odjeće. Iste noći smješteni smo u đakovačkom mlinu, na II spratu.
U tom logoru nisam bila dugo, ali se jako dobro sjećam toga užasa i patnje. Živjeli smo u nemogućim uslovima. Spavali smo na podu, na slami u teškoj prljavštini. Zbog slabe ishrane vladale su mnoge bolesti, a djeca su najviše stradala od dizenterije. Pojavile su se i vaške. Bili smo slabi i neuhranjeni. Mnoga djeca su i umirala, jer majkama nije davano više hrane. Živo se sjećam da je moja majka dobila batine jer je tražila više hrane za djecu…
Uskoro je bilo rečeno da će djeca moga uzrasta biti odvojena od majki i premještena u Osijek u jevrejske porodice. Nikada neću zaboraviti rastanak s majkom. Nisu nam dali ni da se oprostimo, grubo su nas i zauvijek istrgli iz majčinog zagrljaja. Nikada je više nisam vidjela. Transport u Osijek organizirala je Jevrejska oćina Osijek. Ja sam bila smještena u porodicu Jakoba Glida. Majka i dvije sestre su ostale u đakovačkom logoru.
Pošto je i za porodicu Glid situacija bila teška i opasna, morala sam da ih napustim. Njihova kućna pomoćnica me je pre bacila do sela Podgorja (općina Đakovo.) U podgorju me je prihvatila porodica Zlate Uglješića…«

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License