uz dopust g. Jakova Fincija, Sarajevo, prenosim ovde tekst
Sarajevo, 2004.
Povodom završetka radova na obnovi i rekonstrukciji Havre u Stocu, koja se nalazi uz grob rav Moše Danona, zahvaljujemo Federalnom ministarstvu kulture i sporta na doniranim sredstvima.
Za ovu priliku Jevrejska opština Sarajevo pripremila je ovu brošuru koja govori o ravMoši Danonu i njegovom životu iz koga je proistekla priča "Sarajevska Megila" koju je napisao Moše Atijas, zvani Zeki effendi Rafajlović.
On the occasion of completion of vvorks on rebuilding and reconstruction of Havra'ah in Stolac, which is found next to the grave of Rav Moshe Danon, we express our gratitude to the Federal Ministry of Culture and Sports for the funds donated.
To celebrate the event, the Jewish communitv in Sarajevo has prepared this booklet about Rav Moshe Danon and his life. The story served as the basisfor "The Sarajevo Megila" and was written by Moshe Atijas, also knovvn as Zeki effendi Rafajlović.
Izdavač: Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine
Odgovorni urednik: Danilo Nikolić
Tehnički urednik: Tomo Radovanović
Prevod sa ladina: Eliezer Papo
Prevod na engleski: Linda Gutman, Hazim Kazić
Lektor engleskog jezika: Michele Sumka
Grafička obrada i prelom: Tomo Radovanović
Štampa: Goda - print, Sarajevo
Tiraž: 1000 kom
Jevrejska opština Sarajevo, Tamuz 5764 juni 2004. godine
Jevrejska opština Sarajevo, Tamuz 5764 juni 2004. godine
U rukama držite "Sarajevsku megilu", djelo nastalo prije mnogo godina, kao pomen na čudesno spasenje i pravedan život sarajevskog rabina Moše Danona, koji je na svome putu u Svetu zemlju, iznenada preminuo u Stocu, gdje je, prema jevrejskim običajima i sahranjen.
Ova istinita priča, o kojoj postoji i relevantna dokumentacija, postala je legenda koja je mnogo značila za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu i u vremenima kada su naša zemlja i Sarajevo prolazili kroz najteže trenutke svoje mukotrpne istorije.
Biti uvijek čovjek, brinuti se o bližnjem svom, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način i u kojoj bogomolji se moli Bogu, ustati protiv nepravde, bez obzira ko je provodi, je nešto što je krasilo vijekovima dobrosusjedske odnose u ovoj zemlji koja je za Istok bila prva tačka Zapada, a za Zapad početak Istoka.
Zbog svega toga, što je na ovim stranicama opisano i dokumentovano, grob Rav Moše Danona postao je i ostao mjesto hodočašća, ne samo Jevrejima Bosne i Hercegovine, nego i nešto što sa ponosom muslimani ovdje uvijek spominju. Taj i takav suživot je doživio teška iskušenja u ratu od 1992 - 1995, a nažalost nije malo onih koji su se ogriješili u tom periodu o ljudske i Božije zakone, ali jednostavno, mi želimo da i ovom pričom podsjetimo da se ovdje živjelo zajedno, brinući se i pomažući jedni druge.
Bez takvog shvatanja, nema ni života, ni opstanka nikome na ovim prostorima, a ni uključivanja u evropske integracije, što nam je, kako kažu, svima zajednički cilj i interes.
Tako će ova knjižica, vjerujemo, pomoći da se bolje shvati ona slika Bosne i Hercegovine, koja je ovdje vijekovima postojala, a koju je posljednji rat uprljao, slika ljudi koji su živjeli i jedni pored drugih, jedni sa drugima i jedni za druge. Znamo da se prošlost ne može vratiti, ali možda iz prošlosti možemo učiti, da bi nam budućnost svima bila bolja. Sa tom željom, predajemo vašoj pažnji priču o rav Moši Danonu.
