ŠEZDESETOGODIŠNJICA PARTIZANSKIH ODREDA U HRVATSKOJ (1941 – 2001)
Tekst: ZLATKO FRID z’’l
Uz posebnu dozvolu sina Zlatka Frida od 14.1.2008. godine iznosim ovde integralni tekst.
(Cjelokupni tekst namijenjen Akademskom skupu KD ”M.Š. Freiberger” održanom 23.4.2001. u povodu obilježavanja šezdesetgodišnjice od početka Drugog svjetskog rata u našim krajevima.)
Ovim saopćenjem želim svjedočiti o događajima u Sisku s početka 1941, o formiranju prvog partizanskog odreda u Europi, samostalnom odlukom OK KPH Siska, o ustaškim zločinima nad građanima Siska, Baranje i sisačke Posavine, o CK KPH koji od samog početka ustanku u Hrvatskoj daje antifašistički, a ne boljševički karakter, te u NOB uključuje sve slojeve naroda.
USTAŠKI TEROR POČINJE U TRAVNJU 1941.
Ustaški teror u Sisku i okolici počeo je već u travnju 1941. Uvođenjem policijskog sata Srbima, Židovima i Romima zabranjeno je kretanje prije 8 i poslije 18 sati. Srbi i Židovi brisani su iz svih kulturnih i sportskih društava, a srpskoj i židovskoj mladeži zabranjeno je pohađanje škole. U školskoj godmi 1941/42. upisano je 107 đaka manje nego prethodne 1940/41. Slijedila je naredba o obaveznom prijavljivanju ustaškim vlastima Srba, Zidova i Roma starijih od osamnaest godma.
Prva hapšenja Srba, Židova i Hrvata - komunista i antifašista počela su u travnju 1941. u Capragu, predgrađu Siska, osnovan je koncentraciom logor u koji su bili zatočeni sisački Srbi. Iz tog logora samo u kolovozu 1941. transportirano je u Srbiju 4575 Srba iz Hrvatske.1 U Sisku je bio osnovan i poseban logor za djecu. U kolovozu 1942. dovedenoje s Kozare u logor tri tisuće djece, među kojimaje bilo i dvjesto dojenčadi. U logor su bila zatočena i djeca koja su oduzimana majkama prije njihova transportiranja na prisilan rad u Njemačku. 2 Romi su hapšeni po predgrađu i slani u logor, gdje su ubijani.
Pnpadnici židovske zajednice, kojih je po prije-ratnom popisu u Sisku bilo 331, hapšeni su tijekom 1941. i 1942. i posljednji 1943. godine, transportirani u logore Jasenovac, Stara Gradiška i Auschvvitz, gdje su pogubljem, a imovma konfiscirana. Samo rijetki su spasili život bijegom u mozemstvo. Popis stanovništva iz 1981. bilježi da u Sisku živi jedan (1) Židov. 3
Među pogubljemma u logoru u Jasenovcu nalaze se moja baka i trojica stričeva. U mojoj obitelji sačuvana je Odluka Državnog ravnateljstva za ponovu br. 74221 od 31.12.1941. i Odluka Gradskog poglavarstva Srska iz prosinca 1941. kojima je u židovsku soboslikarsku radnju Adolfa Frieda nnenovan povjerenik, koji je preuzeo upravu nad radnjom, što je faktično bila konfiskacija imovine. Napominjem, da je moj otac 1923. prešao na katoličku vjeru i sklopio brak po katoličkim kanonima.
Tijekom 1943. obitelj (pomajka i dvoje maloljetne djece) bila je lzbačena iz vlastite kuće u središtu grada i protjerana na periferiju, izvan mitnice. Moj otac iste 1943. god. zatočen je kao talac, a nakon napada par-tizana na željezničku prugu kod Svete Klare obješen je 9.11.1944., s još dvanaestoricom Siščana, a grobovi im se nalaze u Odri pokraj Zagreba. O njihovu vješanju "radi odmazde nad taocima" posjedujem "Obavijest MUP-a HDH - glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost od 11.11.1944."
