Predrag Finci
Sarajevski Pinkas
1
Oficir je naredio da mu predaju knjigu. Odmah da mu je predaju. Znao je kakva je to knjiga. Znao je i da je tu, u Općini.
U aprilu je njemačka armija ušla u Sarajevo. U aprilu je zapaljen i opljačkan Veliki hram. Fukara i gradska ološ dočekaše svoje. Iz mraka anonimnosti isplivali su s pijucima, sjekirama, polugama i jasnim namjerama. Ustremili se najprije na molitveni prostor Hrama, srušili luster sa hiljadu svijeća (neka cikne staklo, neka bude mrak), po podu bacali relikvije, gazili knjige Mojsijeve, noževima parali tkanine, međusobno se tukli oko zlata i srebra, sa kupole odvaljivali bakreni pokrov, bacali namještaj iz kancelarija, i onda, zamoreni i uvjereni da su odnijeli sve što se odnijeti može, u kasno popodne otišli. Prolaznici su odvraćali pogled, pognutih glava žurno zamicali. Na suprotnoj strani ulice stajali su Moric Papo, sekretar sarajevske Jevrejske općine, Moric Daniti, kurir i Albert Finci, koji priča ovu priču. Stajali su i nemoćno promatrali. Kada su se uvjerili da su otišli i njemački vojnici i pljačkaši zaputiše se u opustošeni Sefardski hram. Sve se može nadoknaditi - mislio je Finci - i nadao se da rulja nije uništila matične knjige, da se nije dokopala Pinkasa, te jedine cjelovite kronologije Sefardske zajednice u Sarajevu. Prvi je Pinkas započet 1580/1, ali je odavno izgorio u jednom od sarajevskih požara i sada je Pinkas iz 1720. bio najstariji dokument jevrejske zajednice. Prostak ne pripada svijetu slova i nikad ne zna vrijednost pisma, pa knjige nitko nije ni pogledao. Rulja je doduše pokušala razvaliti gvozdenu kasu, ali sigurno ne knjiga radi. Kurir Daniti je natovario sve knjige na kolica i odnese ih u jedan privatni stan. Poslije su matične knjige povjerene vjeroučitelju Jakovu Maestru, a Pinkasi, i onaj noviji, iz 1925, i stari iz 1720. Finciju, koji ih je smjestio u kasu. I sada je ovaj njemački oficir, koji jedva i da je pozdravio a kamoli se predstavio, tražio Pinkas.
Pinkas?
Tabla, ploča za pisanje. Zapisnik. Registar kongregacije. Katkada i matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih. Kronika jedne zajednice.
Kako izgleda?
Knjiga formata 15x25 cm.
Tamnosmeđa, ukoričena.
Sadržaj na hebrejskom i judeo-španjolskom.
Listovi požutjeli, pohabani.
Ispisani raši pismom.
Što je u Pinkasu zapisano?
U Pinkasu je oslikan život jedne zajednice. U njemu je zabilježeno gotovo sve što je za bosanske Sefarde, za jednu kongregaciju bilo značajno. Zabilježeno je kada se što dogodilo. I onaj koji je što dugovao, i kome je dugovano. Zabilježene su liste poreznika i poglavara, i bilješke o mjestima rabina i kantora i zaključci kolegija rabina. I tko je što u Općini bio i tko je što radio. I tko je Jevrejima valjao i tko nije. Sve što je u životu i za život sarajevskih Sefarda imalo značaja. To je u Pinkasu zapisano.
Zato je oficir tražio knjigu. Došao je da uništi dokaze o postojanju jedne kulture i historije, dokaze o postojanju jedne zajednice, jednog naroda. Onaj mlađi, na oko ljepši pinkas jedva da je i pogledao, a manji, iz 1720, stavi u tašku. Nije ostavio revers. A kako to dolikuje siledžiji i lopovu, ni svoje ime nije rekao. Ne znam tko je bio njemački oficir. Historija nije zabilježila njegovo ime. Jedni kažu da je bio u pratnji nekog profesora iz Leipziga (ili je onaj drugi oficir bio profesor?), drugi u pratnji kustosa Muzeja. Da kustos nije bio Korkut? To je malo, ma nije ni malo vjerojatno, jer bi Korkut knjigu spašavao, a ne izlagao krađi. Našao bi on već način da je sačuva, kao što je i Sarajevska hagada i uz njegovu pomoć sačuvana. Poslije rata su mnogi pokušavali pronaći Pinkas. Govorkalo se da bi mogao biti zaturen u nekoj austrijskoj biblioteci ili negdje u Njemačkoj, možda baš u Leipzigu. Neki su se dugo nadali da bi ipak možda, jed-nom…
2
U Pinkasu je mogla biti zabilježena ovakva kronologija jevrejske zajednice:
1492. Jevreji protjerani iz Španjolske.
1496. Jevreji protjerani iz Portugala.
Početkom XVI stoljeća izbjegli iz Španjolske i Portugala naseljavaju se uglavnom u zemljama pod Otomanskom upravom. Neki jevrejski trgovci posjetili Bosnu.
1551. Pretpostavlja se da se naselilo nekoliko jevrejskih porodica u Sarajevu. Moguće je da su neki trgovci došli desetak godina ranije.
1565. Jevreji osnivaju općinu u Sarajevu.
1581. Prva poznata nastamba Jevreja u Sarajevu bila je Sagrakči Hadži Mahmudova mahala (Ulomljenica), a prva dokumentirano zajamčena nastamba bio je zaseban objekt, Sijavuš-pašina daira, koju su Jevreji nazivali Kortižo i Kortižiko, a drugi Velika avlija, zbog njena izgleda ili Čifuthana, zbog njenih stanovnika. Ova nastamba je nestala u velikom požaru što je izbio u starom dijelu grada 8. VIII 1879.