Jakob Finci
SARAJEVSKI PURIM
U znak sjećanja na spasenje Jevreja u Persiji od pokolja koji je pripremao carev savjetnik Aman, Jevreji širom svijeta 14. adara (mart - april) slave Purim. Toga dana obaveza je svakog Jevreja da čita ili sluša priču zapisanu u Megili o Ester (knjiga o Ester), ženi koja je spasila Jevreje planiranog pokolja.
Manje je poznato da i sarajevski Jevreji imaju svoj Purim (Purim de Sarajevo) i svoju Megilu de Sarajevo. Sarajevski Purim praznuje se 4. hešvana (oktobar). Ovaj blagdan naziva se i Hag Aasirim, jer on čuva uspomenu na oslobađanje iz tamnice Rav Moše Danona i još dvanaest najuglednijih sarajevskih Jevreja koje je zloglasni Ruždi - paša osudio na smrt 5579 (1819) godine. Za njihove glave pohlepni Ruždi-paša tražio je ogroman otkup, koji Jevrejska zajednica u Sarajevu nije mogla prikupiti.
Ovaj događaj podigao je sarajevsku čaršiju na noge, jer su zatočenici bili poznati kao pobožni, pravedni i pošteni ljudi, te nisu imali nikave krivice kojom bi se opravdalo njihovo zatočeništvo. Kako je pohlepni Paša namjeravao pogubiti zatočenike u zoru 4. hešvana, na Sabat, razljućene Sarajlije, njih oko tri hiljade, provalili su u njegov konak i oslobodili zatočene prvake.
Oslobođeni taoci, uz pratnju svih Jevreja, otišli su u hram i usrdnom molitvom proslavili Dan svog spasenja. Prvi među njima, Rav Moše Danon, zavjetovao se još u zatvoru da će, pred kraj svog života, otići u Jerusalem da tamo umre.
Prošlo je jedanaest godina od ovog događaja i Rav Moše Danon krenu na put u Svetu zemlju da ispuni svoj zavjet. Međutim, na putu za luku Metković, umro je u mjestu Krajšina kod Stoca, gdje je i sahranjen. Na njegovom grobu stoji:
Ovaj kamen podignut je ovdje da bude spomenik jedne svete osobe čije dijelo je čudesno, zbog toga ga se mora slaviti kao pobožnog i svetog. RAV MOŠE DANON - 20 ŠIVAN 5590
Rabi Moše Danon bio je naš učitelj i veliki rabin.
Ovi događaji bi vremenom možda bili i zaboravljeni da se u životu Moše, Rafaela, Atijasa-Zeki effendi Rafajlovića, nisu dogodile čudne stvari.
Kao mlad čovjek bio je veoma bolestan i odlučio se za operaciju, kod poznatog bečkog hirurga, čiji je ishod bio potpuno neizvjestan. Kao veoma pobožan čovjek, molio se za uspješno ozdravljenje, kao što su činili i njegova porodica i prijatelji u Sarajevu. Međutim, na sam dan operacije hirurg je umro i Zeki Rafajlović je shvatio da je Božija volja da on prihvati svoju bolest.
Nakon povratka u Sarajevo, bio je u bunilu zbog visoke temperature i tada mu se ukazao Rav Moše Danon, a soba se ispunila svjetlošću, šumom krila i muzikom. Rav mu je rekao: "Gospod naš, Bog Avrama, Isaka i Jakova, odredio je da se tvoje muke okončaju. Mene je izabrao da budem glasnik Njegov".
Uskoro je Zeki effendi Rafajlović ozdravio i narednog 20. šivana, na dan smrti Rav Moše Danona, otišao je na njegov grob kod Stoca da mu se pokloni i zahvali.
Od tada život ovog svetog čovjeka bio je za Rafajlovića najvažnija stvar. Žurno je sakupljao materijale, razgovarao sa starim ljudima, savremenicima Rav Moše Danona, prelistavao knjige i zapise i nakon mukotrpnog rada uspio je da oživi događaje iz života Rav Moše Danona. Od pisane građe o ovom događaju sačuvana su dva dokumenta koja potvrđuju istinitost događaja opisanih u Megili.
