Secanje Dragan Klaic 1950 2011

Sećanje: Dragan Klaić (1950–2011)

Dragan Klaić je rođen 1950. u Sarajevu u jevrejskoj porodici diplomiranog ekonomiste i farmaceutkinje. Iz nekih razloga nije niti krio, niti isticao svoje jevrejske korene, koji su svakako, između ostalog, njegovo bogatstvo.
Nas dvojica smo 80-ih godina prošlog veka bili pozorišni kritičari na ovim stranicama. Ko će o čemu pisati, lako je bilo dogovarati se sa čovekom sa dubokim poštovanjem za drugog i instinktivnim refleksom za demokratiju.
Dragan Klaić je imao sve najbolje osobine pravog Evropejca. Čega god se poduhvatio, ostvario je maksimalnim zalaganjem svojih sposobnosti – bistrine, kritičnosti, samokritičnosti i dara.
Kao teatrolog enciklopedijski je raspolagao maksimumom znanja, kao pisac pisao je moderno i znalački, a kao pedagog kao da je na katedrama širom sveta, od Lajdena do Istanbula, slutio Bolonju, i to ono najbolje u neformalnim odnosima onoga od koga se uči i onoga koji uči.
Više je nego prirodno da ga je takvog prihvatila Evropa već dve decenije, a pre svega svojim posebnim odnosom prema strancima uzorna Holandija. On je Amsterdamu uzvratio poverenje koje mu je ukazala kad ga je između desetina lokalnih kandidata bila izabrala za direktora Pozorišnog instituta, koju je, zamislite, taj Balkanac bez ozloglašenih, a nažalost često tačnih mana, sredio tako da je bila i ostala uzor prave Aleksandrijske biblioteke u oblasti teatra. Kad sam se poslužio tom ustanovom, ostao sam zadivljen šta je ona postala zahvaljujući našem Draganu.
Teško je reći da je Dragan Klaić, onakav u uzornim blejzerima i besprekornim košuljama, kakve obično nose zapadnoevropski intelektualci, bio na njihov način uzdržan ili hladan. Ali nije bio ni kao neki od nas koji lako padaju u prijateljske zagrljaje, tapšu te po ramenu i psovkama te hvale. Ali na delu Klaja je bio veoma human. Nudio je pomoć odbeglima u Amsterdam, kad nas je zahvatio užas ratova devedesetih, koji još ni imena nemaju, od kojih je otišao na samom početku. Da pomogne nudio je pomoć svake vrste čak i prijateljima sa kojima se ideološki i politički nije slagao. Tih dana i godina njegov stan bio je oličenje gostoljublja, uz njegovu suprugu Juliku Balu, kliničkog psihologa, koja je još mogla da pomogne zemljaku zbog izbegličkih kriza, što je i danas njena specijalnost, i kraj ćerke Nore (kakav omaž Ibzenu!), koja je za tadašnjih detinjih dana već govorila pet jezika, kao da su joj svi maternji.
Posebno je impresivna njegova višegodišnja borba protiv bolesti. Nju je vodio, osim zbog sebe, i zbog svojih najbližih, među kojima je i njegova majka Ani, danas u ranim 90-im godinama, farmakolog u oblasti medicinske biohemije, koja je provela život među lekarima, ali nije mogla ni savetom ni iskustvom da spreči neminovni kraj. Kakav je bio sistematičan, Dragan je u testamentu napisao koje dve mamine prijateljice moli da joj saopšte vest da njega više nema. Tako je i bilo.
Na vest o smrti svetski, a pre svega holandski listovi, već su objavili nekrologe. Uveren sam da su mnogi istakli njegov vredni rad u osnivanju raznih evropskih institucija za proučavanje kulturne prakse naučnim metodama. Već naslovi knjiga na te teme govore koliko su vredne: „Terorizam i moderna drama”, „Zaplet budućnosti: Utopija i distopija u modernoj drami” i „Menjanje brzine”. A činjenica da su izdavane u Holandiji, Velikoj Britaniji, SAD i Norveškoj svedoči koliko su važne. Za nas je posebno zanimljiva njegova ispovedna knjiga „Vežbanje egzila” izdata 2006. u Zagrebu, kao veliki dokaz da je Dragan Klaić bio koliko čovek uma toliko i srca.
Jovan Ćirilov
objavljeno: 30.08.2011.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License