1602. Dželali Hasan-paša upravlja Bosnom. Neki od jevrejskih trgovaca napuštaju Bosnu, ali se vraćaju kada je paša smijenjen i pogubljen. (vjerojatno 1606). Gazi Hasan-paša naređuje Jevrejima da se konačno nasele ili napuste zemlju.
1614. Baltadži Mehmed-paša postavljen za guvernera. Povratak jevrejskih porodica iz Dubrovnika i Mađarske.
1623. Samuel Baruh iz Soluna imenovan prvim rabinom u Sarajevu. Bio rabin do 1649.
1630 cca. Staro Jevrejsko groblje na padinama sarajevskog brežuljka Borak. Najstariji nadgrobni spomenik je onaj rabina Baruha.
1665. U Smirni Šabatej Cevi (1626-1676) ogla-šava da je on Mesija. Polemika između u Sara-jevu rođenog rabina Nehemija Hija Hajona, Ce-vijevog sljedbenika, i rabina hahama Cevi Hirša (Cevi Aškenazi, 1658-1718), koji je bio sara-jevski rabin od 1686. do 1689.
1686. U Bosnu dolaze Jevreji iz Budima.
1691. Rabin Haham Isak Cevi (do 1716).
1697. U oktobru princ Eugen Savojski zapalio Sarajevo. Prvi Pinkas vjerojatno izgorio u požaru.
1713. Banjalučki jevrejski trgovci traže da Fran-cuska imenuje jednog od njih za trgovačkog konzula grada.
1716. Rabin Šem - Tov Cevi (do 1732).
1720. Novi Pinkas, produžetak prvog, koji je vjerojatno uništen u požaru 1697.
1731. Jevrejska zajednica u Sarajevu inaugurirala najstariji do danas sačuvani statut.
1765. Rabin David Pardo osniva Ješivu (talmud-sku školu) u Sarajevu.
1768. Sinagoga Il Kal Santo sagrađena u Trav-niku. Iste godine Jevreji dobivaju svoju višu talmudsku školu “Ješivu”.
1781. Rabin Isak Pardo (do 1810).
1788. Veliki požar u Sarajevu, u kome je izgorjela i sinagoga.
1794. Hasamudin-paša naređuje koje boje i vrste odjeće može nositi raja. Sultan odobrava rekon-strukciju sinagoge.
1806. Početak rekonstrukcije sinagoge u Sarajevu
1815. Rabin Moše Danon.
1818. Jevreji u Travniku optuženi za navodno “ritualno ubojstvo”.
1819. Sarajevski muslimani oslobađaju ugledne Jevreje koje je zatočio Rušdi-paša.
1821. Završena rekonstrukcija sinagoge.
1830. Moše Danon, sarajevski rabin, umire na putu za Palestinu. Potkraj života Danon je odlučio da ode u Jerusalem i tamo umre, ali umire na putu, u Stocu. Sarajevski Jevreji su rab Moši Danonu podigli spomenik i ogradili grob. Bogati Danijel Salom, zvani “Ušćuplija”, otkupi to zemljište, sagradi jednu zgradu i obnovi spo-menik. Svake godine do II svjetskog rata, na dan Danonove smrti, Jevreji iz Sarajeva su obilazili spomenik, na kome piše da je “spomenik ukopa jedne svete osobe čija su djela čudesna”. Moše Danona je naslijedio na dužnosti rabina Meir Menahem Danon (do 1839). Započet treći Pinkas koji sadrži samo račune od 1830. do 1888. Veće skupine Sefarda u Bugojnu, Jajcu, Tešnju, Zenici…
1830 cca. Isak efendija Salom (rođen u Sarajevu 1804) završava svoje studije medicine u Parmi i postaje prvi bosanski doktor sa univerzitetskom diplomom.
1839. Rabin Moše Perera (do 1849).
1840. Sultan Abdul Medžid potvrđuje beratom (dekretom) inauguraciju rabina Perere.
1849. (do 1852) Rabin Benjamin Danon.
1850. Jevreji se nastanjuju u Mostaru. Osnovana Jevrejska općina u Brčkom.
1852. Bet-Din (do 1856).
1856. Proglašena jednaka prava za sve vjerske zajednice u Otomanskom carstvu. Rabin Šimon Hasson (znan kao Rav de la Kisela), bio na du-žnosti do 1858.
1863. Masivni templ u Travniku, kojim je zami-jenjena drvena kapela sagrađena oko 1840.
1866. Prva štamparija u Sarajevu.
1870 cca. Sinagoga Il kal muevu (Novi hram) sagrađena pored Starog hrama u Sarajevu.
1874. Juda ben-Solomon Alkalaj (1798-1878), rabin iz Zemuna i prethodnik cionizma, nastanio se u Palestini. 1852. posjetio Britaniju, gdje je objavio pamflet Harbinger of Good Tidings - An Address to the Jewish Nation.
1877. U Travniku sagrađena jevrejska škola. Jevreji dobili svoje predstavnike u Vilajetskom vijeću i Carigradskom Medžlisu.
1878. Hadži Lojo organizira odbranu Bosne. Sefardska Jevrejska općina ga financijski po-država. U njegovoj delegaciji, koja je pregovarala sa generalom Filipovićem, bio je i jedan Jevrej.
1878. 16. augusta Austrijanci porazili bosansku armiju u bitci kod Kikota (blizu Viteza), 18. augusta ušli u Sarajevo a 20. oktobra okupirali cijelu Bosnu i Hercegovinu.
1879. Osnovana Aškenaska općina u Sarajevu. 6. novembra otvorena Prva gimnazija, najstarija kulturna i obrazovna institucija u Bosni i Herce-.govini. U prvom pripremnom razredu od 46 polaznika 16 Jevreja. Bosna i Hercegovina ima 1.158.440 stanovnika, a među njima 3.426 Jevreja.