Prvi je Mahzar - peticija upućena Visokoj porti u Carigradu protiv Ruždi -paše koju je potpisalo 249 najuglednijih sarajevskih muslimana. Drugi dokument je tefter Rav Moše Danona u kojem je svojeručno zapisao i za sjećanje opisao spasenje od ruke Ruždi-paše.
Tako je Zeki effendi Rafajlović pisanom riječju otkrio istoriju 4. hešvana 5579. godine i ispisao Sarajevsku megilu, a ljepotu njenog sadržaja, 1926. godine, preveo sa ladina dr Isak Samokovlija.
I tako, grob Rav Moše Danona posta mjesto hodočašća sarajevskih Jevreja.
Dragica Levi i Danilo Nikolić
U doba sultana Gazi Mahmuda, koji carovaše carstvom turskim od jednog kraja do drugoga, bijaše u Bosni njegov namjesnik Derviš paša. Vladaše paša u carevo ime i davaše pravdu narodu u Bosni i Jevreji poštivahu pašu i ukazivahu mu časti koje se daju velikim pravednicima. U to vrijeme življaše na dvoru pašinom, koji stajaše u gradu Travniku, jedan čovjek i ovaj nastojaše da ogovara Jevreje da bi im paša činio zlo mjesto što im čini dobro.
I ovo je opis života toga čovjeka, koji bijaše jevrejskog koljena, a zvaše se nekad Moše i po rodu Havijo.
Bijaše to čovjek propao, odan piću, rđave duše i pogana srca i u svom narodu prezren, te mu se svi uklanjahu s puta.
Kad vide da među svojim Jevrejima izgubi čast i poštovanje svojim niskim pokvarenim životom, povuče se u svoju kuću i ne izlazaše neko vrijeme.
Kad u njegovom opakom srcu bijaše sazrela zla misao, odluči se te izađe na ulicu i objavi visokim glasom, kako mu se u snu javio prorok Muhamed i kako ga vodaše po nebesima i rajskim krajevima, gdje mu pokazivaše sve ljepote, koje njegovi vjernici uživaju i kako mu kaza prorok, neka bi prešao na vjeru njegovu.
Narod se mnogi sakupljaše oko njega i vjerovaše riječima njegovim i kada zatraži da bi ga primili u vjeru Muhamedovu, primiše ga i dadoše mu ime Derviš Ahmed.
I obuče haljine derviške i omota čalmu oko glave i činjaše se od tog doba da je pobožan i velik pravednik, da bi došao do časti. I imađaše uspjeha, jer nauči brzo knjige arabljanske i znadijaše Koran od početka do kraja.
Tako posta viđen među dervišima i preseli iz Sarajeva u Travnik i stade među dostojanstvenike na pašinom dvoru.
Ali kako osta opak u svojoj duši, snovaše i danju i noću kako bi se svetio narodu svojemu, te dana jednoga zatraži otvoreno od sultanovog namjesnika, da bi udario velike poreze na Jevreje i da bi ih mučio mukama različitim.
Pošto ga Derviš paša bijaše saslušao, otpusti ga i naredi da dodu pred njega njegovi savjetnici.
Kad ovi stigoše i pokloniše se paši svojemu, pitaše ih paša za Derviša Ahmeda i njegovu prošlost, a ovi kazaše mečući ruke na srce i saginjući se kako bijaše običaj pred pašom, sve kako bijaše pravo.
Saznavši paša da je Derviš Ahmed bio Jevrejin, dode mu od Boga misao jravedna i čista i paša kaza savjetnicima svojim i reče:
" Nagovaraše me taj opaki čovjek da činim zlo i posumnjah u njegovu misao i evo dade mi Bog te saznah istinu i otkrih zlo, koje se bijaše dotaklo skutova mojih, na vrijeme.
Čovjek koji mijenja vjeru, nije dobar čovjek.
Da bi se zlo iskorijenilo iz našeg mjesta i da ne bi sagriješila čija duša -neka je suđeno njemu.
Izvršite zapovijedi moje i neka se pogubi čovjek koji me navraćaše da činim zlo i da griješim pred Alahom."
