Sazetak Knjige Sabirni Logor Dakovo

SAŽETAK
Ustaška strahovlada zacrtanoj politici terora prema jevrejskom stanovništvu dala je obilježje dinamično i drastično provođenih segregacionih i diskriminatorskih mjera što je, u duhu vjerno reproducirane nacističke ideje biološke eliminacije etnički, nacionalno, konfesionalno i rasno proskribiranog stanovništva, bio put ka njenoj praktičnoj realizaciji. U sukcesivnom slijedu kontinuirano i sistematski provođenih mjera antisemitske pohtike u eilju konfesionalnonacionalnog i pohtičkog rješenja »židovskog pitanja«, deportacija interniranih osoba u sabirne i radne logore bila je posljednja etapa ka njegovom definitivnom reguhranju. Politika rasnog genocida koju je aktivno provodila ustaška NDH kompihrajući nacističke metode antisemitskih pogroma, u Sarajevu je reahzirana mosovnom deportacijom Židova u sabirne i radne logore. U okviru karakterističnih aktivnosti koje su prethodile planiranoj namjeri ustaša da kolektivnom deportacijom interniraca u Đakovo realiziraju ideju o formiranju istoimenog Sabirnog logora za židovske žene i djecu istovremeno je egzistirala i misao koja je predispoziciono, prije no što je logor i osnovan, bila prožeta mišlju njegovog ukinuća neposredno po fizičkoj likvidaciji zatočenika. U nizu integralnih značajki koje su esencijalno odlučivale da se konstituira Sabirni logor u Đakovu inicijativa kojom je provedena u praksu Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljskih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore od 26. 11. 1941. godine154 bila je objedinjavajuća komponenta koja je legalno odlučivala da on i nastane. U trenutku kada je zakon legalizirao eskalaciju nacionalizma, kulminaciju vjerske netrpeljivosti i rasnu segregaciju, manifestiranu putem terora, represahja svake vrste i genocida, novoformirani Sabirni logor je trebao da bude praktični poligon tih manifestacija i stvarna inkarnacija ideja mjegovih duhovnih začetnika o pitanju rasnih, etničkih i konfesionalnih stvari.155
Cjelokupno vrijeme postojanja Sabirnog logora, promatrano u kontekstu općih uslova logorskog života koji su određivah vladajuće prilike u njemu kao relativno dobre ili loše, kronološki klasificiramo u dva perioda: prije i poslije preuzimanja direktne kontrole logora u ruke Ustaške obrane.
Inicijatuvu o deportaciji interniranih židovskih i manjim dijelom srpskih žena i djece u Sabirni logor Dakovo pokrenuo je ured I (Ustaško redarstvo) UNS-a (Ustaške nadzorne službe), dok je izvršne poslove njegovog konstituiranja preuzeo Ured 111 (Ustaška obrana) istoimene policijsko-obavještajne organizacije. Zupska redarstvena oblast iz Osijeka je ovlaštena da s punom odgovornošću preuzme u svoju nadležnost osnovne obaveze i zadatke iz kompetencije Ustaške obrane čime je stekla status posrednog kontrolora i zapovjednika logora. Sabirni logor je za cijelo vrijeme kratkog trajanja (od 1. 12. 1941. g. pa do 15. 6—15. 7. 1942. g.) bio pod stvarnom upravom Ustaške obrane, a kao dio integralno organiziranog kompleksa koncentracionih logora bio je podređen Zapovjedništvu sabirnih logora u Jasenovcu. Nakon pronađene odgovarajuće lokacije u novoformirani logor deportirana su dva transporta sarajevskih žena i djece s ukupno, prema konstatiranom i evidentiranom ali nepotpunom spisku, 1881 interniranom osobom. Uz odobrenje i suglasnost Zupskog redarstva osječka Židovska općina preuzela je direktnu unutrašnju kontrolu logorskog života u svoje ruke. Unutrašnju »samoupravu« Zidovska općina je zadržala do 29. 3. 1942. godine kada je Ustaška obrana uklonila židovske logorske »vlasti« i preuzela neposrednu upravu đakovačkog Sabirnog logora.