Grupa komimista pod vodstvom Vlade Janjića-Cape i Marijana Cvjetkovića 22.6.1941. lzašla je iz Siska i osnovala Prvi partizanski odred, koji je logorovao u šumi Sikari kod Odre četiri kilometra udaljen od Siska. Sutradan je Odred poduzeo prvu akciju na pruzi Sisak-Lekenik. Ubrzo se Odredu priključila grupa komunista na čelu s Franjom Smolčićem i Franjom Kneblom, čiji se logor nalazio kod Novog Sela. Odred je tada imao šezdeset naoružanih boraca i logovorao je u šumi Brezovici. 4 Iako je Odred boravio u blizini Siska, u kojem je bio jak garnizon neprijateljske vojske, koji je u dva navrata napadao Odred, i to drugi put sa 650 vojnika, podržamh avijacijom (kolovoz 1941), Odred se održao i neprekidno jačao zahvaljujući materjalnoj i moralnoj potpon stanovništva grada i sela. Evo jednog svjedočenja koje to zorno llustrira.
U sisačkoj gimnaziji u više razrede školske godine 1940/41. bilo je upisano 364 učenika, od kojih su 91 bili članovi SKOJ-a. 5 Bilaje to najbrojnija organizacija u gradu, koja je uz organizaciju KP imala presudan utjecaj na ratne događaje na sisačkom terenu, tako što su omladmci-antifašisti prikupljali novčanu pomoć, lijekove, umnažah i raspačavali ratne vijesti, u grad su sve vnjeme rata 1941, 1942. l 1943. ulazili pojedmi partizani radi veze s organizacijom, što potvrđuje da se Prvi partizanski odred održao na sisačkom terenu zahvaljujući antifašističkom raspoloženju stanovmštva koji su od sredine 1941. bili stalna logistika Odreda (onako kako je to opjevao narodni pjesnik: "Seljačka torba nema govora, to je naše vojske komora, ona nam svakoga dana hrani junačke čete partizana").
U rujnu 1941. bila je uhapšena grupa od šezdeset skojevaca i omladinaca-antifašista iz redova studenata, učenika, radnika i seljaka. Njih četrdeset i pet bilo je zatočeno u logoru Jasenovac, ali su nakon mjesec dana pušteni, jer je hapšenje iz svih slojeva stanovništva izazvalo revolt čitavog grada. U logoru Jasenovac tada je pogubljen Miroslav Popović-Rabus, star šesnaest godina. I ovom prigodom s dužnim pijetetom sjećam se mladeži kojoj je u halu gimnazije bila postavljena spomen-ploča s imenima 63-ojice učenika koji su ži-vote položili u NOB-u i revolucionarnom radu prije rata. Spomen-ploču skinuo je HDZ-ov režim i još se nalazi u gradskom muzeju.
U svibnju 1941. zbog ustaškog pokolja srpskih civila u glinskoj crkvi izbjeglo je tisuće seljaka Banije u šumu Šamarica. Nakon izvještaja Manjana Cvjetkovića, koji je bio poslan da izvidi situaciju, Sisački partizanski odred 30.9.1941. odlazi na Baniju, gdje se sastaje s tamošnjim odredom kojim zapovijeda Artur Turkulm. Tom prigodom Sisčani Banijcima daruju dvadeset pet pušaka i sanduk streljiva, a oba se odreda ujedinjuju. Ubrzo uspostavljaju vezu s Odredom Vasilija Gaćeše. Slijedila je zajednička akcija jedne čete iz svakog odreda na žandarmerijsku stanicu u Gornjem Klasniću. U toj akciji ubijeno je dvadeset žandara, a žandarmerijska stanica u Gornjem Klasniću tijekom rata više mje obnovljena. Partizani su imali dva pogmula borca, Milana Kajganu, Srbina i Stjepana Bezuha, Hrvata. Njihovom pogibijom počelo se stvarati bratstvo po oružju. 6
Opisao sam dolazak Hrvata - partizana na Baniju nešto opširnije, jer je taj događaj presudno utjecao na otklanjanje svake pomisli o četničkom pokretu među Srbima na Baniji tijekom Drugog svjetskog rata. Utjecalo je to i na razvoj NOB-a u Slavoniji, kamo je 1941. prebačena jedna proleterska četa s Banije (u kojoj je bilo i Hrvata iz Siska), a u kolovozu. 1942. i četiri banijska bataljuna (među kojima su bili i Siščani), tako da tada m u Slavoniji nije bio organiziran četnički pokret. Štoviše, Slavonci su 1942. formirali protu-četnički bataljon sa zadaćom sprečavanja prelaska četnika iz Bosne u Slavomju. Za takvo stanje u Slavoniji zaslužni su i Hrvati - komunisti iz Slavonskog Broda.