1880. Sagrađena Sefardska sinagoga u Banja Luci.
1882. Pokrajinska vlada Bosne i Hercegovine odobrava novi statut Sefardske Općine u Sarajevu
1884. Rabin Juda Josef Finzi (do1887).
1885. (do 1896) Bernhard Buchvald, rabin u Aškenaskoj općini.
1886. Sefardska sinagoga u Visokom.
1887. Rabin Avram Abinun (do 1902).
1889. Sinagoga u Mostaru, jedina u Hercegovini.
1890. Sinagoga u Gračanici. Groblje u Žepču.
1892. U Sarajevu osnovano društvo La Bene-volencija.
1894. Bosanski jezik uveden u jevrejske škole u Sarajevu.
1895. U Sarajevu osnovano Sefardsko žensko društvo La Humanidad, koje je brinulo o žen-skom šegrtskom podmlatku, a 1903. La Glorija, čiji je cilj bio pomaganje siromašnih jevrejskih udavača. Zemaljski muzej u Sarajevu otkupio čuvenu Sarajevsku hagadu od porodice Koen.
1896. (do 1898) Dr. N. Funk, rabin u Aškenaskoj zajednici.
1898. Rabin dr. Samuel Vesel (do 1928). Dr. Mavro Rotkopf izabran za predsjednika Aške-naske Zajednice i bio na toj dužnosti do 1933.
1900. La Alborada, sedmični časopis na ladinu, počinje izlaziti u Sarajevu. Osnovano pjevačko društvo La Lira. Sagrađena sinagoga u Bijeljini.
1900/1. Templ Il Kal di la Bilava. 26.aprila 1901. Počela izgradnja aškenaskog hrama po projektu Karela Paržika. Unutarnju ornamentiku je načinio Ludvig Oisner. 1902. sinagoga je otvorena i jedina je koja je i danas aktivna. Osnovano društvo Ezrat Dalim. Aškenaske sinagoge u Banja Luci i Tuzli. Treći Bet-Din (do 1917) u Sefardskoj zajednici.
1903. U Travniku izgorjela školska zgrada i hram. Izgrađene Sefardske sinagoge u Zenici i Žepču.
1904. U Državnoj višoj djevojačkoj školi bilo je 187 učenica, od toga 67 Jevrejki, u Zavodu časnih sestara “Sv. Augustin” od 133 učenice 22 bile su Jevrejke, a u gimnaziji od 630 učenika 66 Jevreja. Od prve generacije prosvjetnih radnika bilo je 65 učitelja, 20 nastavnika i 60 srednjoškolskih profesora Jevreja.
1905. U Višegradu posvećena sinagoga.
1906. U Tuzli aškenaska sinagoga (uništena 1941). Novi hram u Bihaću.
1908 cca. Humanitarno društvo istočnoeuropskih Jevreja Ahdus. Osnovana sportska društva Makabi (1908) i Bar-Kohba (1909).
1910. Bosna i Hercegovina ima 1.911.812 sta-novnika, od kojih su 11.869 njih jevrejskog porijekla, od kojih je 85% Sefarda.
1911. Izlazi knjiga M. Levya Die Sepharadim in Bosnien (1911), koja je izvor za proučavanje života Jevreja, točnije Sefarda u Bosni i Hercegovini. Sinagoga u Derventi.
1913. Bosanski srpski političari napadaju Jevreja zbog njihovog uplitanja u politiku.
1914. Bosanski glasnik piše da u Sanskom Mostu živi „41 španski Jevrej, 14 Jevreja Aškenaza” (str. 166) Jevreji imaju dva predstavnika u Bosanskom saboru, od kojih je jedan iz redova klera. Atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu. Počinje I svjetski rat.
1917. Rabin dr. Moritz Levy. Bio je Sefardski rabin do smrti u nacističkom zatvoru u Gratzu u Austriji (1941).
1918. Kraj I svjetskog rata. 320.000 Jevreja je bilo u austrougarskoj armiji, od njih 40.000 poginulo. 1.200 u srpskoj armiji, 250 ih poginulo. Osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija).
1919. Osnivački kongres Federacije Jevrejskih religijskih zajednica u kraljevini SHS. U Sarajevu osnovano Jevrejsko socijalističko radničko društvo Poale Cion. Počinje izlaziti tjednik Jevrejska svijest, kulturno-politički tjednik sa cionističkom orijentacijom (do 1924).
1920. FJRZ protestira protiv antijevrejskih inci-denata. Vlada garantira jednaka prava Jevreja sa drugim građanima nove države.
1921. List Jevrejska tribuna, izašla samo četiri broja. Osnovano društvo Degel Tora.
1923. Savez Jevrejskih općina u Beogradu je odlučio da se osnuje Srednji teološki seminar u Sarajevu, zbog toga što je sarajevska općina bila najstarija, imala veliki broj sinagoga, i sefardsku i aškenasku općinu, dva nadrabina i najviše prostora za smještaj. U Sarajevu osnovano Jevrejsko radničko društvo Matatja. Unapređenju zanata pomaže osnivanje prve kreditne zadruge u Jugoslaviji Melehe (Rad) osnovane 1923. Slična joj je bila Geula (Spas), koja je djelovala od 1930. do 1941. Niske kamatne stope i jeftini krediti su dali zamah sitnoj privredi i štednji. Učešće Jevreja u industriji građevinskog mate-rijala (što je doprinijelo i izgradnji Marijinog Dvora), drvnoj, prehrambenoj (Pivara u Sara-jevu), kemijskoj (fabrika šibica u Docu) i tekstilnoj (fabrika “Ključ”) industriji, hoteli-jerstvu diljem Bosne (prvi hotel u Sarajevu je bio jevrejsko vlasništvo) i bankarstvu. Deset knjižara i četiri štamparije u Sarajevu su također pripadale Jevrejima.
1924. Časopisi Narodna židovska svijest i Jevrej-ski život. Oba časopisa su izlazila do 1928.
