S One Strane Sveta

Mladenka Ivanković

S one strane sveta
Deca u logorima smrti

Vođe ustaškog pokreta su prvu nepravdu načinili narodu iz kojega su potekli. Prema svojim precima, prema svojoj narodnoj tradiciji, prema svom nacional-nom identitetu…
Spremnost Nezavisne Države Hrvatske za ko-operativnost i gotovost da na svojim teritorijama dosledno sprovede sve odredbe “rasnog zakona” je imala dublje korene koji su sezali u projektovanu sliku o ponovnom “uspostavljanju“ pravog porekla hrvatske nacije. Za Hrvate su nove političke elite govorile da oni nisu narod slovenskog porekla već gotskog14 . Sta-novništvo je, iz osnove, trebalo da bude upoznato sa novim i izmenjenim nacionalnim identitetom i bilo je primoravano da se ponaša u skladu sa modelom pro-jektovane nacije.
Arijanizacija u kreiranju hrvatskog nacionalnog identiteta kao15 i ugao pod kojim će se gledati ostva-renje ideje o “zdravom narodnom kolektivu“ bila je posledica vezivanja za ideologiju fašizma i nacizma Trećeg Rajha 16 . U svojoj spremnosti i gotovosti za upeh u ostvarenju te ideologije, vođe ustaškog pokreta su nastojale da stvore “jak“ i “arijevski“ narod, koji ne bi trebalo da se pokorava nikakvom ranijem civiliza-cijskom načelu, koji je u prethodno doba vladao na hrvatskim teritorijama. Bilo je, sem toga, potrebno i “preurediti“ državnu religiju koja bi opravdavala moralne motive ponašanja projektovane nacije i sprovođenja politike Nezavisne Države Hrvatske.
Vojnici Nezavisne Države Hrvatske, ustaše, bili su zaduženi za očuvanje teritorije države i njenih granica, ali i za proces “čišćenja“ nacije.17 Oni su, u stvarnosti, bili fizički borci za ostvarenje novog nacionalnnog identiteta. Pošto su bili lišeni svoga jastva i svoje vlastitosti, svoje tradicije, koja im objašnjava ko su, morali su da pronađu novi način da izgrade pravog hrvatskog vojnika. Pošto su usvojili novi identitet, oni u svom životnom iskustvu nisu imali nikakav uzor, kako deluje “pravi hrvatski vojnik“ u sprovođenju novog režima.
Ove osobe, lišene svoga narodnog identiteta i pojma ljudskosti koji su imali u svojoj narodnoj tradiciji a koju su, prisilno, morali da napuste, bile su uverene da je najbolje da svoju vernost arijskom identitetu bude izražena u velikoj revnosti u spro-vođenju kaznenih mera. Kaznene mere su bile izvršavane uz pokazivanje mržnje i surovosti prema zarobljenicima. Pokazivanje mržnje u surovosti bilo je ohrabrivano od strane nadređenih. Ovo stalno ohrabri-vanje za surov postupak prema zarobljenicima i na-građivanje za pronalaženje još surovijeg načina za mučenje zarobljenika, prouzrokovalo je bestijalnost u postupcima i neljudskost u odnosu prema nemoćnima. Ove osobe muškog i ženskog pola, koje su po pozivu ili dobrovoljno pristupili ustaškom pokretu, i koji su prešli mere ljudskosti u kažnjavanju zarobljenika, postaju napasnici i kriminalci, a njihovi zarobljenici postaju njihove žrtve. Bestijalnost je bila izražena najviše prema najnemoćnijim žrtvama, prema deci.