Ustaše su u Sisku 27.7.1941. strijeljali prvu šestoricu skojevaca na čelu sa sekretarom Jožom Rožankovićem. Ubrzo su počela hapšenja talaca (roditelja čija su se djeca nalazila u partizanima) s ciljem zastrašivanja stanovništva.
Događaji u Sisku bili su samo dio krvavog kolopleta koji je 1941-45. zahvatio Hrvatsku. Tijekom Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH (dijela koji je bio prrpojen NDH) pogubljeno je 26 700 Židova. U NOB-u je sudjelovalo 1707 Židova, od kojih je 325 poginulo u borbama. U 28. udarnoj diviziji (čiji sam bio pripadnik) borila su se od prvih dana četvorica Židova: Nikola Rott, profesor iz Osijeka, Božo Švarc, student iz Zagreba, Dragan Volner, student, i Rudi Reich, đak, oba iz Virovitice. Na području današnje Republike Hrvatske 1940. živjelo je 25 000 Židova, a preživjelo je Drugi svjetski rat njih 5500, spasivši se bijegom u mozemstvo ili sudjelovanjem u NOB. 7
SVJEDOČENJA O USTAŠKIM ZLOČINIMA
Sipski živalj u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1941. bio je hapšen, zatvaran u logore ("Danica" kod Koprivnice), transportiran u Srbiju ili ubijan. U više slučajeva to je rađeno pod krihkom pokrštavanja na katoličanstvo, koje je redovito završavalo krvavim masakrom. O takvim slučajevima svjedoče očevici katolički svećenici.
Tako glinski župnik prof. Franc Žužek 13.5.1941. izvješćuje ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca "o prvih tristo Srba poklanih od ustaša u glinskoj crkvi". Nedugo nakon toga moli nadbiskupovu intervenciju za velrki broj pravoslavki koje su ustaše, piše Žužek "pohvatali za vrijeme mise i kojima prijeti logor i smrt".8 Sve vrijeme, rata, svjedoče sisaćki partizan Frane Žužek aktivno je surađivao sa NOP-om. 9 Umro je 1965, a u povodu njegove smrti zvonila su sva zvo na na katoličkim i pravoslavnim crkvama Bamje Korduna.10
I mostarski biskup A. Mišić, u dva navrata (18.8. 7.11.1941.) piše nadbiskupu Stepmcu "o ustaškin zvjerstvima nad novoobraćenicima (pravoslavcima Z.F.) koje ustaše hvataju u crkvi za vrijeme mise, a potom ih u masama "šalju u vječnost".
Danas je poznato da je Alojzije Stepinac, ondašnj zagrebački nadbiskup, svojim mtervencijama spašavat Židove, Srbe l Rome od posljedica rasnih zakona i NDH, o čemu su svjedočih predstavnici sva tn naroda kao l da je u propovijedima kntizirao ustašku stra hovladu i totalitarm komunizam. Međutim o uputama o prekrštavanju hrvatskih Srba u Drugom svjetskom ratu koje je potpisao Stepinac (a donijela Biskupska Konferencija) ima vrlo oprečmh mišljenja. Neki sma traju da su upute o prekrštavanju pravoslavaca pogo dovale ustašama oko masovnog pogubljenja Srba (npi glinska crkva l sl.); drugi, da se time htjelo spasiti Srbe od progona rasnih zakona; i treći, koji tvrde da sakrament krštenja kanonski nije ni potreban kada se prelaz iz pravoslavne vjere u rimokatoličku nego ubilježba u župsku knjigu prijelaza, a izvod iz knjige prijelaza dokazuje da je prelazmk pnmljen u Rimokatolički crkvu.
Velike žrtve ustaškog terora podnijeli su i svećenic Srpske pravoslavne crkve. Na području NDH (Hrvatska i dio BiH) ubijeno je 217, umrlo 5, odvedem u zarobljeništvo 3, transportirano u Srbiju 334, pobjeglo u Srbiju 18, stradalo prilikom oslobođenja 28 svećenika. Od osam episkopa tri su ubijena, četiri pobjegla u Srbiju i jedan u Italiju."