Savjetnici sastaviše pisma i pečatiše ih pečatom i narediše da se izvrše zapovijedi pašine i tako bi pogubljen Derviš Ahmed, koji snovaše u sebi zlo Jevrejima - a zlo pade na njega samoga.
Ali derviši vjerovahu da bi pogubljen čovjek pravedan a ne zao, pobožan a ne opak i pokopaše tijelo njegovo odajući mu časti koje Derviš Ahmed ne bijaše zaslužio.
I derviši u Travniku tugovahu za njim dugo i čekahu da bi se osvetili Jevrejima, jer držahu da su oni potkupili pašu i nagovarali ga da bi počinio zlo na njima i da bi im pogubio Derviša Ahmeda.
I dogodi se te bi Derviš paša pozvan u Carigrad, i na njegovo mjesto spremi sultan Ruždi pašu iz redova velikih i moćnih derviša.
Kad čuše derviši u Travniku, da za sultanovog namjesnika dolazi njihov čovjek, radovahu se mnogo.
I skupiše mnogo naroda i izađoše mu u susret i putovahu mnogo dana i noći, dok se sretoše sa pašom u Mitrovici.
Ruždi paši bi drago, da mu učiniše takav doček i kad stiže u svoje dvore u Travniku i preuze dužnosti, zovnu ih jednog dana u odajama pašinim na minderima od crvene čoje, a na jastucima vezenim zlatnom žicom, posluživahu derviše sluge njegove kavama i žutim duhanima iz Urumelije.
Kad vidješe derviši, da im je Ruždi paša naklonjen, zdogovoriše se te izadoše pred njega, žaleći se da su, Jevreji skrivili smrt Derviša Ahmeda i nagovaraše ga da ga osveti. I on im obeća da će učiniti to prije nego se sami nadaju.
Kad prvi put dode Ruždi paša u Sarajevo radi poslova državničkih, izdaše zapovijedi, da mu pozovu prvake jevrejske, njihovog najučenijega čovjeka i najstarijega među rabinima.
Razletiše se sluge njegove čaršijama sarajevskim i pozvaše kako im bi zapovijeđeno, starog Ham Rebi Moše Danona i dvanaest prvaka sarajevskih, koji bijahu na čelu Jevrejske opštine i svi dođoše pred pašu.
Primi ih paša grdnjama velikim i zapovijedi da ih bace u zindane, da udare lance na njihove noge i ruke i da puste vodu na njihova tijela i kaza im:
" Narediću da vas pogube u samo jutro prve subote, ali određujem, da vas mogu otkupiti za četiri stotine kesa zlatnijeh."
I kad se saznalo po gradu za muke koje snađoše rava i dvanaestoricu najvidenijih Jevreja i za naređenja koja bijaše paša izdao, rodi se velika tuga u svim srcima i sakupiše se Jevreji u svojim hramovima i moljahu se Bogu udarajući se u prsa i derući odijela na sebi.
Kako bijaše svota za otkup velika da se među njima, kad bi sve svoje dali ne bi ni polovica njena mogla sakupiti, ne osta im ništa drugo, nego da čekaju, da bi im se Bog smilovao i spasao od propasti.
Svakog dana moljahu molitve i od jutra do mraka ne uzimahu nikako ni jela ni pića. I kako činjahu muževi, tako činjahu i njihova djeca i kako činjahu žene, tako činjahu i njhove kćeri i njhovoj tuzi na bijaše kraja. I kako odlažahu dani i približavaše se subota, bijahu svi izgubili nade, jer se ništa ne dogodi, što bi kazivalo da će se spasti.
Ali medu Jevrejima sarajevskim, koji bijahu već izgubili pouzdanje, nalažahu se dva čovjeka, čija su srca udarala blagoslovenim mirom Božjim i koji življahu bez tuge i moljahu se Bogu radosno i slavljahu ga pjesmama veselim.
I jedan od njih bijaše rav Ham Rebi Moše Danon, koji podnašaše ravnodušno muke u mračnim zindanima - a drugi bijaše veliki hasid Rafael ha lievi, čovjek bogat i čovjek star i viđen među svim ljudima u gradu.