Deca, ta nežna bića, bila su ostavljana bez odeće, spavala su na golom podu, bila su izgladnjavana i mučena žedu, razboljevala su se od šarlaha, tifusa i dezinterije. Ona su bila živi kosturi iz kojih su, od krvavog proliva, visila creva. Nisu imala snage ni da idu, niti da plaču i umirala su uvelikim grupama, ili su bivala ugušena gasom. “Četiri stotine djece, zagušene ciklonom! Tisuću dvije stotine … kroz nekoliko dana ubijeno čekićem i plinom, ukoliko nije poumiralo od iscrpljenosti.“18
Katoličke verske praznike su ustaše “slavile“ vršeći “krvavi pir“ i zločinstva nad svojim nemoćnim žrtva-ma: “Svako ko je bio u logoru krajem 1942. godine sjeća se sigurno božićnog uništenja oko 500 Jevrejki i njihove djece. Ustaše su nagurale u dvije-tri čelije Kule i zatvorili. Nekoliko dana nisu im dali ni hrane ni vode. … Nakon nekoliko dana ustaše su im dovezle masnu (a mi smo pretpostavljale i otrovnu) hranu. Nekoliko sati nakon toga oni su, koji već ranije nisu pomrli, umirali u mukama od grčeva.“19
Nezavisna Država Hrvatska je nastojla da bude pravna država. Da bi se stvorio zakonski osnov u “čišćenju“ hrvatskih prostora i stvaranju čiste ari-jevske države, donesene su, uskoro po ustanovljenju države, i zakonske odredbe20 . Ono što nije bilo arijevsko hrvatstvo i katoličanstvo treba iskoreniti uz pridržavanja pravnih normi.
Zakonskim odredbama se zabranjuje upotreba ćirilice21 i uvodi zabrana o pohađanju pravoslavnih verskih škola i upotreba julijanskog kalendara22 . Polo-žaj Jevreja i Roma je bio uređen “Zakonskom odred-bom o rasnoj pripadosti“23 i “Zakonskom odredbom o zaštiti arijevske krvi i časti Hrvatskog naroda“24
U “Zakonskoj odredbi o državljanstvu“25 , objavlje-noj 30. aprila 1941. godine, izričito se naglašava da je državljanin: “pripadnik arijskog porijekla koji je svo-jim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“
Oni koji nisu arijskog porekla, nisu državljani i ne stoje pod pravnom zaštitom države i tretiraju se kao “nepoćudni“, to jest kao neprijatelji državnog sistema. “Zakonska odredba za odbranu naroda i države“26 objavljena 17. aprila određuje da svaki pokušaj povre-đivanja ili pokušaja u povređivanju “…čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje … ima ga stići kazna smrti“.
Pravni položaj dece je bio u potpunosti zavisan kao i pravni položaj njihovih roditelja. Međutim, u stvar-nosti je položaj dece bio daleko gori.
Moderno pravo izričito zabranjuje svaku krivičnu sankciju prema maloletnim licima koja nisu navršila četrneast godina, a NDH se starala da se, formalno, prikaže kao pravna država.
Ustašama je, ipak, bilo dozvoljeno da izvršuju nasilništvo nad decom. Ustaše su njih instinktivno doživljavali kao stvarnu pretnju svome “arijskom narodu“. Oni su njih doživljavali kao nadu za život “nepoćudnog nakota“ (izraz kojim su arijski Hrvati nazivali Srbe, Jevreje i Rome) i težili da unište tu nadu, to jest da ih fizički likvidiraju ili, kao vrhunac svoga beščašća, učine svojim janičarima.27
Na teritoriji NDH je ubijeno “… prema dosad utvr-đenim podacima, 74.762 deteta. U genocidu prema dosadašnjim rezultatima lišeno je života 60.234 deteta … 32.054 dečaka i 28.012 devojčica, a za 168 umorene dece nije bilo moguće utvrditi pol. Najviše je ubijeno srpske dece 42.791.“ 28
Na stratištima logora Jasenovac umoreno je 11.888 srpske dece, a jevrejske i romske dece 7.544. 29
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj deca su bila, kao i njihovi roditelji, smeštana u logore. Deca su imala i svoje dečje logore. Formiranje posebnih koncentracio-nih logora za decu, predstavlja jedinstven primer u istoriji. Ovi logori su obično nosili naziv “Prihvatilišta ili Sabirališta za djecu izbjeglica“.
