SEDAM TONA KOSE (POVODOM DANA HOLOKAUSTA, AUSCHWITZ, 65 GODINA POSLIJE
Kada netko od čitatelja pročita ovaj naslov odustat će od čitanja ovog teksta koji je posvećen Danu holokausta, danu kada se međunarodna zajednica prisjeća oslobođenja Auschwitza, prije 65 godina. Volio bih da ne odustanete od čitanja, posebno bi me radovalo ako bi ga pročitali mladi. Znam da ima puno «lakših» tema, video igrica i zapisa, glazbenih spotova, viceva, ljubavnih i drugih filmova .. I to je život i treba uživati u njemu, ali i pijetet je dio života, znači sjećanje na one koji su napustili ovaj svijet, a taj pijetet treba biti tim veći ukoliko je nebrojenima nasilno oduzet život.
Ratovi - najveća ljudska nesreća
Držim da su ratovi najveća ljudska nesreća, da posljedice ratova nosimo na svojim plećima do kraja života, da ratovi ne samo što imaju svoje žrtve, oni obilježavaju dugu poslijeratnu epohu, možda i cijelo vrijeme do slijedećeg rata. Ratovi, ako države vode mudri i odgovorni ljudi, moguće je izbjeći. Jer, na kraju svakog rata potpiše se neki sporazum. Pitam se, zašto se on ne bi potpisao prije izbijanja rata? Priznajem, ako se već i dogodi, ISKLJUČIVO obrambeni rat, ali znam da generali i političari koji ga vode tvrde da je svaki rat obrambeni…Stoga se nije lako snaći u tim raspravama i sklon sam podjeli ratova na SULUDE i NAMETNUTE! Nije lako suditi o uzrocima rata – oni ostaju često nejasni ili prijeporni, dok su posljedice koje nose žrtve-pojedinci i obitelji, tragične.
Prije 65 godina u rano popodne 27.1.1945. divizija 322, 60 armije Sovjetskog Saveza oslobodila je kompleks logora pod nazivom Auschwitz - Birkenau. Nekoliko dana kasnije svjetska javnost informirana je o zločinima za koje se samo nagađalo kakvi su.
Kada su ruski, ukrajinski i drugi vojnici ušli u logor našli su oko milijun logoraških odijela, oko 45 000 pari obuće, hrpe naočala, sedam tona ljudske kose…
Auschwitz je najveći logor uništenja nacističke Njemačke, logor kao simbol zla i simbol uništenja Židova u Drugom svjetskom ratu. Ono što je preostalo od logora danas je spomen područje zaštićeno od UNESCO-a, mjesto na koje hodočaste Židovi iz Izraela i cijelog svijeta, svi oni koji se mogu suočiti sa tragovima zla – pogledati dokumentarne filmove, a da im se ne povraća, hrpe kose, naočala, odjeće…Auschwitz je njemački naziv za logor, a inače bio je smješten u Južnoj Poljskoj pokraj gradića Oswiencima. Na ulazu, kao i na početku i danas stoji u željeznim vratima ispisana poruka «Arbeit macht frei»(Rad oslobađa), željezni znak o kojem se pisalo i proteklih mjeseci jer je na neobičan način otuđen, da bi nakon energične istrage poljske policije, počinitelji bili otkriveni i očekuje se sudska presuda počiniteljima ovog zlodjela.
Jedan nevino ubijeni, nekoliko nevinih života za većinu ljudi je tragedija. Zato rasprave o broju žrtava i manipulacije s brojevima žrtava Jasenovca, Auschwitza, Dachaua, Buchenwalda… držim nečim nečasnim, sramotnim. Prepustio bih to stručnim, ozbiljnim znanstvenicima, povjesničarima, a ne političarima ili svakom čovjeku koji misli da to zna i uzima si pravo da se o tome izjašnjava po načelu «rekla-kazala». I samo orijentacije radi: u kompleksu Auschwitz-Birkenau ubijeno je kažu židovski izvori, oko 2 milijuna zatočenika dok Wikipedia na njemačkom jeziku navodi podatak od 1.100 000 umorenih, od čega je MILIJUN bilo Židova. I najmanja brojka ne znače nekima mnogo no, koliki je to broj žrtava može se najbolje predočiti nestankom grada veličine Zagreba. Samo u jednom konc- logoru Trećeg Reicha umoreno je cjelokupno stanovništvo današnjeg glavnog grada Hrvatske.