Ham Rebi Moše Danon bijaše sav zanesen svojim kabalističkim razmišljanjima i otkrivaše u svetim slovima Tore propast svog dželata i ne bijaše ni malo zabrinut za se i za svoje u zatvoru, jer vjerovaše u pravednost Božju i njegovu milost.
I veliki hasid Rafael ha Levi kazivaše svoje molitve u hramu tog petka u večer na svoj radostan način i pjevaše pjesme i veseljaše se svetom danu odmora.
Samo iza večere dok još gorahu svijeće na njegovom stolu, diže se on i bez straha da će sagriješiti uze jednu kesicu sa dukatima i rnetnuvši je u džep, izađe, te se uputi u mahale.
A bijaše tih mahala osam i svaka imađaše po jednu kavanu i u njih zalažahu jedino muslimani, jer drugima bijaše zabranjeno dolaziti i sjediti u njima.
I dođe veliki hasid u jednu kavanu i uđe u nju i sjede kraj vrata i svi se čuđahu tome, ali kako je bio viđen i kako ga poznavahu kao pobožna čovjeka ne htjedoše ga osramotiti, te mu ne rekoše ništa a kavedžija ga ponudi kavom i uli mu sam i dodade findžan.
Pošto hasid popi kavu ustade i jer ne bijaše običaj da se plaća kava nego da se na jednu tablu meće po jedna para za siromahe - metnu i Rafael ha Levi na tablu, ali mjesto jedne pare, ostavi jedan dukat.
Izašavši iz te kavane uputi se u drugu i činjaše isto kao i u prvoj i svijet se čudaše i prije nego hasid obreda sve kavane razgovarahu svi po mahalama, kako Jevrejin Rafael ha Levi obilazi kavane po mahalama i kako svuda po kavanama ostavlja po jedan veliki dukat.
Svi se pitahu kakvo značenje ima ovo hodanje i kako ne mogahu da dokuče, odlučiše da ga sačekaju pred kućom dok se vrati i da ga pitaju za razlog.
Kad se vraćaše kući, opkoliše ga sa sviju strana i govorahu mu ovako: "Znamo da si učen i da si djelima svojim drag Bogu svome, ali ne znamo kakva značenja imaju tvoji noćašnji putevi."
I reče im hasid: "Htio sam da vas ovako sakupim i dovedem pred svoju kuću, da bi ste me upitali što mi je na srcu. I evo vi pitate što je, i da vam kažem."
I kaza veliki hasid sve po redu i reče im:
"Znate da nisu ništa skrivili, jer da su krivi, trebali bi da budu kažnjeni i da im se kazna ne oprosti ničim, jer sagriješiše pa neka i okaju.
Ali Ruždi paša reče:
"Možete se otkupiti sa četristo kesa zlatnijeh."
Nije paši stalo da se vrši pravda medu narodom, nego paša hoće da se dokopa našeg imetka.
I paša će iznaći danas ovo a drugog dana pronaći drugo i tražiće dukate za dukatima i prebaciće naše i vaše imetke u svoje sanduke i prenijeće ih na konjima iz naše zemlje u svoje i ostaviće nas siromašne da gladujemo i propanemo."
I čuše svi oko njega njegove riječi i razumješe smisao njegove misli i složiše se svi sa mišljenjem njegovim i rekoše:
"Dođe nam za upravnika zao čovjek. Zle su njegove nakane i prije nego ih izvrši da se branimo."
I zasuka rukave snažan i borben čovjek imenom Ahmet Bajraktar Bjelavski i pozva sve na oružje da bi se branili zla koje dođe među njih. I pohitaše uz mahale svi koji bijahu dorasli za oružje i pođoše kućama svojim i štalama svojim da spreme ubojita oružja i da sedlaju plahovite konje i opasivahu se bensilahima kožnim i mećahu u njih kratke puške vezene srebrenom žicom, handžare sa dršcima od bjelokosti i oštricama od skupog čelika.