Ustaško-nemački logor u Sisku je osnovan 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. Logor je u svom sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao “Prihvatilište za decu izbeglica“. Ovo prihvatilište je, u stvari, bio pravi koncentracioni logor za decu. Dečji logor u Sisku bio je najveći te vrste u NDH i nalazio se pod pokro-viteljstvom “Ženske loze ustaškog pokreta“ i “Ustaške nadzorne službe“. Neposredno upravljanje “dečjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše dr Antuna Najžera. Tako je od 3. avgusta 1942. godine do 8. februara 1943. godine u Sisku bilo zatočeno 6.693 dečaka i devojčica, Srba sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije30 .
Logor Jastrebarsko bio je dečji logor kraj Jastrebar-skog, osnovan 12. jula 1942. godine. U logoru je bilo zatočeno 3.336 dece uglavnom poreklom sa područja Kozare i Korduna. Dečji logor u Jastrebarskom bio je pod nadzorom časnih sestara Kongregacije sv. Vinka.
U Gornjoj Rijeci u blizini Križevaca i Loborgradu su postojali je dečji logori koji su bili pod upravom “Ustaške nadzorne službe“.
U Staroj Gradiški, u ženskom logoru, koji je pri-padao logorskom sistemu Jasenovac31 , osnovan je i dečji logor. Ustaša Ante Vrban je bio zadužen da bri-ne o njima. On je vrlo surovo postupao prema njima.
Po svedočenju logorašice Mirjane Almulić Buce iz Osjeka “djeca su ležala bespomoćna, izgladnjela, mršavila su očigled, nisu više imala snage ni za plač. Samo noću, u bunilu, zvala bi majku, oca, sestru ili brata. O toj deci brinulo se dvadesetak žena … Ono što su djeca preživjela kosilo ih je kao najstrašnija bolest. Venula su i umirala. Ante Vrban je naredio da se sva bolesna i iznemogla djeca odvedu u jednu obližnju zgradu i tamo, uz pomoć ustaša, naprosto natrapaju u dvije prostorije. Ugušena su otrovnim plinom.“32
Jasenovac i Stara Gradiška, kako su to brojna svedočanstva potvrdila, bili su najveći konc- logori za decu u ovom delu okupirane Evrope, a trajali su isto toliko dugo koliko i logori u nacističkoj Nemačkoj.33
Ustaška politika je činila sve da odnarođuje decu. Decu su odvajali od majki, silom i uz vršenje necivilizacijskog postupka. Dovodili su decu u stanje velike izgladnjelosti i, kao posledica toga, u stanje velike apatije. Deca su zaboravljala ko su ona, sve su zaboravljala i samo su, na kraju, želela komad hrane i malo vode.
Ustaše su uzimali decu koja su bila najzdravija u logoru i vodili brigu o njima, želeći da od njih stvori male ustaše. “… Kada se ta djeca operu, presvuku i nahrane, malo potkože, bit će kao i ostala djeca. Jesu doduše vlaške krvi, ali tko pametan do toga nešto drži? To je samo za novine i promidžbu. Pokret mora imati nekakvu ideologiju. … A tko će dokazati da su baš srpčad - tko uopće može na to i pomisliti - kada ih spašavaju ustaše i naš divni poglavnik! Sve na stranu, Srbi ipak imaju srce graničara, od ove bi se Srpčadi dali odgojiti izvrsni janjičari. Ne zna im se ni otac ni majka, država će ih prigrliti i od ovih dječačića na-praviti izanredne podčasnike i oružnike. Treba im samo utuviti u glavu kako njihovi roditelji život svoj dadoše za poglavnika i za krunu Zvonimirovu, pa da vidiš neće li ko lavovi bratiti Hrvatsku. Pravoslavne djevojčice zaboravit će na popa i popadiju, udat će se za Hrvate i bit će izvrsne rodilje, nitko se tako ne plodi kao pravoslavne seljakinje, a kada zanesu s Gotima, bit će to podmladak za izložbu.“34
Mališanima u logorima je, ipak, pristigla pomoć od humanih ljudi. Gospođa Diana Budisavljević35 je organizovala i predvodila akciju. Uz pomoć ličnih veza sa visokim službenicima nemačke vojne uprave i uz prijatelja iz samog Zagreba, ona je sa hrabrim sestrama i lekarima Crvenog krsta uložila napor da spase što veći broj dece.