Pitanja nakon Auschwitza
Mnogo je pitanja nakon Auscwitza postavljano i postavlja se sve do danas –od broja žrtava do toga da li je svijet o svemu dovoljno znao pa šutio, zašto toliko ravnodušnosti ljudi prilikom deportiranja Židova i drugih u logore, do toga da li je nakon Auschwitza moguće vjerovati u B-a i da li je moguće, poslije Auschwitza pisati poeziju. Kada su saveznici ušli u logore bili su, i pored nekih informacija koje su imali, šokirani. Nisu vjerovali svojim očima: postrojenja sagrađena za uništavanje ljudi i pećima za spaljivanje (krematorijima) kao i zatočenici koje je glad pretvorila u kosture. U svijest svjetske javnosti postupno je prodirala istina o stravičnim događajima u logorima da bi se ubrzo pojavili i oni koji su plinske komore, krematorije i sl. nazivali izmišljotinama, često «židovskim izmišljotinama».
Pišem ove retke depresivan, prisjećam se kako je Papa Benedikt XVI rehabilitirao i jednog svećenika koji je negirao strahote holokausta, prisjećam se kako je upravo prije godinu dana obavljena evakuacija publike iz prostora Bet Israela na vijest o podmetnutoj bombi, povremeno pogledavam upise ispod tekstova o holokaustu na brojnim portalima koji predstavljaju izljeve mržnje prema Židovima kojih u Hrvatskoj zamalo da i nema. Ima gradova, poput Krapine, Križevaca, Petrinje, Pule, Siska, Varaždina,Vinkovaca, Vukovara, Zadra, u kojima nema ni nekoliko židovskih obitelji, a kamoli židovska općina koja bi 27. siječnja položila vijence na spomen obilježja ili židovska groblja…Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine godine l94l. živjelo je 39.500 židovskih duša a tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno, poginulo ili umrlo od bolesti, iscrpljenosti oko 30 000….
Kako bi to lijepo bilo (snatrim idealistički!!!) da se za Dan sjećanja na holokaust održi jedna veća, priredba, u prikladnom prostoru, recimo dvorani Lisinski, Zagreb, da su na njoj predstavnici obje židovske zajednice Hrvatske koje je razdvojila uglavnom politika. Vjerujem da bi odaziv povijesno osviještenih hrvatskih građana bio toliki da bi se napunila dvorana i da bi baš takvi hrvatski građani pokazali neupućenima i zlonamjernima da ne dolazi njihovo vrijeme, kao što neki, još uvijek nesvjesni tragedije holokausta, misle, pišu ili skriveni u anonimnosti Neta, komentiraju. Primjerice, kada sam skoro pokušao ispod dnevnika o dvostrukom pravu glasa manjina na portalu www.pollitika.com, ukazati na otvorena pitanja odnosa aktualne hrvatske vlasti i Židova Hrvatske izvjesni «grdilin» pokazao je potpuno nerazumijevanje za ta otvorena pitanja. Ili drugi primjer: ispod članka u Jutarnjem listu o Miep Gies, koja se brinula o obitelji Anne Frank, osvanulo je nekoliko morbidnih, antisemitskih upisa.
Neka vrsta utjehe je da je novoizabrani predsjednik Hrvatske dr. Ivo Josipović oglasio se priopćenjem iskazujući jasno antifašističko opredjeljenje i razumijevajući-suosjećajući sa židovskim narodom.
Osobna napomena:
Na desnoj ruci, na podlaktici pokojni otac imao je tetoviran logoraški broj 121 729. Dobio ga je na ulasku u logor Auschwitz (Birkenau) kamo je deportirana zajedno s obitelji. Mjesecima pa i godinama nadao se nekada broj 121 729.nakon Oslobođenja, da je netko od najbližih ipak preživio i da će se pojaviti..Nitko od najbližih iz uže obitelji nije se pojavio. Nekoliko poštenih mještana vratilo je čovjeku koji je logoraški broj pokušao zaboraviti, ali nije mogao, desetak stvari iz kuće (stolnjake, radni stol, pano-vješalicu, pisaći stroj, harmoniku…)
Harmonika je i sada uz mene, i kada bi i htio svirati na njoj, ne bih mogao.
Zbog Auschwitza i svih logora u kojima je homo sapins pokazao svoje neljudsko lice negirajući drugom čovjeku sva prava, pa i temeljno pravo - na život.
( iza ponoći,28.1.2010.)
