Sionski Mudraci I Dalje Mudruju

Marinko Vorgić

Sionski mudraci
i dalje mudruju

lamed8.jpg
Hana Arent

Teorije zavjere su uvijek, a posebno u kriznim vremenima, neka vrsta utješnog rješenja i što je kriza dublja plića je logika u kojoj se teorije zavjere razlivaju. Hana Arent na jednom mjestu u svom djelu Izvori totalitarizma kaže da ako toliko mnogo ljudi vjeruje u očigledan falsifikat kakav su Protokoli sionskih mudraca, onda „zadatak istoričara nije više da raskrinkava falsifikat“. To što se falsifikatu vjeruje, za Arentovu je činjenica „važnija od (istorijski govoreći, drugorazredne) okolnosti da je u pitanju falsifikat“. Zbog čega se u nekim vremenima teorije zavjere tako lako probijaju kroz barijere zdravog razuma, pitanje je kojim se iskoračuje iz zone u kojoj je nadležan istoričar. Kako je u pitanju nešto što bi se moglo nazvati racionalnim pokušajem osiromašenog čovjeka da objasni svoje iracionalne strahove za koje vjeruje da ugrožavaju njegovu egzistenciju, problem se izmješta, prije svega, u domen psihologije.
Ako se povjeruje u vječito postojanje za-vereničkog paratoka, onda mogućnost da se uzrok egzistencijalnom posrnuću krije u misterioznom kolopletu tajnih društava djeluje veoma utješno, jer u takvoj percepciji to zlo pritiska vaskoliki svijet. Na kraju, utješenom malom čovjeku ne preostaje ništa drugo no da preostale dane svoje slobode krcka u prepozna-vanju procesa koji mu rade o glavi i nago-vještavaju dolazak nekih tajnih moćnika na vlast. To osjećanje je na prostoru Balkana vremenom ugrađeno i u kolektivni identitet. Mnogo ratovanja i česta gladovanja, začinjeni Catena Mundi mitom, uticalo je na lako prihvatanje onog takođe veoma prisutnog balkanskog mita o tajnim silama koje uvijek rade protiv nas – od Siona do Briona.
To što svaka epoha ima značajan broj paranoika koji su ubijeđenji da žive posljednje dane slobodnog svijeta, činjenica je koja podriva ozbiljnost teorija zavjere. Što će reći, osjećanje da neke tajne strukture moći funkcionišu paralelno konstanta je još od vremena kada su se formirale regularne strukture moći. Uzgred, upravo je regularnim strukturama moći za njihove mešetarske poslove najviše odgovaralo zaluđivanje raskošnim pričama o konspirativnim zavjerama. Da smo izgleda savremenici jednog vrlo institucionalnog i javnog mešetarenja pokazuju nam mehanizmi Međunarodnog monetarnog fonda i velikih banaka, što nam je u nekoliko navrata posljednjih godina predočio jedan vrhunski autoritet ekonomskih nauka kakav je Džozef Štiglic. No, širokim masama bliži su zavodljivi neogotički narativi o đavoljim rabotama u Boemskoj šumi i masonskim ložama.
Savremena komunikacijska sredstva paniku dižu na jedan viši nivo. Internet vrvi od sajtova i foruma na kojima živopisne grupe i pojedinci razotkrivaju opake strategije koje se odvijaju u konspirativnim procesima čiji je krajnji cilj zavladati svijetom. U paranojama pomenutih krugova kao najčešća zavjera pojavljuje se masonsko-iluminatska, koju sve brojniji tumači dokazuju silnim primjerima semiotičko-ritualnog prisustva u svim zonama moći. Snobovsko zaluđivanje sa drevnim ritualima i malo-građanske zabave u mediokritetskim varijacijama crnih misa proglašavaju se jasnim znacima nadolazeće propasti. Iako ove egzotične priče uglavnom ne prelazi tabloidski značaj i beskrajne rasprave blogovsko-forumaške doko-lice, motiv sionske zavjere koji se u ovakvim paranojama sve češće pojavljuje krajnje neu-godno podsjeća na ona vremena kada su Jevreji bili obilježeni kao krivci za egzistencijalne nedaće nejevreja. Bespo-govorno vjerovanje u falsifikate ne podriva ni statistika koja pokazuje da je i tada najveći broj Jevreja bio jednako ugrožen kao ostale etničke grupe. Postavlja se pitanje mogu li amaterski i jeftini sadržaji zahvaljujući moći Interneta uticati na stvaranje šireg antisemitskog osjećanja? Kako je više nego jasno da najveći dio populacije mišljenje ne gradi na osnovu ozbiljnih izvora već na lakim i zavodljivim medijskim sadržajima, odgovor na postavljeno pitanje mnogo je bliži potvrdnom no odričnom. Da strah od porasta antisemitizma nije neopravdan pokazuju sve češća upozorenja koja dolaze od strane pred-stavnika intelektualne elite. Kada jedan od najvećih književnih kritičara i polihistor, kakav je Džordž Stajner, u intervjuu datom prije par godina kaže: “Imam djecu, unučad te se svaki dan pitam kad ćemo opet morati pakovati stvari. Moglo bi se dogoditi da jako dugo preživljavanje Jevreja ljudima postane nepodnošljivo“, onda to sigurno ne spada u kategoriju bezrazložnog straha kakav pokazuju nedovoljno obaviješteni, nedovoljno spekulativni ili paranoični ljudi. Džordž Stajner je jedan od najvećih poznavalaca svjetske literature i vjerovatno najveći kompa-rativista, što će reći da je njegova specijalnost prepoznavanje mehanizama koji povezuju raznorodne teme, motive i fenomene, a takve reference daju mu za pravo da predviđa i upozorava. Između ostalog, u pomenutom intervjuu Stajner kaže da bi se u književno-kulturološkom kontekstu moglo reći da postoje tri romana koja oblikuju savremeni svijet: Sto godina samoće, Djeca ponoći i Limeni doboš, a po Stajneru „šinjel“ iz kojeg ova tri djela izlaze je roman Putovanje na kraj noći Luja Ferdinanda Selina. Gotovo se svi književni znalci slažu da opus ovog „neviđenog naciste“, kakvim ga Stajner smatra, treba razdvojiti na period stvaranja pomenutog romana i romana Smrt na kredit, djela čiju veličinu i časnost niko ne dovodi u pitanje, i na kasniji period iz kojeg su zbog skandalozne političke nekorektnosti iskočili u prvi plan pamfletski tekstovi Škola za leševe i pogotovo Bagatele za jedan pokolj, koji se i danas smatra jednim od najžešćih antisemitskih pamfleta. Iako su pored Jevreja Selinove mete napada u ovom tekstu novi umjetnički trendovi („pocrnčena“ muzika