1924. David Levi otvara u Sarajevu privatnu školu Merkator.
1925. Mehmed Spaho poziva na bojkot jevrejskih trgovaca u Bosni, ali njegovi vlastiti glasači odbijaju takav pokušaj.
1924. Literarno omladinsko udruženje Jehuda Halevi.
1926. Jevrejski klub, čitaonica domaće i strane štampe
1928. Rabin dr. Hinko Urbah u Aškenaskoj općini (do 1941). Jevrejski glas, politički maga-zin koji je izlazio do 1941. Otvoren srednji teološki zavod. Sinagoga u Rogatici.
1930. Posvećena nova Sefardska sinagoga u Sarajevu, u to doba najveća nadsvođena građe-vina na Balkanu. U Beogradu održana konferen-cija balkanskih Sefarda, koja nije dala nikakve "praktične rezultate" (B. Poljokan u Jevrejskom glasu, 6. juna 1930).
1937. Osnovan Jevrejski dom u Banja Luci.
1939. 23. aprila održan Kongres Jevrejskih zajed-nica Kraljevine Jugoslavije.
1940. Antun Korošec potpisuje Odluku kojom se ograničava pravo jevrejske djece na upis u sred-nje škole. Ograničen upis Jevreja na univerzitete, kao i učešće u prehrambenoj industriji i trgovini. U Bosni i Hercegovini su bile 24 jevrejske općine. Sarajevo, Tuzla i Banja Luka su imale i sefardsku i aškenasku, ostala mjesta zajedničku općinu.
1941. Njemačka 6. aprila napada Jugoslaviju. Poslije 11 dana armija kapitulira (17/4). Bosna i Hercegovina postaje dio Nezavisne države Hrvatske. Ustaške vlasti postavljaju Srećka Bujasa da se stara o Jevrejskoj općini u Sarajevu.
A nakon oduzimanja Pinkasa još bi moralo biti zapisano:
1941. Jevrejima naređeno da nose žutu zvijezdu (24/5). Uzaludni protesti nekih uglednih građana. Organizirane deportacije na prisilni rad (29/5). Mandatorno registriranje svih Jevreja u Sarajevu (26/7). Blizu 5.000 sarajevskih Jevreja deportira-no u koncentracione logore.
1942. 2.000 sarajevskih Jevreja deportirano u lo-gore, mahom u Jasenovac i Aušvic.
1945. Kapitulacija Trećeg reicha. Od 14.000 Jevreja u Bosni i Hercegovini 10.000 ubijeno. Prema popisu iz 1926. u Bosni i Hercegovini je bilo 13.643 Jevreja. Poslije II svjetskog rata, godine 1945. u BiH je bilo samo 1.292 osoba jevrejskog porijekla. Danas u Bosni i Hercego-vini živi nešto preko 1.000 Jevreja.
3
U djetinjstvu sam, krišom od roditelja a sa djecom iz susjedstva, kradomice prelazio igrališta Metalca, pa se penjao po ruševinama Velikog hrama, koga smo jednostavno zvali Templ. Tražio sam po zgarištu sitna, zlatno obojena sta-kalca od kojih sam pokušavao napraviti mali mozaik. Ono što bih sada htio unekoliko je slično: pravim rekonstrukciju jedne izgubljene kronologije. Pišem tekst o knjizi koje više nema. Skupljam ono što je skupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ovdje ne može biti od naročite koristi, jer ne treba da nadomještam ono što je jednom bilo stvarno, već da pokušam reći kako jest bilo eda bih iz nepostojećeg palimpsesta pokušao nanovo pročitati ono čega više nema. Tako sam i sam, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgub-ljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji. Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda je ponovno ispisivanje i dopunjavanje ove iščezle knjige. “Pinkas je otvoren i ruka piše” (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje…
4
Kada bi se danas bosanskim putovima zaputio putopisac neki, ne bi baš mnogu sinagogu mogao ni opisati ni spomenuti. A samo ih je u Sarajevu bilo sedam, po bosanskim gradovima još pet puta toliko. Danas je jedina aktivna sinagoga u Sarajevu. Riječ „aktivna“ upućuje na djelatnost, kaže da u ovu sinagogu ljudi dolaze, da vjernika još ima, da se služba, kao i ranije, održava, da je kao što je i prije bilo… Ali, „jedina preostala“ potvrđuje da je bilo još sinagoga, i sinagoga i vjernika, da nečeg više nema.
Postoji li historija unutar historije? Postoji li historija bosanskih Jevreja unutar Bosne, neka nepokrivena historija u kojoj se mnogo toga odigralo u tišini, bez buke i pompe kakve prate “značajna, presudna zbivanja”? A ako baš ne neka značajna povijest, onda barem pripovijest o maloj skupini u maloj zemlji.