Akcija Diane Budisavljević se “… do 1943. godine oslanjala na Židovsku bogoštovnu općinu u Zagrebu, a od tada na Karitas Biskupije zagrebačke (oko kupo-vine deviza za nabavku mleka iz Švajcarske, kao i oko kolonizacije dece) .“36
Ona je vodila humanitarnu akciju izbavljenja mali-šana iz logora, odnosno spasavanja dece od sigurne smrti ili pretvaranja u ustaške janjičare. Postoje svedočanstva o toj akciji37 , i njenim časnim akterima koje su predvodili Diana Budisavljević i dr Kamilo Bresler38 , kao i stalnim naporima ustaša da onemo-guće tu akciju.
Kraći izvod iz dnevnika Diane Budisavljević: “10. jul 1942, Stara Gradiška: Neka djeca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda — Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da pro-padnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol. (…) Prije podne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora da preda djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brine-mo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora.“ 39
Svedočenje Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog krsta Hrvatske: “Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smešteno na, golom podu, četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedelja i meseci, do deset godina starosti. Koliko je djece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Djeca u dječjoj baraci su neutešo plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koraka udaljene od njih….. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomreti. …. Transport sa 550 djece otpremili smo u Zagreb40 i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gde da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Njemačku.“41
“Djecu – dojenčad – preuzelo je Prihvatilište Dječji dom Josipovac kojim su rukovodili dr Bežić i dr Olga Bošnjaković. Već sutradan mnoge Zagrebčanke ponijele su dojenčad u svoje domove da ih spasu. Na žalost, mnogima nije ni toplina ni ljubav novog doma pomogla da se održe u životu. Djecu stariju od jedne, dvije i tri godine smjestili smo pak u Prihvatište za-voda za odgoj gluhonijeme djece.“42
“Srećom, dolaze iz grada na naš poziv desetci dobrovljnih suradnica da nam pomognu. Sanitetski auto Crvenog križa služi nam za prijevoz te na svako od četiri nosila u kolima tovarimo po četvoro-petoro djece, te ih brzo sa dvije pratilice prebacujemo u Zavod za zaštitu dojenčadi. Uslijed pomanjkanja prostora i kreveta prisiljeni smo na jedan dječji krevet srednje veličine poprijeko stavljati troje do četvoro djece. Odmah za prvim kolima dotrčale su i neke građanke sa pelenama, krpama, bočicama i svim mogućim priborom za malu djecu. Oko gospođe Diane Budisavljević stvorio se krug požrtvovanih i marljivih građanki (supruga prof. Becića, akademskog slikara, Baje Ončikusa, trgovca, D. Vidakovića arhitekte itd.), te su dobavljale sve ono što nama nije bilo moguće pribaviti. Šile su košuljice, zarubljivale pelene, pomagale danju i noću njegovati djecu upore-dno sa sestrama Crvenog križa.Tko nije imao nikada prilike da postavi na noge dječji dom sa preko 250 dojčadi u roku od nekoliko sati, taj ne može razumjeti pred kakvom smo zadacima stajali.“43
Prema “Popisu ratom postradale djece“ od 27. marta 1942. do 8. januara 1943. godine na “Raskužnu postaju“ zagrebačke železničke stanice dopremljeno je 25 transporta sa 12.861 detetom koje je bilo na brizi Hrvatskog Crvenog križa, odnosno grupe aktivista “Akcije Diane Budisavljević“. Transporti mališana pokazuju svu dramatičnost spasavanja 10. 536 dečaka i devojčica.
Po završtku “Akcije Diane Budisavljević“ pomoć deci u logorima je nastavljena od ljudi koji su poma-gali gospođi Diani Budisavljević, ali uz odbijanje pomoći od strane ustaške logorske uprave i uz veliku lični rizik.
