Secanja Na Zarobljenicki Logor

Rafailo Blam

Beograd

Kao rezervmi oficir inženjerske struke zarobljen sam u Kosovskoj Mitrovici aprila 1941. godine i odveden u logor Libek, ma granici Nemačke i Danske. Posle nekoliko dana u logoru mi je prišao jedan nemački vojnik i pozvao me da pođem sa njim. Otišli smo u ugao barake i on me je upitao za ime. Osećao sam užasan strah, jer sam znao šta se sa Jevrejima radi. Međutim, on me je upitao da li sam u aprilu 1939. godine snimio u Berlinu gramofonsku ploču sa pevačicom Jelenom Vujanović (sada udatom za advokata Relju Popovića). Laknulo mi je. On je zatim rekao da je on taj muzičar kojii me je snimao. Prepoznao me je. Upitao je šta mi treba. Rekao sam prvo hrana, pošto nam već mesec dana ništa nisu davali da jedemo. Međutim, on odvrati da je to rabranjeno, ali da skupim od drugova tzv. RENTEN MARKE (Zarobljeničke marke) i on će mi kupiti muzičke instrumente. Učinili smo to i on mi je kroz dva dana doneo veliku harmoniku i još bolju gitaru od tadašnjeg poznatog gitariste Nemačke Ota Tritmana (Otto Tritmann). Na tim instrumentima sam svirao sve vreme u logoru.

Muzička delatnost u logoru započela je kada sam, zajedno sa Borom Amićem, maiim činovnikom firme »MARIČIČ i JANKOVIĆ« u Beogradu, koji je bio izvanredno lep tenor, priređivao svake večeri koncerte za drugove zarobljenike. Niko nije znao da taj čovek ima tako divan glas (umro je posle rata kao prvak Beogradske opere). Ja sam ga učio preko dana dosta operskih i ostalih melodija koje je on zatim javno pevao. Iz ovog logora sam premešten 1942. godine u Hoenfels, gde smo na-pravil'i prve male ansamble: violina, harmonika, gitara, bas, jer smo instrumente već počeli da dobijamo od Međunarodne organizacije IMKA. Odatle smo premešteni u Nirnberg, u veliki logor sa oko sedam hiijada zarobijenika. I pored velike gladi koja je vladala u logoru, imali smo snage da se kulturno razvijamo. Na čelu rukovodstva su bili naši drugovi — komunisti i demokratski vaspitani Ijudi. Dat je izričit pravac opredeljenja - sve što se izvodi i prezentira Ijudima - treba da bude na liniijii narodnooslobodilačke borbe u našoj zemlji. Na žalost, veliki bas-bariton Beogradske opere Milorad Jovanović, jedan od najvećih umetnika koki je ikad bio u Beogradskoj operi - sve do tog momenta našeg opredeljenja aktivno je sudelovao na našim koncertima pevajući operske arije koje sam ja po sećanju i zahvaijujući svom znanju i muzikalnosti, instrumentirao za orkestar. Tada se međutim, sa jednom malom grupom odvojio i opredelio »za kraija i otadžbinu«. Instrumentirao sam tada fragmente iz opere Toska, fragmente i scene iz opere »Seviljski berberin«, gde je naslovnu baritonsku partiju Seviljskog berberina pevao amater pevač Mojsilo Mojsilović, inače poznati beogradski trgovac. Za takve muzičke prikaze angažovali smo mnoge naše drugove koji su pevali i ženske uloge (kao na primer skoro čitav čin iz opere »Karmen«, gde je poručnik Dori Danon — brat od strica Oskara Danona - u suknjici pevao ulogu Karmen).

Tu u Nirnbergu osnovali smo i kurs muzike pod rukovodstvom profesora Predraga Miloševića. Tu nas je bilo od muzičkih amatera do profesionalnih muzičara i pedagoga (Butakov, Blam, vojni kapelnici sa Praškog konzervatorijuma itd.). Za taj kurs ima velike zasluge Predrag Milošević, koji obiluje muzič-kim i pedagoškim znanjem. Obrazovali smo simfonijski orke-star u kompletnom sastavu, svirajući Mozartovu g-moll simfo-niju, svitu Per Gint Edvarda Griga i mnoge druge stvari, jer smo u Nimbergu dobijali note i instrumente, čak i jedan koncertni klavir na kome je majstor Butakov priređivao virtuozne koncerte. Negovali smo sve žanrove počev od narodne muzike, gde sam ja svirao harmoniku i violinu, pa do najozbiljnijih simfonija.

Sećam se jednog naprednog čoveka, advokata Nikole Najma-na. Bio je vrlo inteligentan čovek, tih, miran i logičan u rezonovanju. Još prvih dana kad smo čuli za narodnooslobodilački pokret on je svom svojom iskrenošću pristupio toj ideji i objašnjavao da će to biti put kojim svi treba da idemo.

Na žalost, od katastrofalno loše hrane tih meseci u Nirnbergu kao i u Osnabriku, razboleo se od uremije. Ležao je teško bo-lestan u baraci i oslepeo. Svi smo znali da mu je kraj blizu. Pozvao me je da dođem sa violinom i pre nego što je umro, tražio je da mu sviram »Malu noćnu muziku« (Eine kleine Nacht musik«) od Mocarta. Ja sam mu to sa velikom tugom svirao, a on je slušao i umirao.