Manjinske skupine (narodi) su kroz europsku povijest najčešće bili ili čergari ili gradsko stanovništvo. I takve skupine, kao i sve druge zajednice, imaju svoje “najvažnije događaje”, koji katkada nisu u skladu sa idejom “svjetske povijesti”. Ono što je najznačajnije za jednu sredinu ili kakvu zajednicu možda nije ništa za svjetsku historiju, ali katkada i najvažniji svjetski događaj, poput, recimo, Napoleonovih ratova za Bosance može biti nebitan, jer ovi ratovi njihovu sredinu nisu pogodili, a ni ozbiljno na nju utjecali. Svaka povijest je sklop zaboravljenog i upamćenog, izgubljenog i sačuvanog, zbirka ruševina i građevina. Pri tome je zadatak historičara da shvati činjenice, a ne samo da ih precizno, sistematski pobroji. Pobrojati činjenice je kronologija. Razumijevanje njihovog sadržaja - tumačenje historije. Činjenice pokazuju kako, a tumačenje kazuje zašto se nešto dogodilo onako kako se dogodilo. Veliki posao hermeneutike, Gadamera posebno, bio je u razumijevanju teksta: što je značenje onoga što je napisano, što je situacija i motivacija jednog izričaja? Tako treba pitati i o događaju. Pristup historijskom događaju je loš, unaprijed pogrešan kada historičar ima neko unaprijed zauzeto stajalište, neko čvrsto uvjerenje koje bi prošlost trebalo da potkrijepi i u kome je česta neka vrsta istraži-vačkog maniheizma, u kome se čak unaprijed zna što je bijelo a što crno; ono je dobro kada se na put kreće puta radi eda bi se osvijetlilo kakav je i što neki događaj bio. Razlozi za takav pothvat su historijski i istraživački. Kakva je (bila) stvarnost jedne činjenice i što je ona značila možemo saznati tek ako obnovimo njen cjelokupni životni sklop. Historija pripada onima koji su je stvorili, ali i onima koji su od nje trpjeli. Zadatak zapisni-čara je da pobroji, ne da komentira. Pjesnikov je da imaginacijom ono što manjka dopuni. Ova dva zadatka se ovdje prepliću. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru, onom historijskom doku-mentu koji prvi svjedoči o dolasku Jevreja u Bosnu.
Kada je riječ o jednoj zajednici, u ovom slučaju bosanskoj Jevrejskoj zajednici, onda je riječ i o specifičnosti ove zajednice, njenom odnosu prema identitetu, ali i njenoj političkoj i socijalnoj poziciji unutar društva. Svako na historijske događaje gleda iz svog ugla. Moritz Levy svoju historiju bosanskih Sefarda piše na njemačkom, što da bi knjiga imala širi auditorij, a i zato što je trebalo biti jedinica u nekoj enciklopediji. Kao sefardski rabin Levy nije imao u vidu one koji se odmetoše od sinagoge i Općine. Nije bilo mjesta za nosača Samuela, ni pijanog Luru, ni socijalistu Benjamina Fincija. I možda najvažnije: Levy Aškenaze ni ne spo-menu. Znano je da odnos bosanskih Sefarda i Aškenaza do II svjetskog rata nije bio najbolji. Aškenazi su porijeklom iz sjeverne, srednje i istočne Europe, Sefardni s Pirinejskog poluotoka i zemalja Magreba. Za Sefarda je Aškenaz bio "Švabo", došljak, tuđinac, koji govori jidišem (jezikom koji je mješavina njemačkog, ruskog i hebrejskog), a za Aškenaze Sefard „orijentalac“, koji govori ladinom (jezikom koji je dijalekt predklasičnog španjolskog). Dimenzija kulturnih i političkih razlika Sefarda i Aškenaza bile su pritajeno prisutne. Očitovalo se to u sinagogama koje su gradili, pjesmama koje su pjevali, kuhinji, načinu odijevanja… Sefardi, "orijentalci", imali su neku vrstu solidarnosti s otomanskom vlašću, pa su čak financirali i Hadži Lojin vojni otpor Austro-Ugarskoj vojsci, a jedan Jevrej je bio u grupi Hadži Lojinih “pregovarača“; Aškenazi su došli s okupacionom, "švapskom" vojskom: fes i šešir dugo nisu mogli zajedno. Jevreji su oduvijek imali unutarnju diferencijaciju; samo su “gojimi” vjerovali u njihovu neupitnu solidarnost.
5
Mnogo puta je pisano o dolasku Jevreja u Bosnu. Obično se kaže da su Jevreji u Bosnu došli iz Španije. Ali, Jevreji su prognani iz Španije 1492, iz Portugala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Što se događalo između godine 1492. i 1566? Što se događalo više od sedamdeset go-dina, cijeloj jednoj generaciji? Vrijeme bez doku-menata je izuzetno vrijeme; jednom kao spokoj, drugi put kao tragedija. U spokojnom životu nema presudnih, izuzetnih, dakle dramatičnih događaja, onih događaja što lome život na dra-stičan način, pa ih se nema zašto ni bilježiti. U tragična vremena nema ih se kada bilježiti. Postoje također i događaji koji neće da budu prikazani, da ostanu u prikrajku privatnosti, što je često ideal svakog mirnog, spokojnog života. Historija bosanskih Jevreja započinje mnogo prije njihovog dolaska u Bosnu. Sa sobom su donijeli Španiju. Ponašali su se poput odbačenih ljubavnika, u kojima nije ugasla neuzvraćena ljubav. Izgon iz Španije je ostao ključni događaj za prognane Jevreje. Poslije uništenja multikul-turnog karaktera Španije uputili su se u drugu “multikulturnu” zemlju - Otomansku imperiju. Od 160.000 Jevreja protjeranih iz Španije njih 20.000 umire na putu, a 90.000 nastanjuje u Otomanskoj imperiji. Bosna nije bila njihovo od-redište. Teško i da su znali za ovu malu provinciju kada krenuše na put. Krenuli su u tursku carevinu. U mnogim kasnijim generaci-jama ponavljane su među Jevrejima riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Jevreji dobro-došli u njegovu imperiju. Za ovu izjava do sada nije pronađena potvrda u turskim izvorima, i prije će biti da se radilo o želji Jevreja da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. U Turskoj, u novoj sredini su dobro dočekani. U tome su im pomagali i oni utjecajni Jevreji koji su tamo već živjeli, a neki imali i značajnu ulogu na sultano-vom dvoru. Sefardi dolaze u Sarajevo s odobre-njem i uz podršku carigradskih vlasti kada je otomanska uprava tu u potpunosti uspostavljena a grad počeo da se razvija u trgovački centar. Mno-go kasnije, s austrougarskom vlašću, u Bosnu i Hercegovinu u većem broju dolaze i Aškenazi.