I bijahu puške napunjene barutom i olovni kuršumi bijahu nabijeni odozgor. Noževi se svijetlahu sa oštricama svojim na mjesečini i zvečahu tankim glasom.
Istom se bijahu mahale smirile i počinule od ženskijih pjesama i glasova dugačkih žurni i krneta, od visokih poklika momačkih grla i golubijeg gukanja djevojaka iza mušebaka, kada se stadoše opet buditi kao uplašene u svojem mirovanju.
Ukazivahu se osvijetljeni prozori, škripahu velika avlijska vrata. Iza taraba nastahu brzi i kratki razgovori.
I počeše konji da ržu i ču se zveka oružja. Izlažahu oni koji bijahu spremni, na sokake i kaldrma odzvanjaše od konjskih potkova i sijevahu iskre pod konjima.
I tako bijaše sva mahala za čas na nogama svojim i kako bijaše jedna, tako bijahu sve druge mahale. Udarahu bubnjevi i lepršahu zastave i barjaci i potskakivahu hatovi sa kojih padaše bijela pjena niz đemove.
Na njima se držahu begovi i age pogledajući mrko sa svojih mahala na strane gdje stajahu konaci pašini.
A paša koji bijaše proveo do kasno doba noći sa milosnicom svojom, koju zapovijedi da mu dovedu u konake, spavaše snom tvrdim i ne slušaše šta se spremaše u mahalama.
A kada se ukazaše prvi zraci zore, spuštahu se niz mahale gomile oružana svijeta pred kojim poigravahu konjanici i bajraktari a sve ih predvođaše Ahmetaga Bajraktar Bjelavski.
Sa minareta oglašavahu mujezini sabah, kad cijela vojska stizaše Latinskoj ćupriji i prelazaše preko nje.
I kad pređoše ćupriju oglasiše pašu o svojem pohodu i opališe tri male puške.
I čuše straža na kapijama puške i udariše trostruke mandale na njih i jedni uzletiše uz basamake i uđoše u dvorove i vikahu pašu, da bi im rekao šta da rade.
I izađe paša na prozore i rekoše mu:
"Digoše se Sarajlije i evo dođoše pred konake oružani puškama i noževima i govore protiv tebe: Dođe upravnik zao i hoće nepravdom da vlada među nama i naše imetke da uzme i da nas osiromaši."
I rekoše paši dalje, da Sarajlije traže, neka bi pustio iz zindana dvanaest Jevreja i njihova rava.
Slušaše paša što mu sluge govorahu i obuzimaše ga gnjev i udaraše mu krv u glavu, jer pred konakom njegovim zveketahu sabljama i na kapiju udarahu buzdovanima teškim.
I odluči paša da posiječe dvanaest Jevreja i njihova rava pred buntovnim Sarajlijama, da bi im pokazao, da se ne boji njihova oružja niti sile njihove i da im kaže, da će njihova sudbina biti ista kao i ovih i da će još danas biti glave nabijene na kolce pred konakom njegovim, pa kaza ovako:
"Poznati su vaši buntovni podvizi ali je neustrašivo srce vašeg gospodara. Jer znajte, ja sam vaš gospodar i upravnik i vi ćete platiti svaki po zasluzi svojoj.
Neka se niko ne usudi da podigne ruku ni na kamenje ovo koje je složeno u zidove ove i raziđite se kućama, a vođama vašim i glavarima sudiću danas kao što sudim Jevrejima evo, kako ćete vidjeti na vaše oči i čuti na vaše uši."
Kaza ovako paša i udari rukama te se okrete slugama svojim i naredi:
"Izvedite u avliju dvanaest Jevreja i postavite pred njih njihova Rava i sjecite glave jednom po jednom po redu."
Pohitaše sluge pašine i zaškripaše ključevima u bravama na vratima zindana i otvoriše ih da izvedu Rava i dvanaest Jevreja i dok oni to činjahu diže Ahmetaga Bajraktar Bjelavski, koji jahaše na vranome hatu, svoju sablju, pa reče glasom visokim:
"Ušima svojim čusmo riječi njegove ali očima nećemo da gledamo nedjela njegova. Jer nakane su zle njegove i zle njegove misli. Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla, jer nam kazaše da je zlo došlo među nas i vidjesmo da je tako.
