Rusevine Gradanskog Drustva

RUŠEVINA Milana Đorđevića, Matična biblioteka „Svetozar Marković“, Zaječar, 2009. i AVETI IZ JEDNOG MALOG GRADA Ivana Ivanjija, Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, Zrenjanin, 2009.

Tokom 2009. godine dosta pretencioznih a ispraznih knjiga dobilo je više publiciteta nego što zaslužuje, dok su neka dela ostala sasvim u senci. Dva romana koja ćemo ovde predstaviti: Ruševina Milana Đorđevića i Aveti iz jednog malog grada Ivana Ivanjija, interesantna su a prilično nezapažena dela koja s različite strane prilaze istoj temi propadanju građanskog društva u Srbiji.

Đorđevićeva antiistorijska fantazmagorija, kako glasi podnaslov, u središtu ima motiv ruševine, oko koga se ciklično kreću junakova razmišljanja o Beogradu kakav je nekada bio i kakav je danas. Od oznake za konkretna arhitektonska razaranja koja se i jedanaest godina posle bombardovanja još uvek mogu videti u centru grada, ovaj motiv stalnim variranjem izrasta u simbol degradacije i propadanja svega materijalnog, od velelepnih antičkih građevina do trošnog i nesavršenog ljudskog tela. Ta podela uglavnom je oštra, potcrtana opisima koji kontrastiraju svojstva trajnosti i neuništivosti sa čulnim, gotovo fiziološkim slikama prenaglašene seksualnosti koja u sebi objedinjuje rađanje i smrt.
Aveti iz jednog malog grada Ivana Ivanjija knjiga je sasvim drugačije atmosfere, kultivisanog i pomalo starinskog stila koji podseća na subotičkog klasika Deže Kostolanjija. U njoj nam autor iznosi sećanja na Zrenjanin iz svog detinjstva, tridesetih godina prošlog veka, u vreme kad je Banat bio izrazito multietnička sredina koja je tek počela da se modernizuje.
Oba romana napisana su u prvom licu, na granici između klasične proze i nefikcionalnih žanrova. Ruševina ima dosta odlika eseja, a Ivanjijevo delo napisano je kao hronika koja prati život pripadnika jevrejske zajednice u Bečkereku od tridesetih godina prošlog veka do kraja Drugog svetskog rata. Sličnosti se mogu naći i u vrednosnom uporištu, koje oba autora nalaze u izgubljenom vremenu građanskog društva u kome se, makar i preko volje, poštovalo pravo na različitost. Opisujući grad svog detinjstva, Ivanji daje primer svakodnevne jezičke izmešanosti: „U kući su se govorila tri jezika, roditelji međusobno mađarski, s decom, guvernantom i kuvaricom, koja je bila Švabica, nemački, sa sobaricom srpski, sa asistentkinjom u ordinaciji opet mađarski, sa snabdevačima, trgovcima, seljacima na pijaci, prilikom kupovine, na ulici, u školi i nadleštvima srpski, sa pacijentima kako ko hoće. U užem krugu, jezici su se, šale radi, mešali, ponekad čak i zbog toga što poneka reč u određenom kontekstu na ovom ili onom jeziku zvuči bolje“. Već sam taj opis zvuči kao muzika, naravno onima kojima ne zvuči kao pretnja.
Iako se Ivanjijeva hronika proteže i kroz čitav Drugi svetski rat i obuhvata stradanje gotovo svih banatskih Jevreja, njegova vizija sveta ostavlja mesta za činove hrabrosti i humanosti, koji su uvek opisani kao individualni, a ne nacionalno uslovljeni. Razmišljanje o kolektivnoj moralnoj odgovornosti sažeto je u konstataciji da „ima ljudi koji ne mogu da zakolju kokošku, ali ipak vole pileći paprikaš„ a da pri tom autor nije previše bolećiv ni prema samim Jevrejima, ne ispuštajući da pomene njihovu netrepeljivost prema još izopštenijim Romima.
Antropološki pesimizam i cinizam snažnije su izraženi u knjizi Milana Đorđevića, a kao pokušaj da se, makar simbolički, prekine niz besmislenih razaranja naveden je spomenik na jevrejskom groblju koji je arhitekta Bogdan Bogdanović, i sam junak ove knjige, gradio od kamena preostalog od beogradskih ruševina iz Drugog svetskog rata.
Trebalo bi napomenuti i da ove knjige nisu remek dela, pošto imaju dosta nedostataka formalne prirode. Kod Milana Đorđevića, koji je inače i poznati pesnik, jezički eksperimenti ponekad prerastaju u prezamršenu igru meditacija i asocijativnih skokova koja postaje teška za praćenje, čak i gramatički neprecizna. Nagle smene uzvišenog i profanog, gotovo vulgarnog, takođe izazivaju bizaran efekat za koji je teško naći pravo opravdanje u romanu. Kod Ivanjija problem je u formi hronike, u kojoj događaji mogu da se nižu u nedogled a pažnja vremenom opada, posebno jer roman u drugoj polovini nastoji da obuhvati isuviše podataka i time vidno gubi na ritmu. Bez obzira na iznete zamerke, u kontekstu prošlogodišnje prozne produkcije ovo su dve solidne knjige koje zaslužuju pažnju.

Tijana Spasić, Danas

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License