Rođena sam u Kladnju 1899. godine od roditelja Flore i Haima Levija. Imala sam četiri sestre i dva brata. Djeda po ocu je bio Juda Levi, a baka Klaruća.
U Kladnju je bilo više jevrejskih porodica, Sefarada - trgovaca, Aškenaza - činovnika. Sjećam se porodice Karger koja je bila dosta imućna. Držali su hotel i činovničko kasino. Imali su i pilanu idući prema Glovu. Ta pilana u šumici ostala mi je u sjećanju. Tu su jevrejske porodice pripremale izlete-teferiće. Pekli su se janjci na ražnju, pjevale sefardske-španske pjesme, igrale se razne igre. Sjećam se kako smo mi djeca nosili vezane oko struka tanjiriće i ostali pribor za jelo, trčkarali bi pred starijima i zveckali svojim priborom.
U Kladnju smo imali „Maldar” i rabina koji bi podučavao mušku djecu hebrejskom jeziku, a nas djevojčice ladino (španski). Najveće veselje bilo je kad bi roditelji dolazili u „Maldar” da čuju kako djeca napreduju u učenju. Tad bi nekog pohvalili, a nekog i ukorili. Dobre đake bi darovali raznim poklonima.
U ljeto 1905. godine javili su da će nam u obilazak doći iz Sarajeva nad rabin Ham Merkado Romano. Dobro se sjećam tog događaja. Moji roditelji su imali kupatila, koje se koristilo u raznim prilikama. To je ustvari natkriven cementiran bazen, sagrađen u našem šljiviku. Koristila se živa tekuća voda. Uz bazen je bila mala soba sa tri prozora. U sobici je bio dugačak minder sa rnadracim,a, lijepim jastucima, a preko njih vezen bijeli dugi peškir. Pod potpođen žutim daskama a prekriven bosanskim ćilimom. Pored bazena je bila velika peć sa kazanom za grijanje vode. Od jutra do podne ložila se peć i tako se zagrijavala voda. Taj posao bi obavljali dječaci. Kupatilo je korišćeno od strane drugih porodica za zimsko ritualno kupanje pred praznike, vjenčanje i slično.
Kad se čulo za dolazak nadrabina svi smo se svečano obukli i čekali. U blizini naše kuće stanovala su moja dva strica. Irnali su dosta djece, tako je bio velik špalir dječaka i djevojčica.
Kad je naišao nadrabin sve nas je pomilovao i blagoslovio. Tad je Ham Merkado u pratnji nekolicine domaćina ušao u kupatilo i svečanim glasom izrekao nekoliko riječi pohvale. Kad se nadrabin okupao izašao je i rekao molitvu. Poslije su svi sjeli u malu sobu gdje je priređena zakuska. Djevojke su služile.
Kad se nadrabin vraćao mi smo opet bili u špaliru i svi u jedan glas povikali: »Bezamos las onoradas manos i kaminos buenos«.
U rodnom Kladnju završila sam prvi razred osnovne škole. Bilo nas je svega nekoliko djevojčica, te su roditelji tražili da se otvore ženska odjelenja kako ne bi išli u isto odjelenje sa muškarcima.
Sjećam se 1906. godine došao je baran Potjorek kao ekselens za Bosnu. Jednog dana javljeno je da će proći kroz Kladanj. Upravnik škole sakupio je sve đake da dočekamo visokog gosta. Mi djevojčice bile smo svečano obučene. Imale smo puštene kose i lijepe mašne u kosi. Ubrzo iz pravca od Tuzle naišao je auto u kome je bio Potjorek. Upravnik je mahao bjelom mara. micom, a mi smo u jedan glas uzviknuli »živio«. Kad smo ugledali auto, bili smo jako iznenađeni, jer je to naše prvo viđenje kola koja se kreću, ali bez konja. Po povratku kući ma ma nas je češljala a mi smo plakale jer nas je to jako čupalo. U stvari mama nam je kosu ušećerila kako bi nam bila natapirana, kako se to danas kaže. Tako nam je prisjelo veselje što smo vidjele Potjoreka i njegova kola bez konja.
Kad sam pošla u prvi razred moja dva brata su već završila četiri razreda. Starijeg Salamona otac je poslao na zanat u Sa¬rajevo, a mlađeg Leona u Tuzlu za urara. Često su pisali da im je teško, jer su morali da rade kako u radnji tako i u kući kod gazde. Mi bi sestrice plakale za braćom, jer smo ih jako voljale. Velika nam je radost bila kad bi za blagdane Salamon i Leon došli kući.
Velika svečanost bi bila za Pesah. Običaj je bio da se pred praznik sve očisti da bude paskval. Posuđe bi se otkuhala, oprala, kuća bi se sva krečila, prali bi se tepisi, ponjave, ništa ne bi smjelo da ostane hamec. Obično bi imali posebno posuđe za Pesah. Poslije praznika dobro bi se opralo i čuvalo za iduću godinu.