I kunemo se Alahom da ćemo ga iskorijeniti. Neka ne pukne puška nijedna - ako s druge strane ne izazove. Neka se ne zakrvavi nijedan handžar, ako se ne zatraži krvi naše. Nego ćemo se osloboditi zla i vezati ga, da nam ne naudi. A sada naprijed i obijte kapije i spremite lance za vezanje."
Kad Ahmetaga izreče riječi ove, nasloniše se stotine ramenima svojim na kapije i škripahu baglame i uvijaše se gvožđe i mandali se prebijahu pod snagama njihovim.
I upravo bijahu sluge pašine izveli dvanaest Jevreja i njihova rabina i postavili na sred avlije pokraj šadrvana i zelenih šimšira na bijeloj kaldrmi avlijskoj i bijaše sa prozora paša gnjevni dao znake da se zamahne sabljom i glava odrubi rabinu starome kao prvome, kad se kapije otvoriše i od zveketa prelomljenih brava zadrhtaše dželatu ruke i pade mu sablja iz njih.
I neimaše vremena da se sagne i da je digne, jer ga uzeše dvije snažne ruke i trgnuše natrag.
Skloni se paša sa prozora, kad ugleda kako ulazi na kapiju vojska naoružanih Sarajlija, a njegove sluge, kako bacaju puške i noževe i namisli da dohvati sa duvara oružje svoje i da ispali puške u vođe i bajraktare, da bi tako oprao sramotu svoju.
Ali ne bijaše u njega srca junačkoga, nego se smisli a zamandali vrač i kad se čuše koraci pred njima povika: "Aman, aman!"
I kad se ukaza na njima bajraktar, drhtaše od straha i zaboravljaše na svoje dostojanstvo.
I Rav stajaše dolje na avliji i slušaše riječi koje govoraše paša u strahu svojem i ne činjaše mu se da čuje riječi koje dolazahu iz drugog kraja i čudaše se, jer im znadijaše smisao i da je Božja ruka u svemu i veseljaše se.
I dok vezahu pašu na kadifli minderima lancima gvozdenijem, skidahu Ravu i Jevrejima sinđire kojima im ruke bijahu vezane i govorahu im:
"Dođosmo da vas oslobodimo i da odvratimo zlo koje se spremaše da danas dode vama do glave a sutra nama. Nego idite - jer danas je dan subotnji i hvalite Boga svojega jer nas očuva od propasti i odbrani od zla."
Rekoše im tako i umivahu ih i napajahu vodom iz šadrvana i davahu im haljine druge jer njihove bijahu razderane i mokre.
I stiša se vreva u konaku i dadoše naloge da se svijet raziđe kućama i razilažahu se pjevajući i udarahu bubnjevi i kliktahu žurne.
I iđaše Rav naprijed a za njim glavari općine, a konjanici sa svih strana ispraćivahu ih do hrama i kad dođoše u predvorje reče rav pratiocima:
"Neka je blagoslovljeno ime Njegovo, Boga našega! Sagriješismo - ali ne činismo grijehova za koje nas optužiše. I vidje Gospod da su nam srca radosna i duše pune Gospoda i veseljaše se.
I posla svoju riječ i ja je nađoh.
I ovako govori Gospod: "Dignuće ruku svoju na vas - da vas pogubi, ali će ruka da klone. Zapovijediće da vas unište, ali će vas osloboditi".
Jer kazao sam: "Otrgnuću vas od zla - dok god se ne otrgnete od mene. I one koji vas nište, kazniću, a one, koji vas oslobađaju, oslobodiću, da bi se radovali, vi i oni." Tako govori Gospod, i imade još smisao ovaj u riječima:
Sedamdeset i četvrtog dana od dana kada zapovijedi, da nas zatvore u zindane, da puštaju vodu na nas i da nas muče mukama različitim, sedamdeset i četvrtog dana biće njegova propast.