Dece koja se nisu spasila, ni u pet organizovaih transporta “Akcije“, niti uz pomoć ljudi dobre volje, nastavila su da žive u logorskoj svakodnevici, u ne-mogućim uslovima koji nikako nisu pripadali uljuđe-nom i normalnom svetu. Ona su mučena od strane nasilnika i bestijalno ubijana. Ona su služila kao “igračke u igri smrti“ svoijih ubica.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su sva deca u logo-rima smrti zaista bila s one strane sveta.
VI Međunarodna konferencija o Jasenovcu

14 U ljudskom društvu i čovekovoj istoriji, glasi suština tih stavova, ključnu ulogu imaju rase, a zadatak dvadesetog veka je da obezbedi rasnu čistotu čovečanstva. Rasističko “totalitarno otkovenje“ donelo je svetu tvrdnju da univer-zumom vlada pobeda boljeg nad gorim. Germanska rasa je ta koja predstavlja najviši izraz najbolje ljudske rase i njima zato pripada pravo na vodeće mesto u svetu. Oni treba da zasnuju svoju imperiju. Suprotno tome, Sloveni, Jevreji i Romi su niža rasa i oni prljaju germansku rasu. Veliki cilj, rasna čistota je totalan, najvredniji, čak jedini. Prema Ernstu Nolteu, Fašizam u svojoj epohi , Beograd 1990.
15 Mladenka Ivanković, Jevrejski intelektualci i studentska omladina među prvim žrtvama masovnih egzekucija u NDH, Tokovi istorije 1, Beograd 2014, str. 117-135.
16 Netrpeljivost prema razlikama i naglašavanje monolitne jedinstvenosti bile su određene pomoću termina rase ili nacije. Boško Telebaković, Osobine nacizma, Godišnjak I 2007, Beograd 2007. str. 161.
”Tomas Man je smatrao da je fašizam sveprisutna bolest vremena, a ”ponosno poslušni Nemci“ su lako oboleli.” Boško Telebaković, Osobine nacizma, Godišnjak I, Beograd 2007, str. 170.
17 Iseljavanje nehrvatskog i nekatoličkog stanovništva (postupku koji je primenjivan više bi odgovarao pojam izbacivanje ili proterivanje), “podsticano“ je merama državnog terorizma prema svojim “nearijevskim“ građani-ma. Prema: Milan Ristović, U potrazi za utočištem, Beo-grad, 1998. str. 24.
18 Po svedočanstvu Ilije Jakovljevića u knjizi Dragoja Lukića, Bili su samo deca - Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000, str. 92.
19 Prema svedočenju Marijane Amulić Buce u knjizi Dragoja Lukića, Bili su samo deca - Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000, str. 49.
20 Videti u članku: Jovan Mirković, Hronologija zločina (april-avgust 1941). Prilog dokazima o genocidnom karakteru Nezavisne Države Hrvatske, u Prilozi istrazivanju zločina genocida i ratnih zločina, Beograd 2009, str.11-77.
21 Zakonska odredba o zabrani ćirilice, 25. april 1941, u : “Narodne novine“, Zagreb, 25. april 1941.
22 Zakonska odredba o ukidanju Julijanskog kalendara, 4. decembar 1941, u :“ Narodne novine“, Zagreb, 4. decembar 1941.
23 Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, uredili Dr Josip Junašević, Dr Miroslav Šantek, Zagreb 1941. svezak I-XII, godište I.
24 Isto.
25 Isto.
26 Isto.
27 Osoba bez svoga identiteta, bez svoje nacionalnosti koja je uzeta u najranijem detinjstvu i vaspitana da bude vojnik koji slepo i bezpogovorno ratuje za potrebe onih koji su ga oteli. O tome svedoči izjava očevidca, lograša.
28 Prema podacima Muzeja žrtava genocida. Pomenuta cifra se odnosi na decu uzrasta 0-14 godine, koja su stradala od ustaša, Nemaca i svih ostalih.