Dio pravoslavnih svećemka koji se zatekao na oslobođenom teritoriju surađivao je sa NOP-om, desetak lh sudjeluje u NOB-u kao vjerski referenti. Bilježim i proglas sa Skupštine pravoslavnih svećenika održane 21.10.1943. u Dalmatinskoj Bukovici, gdje je prisustvovalo dvanaest svećemka SPC i kao gosti tri katolička. Prisutni na skupštini osudili su izbjegličku vladu u Londonu, njezina ministra Dražu Mihajlovića i četničkog vojvodu Đujića. Skupština je odala priznanje NOP-u Hrvatske. 12
U Lici 27.7.1941. Srbi su podigli ustanak pred vođem komunistom Markom Oreškovićem. Budući da se i danas oko ta dva datuma 22.6.1941. - Dana antif-ašističke borbe u Hrvatskoi i 27.7.1941. - ustanka u Lici, vode polemike, evo nekih napomena. Priprema ustanka 1941. nije biia centralizirana, nego decentralizirana. Nitko nije morao čekati proglas CK KPJ od 4.7.1941, jer je inicijativa ostavljena okružnim komitetima, ovisno o mjesnim pnlikama, o čemu je nedavno pisao 1 Zvonko Ivanković Vonta. Tnne ne umanjujem ničiji piinos NOB-u Hrvatske. Naprotiv, lstičem da su hrvatski Srbi u prve dvije godine rata, 1941. i 1942, l podmjeli najveći teret, a da su Hrvati masovno stupali u NOB 1943. i 1944. Isto tako ne vidnn mkakve suprot-nosti lzmeđu dva spomenuta datuma: u prvom nalazim potvrdu osnivanja prvog partizanskog odreda u Europi, a u drugom potvrdu ustanka Srba u Lici, oba organizirana od istog CK KPH.
O teroru nad Hrvatima antifašistnna i komumstima svjedoče katolički svećenici. Evo neka od tih svjedočenja.
Dr. Svetozar Rittig, župnik Crkve sv. Marka u Zagrebu, bilježi 30.6.1941. da je morao napustiti Zagreb i otići u Selce jer mu je "prijetilo hapšenje" te svjedoči o "ustaškom divljanju po Zagrebu". Dr. Rittig još kao vijećnik grada Zagreba 1929. osudio je ustaški pokret "zbog službe tuđinskoj politici i spremnosti prepuštanja Dalmacije Italiji", što mu ustaše msu zaboravile. Msgr. Rittig odlazi u partizane 1943. kao sedamdesetogodišnjak. Prvi je predsjednik Komisije za vjerska pitanja pn Vladi Hrvatske i jedan od zapaženih delegata na zasjedanju ZAVNOH-a.13
Svećenik Ivo Suić, župnik u Čučerju kraj Zagreba, u svom dnevmku Moji doživljaji u Drugom svjetskom ratu 1941-45. svjedoči o teroru koji ustaše provode nad njegovim župljamma, o njihovu zatvaranju u mjesnu školu, o odmazdi ustaša vješanjem dvadeset partizana za dvojicu poginulih ustaša, o pritužbama župljana na teror ustaša o čemu je izvještavao nadbiskupa Stepinca. Nadalje svjedoči da su ustaše postavile strojnicu na zvonik crkve, koju su koristili u borbi protiv partizana, te da je 1943. služio polnoćku, a da su partizani čuvali stražu pred punom crkvom u Čučerju.14
Msgr. Josip Pavlišić, župnik, poslije riječko-senjski nadbiskup, kao potpisnik Proglasa narodu Istre u povodu priključenja Hrvatskoj (25.9.1943) "osuđuje fašističke zakone i teror kojima je bio cilj odnarođenje i upropaštavanje hrvatskog naroda, nasilno potalijančenje prezimena i imena mjesta" i zahtijeva vraćanje starih hrvatskih imena i poziva Istrane u NOB .15
Grga Starčević, župnik iz Otočca, svjedoči o 27 partizanskih ranjemka koje su ustaše u rujnu 1943. zaklah pri upadu u bolnicu u Otočcu, a koje je zajedno s msgr. Svetozarom Rittigom pokopao uz vjerski obred.16
Postoji izvještaj o don Šimi Mihanovicu, župniku iz Buzeta, kojega su 2.10.1943. strijeljali Nijemci kod Bresta na Čičariji te izvještaj o vješanju kanfanarskog župnika Marka Zelka i hapšenju dvjesto Kanfanaraca (selo u Istri) u veljači 1944, kao i lzvještaj o don Šimi Fruliću, župniku iz Grdosela, koji je umro u bolnici 30.4.1944. od batina zadobivenih u zatvoru.17