Tako je zapisano svetim slovima i tako će biti. Velik je gnjev Njegov i pravda Njegova, Gospoda našega".
I kad ovo izgovori Rav - pokloniše se svi njemu i vidješe da je velika mudrost u njega.
I udarahu bubnjevi i pištahu žurne i razilazaše se svijet u mahale, a Jevreji uvedoše Rava u hram i reče Rav te subote molitve radosne u hramu i svi slavljahu Gospoda s njime i pjevahu pjesme zahvalnice.
A bijaše paša zatvoren i upravljaše zemljom Ahmet Bajraktar.
Tada napisaše pismo veliko i udariše muhure i pečate pod njega i tražiše od sultana, da bi kaznio Ruždi pašu i odnese pismo konjanik i predavaše ga drugom konjaniku, a ovaj ga predavaše dalje i tako stiže pismo u dvorove velikog sultana Mahmuta desetog dana od dana kad bi poslano.
I bi pročitano pismo sultanu i sultan razumije sadržaj njegov i kaza:
"Tužba je velika na slugu mojega, Ruždi pašu - ali su i njegova nedjela velika."
I zapovijedi sultan, da se napisu fermani i imenova sultan pašu drugog, da bi upravljao narodom u Bosni i u fermanu bi zapisano, da Ruždi pašu otpreme u Stambol vezanijeh ruku i da mu skinu znakove sa haljina - jer se bijaše ogriješio o zakone i snovaše zlo narodu, kome trebaše da čini dobro.
I kad stiže novi paša - dočekivaše ga narod i pozdravljaše ga, a niko ne znadijaše kad Ruždi pašu izvedoše vezana iz konaka i otpremiše, jer sve to činjaše se noću, da ne bi sramota za njega bila velika. Jer tako naredi Ahmet Bajraktar, čovjek pravedan i koji voljaše slobodu.
I stiže u svoje vrijeme glas iz Carigrada da bi pogubljen Ruždi paša na dan kako kaza rabi Moše Danon, a bijaše to dan sedamdeset i četvrti. I zapovijediše da se u hramu zapiše dan kada se oslobodiše i upisaše u kamen dan četvrtog hešvana i slavljahu taj dan kao dan veselja.
"Godine 5.580, na dan 4. mjeseca Marhešvana, u subotu ujutru, učini nam Bog čudo te smo se spasli od ruke Ruždi-paše bez otkupa i bez novaca, silom i bez njegove privole - neka je blagoslovljen Svemogući koji je spasio i izbavio naše duše od smrti. Iza toga poče on (Ruždi-paša) da skuplja vojsku da bi navalio na naš grad jakom silom, te je htio da sve iskorijeni i da sruši sve do temelja, da upropasti, da uništi, da poubija i da opljačka sve. Ali Bog - blagoslovljeno neka je ime Njegovo - spasio nas je iz njegovih ruku, jer odjednom probudi Bog srce Kraljevo - neka se uzvisi slava njegova - i svrgne ga s njegove moći, te njegove nakane propadoše, a nama Jevrejima nastade - svjetlo i veselje. To bi dne 17 mjeseca Teveta, godine kako je gore navedeno, jer nam je stigla vijest da je potpuno propao. Napisao sam za uspomenu poniznim, Mojsije Danon."
Razmotrivši u sebi o skupocjenom uvodu napisanom na knjizi "Kav Ajašar" u ime Nahmanidesa (Rambana), da su svi događaji tajanstveno naznačeni u Peraši "Aazinu", motrio sam i ramišljao kako da nađem zgodne riječi za ovu nedaću za koju mi očekujemo da će Bog Svemogući milošću svojom izdići naš stijeg nad narodima i našao sam, kako bijaše u mome srcu, rečenica koja glasi:
Stići će Ruždi-paši pismo kraljevsko: "Ludo, dosta ti je! Svete (nevine) si osudio. Zar tvoja ruka to da čini? Idi, tvoji su ti napis sakrili. Prokletstvo i zla kletva biće ti mjesto časti."