Mi djeca, radovala bismo se tom prazniku jer on pada u proljeće, kad sve ozeleni, kad procveta, kad sve miriše na travu, na čistoću. Za taj praznik kuhala bi se posebna jela. Mama bi pravila, bojus, masas i dr. Za Pesah, Seder bi se održavao u našoj kući. Braća moga oca dolazila bi kod nas, te bi se oko stola okupilo dosta djece. Svi bi biii svečano obučeni. Nona Klaruća sa Nonom sjedili bi na pročelju stola. Oko Nona bi se okupila muška djeca, a oko None ženska. Moj Nono je bio visok, krupan sa sijedom bradom do pojasa. Za Sederom smo bili mirni i pomno slušali nonove riječi molitve, koje je vrlo svečano izgovarao. Mi smo bili nestrpljivi, očekujući ko će biti taj srećnik koji će dobiti „Afikumin” (ostatak bojusa od amucina). Ko dobije »Afikumin« nosio bi ga do kraja Sedera, čuvajući ga da ga neko od djece ne ukrade. Po završetku Sedera „Afikumin” se vraća Nonu ili starješini Sedera, a za uzvrat dobije se vrijedan poklon. Cipele ili nešto od odjeće.
Ujutru prvog dana Pesaha, kao i ostalih sedam dana, ide se na Tifila u templ. Sjećam se da su moja braća pred polazak u templ gazili rječicu Uiču (pritoka Drinjače). Bosi, hodali bi po hladnoj Uiči, u znak sjećanja na Jevreje kaji su pre hiljade godina gazili Crveno more, bježeći pred neprijateljima.
U predvečerje, zadnjeg dana Pesaha, prije no što tata dođe iz templa, djeca bi brala zelenu travu i puni veselja unosili je li kuću. Prilikom čitanja molitve Avdala, tata bi svakog posuo travom po glavi, a poslije i po kući. To je molitva da mi ra¬stemo kao trava, a da kuća bude puna kao Iivada sa travom. Tad bi tata na sto iznio svježu, vruću bijelu štrucu hljeba, a mama toplu zelenu (pita). Tad smo mogli jesti hranu koja nije paskval. Za vrijeme Pesaha jeli smo bojus (tvrd i neslan hljeb u znak sjećanja na Jevreje koji bježeći pred neprijateljem, nisu imali hljeba, no samo brašno zamućeno sa vodom i pečeno na vrelom suncu). Poslije tvrdog bojusa topli i mek hljeb dobro bi nam prijao.
U jesen 1907. godine moj otac prodao je kuću, njivu više kuće, konje i krave, te poslije Sukota preselili smo se u Banjaluku.
Mi djeca bili smo jako žalosni jer smo ostavili našu lijepu li¬vadu po kojoj smo se igrali, naše konje i krave. Svako je od njih imao svoje ime i sve je to jednog dana nestalo. Jednog ranog jutra sjeli smo u kola sa dva dobra konja i krenuli na put. Bilo nam je žao ostaviti Nonu i Nona, naše stričeve i njihovu djecu. Ispratili su nas riječima: »Sretno i mi ćemo brzo za vama«. Tako je i bilo. Mnoge porodice pred I svjetski rat iselile su se iz Kladnja. Isak Ozmo u Sarajevo. Porodica Morde Altarca, poslije njegove smrti, raselila se po raznim krajevima. Jedino je ostao njegov unuk Moše Bincin, koji je 1941. god. odveden sa ženom Florom i djetetom od dve godine u logor Gradiška, gdje su nastradali.
Iz Kladnja za Banjaluku putovali smo osam dana. Bili smo dosta zamoreni tako dugim putom. Kod None, majke moje mame, lijepo smo se smjestili i okrepili. Brzo smo se snašli u novoj sredini. Imali smo dosta rođaka pa smo i mi djeca brzo našli svoje društvo. Tata je vjerski bio dosta poučen, pa je dobio posao kao vjeroučitelj. Tako nam je počeo život u velikom gradu, ali mi djeca dugo nismo zaboravili naše livade, pašnjake, šume iz Kladnja.
Mene i mlađu sestru Matiidu upisali su u školu kod bijelih časnih sestara. Dobro smo učile, ali jedan događaj će nam do¬njeti nesreću. Časne sestre spremale su za Nikoldan priredbu. Sva su se djeca radovala, a za nas je taj praznik bio nepoznat. I tog dana u razred je utrčao strašni krampuz-đavo. Nosio je teške lance i lupao po klupama. Imao je velike rogove na glavi i bio crn, kako se kaže, kao đavo. Za dobre đake Deda mraz nosio je poklone, a za nevaljale je došao krampuz. Nas dve tako nešto još nismo vidjele. Počele smo plakati i vrištati. Mlada sestra se sva ukočila od straha. Časne su nas izbacile iz razreda, mi smo otišle kući i više se nikad u tu školu nismo vratile. Poslije nedelju dana moja sestrica je umrla.