Relativna »autonomija« Sabirnog logora koja je karakterizirala vremenski period do dolaska ustaša bila je vidljiva u nizu primjera i kroz sve obhke organizacione djelatnosti koje su propisivale i uspostavile židovske »vlasti« u logoru.
Okružnicom br. 1 Uprave Sabirnog logora u Đakovu od 8. 12. 1941. g. formiran je Upravni odbor logora čiji su članovi bih »pročelnici« opskrbnog, kuhinjskog, zdravstvenog, stegovnog, (disciphnskog) i pododbora za produktivizaciju, dok je administrativno njihov rad objedinjavala kancelarija Uprave. Uprava logora je organizirala zatočenice u radne grupe specijalizirane za obavljanje određene djelatnosti a u cilju samopomoći i općeg poboljšanja nivoa materijalnih i zdravstvenih prilika u logoru, tako da su osnovne djelatnosti radnih grupa obuhvaćale poslove raznih namjena i težine. Također je osnovana liječnička ekipa čime je obezbijeđena adekvatna higijenska zaštita i preventivna zdravstvena njega zatočenicama i djeci. Zahvaljujući specifičnim uslovima logorskog života, koje je dozvoljavala relativna »autonomija« Sabirnog logora, omogućeno je, u skladu s objektivnim mogućnostima, provođenje najhumanitarnije u nizu solidarnih akcija pomoći. Izbavljanje iz logora i spašavanje žena i adopcija djece od strane židovskih obitelji karakteristika je prvog razdoblja logorske egzistencije, mada su istovjetne ali bezuspješne intervencije, uglavnom individualno inicirane, poduzimane i nakon preuzimanja direktne uprave logora u ustaške ruke.156 Sabirni logor Đakovo je za cijelo vrijeme trajanja potpomagan od strane židovskih općina uključenih u solidarnu akciju pomoći. Ali donatorski prilozi u materijalnom i novčanom obliku nisu bili inicijativno vezani samo za solidarnu angažiranost židovskih općina i njihovih članova. Odbor za logore i zatvore Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku i Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb organizirali su u proljeće 1942. godine vezu s đakovačkim Sabirnim logorom i tom su prilikom isporučili izvjesne količine potrebne pomoći u novcu, robi i prehrambenim artikhma, ali nakon ostvarenog kontakta i kratkotrajnog funkcioniranja ta veza je prekinuta.156
Sabirni logor Đakovo uživao je relativnu »autonomiju« koja je dozvoljavala potpunu ih djelomičnu prisutnost samoodlučivanja u svim važnijim obhcima logorske organizacije i uređenje životnih prihka u njemu sve do upućivanja transporta židovskih i manjim dijelom srpskih žena i djece oboljelih od zaraznih bolesti (26. 2, odnosno 6. 3. 1942. g.) kada je deportirano 833 zatočenice i 233 djece iz logora Stara Gradiška. Dopremom žena i djece iz logora Stara Gradiška u Sabirni logor Đakovo drastično su pogoršane higijenskozdravstvene prilike među njegovim zatočenicama što je bio smišljen plan da bakteriološki zaražene logorašice posluže kao sredstvo za masovna umorstva u đakovačkom sabiralištu, čime se reproducirala istovjetnost situacije i životnih prilika iz potonjeg logora. Ta činjenica direktno je utjecala na odluku da nepunih mjesec dana nakon ekspediranja gradišćanskog transporta interniraca ustaše (29. 3. 1942. g.), preuzmu neposrednu unutrašmju kontrolu logora.158 Nakon toga događaja relativno dobri logorski uvjeti kao karakteristika životnog toka kojem je dinamiku i ton davala Židovska vjeroispoviedna općina u Osijeku gube svoju specifičnost čime postaju ekspoziturni dio jasenovačke stvarnosti.
Prelaskom direktne logorske uprave u ruke Ustaške obrane ekstremno je u logoru pogoršana situacija u pogledu općih preduslova za normalno funkcioniranje života, čemu je doprineo permanentno provođen ustaški teror nad zatočenicima logora. Represalije raznih oblika i težine nad ženama i djecom neprekidno su se ispoljavale u vidu duševnog i fizičkog terora, te individualnog i kolektivnog pritiska na logoraše u cilju otvorene ili prikrivene pljačke zatočenica i financijske destabilizacije osječke Zidovske općine.