Krajem 1942. premešteni smo u logor Osnabrik, gde je već bila jedna grupa naših zarobljenika-oficira. Kasnije su nas Jevreje i komuniste odvojili u specijalan logor (žica u žicama). Sarađivali smo svi zajedno i vodili bogat kulturni život, uz sudelovanje poznatih kulturnih radnika: Stanislava Vinavera, Ota Bihaljija, Milana Bogdanovića i mnogih drugih. Sve priredbe su nosile pečat ozbiljnosti ili humora koji je išao u prilog borbi naših naroda. Stvorene su i mnoge nove kompozicije. Prva kompozicija je ibila »Schicken sie mir ein Paket« (Pošaljite mi paket) koju sam komponovao još 1941. godine u logoru na tekst Petra Mačkića, učitelja iz Bitolja. U toku zarobljeničkog života bilo je kompozitora, kao što je na primer dr Švarc iz Zagreba, koji je komponovao jednu simfoniju, izvanredno duboku i osećajnu. Kad su nas odvojili, Jevreje i komuniste od 92 ostalih zarobljenika u Osnabriku, nismo prekinuli muzički rad. Na primer, ja sam stvorio kamerni orkestar sa osam prvih i šest drugih violina, tri čela, dva kontrabasa i po neki duvač i izvodio dela Vivaldija. Svirajući prvu vioiinu, ujedno sam i dirigovao orkestrom koji je bio sastavljen od zarobljenika oficira, muzičara, intelektualaca, lekara, advokata, mnogo inženjera i nekoliko vojnih kapelnika, koji su bili visoko obrazovani, kao na primer, major Fraintišek Kment (radio kao pedagog i aranžer), Lav Nikolajevič, Stanislav Pišlar, Zajc i mnogi drugi odlični instrumentalisti, pedagozi i muzičari.

Danas je nezamislivo kako smo u onoj gladi, nemaštini i hladnoći vodili bogat umetnički život, sve pod rukovodstvom našeg kulturnog odbora koji je bio nosilac svih ideja. Sa umetničkim programom smo proslavljali Oktobarsku revoluciju, 1. maj i sve ono što je doprinosilo razvijanju svesti Ijudi da ne bi neko pogrešio i rešio da se vrati u Nedićevu Srbiju. Ponavljam, osim Srba i Jevreja, u logoru su bili i svi Slovenci oficiri, koji su odbili da se vrate kući.

Ja sam dirigovao i velikim horom, sastavijertim od mnogih bivših pevača, pa smo izvodili i moju poznatu logorsku borbenu pesmu »Sloboda« na tekst majora Milenka Filipovića, a inže-njer Musulin je dao tekst za poznatu logorsku pesmu »Crveni cvet« koju sam na francuske motive komponovao u logoru. Nedavno preminuli tenor Beogradske opere Nikola Jančić bio je sa nama u logoru u Osnabriku i drugim logorima. Pevao je naslovne partije u mnogim operskim fragmentima koje sam ja pnipremao i dirigovao orkestrom. Pre toga logora, Nikola Jan-čić nigde nije pevao, ali je Beogradska opera posle rata u njemu dobila mladog pevača, koji je u mnoštvu opera pevao naslovne uioge, a takav je postao zahvaljujući radu i angažo-vanju u logoru.

Videći da Nemačka propada, odveli su nas, u lisicama, stoč-nim vagonima u Strasbur, u podzemne logore iz doba Napo-leona, prepune pacova. Međutim, naš optimizam nije prestao i muzi'ka je hrabrila sve zarobljenike. Zatim smo transportovani u jedan težak logor u Barkenbrige. Sećam se, bilo je 24°C ispod nule, a mi bez ikakve hrane. Član našeg orkestra advokat Đoka Draškić iz Užica koji je svirao u orkestru kontrabas, umro je tih ledenih dana. Cele noći nisam spavao i napisao sam, odnosno aranžirao za mali orkestar (violina, trombon, harmonika, klarinet, trubu i doboš) posmrtni Betovenov marš. Sa tugom smo iz barake na jednu poljanu ispratili tog divnog čoveka, pevača, glumca, recitatora i muzičara, a prsti su nam se, dok smo svirali, ledili. Na moju ogromnu žalost, moja velika kompozicija »27. mart«, o kojoj piše u knjizi »Osnabrički zvuci i odjeci«, komponovana za veliki simfonijski orkestar, izvođena bezbroj puta u logogu, kao i mnoge druge koje sam stvorio 93 za vreme logorskog života, nestala je za vreme dugog marša od Pofjske do Holandije, koji je trajao 34 dana, a mi polumrtvi od gladi, hodali smo po zimi ne spavajući nijedne noći, pobacali smo sve što smo nosili, osim odela. Moju harmoniku smo vozili na sankama na brzinu improvizovanim a ostavili smo je zatim u snegu kao i sve ostale instrumente. Moju izvanrednu gitaru uzeo je moj drug Užičanin Dobrinko Đurović i razbio pred Nemcima da im ne bi pala u ruke, a to je moglo da ga košta života.