Antun Rantaša, slovenski svećemk, svjedoči o svom zatočenju u Jasenovcu, gdje je bio s još osmoricom slovenskih svećenika, a jedim je preživio. U članku Strahote Jasenovca opisuje život u barakama, hranu kao za svmje, komuniste koje je susretao s verigama okovanim na nogama i lancem vezanim oko pasa. Opisuje židovskog logoraša kojeg su u njegovom prisustvu pretukh na smrt, tako da su ga u tačkama odvezli u logor gdje je preminuo i zaključuje: "U očima ustaških zvijeri nismo više bili svećenici, ni kršćani, ni ljudi, već brojke koje je trebalo odstraniti kad ih se previše nakupilo."18
OPĆENARODNA FRONTA
Zabilježeno je da je 141 katolički svećenik sudjelovao u NOB Hrvatske, od kojih je 47 ubijeno u logorima i zatvorima. Spomenemo li don Božu Milanovića, doajena istarskoga svećenstva, koji je svjedočio pred međunarodnom komisijom u Parizu 1946. autentičnim podacima iz crkvenih matica o broju Hrvata u Istri, što je pomoglo pri razgraničenju s Italijom i pripojenju hrvatskih krajeva matici Hrvatskoj, te Mihu Pusića, hrvatskog biskupa, Jeronima Miletu, šibenskog biskupa, Josipa Srebrnića, krčkog biskupa koji su pozdravili oslobođenje Dalmacije i otoka, kao i blagoslov partizanske zastave na Učki 1944. od dr. Kuzme Jedretića - tada se ruše sve predrasude o "boljševičkoj revoiuciji" u nas - a potvrđuje sva širina antifašističke NOB u Hrvatskoj i uključenost u borbu svih građanskih slojeva.19
Oko stotmu hrvatskih komunista i antifašista bil je internirano u logor Kerestinec, u koji su još 10.4.1941. bili poslani komunisti koje je uhapsila policija Banovine Hrvatske i predala ustašama. Iz logora je 5.7.1941. odvedena na strijeljanje grupa od deset komunista, među kojima su bili Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Zvonimir Richtmann i dr.
Mjesni komitet KPH Zagreb 13/14.7.1941. orgenizirao je bijeg 94 logoraša iz Kerestinca, kooji je na žalost tragično završio, jer je zatajio vanjski prihvat logoraša od strane grupe zagrebačkih komunista. Grupa od 44 logoraša bila je ponovno uhvaćena, a potom strijeljana na Dotrščini. Na zidu zatvora u Račkoga 9 u Zagrebu, gdje se grupa nalazila prije strijeljanja, ostao je zapisan tekst: "U ovim prostorijama preživjeli su svoj posljednje dane internirani borci iz Kerestinca, njih 44…", a završava rečenicom "Živjela Sovjetska Hrvatska". Pripisuje se Augustu Cesarcu. Uhvaćene su još dvije grupe logoraša, od kojih je jedna strijeljana u Dubravi, a druga kod Obreža. Spasilo se svega 14 kerestinečkih logoraša.
Kerestinečka tragedija ostala je prikrivena tajnom sve do V. kongresa KPJ 1948., kada je o njoj prvi pu progovorio Tito konstatirajući "da su se u rad CK KPH upleli neki ljudi sa strane". Autor Kerestinečke tragedije Zvonimir Komarica tvrdi da je glavni krivac za ne uspjeli bijeg Josip Kopniić, ondašnji predstavnik Komunističke internacionale u Jugoslaviji, što otvara mnoga pitanja.
U vrijeme organiziranja bijega u Kerestincu se nalazila grupa od 62 zatočena zagrebačka odvjetnika Židova, uhapšena 30.4.1941, a nakon plaćanja otkupnine od strane Židovske općine u Zagrebu, puštena 6.6.1941. Nakon puštanja na slobodu po jednim podacima deset, a po drugima dvadeset ljudi uspjelo je pobjeći u inozemstvo, dok su ostali ponovno uhapšeni 26.6.1941, odvedeni u Jasenovac i strijeljani.20
Svjedočenje o djelovanju hrvatskih antifašista završavam konstatacijom da je NOB završena stvaranjem Federalne Države Hrvatske, na čelu sa ZAVNOH-om, pretečom Hrvatskog sabora, u okviru Federalne Jugoslavije.
Kritičan pripisuju NOB-i u grijeh što nije 1945. uspostavljena samostalna država Hrvatska, odnosno da su partizani krivi što NDH nije opstala nakon Drugog svjetskog rata. Međutim nepobitna je povijesna činjenica kako je osnovni uzrok propasti NDH u njoj samoj, u njezinu ustroju, sustavu vlasti, rasnom zakonodavstvu, savezništvu s fašističkim silama uz čiju je pomoć i stvorena, zbog čega je morala dijeliti istu sudbinu i propasti zajedno s njima. Činjenica jest da je hrvatski narod vrlo brzo prepoznao NDH kao kvazi državu i da se već 1943. masovno odlučio za anti-fašističku koaliciju.