Nastojamje logorske uprave da održi egzistencijalni nivo životnih uslova u logoru, od trenutka osnivanja pa do njegove likvidacije, otežavao je neprijateljski odnos Dakovačke biskupije. Odbijajući da pruži odgovarajuću pomoć zatočenicama i djeci, a u nastojanju da doprinese definitivnoj ekminaciji logora sa crkvenog dobra, Đakovačka biskupija je permanentno intervenirala kod Ustaškog redarstva, što je posredno doprinijelo da dođe do njegove evakuacije iz Đakova za KCL Jasenovac i fizičke likvidacije zatočenica i djece na stratištima Gradine.
Evakuacija zatočenika Sabirnog logora Đakovo u KCL Jasenovac provedena je u periodu od 15. 8. do 15. 7. 1942. g. Broj deportiranih u tri navrata od 800 do 1000 logoraša iznosio je oko 2400 žena i djece. Konačno, fizičkom likvidacijom zatočenica i djece i uništenjem dijeia logorskog o'ojekta Sabirni iogor Dakovo praktično je ukinut. Ipak, sjećanje na Sabirni logor Đakovo traje. Neposredno nakon rata poduzeta inicijativa Zemaljske komisije za ratne zločine da nepobitnim argumentima verificira nedjela okupatora I kvislinški mu sklonih formacija,159 te da očuva uspomene na nevino stradale žrtve, potkrijepljena je unikatnirn logorskim reliktomnekropolom koja u vidu iogorskog groblja stradalih žrtava ustaškog terora ne dozvoljava da stravične slike mučenja i patnje izblijede dok uspomena na njih živi.
Sabirni logor Đakovo je likvidiran u toku planske akcije kompleksno organiziranih masovnih egzekucija nad židovskim stanovništvom a naročito ženama i djecom, pa je stoga s aspekta ustaške rasističke misli ispunio svrhu svoje namjene. Definitivna je konstatacija da je logičan produkt i tragičan nastavak svih sukcesivno provođenih segregacijskih i diskriminatorskih mjera u cilju praktične realizacije antisemitske pohtike koja je imala za cilj duhovno i materijalno uništiti a zatim fizički kkvidirati etnički, konfesionalno, nacionalno i rasno proskribirano jevrejsko stanovništvo.
154 Hrvatski narod, 27. 11. 1941
155 Vasiljević Zoran, n.d., 217
156 »U logoru je bilo osoba koje su otpuštene preko Ministarstva iz Zagreba i svaki je dan došao po koji brzojav, ali ustaški zastavnik Matijević koji je već za kratko vrijeme postao poručnik nije se mšta obazirao na te brzojave već je samovoljno radio šta je htio.« (AH, ZKZR, GUZ2235/7b445, k. 11,2).
157 Odbor za logore i zatvore tzv. Logorski odbor i Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb bili su direktno vezani i slali su redovne obavijesti sekretaru Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku a ovaj je dostavljene izvještaje prosljeđivao Povjerenstvu Centralnog komiteta KP Hrvatske u Zagrebu obavještavajući ga o svom radu. Izvještaj o ovim poslovima upućivan je u CK KPH. Logorski odbor organizirao je vezu sa logorima posredstvom kojih je utvrđivano brojčano stanje i imena logoraša dok se intenzivno radilo na odašiljanju potrebne pomoći u hrani, odjeći i novcu. Od logoraša su preuzimani izvještaji o stanju u logorima dok su im posebnim kanalima konspirativno dostavljane direktive KP i politički materijal. S logorima Jasenovac, Požega i Đakovo Logorski odbor organizirao je vezu u proljeće 1942. godine putem kojih se Sabirnom logoru Đakovo »šalje potrebna pomoć u hrani, odjeći i novcu«. (Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1041—1945, Zagreb, 1984, knj. II, dok. 24, str. 56, bilj. 1).
Međutim, Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb nije uspio stupiti u kontakt s đakovačkim Sabirnim logorom, pa je stoga neophodna pomoć izostala. U izvještaju Povjerenstva CK KPH u Zagrebu Centralnom komitetu KPH o radu Mjesnog odbora Narodne pomoći Zagreb za vrijeme od 5. 5. do 15. 6. 1942. godine kaže se: »Paketi se šalju u sve logore i kaznione osim Đakova, jer do sada nismo uspjeli doznati lma li koga od naših tamo.« (Isto, dok. 256, 510).