i likovne umjetnosti), film, komunizam, Kokto, Žid, Prust, Englezi, masoni, papa, neočekivano i Hitler, koji po Selinu nije ponudio revoluciju nacionalsocijalizma već pangermanizam i malogrđanštinu, antisemitizam naprosto kulja iz ovog teksta. U suštini, najveći dio pamfleta Bagatele za jedan pokolj je esencijalistički vapaj za jednom formom organ-skog društva u kojem folklor i muževnost drže stvari na okupu. Osim antisemitizma i rasizma, ostali Selinovi obračuni ne predstavljaju problematičan iskaz, jedan dio je estetski a drugi ideološki usmjeren, što je ne samo dopustivo nego i podrazumevajuće za jednog pisca. Tvrdnja, pak, da pohlepa Jevreja i primitivnost crnaca razaraju civilizaciju, Selina uistinu čine „neviđenim nacistom“. No, sadržaj ovog pamfleta umnogome je nadišao antisemitski standard zasnovan na tada široko rasprostranjenoj mistifikaciji o zavjereničkim ambicijama jevrej-ske finansijske moći. Selin u tekstu bukvalno divlja nižući rasističke kvalifikacije koje jedna drugu pretiču: „Te doušničke oči blijede i lažljive … Taj stisnuti osmeh, te nozdrve koje se šire: hijena …Ti lešinari žele tvoju krv!“. Da li se ovolika količina strasti ispoljene u mržnji prema Jevrejima kod Selina može objasniti, kao što se često pokušava, nekim događajem iz piščevog života, kakav je podatak da mu je voljenu ženu preoteo Jevrejin? Ono što ipak djeluje kao vjerovatnije objašnjenje jeste konflikt širokog registra koji je vladao između Selina i svijeta. Kada je neko tako naklonjen organskom društvu, onda mu svako raznoglasje i raznoobličje svijeta, kakvo je vladalo za vrijeme Selinovog života, predstavlja izuzetno frustrirajući ambijent. Što će reći, Selin je svoju epohu doživljavao kao izrazito krizan civilizacijski period, a njena zahuktalost sigurno je izazivala i jako osjećanje nemoći kod nekog ko je htio da se odupre toj multiplikaciji ideja. Jevreji su zasigurno veliki „krivci“ za umjetničko, naučno i ideološko razlistavanje epohe od kraja XIX vijeka do početka Drugog svjetskog rata. Pored toga, njihova egzistencijalna strategija se oslanjala na poslove sa finansijama i na gradski život, što je oprečno organskoj viziji svijeta u kojoj dominira pastoralni ideal. Sve u svemu, Selinova mržnja prema Jevrejima bila je utemeljena na njegovim duboko ideološkim načelima. On je, između ostalog, imao i apolo-getske nastupe u kojima se divio Jevrejima, što se olako iznosi kao dokaz ambivalentnosti ovog pisca. Ali, u tom divljenju Selin je strogo selektirao one po njemu tipične osobine koje su dio tradicionalnog jevrejskog nasljeđa i koje su kao svaka duboko tradicionalna struktura bliže organskom društvu. Tako, između ostalog, Selin odaje priznanje Jevrejima zbog očuvanja supstrata njihove rase, endogamiji i solidarnosti, što će reći – onome što uvezuje, homogenizuje i u krajnjoj stanci izoluje etnos.
Jevrejima je upravo neudomljenost nametnula jak znak internacionalnosti, a ona je izuzetno frustrirajuća pojava za svakog rasistu i nacionalistu. Čak su i neki veliki duhovi, kao recimo Šopenhauer, Jevrejima osporavali politička prava, jer kako ovaj filozof kaže, oni „nigdje nisu kod svoje kuće“. Hana Arent će upravo tu jevrejsku neudomljenost staviti u sam vrh razloga za jačanje antisemitizma, koji po njenom mišljenju jača sa slabljenjem nacionalnih država, tačnije pojavom ambicija da se zavlada drugim nacijama. Treći rajh kao koncept konačnog kraja nacionalnih država, pokazao je opravdanost jevrejskog straha od raspada si-stema nacionalnih država. Arentova ovu naizgled protivurječnu uslovljenost bezbjednosti Jevreja i jakih nacionalnih država pojašnjava na sljedeći način: „Predstavnici nacije, bilo jakobinci od Robespjera do Klemansoa, ili predstavnici srednjoevropskih revolucionarnih vlada od Meterniha do Bizmarka imali su nešto zajed-ničko: svi oni su bili iskreno zaokupljeni ravno-težom moći u Evropi. Oni su, naravno, pokušavali da poremete tu ravnotežu, svaki u korist svoje zemlje, ali nikada nisu sanjali o preuzimanju monopola nad kontinentom ili o potpunom uništenju svojih suseda. Jevreji su mogli biti upotrebljeni ne samo u interesu ove dragocene ravnoteže, oni su čak postali neka vrsta simbola zajedničkog interesa evropskih nacija.“. Selinovo očekivanje da će se najzad ostvariti monopol nad kontinentom, pretočiće se poslije neuspjeha fašističkog projekta u žal za propuštenom šansom: “Istorija ne služi isto jelo dva puta. Sada se Evropa ne može napraviti! Dok je bilo nemačke vojske mogla se napraviti. S nemačkom vojskom, poslednjom nemačkom vojskom. Profućkali smo je!“. Selinu nije bilo bitno šta se sve uništilo u pokušaju da se napravi takva Evropa, ponajmanje ga je doticala sudbina Jevreja u tom užasnom eksperimentu. Ne samo da ga nije doticala, već je, kako Ernest Jinger svjedoči, jednom prilikom u nekom pariskom kafeu gdje su sedjela ova dvojica ljubitelja nacizma Selin viknuo njemačkim vojnicima koji su ulazili u kafe: „Šta radite ovdje kada još niste završili posao sa Jevrejima!?“. Završiti sa Jevrejima značilo je završiti sa bitnim dokazom viševjekovnog očuvanja etničkog identiteta bez autentičnog tla i pogotovo dokazom vezivnosti koju je tako neukorenjen etnos imao među različitim narodima. Mnogo prije Hane Arent i Didro je Jevreje vidio kao korisnu kariku za povezivanje Evropljana različitih nacionalnosti, a Humbolt je, prateći emancipaciju Jevreja kroz Francusku revoluciju, zapazio „da su Jevreji gubili svoju univerzalnost kada su postajali Francuzi.“. Zato su svi oni koji su maštali o Evropi kakvu je zamišljao Selin bili za uništenje nečega što je bilo dokaz da univerzalnost i etničko saglasje mogu postojati u sistemu nacionalnih država. Nije se na odmet prisjetiti svega ovoga danas kada simultano pulsiraju nadnacionalna ideja globalizacije i sve izraženiji antisemitizam.