Svaka znanstvena analiza o međunarodnim odnosima u Europi i svijetu pokazuje da je 1945. i mnogo godma poslije (1971) Jugoslavija morala ostati sačuvana u granicama koje su diktirale velike sile. Svaki drugi pokušaj završio bi neuspjehom. U takvim međunarodnim odnosima, stvaranjem šest federalnih republika - država i dvije autonomne pokrajine, Tito potvrđuje da je uočio opasnosti od velikosrpskog imperijalizma, kao i da je uvažavao međunarodnu situaciju.
Centralni komitet KPH početkom 1941. potvrđuje da je bio svjestan kako parola o boljševičkoj revoluciji ne može pokrenuti hrvatski narod na ustanak! Vrlo je brzo reorganiziran Vojni komitet u Glavni štab NOV l PO Hrvatske, a NOB u Hrvatskoj poprima općenarodni antifašistički pokret (Narodna fronta). Uz Hrvate borili su se Srbi, Slovenci, Česi, Mađari, Slovaci, Talijani, Židovi, Ukrajinci, Romi, Rusi i Nijemci. Formirane su Češka brigada Jan Žiška, rapski židovski bataljun, bngada Ganbaldi, Mađarski bataljon, Ruska i Njemačka četa. Uz komuniste u NOB-u Hrvatske sudjeluje i dio haesesovaca, demokrata, a najviše stranački neodlučnih ljudi.
Među inicijativama hrvatskih partizana posebno se ističe njihov prelazak na područje Istre (koje je bilo pod ingerencijom talijanskih komunista), što je imalo za posljedicu oslobođenje i priključenje Istre, koja od srednjeg vijeka nikada nije bila u sastavu Hrvatske.
PETOM ZEMALJSKOM KONFERENCIJOM ZAPOČINJE NAPUŠTANJE POLITIKE KOMUNISTIČKE INTERNACIONALE
Uzroke takve orijentacije ustanka u Hrvatskoj valja tražiti u reorganizaciji KPJ koju je sproveo tadašnji sekretar Tito, osnivajući centralne komitete u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je bio naglašen nacionalm karakter partija i ojačana njihova samostalnost. Spomenuta reorganizacija završena je V. zemaljskom konferencijom KPJ u Zagrebu 1940, kojaje pripremila Partiju za događaje koji su slijedili. Reorganizacija koja je sačuvala KPJ od raspuštanja čini se da je premalo povijesno i politički vrednovana, a naznačila je početak odvajanja od politike Internacionale i Moskve, što su događaji koji su slijedili i potvrdili.
Tvrditi danas da je KPJ organizirala ustanak po direktivi Moskve i Internacionale govori o političkoj sljepoći ili namjernu krivotvorenju činjenica. Svi danas dostupm dokumenti pokazuju da je antifašistička borba dogovorena na V. zemaljskoj konferenciji u Zagrebu 1940, a ne u ljeto 1941. u Moskvi. Što se pak tiče direktive Internacionale, ona je bila suprotna masovnom partizanskom pokretu, o čemu su u ovom saopćenju već iznesene činjenice koje to potvrđuju. Primjeri napuštanja španjolskog antifašističkog rata, ustanka u Varšavskom getu ili grčkog pokreta otpora dovoljno govore o politici SSSR-a. SSSR je svoje pred-stavnike u Titov Vrhovm štab poslao tek nakon što su to učinili Englezi (1943). Da se nije radilo o političkoj lgri, potvrdila je Rezolucija Informbiroa 1948, kada su pale sve maske, ali i Titovo odlučno ne Staljinovoj namjen da i Jugoslaviju pretvon u rusku guberniju.
U vrijeme hadezeovske vlasti pokušavala se nametnuti teza o "podijeljenoj krivici" sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu i rehabilitacije ustaša kao "domovinske vojske". U općoj osudi komunizma proteklih 45 godina uzroci svih zala pripisivani su NOB-u tvrdnjom "partizani = komunisti = zločinci", pri čemu je antifašizam izjednačavan s komunizmom, staljinizmom ili marksizmom. Takve teze ni jedna znanost ne može prihvatiti, jer cjelokupna povijesna građa, u nas i u svijetu, svjedoči suprotno. Ni diktatura proletarijata, ni konfiskacija, ni nacionalizacija, ideologizirana škola, progon crkve, nisu se događale tijekom NOB-a nego nakon 1945, kada su velike sile sporazumno svrstale Jugoslaviju u Istočni blok (iza željezne zavjese).