Po dolasku u Bosnu Jevreji su brzo počeli graditi svoje nastambe. U jednom sidžilu, zapi-sniku šerijatskog suda u Sarajevu (br. 4, str. 85. u Gazi Husrevbegovoj biblioteci) nastalom 1728-29. godine, stoji: “Godine 989 (1581) Sijavuš-paša, bivši rumelijski beglerbeg, bio je nekim važnim poslom u Sarajevu. Toga vremena Jevreji Sarajeva živjeli su u nekoliko mahala, a, uistinu, taj milet bio je prljav i nediscipliniran, pa je više puta izbijao požar među njima. Zbog toga su ugledni ljudi (ajani) zamolili rečenog pašu da napravi uslugu i da Jevreje preseli i udalji iz muslimanskih mahala. Na to je paša, stojeći na pragu pomaganja muslimanima, a istodobno vodeći računa i o tome da ne razbije srca spome-nutog mileta, poslije obavljenog dogovora, dao da se za sarajevske Jevreji sagradi jedan poseban veliki han i taj han zaviještao je kao vakuf vezan za njegovo potomstvo. Istodobno je dao dozvolu za gradnju sinagoge”. Iako ovaj paša, koji je porijeklom bio Hrvat, nije po svom nahođenju mogao izdati dozvolu za izgradnju bogomolje, jer je takvo što mogao odobriti samo sultan, ipak stoji činjenica da je dozvola izdana i da su Jevreji ipso facto takvo odobrenje tražili. A time potvr-dili da su se stalno nastanili u Sarajevu. Trgovci koji su isprva dolazili u Sarajevo nisu odmah planirali da se u gradu i nastane, a kako su bili zauzeti praktičnim poslovima, nisu mnogo držali ni do pisanih svjedočanstava o svojim aktiv-nostima, ali onog trenutka kada je s odobrenjem carigradskih vlasti izgrađena sinagoga bilo je jasno da su Jevreji izabrali Sarajevo za trajno utočište. Što se tiče zajedničke nastambe, ona nikada nije dobila karakter klasičnog geta. U njoj se vrata nisu zatvarala, u njoj bogatiji Jevreji nisu stanovali, a oni siromašniji su mogli, ako bi se domogli kakvih para, iseliti u bilo koji dio grada. Zeki-efendija čak smatra da su izgradnju ovakve nastambe tražili sami Jevreji, kako bi stanovali bliže jedni drugima i da bi se mogli lakše okupiti “prilikom svečanosti, zaruka i smrtnih slučajeva”. (La Alborada, No 18, str. 74), a tome u prilog ide i činjenica da su u Sarajevu u doba nastanka Sijavuš-pašine daire sve nacionalne skupine živjele podvojeno, “među svojima”.
Ali, kada su Jevreji došli u Bosnu i Herce-govinu, kada u Sarajevo? Najstariji poznati zapisi o Jevrejima u Bosni također potiču iz sidžila. Postoje, doduše, još neka spominjanja o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu. U zborniku Jews in Yugoslavia (Zagreb, 1989), navodi se da je 1551. u državnim spisima u Sarajevu Hadim Ali-bega zabilježeno 30 do 40 Jevrejskih trgovaca. Moise Atijas-Zeki-efendija objavio je u La Alboradi da su prema njegovim istraživanjima Jevreji došli u Sarajevo 1541, u doba Hadim Ali bega, a ovaj je datum naveden i u The Jewish Encyclopaedia (u izdanju iz 1906). Sam Zeki-efendija se pozivao na neki stari rukopis koji je pronašao u jednoj biblioteci. Rukopis je spominjao Moritzu Levyu, ali mu ga nije pokazao, ni njemu, niti kome drugom, pa i ako je postojao, onda je ovaj tekst odavno nestao. Historičar Bogumil Hrabak pret-postavlja da su se Jevreji naselili u Bosni između godine 1535. i 1545. Moguće je naime pret-postaviti da su pojedinci, trgovci-samci, koji su tražili neku promidžbu diljem Otomanskog car-stva, dolazili u Bosnu prije datuma navedenih u spomenutim sudskim spisima, ali se brzo iz ovakvih izvidničkih izleta vraćali u mjesta odakle su došli. Neki od njih su u Sarajevu počeli razvi-jati poslove, koji će ih trajno vezati za ovaj grad.
Već u doba kada je Moritz Levy pisao svoje Sefarde u Bosni (objavljeno prvi put na nje-mačkom 1911) u biblioteci Careve džamije postojali su samo sidžili koji su pokrivali period od godine 959. po Hidžri (1552) do 1226. (1849). Oni raniji su nestali u požarima. U tri sačuvana zapisnika koja je ovaj autor imao u vidu, sva tri iz 973. (1565) spominju se Jevreji nastanjeni u Sarajevu. U prvom Jevrej Rafael tuži Osmana, sina Balijevog, zbog dugova, koje je ovaj na sudu priznao i platio. U drugom Mustafa, sin Muha-medov, traži pred šerijatskim sudom da mu Isak, sin Avramov plati za konja, koji se pretovaren robom srušio, ali sud zahtjev odbija. U trećem, jevrejski trgovac Isak, sin Avramov, potražuje pred šerijatskim sudom da mu se isplati dug halvedžije Džafera, koji se utopio u Dunavu, i pošto su svjedoci Ferhat i Memija potvrdili Isakove navode, sud je naložio da mu se dug mora isplatiti. U jednom starijem, kasnije otkrive-nom sidžilu iz 1557, u drugoj knjizi, spominje se također neki Jevrej (ime nečitko) kome su ispla-ćeni dugovi umrlog katiba Jusufa, sina Kurtova.