lamed9.jpg

Ginter Gras

U tom podsjećanju, danas kada se u Protokole sionskih mudraca ponovo vjeruje, neophodno je poći od onog pitanje koje mora postaviti zdrav razum suočen sa svakim falisifikatom, ono koje polazi od upitne osnove – zašto baš to. Tačnije, zašto se u mnoštvu problema opredeljujemo za jedan kada postoji još problema koji su jednako problematični? Izuzetni srpski diplomata Živojin Balugdžić, koji je između ostalog bio i šef Milošu Crnjanskom u ambasadi kraljevine Jugoslavije u Berlinu, u svojim je tekstovima često ukazivao na proizvoljnu selekciju koju su antisemiti vršili u dokazivanju jevrejske finansijske zavjere. Balugdžić ih podsjeća da „pored Jevrejina Rotšilda postoje i hrišćani Bler, Rokfeler, Armuri i Karnegi“. Na sličan način je povodom sko-rašnjeg ispada Gintera Grasa reagovao Benjamin Netanjahu pitavši pisca Limenog doboša zašto je kao državu koja ugrožava svjetski mir izabrao baš Izrael. Istorija nas tjera da se zapitamo da li je izbor Izraela iz ne malog broja država čija uređenja i vlastodršci ugrožavaju mir u svijetu ona ista matrica po kojoj su iz mnoštva finan-sijskih moćnika svojevremeno izdvojeni Jevreji. Uistinu, po čemu su Iran, Sjeverna Koreja, Pakistan sa svojom nuklearnom moći i nesta-bilnim političkim sistemom, i na kraju, ili na početku svega, Sjedinjene Američke Države manja opasnost za svjetski mir?

Marinko Vorgić je crnogorski književni kritičar

lamed10.jpg
Likud Montenegro
Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License