Činjenica jest da je Jugoslavija izašla iz izolacije uz prijetnju sovjetskih trupa i veliku ekonomsku štetu zahvaljujući politici koju su inicirali Nehru, Naser i Tito i organizirajući zemlje Trećeg svijeta u blok nesvrstanih, koje su tražile vlastiti put nacionalne samostalnosti. Takva politika omogućila je Jugoslaviji da se oslobodi sovjetskog vojnog i političkog pritiska, a Titu pribavila ugled u svijetu, što ne mijenja ocjenu o Titovoj vladavini kao autokratskoj i jednostranačkoj.
Borba partizana protiv četnika Draže Mihailovića i njihov definitivan slom u Drugom svjetskom ratu te suđenje Draži za veleizdaju u Beogradu bila je upomo prešućivana tijekom Tuđmanove vladavine, a posebno tijekom Domovinskog rata, kada su svim HDZ-ovim promidžbenim sredstvima hrvatski partizani bili izjednačeni s Martićevim četnicima i srbo-komunističkom vojskom, a partizanska zvijezda izvrgavana ruglu. Stvarno stanje među bivšim hrvatskim partizanima bilo je suprotno. Većina rezervnih oficira JNA, državljana Hrvatske, stavila se na raspolaganje kriznim štabovima za obranu od velikosrpskog imperijalizma već 1991. Poznato je da je JNA bila očišćena od svih oficira koji nisu podupirali Miloševićevu politiku i pretvorena u srpsku vojsku. O stajalištu sisačkih rezervnih časnika svjedoči poziv koji su uputih aktivnim oficirima - hrvatskim državljanima - da napusti JNA koja je postala puko sredstvo velikosrpske politike ("Vjesnik", 28.8.1991). Svjedočim da su petorica sisačkih prvoboraca (Milan Čačić, Zlatko Frid, Zvonko Ivanković-Vonta, Vjekoslav Janić-Capo i Franjo Knebl) uputili proglas Besramno vrijeđanje hrvatskog naroda u kojem "osuđujemo napade jedinica JNA na Titove avnojske državne granice Hrvatske, sramotne napade na Sisak - kolijevku I. partizanskog odreda". 21
Svjedočim da sam se osobno stavio na raspolaganje Zapovjedništvu za Sisak i Baniju 6.12.1991. kao rezervni potpukovnik JNA, ali sam nekoliko sati nakon što sam bio primio dužnost vraćen kući, iz razloga poznatih samo nekim HDZ-ovim političarima. Nije nepoznato da je nemalen broj bivših časnika JNA, koji su se dobrovoljno prijavili u HV, nakon nekog vremena bio prisiljen napustiti aktivni sastav HV, među kojima su i neki generali zbora.
POBJEDOM U NOR-u STVORENA JE OSNOVA ZA SAMOSTALNU HRVATSKU
Radi aktualnosti rasprave o biti ratovanja napominjem kako dijelim stajalište onih autora koji upozoravaju da nema svetog rata, radilo se o osvajačkom ili oslobodilačkom ratu. Smatram da se gnješilo kada su prikrivani zločini na Bleiburgu, Jazovki, Križnom putu ih stradanja nevinih ljudi u Drugom svjetskom ratu. Neprihvatljtv mi je zahtjev koji zločine počinjene u Domovinskom ratu želi proglasiti nedodirljivim, jer niječu pravnu državu i sve moralne postulate. O svim zločinima počinjenim u Drugom svjetskom ratu kao i onima počinjenim u Domovinskom, neka sude nadležni sudovi.
Obilježavajući šezdesetogodišnjicu antifašizma Republika Hrvatska potvrđuje da pripada antifašističkoj koaliciji, da je sa svojim partizanskim odredima pridonijela porazu nacizma i fašizma, kada je bila stvorena osnova za današnju samostalnu Hrvatsku, što je Badinterova komisija i potvrdila, priznajući je u ZAVNOH-ovim granicama.
