Ana Stjelja
ŠEJH-MUSTAFINO TURBE
TRAGOM ORIJENTALNOG BEOGRADA
Dah prošlosti i damar prohujalih vremena i danas, gotovo mistično, struje Beogradom – modernom metropolom koja je oduvek predstavljala most između Istoka i Zapada. Mnogo je toga što u svojim nedrima krije ovaj zagonetni, ćudljivi grad. Otkrivanje njego-vog kulturno-istorijskog blaga u savremeno doba, samo potvrđuje da sva saznanja nisu konačna, da grad na ušću dveju reka, još ima dosta toga da ponudi.
Šejh-Mustafino turbe
Shodno svom geografskom položaju i istorijskim događajima koji su se zbili na njegovom tlu, i čiji je svedok bio, u njemu umnogome dominira orijentalno nasleđe, pre svega vidljivo u arhitekturi grada. Orijentalno kulturno nasleđe Beograda, posebno dominira u centralnoj gradskoj četvrti, koja zahva-ljujući tom nasleđu, predstavlja kulturno-istorijski i turistički biser grada.
Tragom orijentalnog Beograda, i njegove burne prošlosti, možemo naići na ostatke iz osmanlijskog doba. Simboli tog doba su pre svega zdanja poput Bajrakli džamije (sagrađene oko 1575. godine), Kalemegdanske tvrđave (koju su kroz vekove oblikovali razni narodi, da bi je ponajviše oblikovale Osmanlije) turska kaldrma (kao što je ona u čuvenoj Skadarlijskoj četvrti), česme (kao što je Čukur česma podignuta 1931. godine), turbeta (kao što je Damad Ali-pašino turbe podignuto 1784. godine), konaci (kao što je Konak knjeginje Ljubice) i kuće građene u turskom stilu (kao što je kuća trgovca Božića u Jevremovoj ulici na Dorćolu, podignuta sredinom 18. veka). Ovo su samo neka obeležja orijentalne kulture i arhitekture koju je pre svega oblikovao turski uticaj. Jedno od zdanja koje evocira orijentalnu prošlost Beograda, samuje usred gradskog jezgra, u jednom od najlepših i najstarijih delova Beograda. Pored njega se svakodnevno prolazi, a da se pritom o njemu malo toga zna. Oko njega pulsira grad u svom sjaju, sa svojim užurbanim prolaznicima i gradskom vrevom, no ono ipak ostaje usamljeno i gotovo zaboravljeno. To je Šejh-Mustafino turbe, spomenik kulture koji upotpunjuje ambijent oko Dositejevog liceja, pro-storno-kulturne celine od izuzetnog značaja. Šejh-Mustafino turbe, koje se nalazi na vrhu ulice Filipa Višnjića, kraj Studentskog parka i Prirodno-mate-matičkog fakulteta, odoleva vekovima, prkoseći nemilosrdnom zubu vremena. Turbe je zapravo turska reč koja označava mauzolej u kojem su sahranjivane značajne i imućnije ličnosti. Turbe je obično četvoro-ugaonog (može biti i šestougaonog i osmougaonog) oblika, po uzoru na oblik šatora iz predislamskog doba. Može biti otvorenog i zatvorenog tipa, sa kupolom ili četvorostranim krovom, lukovima ili prozorima.
Šejh-Mustafino turbe, zidana grobnica s kraja 18. veka, posvećeno je Mustafi Bagdađaninu, starešini Hadži-šejh Muhamedove tekije koja se nekada nala-zila na tom mestu. O ovoj tekiji se dosta toga zna i dosta toga je sačuvano. Postoji sačuvana njena fotografija te se zna kako je izgledala a na osnovu ucrtanog plana jednog austrijskog oficira, tačno se zna i gde se nalazila. Tekija je islamska sakralna građe-vina i mesto gde su se okupljali islamski mistici-sufije, odnosno derviši. Služila je i kao mesto gde su se vršili verski obredi. Obično su se uz tekiju podizala turbeta u kojima su sahranjivane ugledne ličnosti. Da je u prošlosti Beograda postojala živa sufijska aktiv-nost, svedoči i podatak koji je u svom Putopisu naveo čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, a koji govori o tome da je u Beogradu sredinom 16. veka, bilo ukup-no 17 tekija. Štaviše, u periodu između 1521. i 1867. godine, derviši su u Beogradu živeli, okupljali se u tekijama i redovno izvodili jedan od najvažnijih sufijskih obreda koji se naziva zikr (u osnovi pred-stavlja invokaciju božjeg imena). Derviši su u Beo-gradu imali i svoju ulicu – Derviška ulica (Derwisch Gassen) koja se nalazila na Dorćolu i u kojoj se, po pisanju Evlije Čelebije, nalazilo jedno od najstarijih beogradskih sufijskih zdanj a- tekija Mehmed-paše Jahjalija. Od svih tih zdanja i tragova mističke aktiv-nosti na tlu Beograda, ostalo je Šejh-Mustafino turbe kao podsećanje na davno prošla vremena. U natpisu Šejh-Mustafinog turbeta koji je 1783. godine podigao defterdar Husni Jusuf, piše da je Šejh-Mustafa bio sadija, odnosno pripadnik sadijskog tarikata ili derviš-kog reda. Na osnovu toga se može pretpostaviti i da je tekija koja se nekad nalazila u blizini turbeta okupljala pripadnike ovog tarikata koji se smatra pretežno voj-ničkim tarikatom, poput čuvenih bektašija i rifaija.
Šejh-Mustafino turbe je, uprkos nemaru i zaboravu koje je trajalo godinama, zablistalo u punom sjaju. Zahvaljujući sredstvima koje je obezbedila Turska agencija za saradnju i koordinaciju u Beogradu (TIKA), u ime Vlade Republike Turske, završena je restauracija ovog zdanja. Izradu projekta sanacije finansiralo je Ministarstvo kulture, a uradio ga je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture. Planirano je da se osim samog turbeta, uredi i prostor oko njega, kako bi bio dostupan javnosti. Ovo zdanje će ostati zatvorenog tipa, unutrašnjost skromna i svedena, ali će se ipak, znatiželjnim prolaznicima i turistima pružiti mogućnost da kroz prozore „zavire” u unutrašnjost turbeta koje je jedno od retkih građevina ove vrste u Beogradu.
Obnovom Šejh-Mustafinog turbeta, oživelo je još jedno od zdanja iz orijentalne prošlosti Beograda, a sâm grad je na mapi svojih značajnih kulturno-istorijskih spomenika dobio još jedan obnovljeni spomenik kulture kojim će se dičiti i tako potvrditi epitet „grada na razmeđi Istoka i Zapada”.