Iz ovih zapisa se vidi da su se Jevreji obraćali šerijatskom sudu. Bet-dina, Jevrejskog suda, u to doba nije bilo u Sarajevu, a i da je bilo ne bi bio relevantan u sporu s "gojima". Jevrejska zajed-nica još nije bila u potpunosti oformljena. Kako su svi spomenuti Jevreji bili trgovci sa razvijenim poslovima, može se pretpostaviti da su oni u Sarajevo došli prije navedene, 1551. godine. Solidna firma se ne stvara preko noći. Ugled se može brzo izgubiti, ali ne i stječi. Jevreji su se rijetko ogrješivali o zakon i nerado, često sa strepnjom išli na sud, pa su ovi sudski zapisnici i nastali kada su se Jevreji na neki način već ustalili i stekli solidne pozicije u novoj sredini. U zapisima se ne spominju ni kao došljaci ni kao prolaznici, nego kao i svi drugi stanovnici. Sudski zapisi također pokazuju da su sve navedene parnice presuđene u korist Jevreja, što dokazuje da su se spomenuti jevrejski trgovci razumjeli u zakone koji su vladali u Bosni, a sama presuda je dodatni dokaz o već postojećem osjećaju sigurnosti i povjerenja u lokalnu vlast, što svakako nije osobina onih koji su tek došli u neku sredinu. A svaki je od spomenutih Jevreja govori u svoje ime, bez ikakvih zastupnika i onovremenih "advokata". U prilog pretpostavci o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu ide i činjenica da se u sudskim sporovima nigdje ne spominju prevoditelji ili upotreba nekog stranog jezika, što znači da su svi učesnici u sporu, pa dakle i došljaci-Jevreji, govorili jednim jezikom. A ni jezikom se ne ovlada brzo. Posebno ukoliko je bio u pitanju jezik "domaćina", jer jezik koji je nužan za parnice je jezik stručne (pravne) termi-nologije, jezik finesa i temeljitog poznavanja jezika.
Sve navedeno ukazuje da su Jevreji u Bosnu došli najmanje deset, a vjerojatno i više godina prije nego što su spomenuti u ovim sudskim dokumentima, što ide u prilog nedokazanoj tvrdnji da su Jevreji po svoj prilici došli u Bosnu mnogo prije datuma koji se slavi kao "oficijelni" datum dolaska Jevreja.
6
Nije, naravno, najvažnije kada, nego da su Jevreji u Bosnu došli. Nije čak toliko važno ni da su došli, nego kako je drugima bilo s njima i njima s drugima. O tome svjedoče i duhovni tragovi Jevrejske kulture u Bosni i Hercegovini, oni sačuvani i oni uništeni, oni zanemareni i oni rekonstruirani, oni tragovi koji danas ulaze u sklop ukupnog kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Sintagma "duhovni trag" označava prvenstveno materijalizirani trag, a potom utjecaj na opće kulturne tokove u jednoj sredini. Je li trag koji ostavlja zanemariva manjina značajan? Da bi mozaik jedne kulture bio potpun svi kamenčići moraju biti postavljeni na svoje mjesto. Tko nešto zna o Jevrejima, zna da je u tim zajednicama najviše cijenjeno osobno obra-zovanje, a na općem planu duhovne i kulturne vrijednosti, što nije nikakvo čudo za jevrejske zajednice u kojima odavno nije bilo nepismenih, a svaka učena osoba posebno cijenjena. Otuda visok procent visoko kvalificiranih pojedinaca i golema briga za vlastite kulturne znamenitosti i za sve što se veže uz pojam osobnog i nacio-nalnog identiteta.
U Bosnu Jevreji doniješe novi jezik. Judeo-španjolski (poznatiji kao ladino) govorio se na ulicama Sarajeva, a oni Bosanci s kojima su Jevreji bili u prisnijim vezama razabirali su ponešto, mogli su i sami donekle razumjeti ovaj jezik, naročito od kada su Jevreji stali ubacivati domaće riječi u kolokvijalni govor (pa je rabin koji je umro u Kiseljaku nazivan Rabi de la Kisela, nekog ne baš naročito cijenjenog trgovca Rafu prozvaše Rafo il Krmak, a i sam se prisjećam da su moje sarajevske tetke za riječ "poplava" govorile "milaska", što je očito bilo izvedeno iz imena rijeke Miljacke). Da je bilo i ružnih riječi, a i prezira dokazuje i promjena u upotrebi persijsko-turske riječi čifut, koja je najprije bila oznaka za Jevreja, ali je vremenom dobila pogrdno, izrazito antisemitsko značenje. U jeziku se karakterizira vlastito i stav prema drugom. Nije slučajno da je jedna jevrejska uličica u Bosni, u Bijeljinji, od naroda prozvana "Galamića sokak", zbog silne galame i buke koju su dizali jevrejski stanovnici ove uličice. Uz jezik Jevreja je mijenjano i sve drugo, od načina odije-vanja do kulinarstva. U svemu se osjećalo proži-manje nasljeđa i usvajanje novog.
Velika je razlika da li se kultura druge zajednice ili manjine naziva "našom" (u ovom slučaju kulturom bosanskih Jevreja) ili "njiho-vom" (kulturom Jevreja u Bosni), u što je upleten i politički stav o mogućnosti zajedništva. Jevreji su uvijek ukorijenjeni u jednoj zemlji, a ne samo prolaznici. Svaki put je bilo tako; svaki put su pripadali zemlji u koju su došli; svaki put su sebe u tu zemlju uložili. I u Bosni su Jevreji Bosne odavno postali bosanski Jevreji.
