Sjecanja Bjanke Auslender Bjanke Levi

preuzeto iz knjige: VASILJEVIĆ, Zoran, SABIRNI LOGOR ĐAKOVO uz izrazito dopuštenje gospođe Bjanke Auslender-Levi od 11.12.2007.
BJANKA AUSLENDER rođ. LEVI
Rođena je 10. 12. 1929. godine u Sarajevu. Zajedno sa bakom, majkom i mlađom sestrom odvedena je u Sabirni logor Đakovo. Provedenom akcijom spašavanja logorske djece izbavljena je i smještena kod židovskih porodica u Osijeku a zatim u Belišću. U proljeće 1942. godine prebačena je u Mostar kod rodbine. Iz Mostara je odvedena u logor Lopud, a zatim u logor na Rab. Neposredno poslije kapitulacije Italije odlazi u partizane. U Zagrebu je nakon oslobođenja zemlje pohađala partizansku gimnaziju »Maršal Tito«, završila studij na filozofskom fakultetu i zaposlila se.
»Otac i stari djeda bili su negdje u ljeto 1941. godine odvedeni u logor Jasenovac, a u listopadu iste godine odvedene smo baka, majka, mlađa sestra i ja u logor Đakovo. .
Sjećam se da je sabiralište bilo u sarajevskoj kasarni u blizini stare željezničke stanice u nekoj velikoj hali sa sla¬mom na podu. Tu smo provele nekoliko dana, a nakon toga upućeni smo sa još žena i djece negdje … u nepoznato. Utrpali su nas u teretne vagone i putovali smo dosta dana i noći, stajali i kretali, pa opet stajali. Dobro se sjećam da smo bili u paničnom strahu i da su se prvi - put inače zablombirana vra ta vagona otvorila u Zagrebu na nekom sporednom kolosijeku. Došli smo do malo zraka nakon nesnosnog smrada koji nikada zaboraviti neću.
U Zagrebu su žene, članice jevrejske općine dijelile čaj, kruh i svijeće… Zatim je transport krenuo dalje, govorkalo se da idemo u Loborgrad… Opet dugotrajan put, pa povratak jer je navodno Lobor-grad bio popunjen, pa glasine da smo kod Slavonskog Broda i na koncu transport se zaustavio u Đakovu. I danas, nakon 43 godine, led i mi se krv u žila ma kada se sjetim tog užasnog puta propraćenog glađu, smradom, prljavaštinom plačem djece, zapomaganjem bolesnih i sl. Izlazak iz vagona doživjeli smo kao »spasenje«. Direktno iz vagona bili smo iskrcani u dosta veliki žicom zatvoreni prostor u kojem se, nalazila uska povisoka zgrada (kasnije smo saznali dll je to bio đakovački mlin). Mi smo bili prvi zatočenici koji smo stigli u Đakovo, otprilike 200-300 osoba.
Prije nego smo ušli u zgradu obavezno smo morali ići pod tuš. To su bili tuševi montirani u velikom šatoru, sjećam se da smo goli čekali na red, da je bilo hladno - voda, zrak - ali da je valjda najhladnije bilo u našim srcima. Nakon tuširanja stajali smo u dugom redu da bi 'fasovali' stare vojničke deke i nešto hrane, a za tim smo se nekim uzanim stepenicama popeli u veliku dugu prostoriju gdje smo ugrabile neko slobodno mjesto i smjestile se na podu - majka, baka, sestra i ja, te majčine dvije sestre sa svojom djecom.
Logoraši su bili pod strogom ustaškom stražom, ali se sigurno zna da su ti prvi mjeseci za zatočenike bili najpodnošljiviji, jer još nije harao tifus, a nije se još ni masovno umiralo. Prvih mjeseci dobivali smo povremeno pakete sa hranom. Poznato je da su članice Jevrejske općine iz Osijeka u nekoliko navrata ulazile u logor, dijelile hranu, pružale liječničku pomoć, a vjerovatno su pomagale oko organiziranja i drugih humanitarnih akcija…
Ja sam u Đakovu provela par mjesebi, odprilike do sječnja 1942. godine. Tamo nam je glavna preokupacija bila borba za održanjem golog života, a da bi se to koliko-toliko uspjelo starijli su se medusobno organizirali. Tako su žene liječnice obilazile bolesnike, sakupljali bi se lijekovi, postojao je neki 'šnajderaj' pa 'zabavište' i slično. Pada mi na pamet i jedan referen koji se tamo pjevušio: 'Logor nam je dom naš sada, krevet nam je ležaj tvrd, a sloboda već je blizu, veselimo se njoj…' U logoru nas je grozno mučila glad. Bili smo stalno gladni i vjerujte taj osjećaj se toliko duboko urezao da ga i nakon toliko dugo vremena gotovo fizički osjećam i doživljavam.
Nakon par mjeseci (2-3 mjeseca) pro čuo se glas da će djeci do 12 godina starosti biti omogućeno da napuste logor i da će biti smještena kod jevrejskih porodica iz Osijeka i Slavonije. To se i ostvarilo za jednu ili dvije grupe djece među kojima smo bile moja mlaqa sestra i ja. Živo se sjećam tih tužnih trenutaka rastanka i nikada dok živim tu bol neću zaboraviti.
Završetak ove moje žalosne prošlosti bio je taj da je moja sestra sa porodicom iz Osijeka odvedena na Tenjsku cestu a zatim u Auschwitz. Ja sam ostala na životu samo zato jer se nisam nalazila u, stanu porodice koja me primila kada su odvedeni (zvala se Ela Gutter, Rajznerova 2). Tih dana nalazila sam se u Belišću kod Elinih rođaka koji su bili 'zaštićeni' (mješani brak). Ostala sam još neko vrijeme kod te porodice a u proljeće 1942. godine moja tetka koja je pobjegla iz Sarajeva u Mostar poslala je po mene…
Nisam se nikada vratila u Sarajevo jer od moje najbliže porodice nitko nije ostao živ…«

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License