29 Podaci iz knjige Dragoja Lukića, Bili su samo deca, Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000.
30 Prema podacima mrtvozornika , dr Davida Egića u Sisku je pokopano 1.152 dece.
31 Logor je osnovan sredinom avgusta 1941. godine, a prvi zatvorenici stižu 20. i 21. avgusta da naprave barake u logoru I Bročice. Prvi zatočenici bili su većinom muškarci, Jevreji i Srbi, koji nisu likvidirani nakon zatvaranja ustaških logora Jadovno, Gospić i Pag. Logorski kompleks je građen od avgusta 1941. do februara 1942. godine.
Nemački kapetan Artur Hefner, oficir za transport u logoru Jasenovac …. je zapisao:Pod pojmom koncentracioni logor Jasenovac treba podrazumevati kompleks više logora, koji su jedan od drugog udaljeni više kilometara, grupisani oko Jasenovca. Bez obzira na propagandu, tu se radi o logoru najgore vrste, koji se može porediti sa Danteovim“Paklom“.
32 Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000, str. 51.
33 Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000, str. 37.
Leševi dece su sahranjivana i bačana u reku Savu ili spaljivana u krematorijumu.
34 Po svedočanstvu Ilije Jakovljevića. (rođen 1898. godine, a umro je 1948. godine). On je bio advokat, romansijer, pripovedač, pesnik i publicista. Zbog odbijanja saradnje sa ustaškim režimom, uhapšen je oktobra 1941. godine. Posle kraćeg zadržavanja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu upućen je u Jasenovac a potom u Staru Gradišku gde je proveo od kraja oktobra 1941. do decembra 1942. godine. Zahvaljujući svom specifičnom statusu, Jakovljević je mogao da komunicira sa starešinama i zapovednicima logora. Nastojeći da ga pridobiju na svoju stranu, oni su mu omogućavali da pravi beleške na kojima će se kasnije temeljiti njegova knjiga Konclogor na Savi.
35 Diana Budisavljević, devojačko prezime Obekser (u nemačkom originalu: Obexer) Rođena je u Insbruku 15. januara 1891, a umrla u rodnom Insbruku, 20. avgusta 1978. godine. Bila je udata za hirurga Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih kaznenih mera u Drugom svestkom ratu od strane hrvatske države.
Diana Budisavljević je tokom Drugog svetskog rata spasila 12.000 dece iz ustaških logora smrti. Ova akcija je bila jedna od najtežih i po broju spasenih, i najobimnija huma-nitarna akcija vezana za koncentracione logore u Drugom svetskom ratu. Od posledica boravka u logorima, posle spasavanja umrlo je oko 3200 dece. Da bi sačuvala identitet dece, tokom rata je vodila kartoteku o spasenoj deci. Kar-toteka koju je vodila Diana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vreme. Na zahtev nove vlasti u Zagrebu, Odelje-nja za zaštitu naroda (OZNA), Diani Budisavljević je oduzeta “kartoteka kozaračke dece“ i albumi s fotogra-fijama iz ustaških logora.
36Jasmina Tutunović-Trifunov, Akcija Diana Budisavljević 1941 – 1945, Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločna, Beograd 2012, str. 57.
37 Vidi u: Jasmina Tutunović-Trifunov, Akcija Diana Budisavljević 1941 – 1945, Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločna, Beograd 2012, str. 53-95.
38 Dr Kamilo Bresler je bio zaposlen u Ministarstvu socijalne skrbi.
39 Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac, grobnica 19.432 devojcice i decaka. Beograd, 2000, str. 123.
40 Više od stotinu Zagrrebčana uspelo je, rizikujući svoje živote, da iz ustaških kandži izbavi 10.536 malih talaca i na taj način ispiše jednu od najsvetlijih stranica Drugog svet-skog rata.
41 Dragoje Lukić: Roditelj pokošenog naraštaja, Beograd, str. 179.
42 Prema svedočenju Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog krsta Hrvatske.
43 Prema svedočenju Kamila Breslera, po knjizi: Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac, grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Beograd, 2000, str. 125.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License