Kroz izvještaj Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku upućenog Povjerenstvu CK KP Hrvatske u Zagrebu saznajerno da početkom svibnja 1942. godine ta veza prestaje. »Logorski odbor radi, ali taj rad je dosta skučen zbog poteškoća na koje nailazimo, a koje nam onemogućavaju prodiranje u pojedine logore. Tako npr. nemamo vezu sa logorima: Jasenovac, Požega, Đakovo…« (Isto, dok. 137, 286).

158 Miletić Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945, Građa, Narodna knjiga, Spomen područje Jasenovac, Beograd, 1986, knj. II, pril. Br. 7, 1084
159 U depeši Staba 6. korpusa NOVJ od 24. oktobra 1944. godine stoji: »Okružnim komisijama za ratne zločine: Prikupite smjesta sve podatke o logoru Jasenovac, Slav. Brod, Đakovo, Slav. Požega i Feričanci. Obrazujte odmah anketnu komisiju za prikupljanje tih podataka. Pripremite sve za fotografiranje svih objekata, svih logora i svih sredstava za mučenje. Fotografiranje izvršite odmah čim ova mjesta budu oslobođena. Sve prikupljene podatke preslušavanja, izjave i slike dostavljajte Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina…« (Isto, dok. 367, 918, bilj. 1).

SUMMARY
The Ustashi terror government gave to the preplanned terror policv towards Jewish population all characteristies of dynamic and Drakonic realization of all kinds of segregational and discriminatory measures, all in accordance with true copy of nazi ideas of biological elimination of population on ethmc, confessional, and racial basis. These measures lead to practical realization of this policy. The antisemitic persecutions were finally realized with deportation of confined persons into concentration and working camps.
On this very same basis the »Đakovo concentration camp« in Đakovo for annihiltion of Jews and to a lesser degree of Serbian women and children was founded. The Camp existed from lst of December 1941. till 15th of July 1942. On two occasions, in December 1941. from Sarajevo, and during months FebruaryMarch 1942, from the Camp Stara Gradiška, prison transports delivered approximately 3000 women and children.
In the moment when the law legalized nationalistic excalation, paroxysm of religious intolerance and racial segregation manifested through all kinds of terror, reprisals and genocid, the new foundel Concentration Camps was practical testing ground for manifestation and incarnation of ideas concerning racial, ethnic and confessional matters.
The time of existence of the Concentration Camp in Đakovo chronologicallv is divided into two periods: the period before and after taking over of camp control by Ustashi units.
Relative »autonomy« of the Concentration Camp which characterized the tirne period before coming of Ustashas was the result of the fact that the interna' control and organization of the camp life was regulated by the Jewish Confessional Community of the municipality of Osijek. The truth is that the real control of the Camp during the whole period of its existence was in the hands of Ustashi Defence (Ustaška obrana — a division of Ustashi Surveillance Service police and intelligence service). The Camp was a part of an integrated system of Concentration Camps subordinated to Headquarters of Concentration Camps Jasenovac.
The internal »self management« was kept by the Jewish Community till 29th of March 1942. when the Ustashi Defence removed the Camp »authorities« and took over direct rule of the Concentration Camp. After that event, relativelly good Camp Hfe conditions dictated by the Jewish Community in Osijek lost its traits and became copy of unbearable life conditions charaoteristic for Jasenovac Camp. Reprisals of all kinds were permanently undertaken against imprisoned women and children till the moment of their final liqidation. These reprisals took the various forms of constant physical maltreatment and brainwashing, open plunder of imprisoned women and financial destabilation of the Jewish Community in Osijek.
The final transport of prisoners of Concentration Camp Đakovo to a Concentration Camp Jasenovac as the place of their collective liquidation was performed in the time period from 15th of June till 15th of July 1942. On those occasions approximately 2400 imprisoned women and children (566 of victims lost their lives in Đakovo Ćamp) were transported in three turns. With the physical liqidation of women and children and destruction of Camp objects the Concantration Camp Đakovo ceased to exist. Today the memory on this Camp lives m the form of Memorial
Cemetary of the camo victims which is unique in Jugoslavia and the world.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License