Logor »D« u Osnabriku 1943. godine. Sleva nadesno: Mile Vitorović, Sergije P&trović, Rafailo Blam

Muzika, pevanje, sviranje i živa reč bili su za nas ono što je gladnome hleb. Sećam se da sam imao samo 48 kilograma i da sam došao u ambuiantu (tzv. ambulantu). Moj drug dr Singer mi je rekao da se ne šalim da sviram harmoniku koja je biia teška 25 kilograma. Ali, čiim sam se oporavio, nastavio sam da sviram.

Bilo je divnih drugova intelektualaca, kao na primer Sergije Petrović, pravnik, odličan čelista i basista, dr Slobodan To-dorović, lekar, kontrabasista, Leonid Jovanović, aktivni oficir, svestrani muzičar, Mile Vitorović, organizator i pevač i niz drugih koji su za sve vreme dokazali da čovek može za ideju i gladan i promrzao da svira i peva. Svi smo baš u tom »D-logoru«, od najmanjih muzičkih sastava do simfomijskog orkestra, prkosili Nemcima koji su se čudlli odakle nam snage da izvodiimo svu tu muziku. Danas, posle toliko decenija, nema tog zarobijenika koji neće potvrditi da je muzika koju smo svirali i pevali u logoru, bila ona u znaku humora (u stvari ismejavanje Nemaca), ili da je to biJa Betovenova simfonija, učinila život lakšim i podnošljivijim.

U kamernom ikvartetu ja sam svirao violinu i pukovnik Mozetić, profesor univerziteta, doktor Ljubiša Glišić čelo (violončelo), pu-kovnik Elezović, takođe čelo, a i drugi. Ovaj sastav pružio je nezaboravne trenutke drugovima logorašima. Često sam kon-certirao i na gitari, uz koju je pevao Bata Isak Amar, a zatim i na harmonici. Stalno sam dirigovao horom, orkestrom i specijalno organizovanim horom od vojnika (naših) pridodatih za rad u logoru, pošto smo mi oficiri odbijali da radimo bilo šta u logoru (prema međunarodnoj konvenciji). Činjenica je da su se mnogi, vrativši se u zemiju, opredelili da budu profesionalni muzičari iako su u građanstvu bili druge struke.

Interesantno je da smo u doba najveće gladi i najvećeg neraspoloženja osnovali humorističnu grupu »Vegetarijanci« koja je tekstom, muzikom i giumom zabavljala svoje drugove. Tokom zarobljeništva pevali smo, i to organizovano, u horu i svirali partizanske i najnovije borbene pesme iz Sovjetskog Sa-veza. Partizanske pesme smo naučili od nekoliko partizana ko-ji su došli u naš logor. Ja sam slušajući ih beležio melodiju i posle harmonizdrao i orkestrirao. Sovjetske borbene pesme smo beležili Lola Jovanović i ja od sovjetskih zarobljenika i devojaka iz Sovjetskog Saveza koje su radile pored naših žica u Osnabriku, ili od vojnika koji su bili pridodati nama kao posilni. Skoro da nema nijedne sovjetske borbene pesme kao i pesme naših partizana koju mi nismo pevali. Nema sumnje da je tu veliiku ulogu odigrao amater muzičar Lola Jovanović, kojii je znao ruski jezik, a bio je vrlo talentovan muzičar i za sve vreme zarobljeništva aktivan muziaki saradnik.

Brojne su simfonije Mocarta ili Betovena, pa i Čajkovskog i drugih ikoje je naš veliki simfo'nijski orkestar kojim sam ja diri-govao izvodio. U jednoj smo baraci napravili čitavo pozorište sa scenom koju su naši vredni drugovi udešavali tako da je čovek imao utisak da je u pravom pozorištu. Spomenuo bih ovom prilikom imena nekolicine drugova koji su svirali u simfonijskom orkestru: prva violina inženjer Dajč, dr Stevan Mandl, Herman Kon, Oskar Šer, Radoš Nikolić, pravnik, violončelo: Sergije Petrović, Dragan Jovanović, Karel Bača, Stanislav Piš-lar, kontrabas: dr Slobodan Todorović, Lola Jovanović, fiauta: advokat Bogić, Vilček, trubu i saksofon: Paja Engl, pukovnik Mozetić, pukovnik Elezović, flautu Tomaž Zajc, klavir solista (koncertni) Aleksej Butakov, klavir i harmoniku u orkestru dr Minja-Nikola Baiog, saksofon Todorović, violinu Đorđe Karapandžić, Harisijadis, harmoniku Petar Tošić, violina inženjer Vlajko Kostić, klavir Vojko Kiš i Voja Mihajlović i mnogi drugi.

Ponavljam, sve manifestacije pratili smo bogatim programom uz učešće simfonijskog i narodnog arkestra. Jedan od prvih organizatora umetničkog života u logoru Nirnberg bio je aktivni kapetan Gerasimović zvanii »Gera«.

iz knjige: Muzika iza bodljikavih žica

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License