ZAKLJUČNA NAPOMENA
U svako normalno vnjeme građa o šezdeset godma stanm događajima nalazila bi se u muzeju i arhivu, a proučavah bi je povjesmčari i vojni analitičari, dok bi se preživjeli veterani svečarski prisjećali ratnih uspomena. Nažalost, u nas to nije tako, o ćemu svjedoči tri tisuće porušenih partizanskih spomenika, nedavno miniranje grobnice narodnih heroja na Mirogoju, krivotvorenje povijesti radi blaćenja NOB i sl. Sve to upozorava da su neoustaštvo i nacizam u nas još živi i da govore retorikom mržnje, šovinizma, rasizma i netolerancije. Smatram to ozbiljnim upozorenjem Vladi i Hrvatskom saboru kako bi poduzeli institucionalne mjere za denacifikaciju, na što Hrvatska ima moralnu obvezu prema mladim naraštajima, kako bi sustavna želja mladih postala istinska odluka za mir, suživot i prihvaćanje drugih i drukčijih, što je jedino jamstvo rada i prosperiteta.
U Zagrebu, 13. ožujka 2001.
Zlatko Frid, veteran NOR-a 1941-45. i bivši sisački gimnazijalac
Literatura:
Zbornik dokumenata o NOR-u, sv. I. i II, Beograd 1949.
Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941,
Zbornik, Sisak 1974. Josip Broz Tito, govori i članci, Zagreb 1959.
Josip Broz Tito, sabrana djela (1-6), Beograd 1978/79.
Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, 1981.
Ivan Šibl: Zagreb 1941, Zagreb 1976.
Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb 1997.
Dva stoljeća povijestiikulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb 1998.
Ivan Jelić, Tragedija u Kerestincu, Ljubljana 1986.
Zvonimir Komarica, Kerestinečka tragedi/a, Zagreb 1986.
Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB 1941-1945, Zagreb 1982.
D. Kašić, Srpska crkva u tzv. NDH, Beograd 1971.
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb MCMLVIII, sv. 3.
Petar Strčić, Hrvatski partizani ohrabrili cijelu porobljenu Europu, "Novi list" 24.2.2001.
1 Zbornik Sisak i Banija, 1941., str. 792
2 Isto, str. 608 i Žene Hrvatske u NOB, str. 353.
3 M. Švob, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb 1997. str. 83 i 115.
4 Zbornik Siska i Banije 1941., str. 392.
5 Isto, str. 803.
6 Isto, str. 393.
7 M. Švob, Židovi u Hrvatskoj, str. 99.
8 Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB, Zagreb 1982.
9 Zbornik Sisak i Banija 1941., str. 620.
10 Kavčić: Glasnik svećeničkog društva, Ljubljana 1981.
11 D. Kašić, Srpska crkva u tzv. NDH, Beograd 1971, str. 183.
12 Dokumentacija u Institutu historijskog radničkog pokreta u Zagrebu.
13 Arhiv Hrvatske u Zagrebu, Fond S. Rittig.
14 Ć. Petešić: Katolićko svećenstvo u NOB 1941-45., str. 173-186.
15 Isto, str. 86.
16 Foto-arhiv Muzej revolucije Hrvatske u Zagrebu.
17 Historijski arhiv u Pazinu.
18 Časopis "Nove zore", Ljubljana 1959.
19 Ćiril Petešić: Katoličko svećenstvo u NOB 1941-1945, Zagreb 1982.
20 Zvonko Komarica, Kerestinečka tragedija, Zagreb; Ivan Jelić, Tragedija u Kerestincu, Ljubljana 1986.
21 Fotokopija publiciranog proglasa 1.9.1991. u "Nedjeljnom vjesniku".
SUMMARY
The author's aim was to testify concerning events in Sisak in 1941. where the first detachment of the partisans was formed on June 22, 1941. lt was the first organized group of anti-fascist fighters in Europe. The article brings also details about crimes, committed by the ustasha in Sisak and its district as well as in the Banija Region.
The first arrests of Serbs, Jews and Croatian communists took place as early as April 1941. A concentration camp forSerbs in Caprag (a suburb of Sisak) was formed in June, as well as a special camp for children. No wonder that among the first partisans there apart from Croats, there were Serbs, Czechs, Slovaks, Italians, Jews, Ukrainians and Romas. It defined generally the partisan character and the fight for national liberation and the National liberation Committees from which the AVNOJ (Antifascist Council of the National Liberation of Yugoslavia) and the ZAVNOH (Territorial Antifascist Board for the National Liberation of Croatia) were formed. The frontiers between the republics established during World War Two, were recognized by the Badinter Commission as State frontiers.