SJEĆANJA SIMHAT TORA SARAJEVO 1932
Piše: Benjamin/Benko/URBAH Bilten HOJ-a 8, Tel Aviv, oktobar, 1996. Sutradan nakon kipur skog posta, uskomešali su se članovi aškenaske opštine u avliji hrama u Dobrovoljačkoj ulici, jer je trebalo, kao i svake godine podići suku (kolibu). Između praznika Kipur i Sukot ima svega 3 radna dana, izuzevši subotu, kad treba da se izgradi koliba, dostojna 1000 vjernika. Površina od 5x5 metara pretstavlja "krov" od 25m od granja omorike, čije igle igle ima da budu dosta rijetke da se noću mogu ugledati zvijezde na vedrom nebu. Nabavljač granja, musliman s Trebevića, već ga je donjeo rano ujutro na sedlu svoja dva mala bosanska konja i istovario pred hramom.
Odmah poslije šahrita( jutarnje molitve), šamaš Memes počeo je da diže balvane uz pomoć nekoliko vjernika, podpredsjednika Jakoba Cajhnera, vlasnika pilane, koji je poklonio potrebno drvo, Adama Apfela, tokara, koji je rezao daske u svojoj radioni u podrumu preko puta hrama, gabaja (pomoćnika) Natana Ekštajna, bravara, koji je donjeo alate, klince i šarafe.
Mi mališani gledali smo sa zanimanjem tu grozničavu djelatnost: Dov Ekštajn, sin gabaja: Regina i David, djeca šamaša Memesa; Rozika, Moše i Sami Vajs, djeca glavnog hazana Jakoba Vajsa: Herta i Beba Nojman, djeca drugog hazana Emanuelojmana, i ja Benko, sin nad rabina dr Hinka Urbaha; primicali smo im alate i donosili im kafu i cigarete.
Postavilo se pitanje dekora. Suka treba da se ukrasi cvijećem, zelenilom i jesenskim plodovima: grožđem. šipkom i jabukama, vezanim vrpcama o granje na tavanici. Zidovi kolibe, jednostavni piotovi iz trske, ima da se izlijepe iznutra crtežima djece s hebrejskim nadpisima "Praznik Sukot", "Sretna Nova godina!”, "Radosni sveci" i šarenim zasta¬vicama. U predhodnim godinama bio je običaj prikovati plavo-bijelo-crvene jugoslavenske barjake iz papira. Iste barjake nosila su djeca u hramu posljednjeg dana Sukot, na praznik Simhat Tora, povodom procesije. U toku molitve, odigrava se svake godine ceremonija 7 hakafot (7 krugova). Svi se svitci Tore vade iz svetog kovćega i vjernici ih nose oko lađe, svaki po redu, sedam puta naokolo. Nezrela djeca ispod 13 god, (prije barmicve), slijede s barjacima. Te godine 1932. nadrabin je odlučio da ne bude jugoslavenskih barjaka ni u hramu ni u suki, nego samo plavobijele zastavice s Davidovom zvijezdom, simbolom jevrejskog naroda.
Objasnio je predsjedniku dr Rotkopfu i podpredsjedniku dr Iso Hermanu, da se vjera i politika ne mješaju. U javnom životu smo svi bili lojalni državljani Kraljevine Jugo¬slavije, ali smo u hramu samo Jevreji, bez obzira kakav nosimo pasoš. Nastala je olujna diskusija: opštinsko rukovodstvo iznjelo je argument da je predhodni nadrabin dr Samuel Vesel od 1918. dozvolio jugoslavensku zastavu u hramu, kao zamjenu za raniju, austrougarsku. Vlasti će, kažu, početi da sumnjaju u našu lojalnost. Aškenaski Jevreji su već oduvijek bili sumnjivi kao simpatizeri Beča, jer im je maternji jezik bio njemački (ili jidiš). Najveći dio pridošao je iz Austrije, Mađarske, Poljske, Galicije, Besarabije, Ukrajine, Rusije, Litve itd, dočim su naša sefardska braća oduvijek bili starosjedioci i 100% Bosanci.
Uprkos pretnji, dr Urbah se nije dao pokolebati i sproveo je svoj naum. Od tada su se sve procesije odigravale jedino s plavo-bijelom zastavom, koja je danas simbol Izraela.
Iste godine dodjelilo je ministarstvo prosvjete dr Urbahu, kao vjeroučitelju na srednjim školama, orden Svetog Save 4-og reda. Bio je međutim običaj da se nastavnici tog predmeta, bilo koje vjere, nagrade ordenom Svetog Save 2-og reda. To ga lično nije mnogo rastužilo, ali je to aškenaska opština shvatila kao poniženje. Tri godine docnije, na izričitu molbu opštine, dodjeljena mu je za utjehu medalja Bjelog Orla 3-eg reda. Nije nosio u hramu ni jednu, ni drugu, već samo prilikom javnih svečanosti van hrama.
Sjecanja Simhat Tora Sarajevo 1932