Nije mali broj Jevreja učestvovao u duhovnom životu Bosne i Hercegovine. Sjetimo se slikara (Danijel Kabiljo-Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Danijel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić…), pisaca (Bohoreta, Isak Samo-kovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičara (Oskar Danon, Flora Jagoda, Cvjetko i Ranko Rihtman, David Kamhi, nekoliko “Ladino gru-pa”), arhitekata (Jahiel, David i Ognjenka Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičara (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Focht), kazališnih i filmskih radnika, novinara i kulturnih djelatnika… Bilo je i gimnazijskih i univerzitet-skih nastavnika, bilo i knjižara (u Sarajevu su između dva svjetska rata jevrejski vlasnici imali deset knjižara i četiri štamparije) koje su doprinijele općem obrazovanju i protoku infor-macija, a kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija je i danas veoma aktivno. Tihi utjecaj je bio prisutan kroz stam-bene građevine (među kojima je u Sarajevu Salomova palača najpoznatija), kroz napjeve, zanatstvo, kulinarstvo… Eli Finci je bio pojam strogog kritičara, iako nije mnogo pisao o sara-jevskim kazališnim izvedbama. Ovome svakako treba dodati da su "jevrejske teme" bile često prisutne u djelima raznorodnih umjetnika iz BiH, a naročito u književnosti, gdje postoji niz značajnih djela, od Ive Andrića i Isaka Samo-kovlije do Abdulaha Sidrana, Anđelka Vuletića i Miljenka Jergovića.
Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetog mjesta, pa su učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj tradiciji), Staro jevrejsko groblje u Sarajevu (na kome je prvi ukopan rabin Pardo, koji je svom narodu propovijedao vjeru, a posljednji Isak Samokovlija, koji je svoj narod opisao), a potom Jevrejska općina u Sarajevu, koja je dokaz da će spomenika i kulture i ubu-duće biti. Uz ujedinjenje sefardske i aškenaske općine i položaj jevrejske zajednice u doba novog balkanskog ratovanja, ove znamenitosti kulture su ono što ovu malu zajednicu čini specifičnom. Ovome svakako treba pridodati i Sarajevsku hagadu, koja ima i simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture, pa je postala bosanski simbol.
Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, čak poneka riječ, običaji, kulinarski specijaliteti, odjeća… sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali i nemjerljivi utjecaj jedne manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Duhovni utjecaj nastavlja da živi u nekoj tradiciji i kada oni koji su određenu kulturu stvarali fizički više nisu prisutni: primjera radi, jedna velika imperija, rimska, i danas ima ogroman duhovni utjecaj u europskoj kulturi, a male zajednice ostaju utkane u kulture većih nacija/naroda i kada ih ovi ne spominju. Doduše, male zajednice više usvajaju nego što mogu da utiču, jer se moraju podrediti vladajućoj ideologiji, dakle i kulturnim standardima e da bi uopće preživjeli, da bi se održali i u životu nove sredine učestvovali, a potom u potpunosti integrirali u društveni milje jedne zemlje. Učešće u jednoj kulturi dokazuje želju da se toj kulturi doprinese i u toj zemlji ukorijeni. To međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi Adio Kerida odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, u bosanskoj Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski napjev… Prožimanje i stvaranje plu-ralnog identiteta je nužda i rekao bih prednost svih multikulturnih zajednica.
Predrag Finci
7
Između kulture i identiteta stoji znak jednakosti. U odnos prema kulturi manjine iska-zuje se odnos prema njenom identitetu, u odnosu prema manjini se ogleda (kulturna) politika, a još više etičko držanje. U odnosu prema manjini legitimira se jedna politika. Ona nedemokratska u ignoriranju i potiskivanju, slobodarska u prihva-ćanju i afirmiranju Razlike, koja potvrđuje i obo-gaćuje i osobni identitet. Odnos prema manjini je uvijek test tolerancije (demokracije) i slika istin-skog odnosa prema kulturi kao takvoj: gdje se brine samo o kulturi većinske (najčešće domi-nantne) nacije, odnosno grupacije brine se o njenim egoističkim interesima, a ne o kulturi kao takvoj. Naravno, kada je u pitanju kultura "manjine", odnosno "malog naroda", onda je veći njen simbolički značaj, nego stvarni utjecaj. Ali je značajan i mora biti sačuvan. Time većinski narod ne potvrđuje samo postojanje kulturnog nasljeđa jedne specifične manjine, nego potvrđuje i svoju vlastitu kulturu, odnosno iskazuje svoj odnos prema kulturi kao takvoj. Manjine razu-miju da je zajedništvo imperativ. Dobro je u onoj zemlji u kojoj to i većinski narod shvati i usvoji. Ono spominjano prirodno zajedništvo je danas prošlost u Bosni i Hercegovini. U kazivanju o "lijepoj prošlosti" uvijek ima idealiziranja, svijesti o neponovljivosti, ali i nade da bi možda opet tako moglo biti. Zato se i zalažem za jedno Sada zajedništva i razumijevanja: Utopija se počinje graditi odmah. Sefardi su došli iz Španije, iz zemlje čiju kulturu izgradiše zajedno s muslimanima i kršćanima. Oni su u pravom smislu živjeli i stvarali zajedno. Onda dođe novo doba, doba dominacije jedne religije i jedne nacije. Ono što nazivamo "zlatnim dobom Španije” završeno je onda kada na historijsku pozornicu stupi kultura rigorozne kršćanske dogme i njenih inkvizitora. I Renesansa je svoj duhovni zamah dugovala spoju iskustava iz različitih kultura. Historija nam je već odgovorila na neka pitanja koja i danas pitamo, na ono o prirodi i potrebi multikulturalizma prije svega. Bilo bi žalosno ako bismo se ubuduće mogli pozivati samo na lijepu prošlost. Mojim je godinama, doduše, sjećanje svojstveno. Kada to kažem prisjećam se da sam se u djetinjstvu znao ispeti na travničko groblje poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje, na kome su ljudi u zanosu obilazili grob posvećenog Josipa, do njega muslimansko, kojim je vladao mir, pa jevrejsko, koje je tonulo u zemlju i romsko groblje, na kome je pasao nečiji konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja bosanskog prirodnog zajedništva prije (često, prečesto ispraznih) političkih deklaracija, a i kao moguće utemeljenje za novu nadu. U Pinkasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. Bilježi i ono što valja, i ono što ne valja. A „pinkas je otvoren i ruka piše“.