Poslije zimskih ferija upisala sam se u komunalnu školu. Završila sam četiri razreda i upisala sam se u djevojačku školu gimnazijskog smjera.
Ubrzo su i moja braća završila zanat. Salamon je otišao u Grac na specijalizaciju za pozorišnog vlasuljara. Leon je u Zagrebu radio kod Jakoba Pika. Najstarija sestra Rena imala je 17 godina. Bilo je vrijeme za udaju. Ne sjećam se ko je sestri izabrao momka ali čini mi se da će to ipak biti Nona. Tako je došao dan za svadbu moje sestre Rene. Običaj je bio da se da „dota” (miraz). Tata je prodao dva konja koja su nas dovezla iz Kladnja, a majka je dala "fronteru« (nakit od dukata koji su žene nosile na čelu). Tako se sakupilo 300 dukata. Dota bi se zavezala u svilenoj marami sa prženim bademima. Tako za Purim sestra se zaručila, a čekala je do Šavuota. U tom razmaku nije se vjenčavalo jer su to dani žalosti "Lagbaomera« za poklanom jevrejskom djecom od strane Perzijanaca.
Za Šavuot na svadbi moje sestre bilo je dosta svečano i veselo. To je prva svadba u našoj porodici. Nona Bikina bila je glavni dirigent. Ona je poznavala sve običaje. Dan prije vjenčanja išli smo u Gornji Šeher sa fijakerima na ritualno kupanje. Mlada se morala okupati u dubokoj tekućoj vodi. Po izlasku iz vode djevojke su je ogrnule toplim mirišljavim peškirom. Obukle su je u novo bijelo rublje sa čipkama kOje je sama isheklala. Kad je sestra, mlada - novja, bila obučena, počešljana i dotjerana, moja mama i Nona darovale su djevojke svilenim maramama. Sutradan prije podne svatovi su krenuli, sve dvoje po dvoje, pješice do templa. Moja je sestra bila vrlo lijepa djevojka. Bila je stasita, crna kosa a lijepe zelene oči, bijelog lica. Imala je lijepu vjenčanicu ekri boje u struk a pri dnu zvonasta. Na glavi je imala "tukadu de Belugradu« (nakit od dukata). U templu je obavljeno vjernčarnje po svim vjerskim običajima.
Na večer u šljiviku moje None spremljena je večera za svatove. Bilo je puno gostiju. Spremljena su posebna jela kao, roskitas di alhašuf, čaldičas od badema, kao i drugi slatkiši.
Kad se je izrekla večernja molitva minha i arvit prišlo se pripremi za večeru. Na lijepo postavljenim stolovima, prvo se servirala čorba od ribe mladice, kuhani jezik sa agristada (majonez), zatim su služena pečenja, pa je bilo jagnje na ražnju, uz razne salate.
Uz sefardske pjesme "o ke mi lu lombro ikun novja ermoza« i druge kao "Mama, jo kero novjo venti anjos tengo, kazar me kero jo«, igralo se i pjevalo sve do zore. Onda su svirci ispratili mlade do njihovog stana uz pjesmu i igru.
Po završetku nauke moja braća su došla u Banjaluku. Salamon je otvorio svoju radnju, a Leon se zaposlio kod urara Gotliba. Rado se sjećam moje porodice naročito kad bi se svi okupili za stolom uoči subote. Otac i braća vratili se iz templa ii svi bi sjeli za lijepo postavljen sto gdje bi tata očitao "Kiduš«. Jedanput za vrijeme molitve, Leon i ja smo se nešto nasmijali. Tata me je ošamario i ako sam već bila velika djevojka. Ućutala sam jer sam znala da sam kriva. Oca smo svi jako poštovali.
Lijepi su bili i običaji za Sukot. Pravili bismo u dvorištu »suka«(kao neka koliba) koja je bila ukrašena zelenilom, ćilimima i ručnim radovima. U suka bi se objedovalo nedelju dana.
Moja Baka, kao i majka, bile su vične raznim poslovima. Majka je znala dosta specijaliteta njemačke kuhinje, a Nona španske i turske. Nona je znala lijepo očistiti dukate, uvjeniti nakit, napraviti tukadu i sl. Morala je sva šta da radi jer je rano ostala udovica sa tri kćerke.
Moj Nono je poginuo na putu od Prijedora za Banjaluku u šumi Kozari. Nono je bio saraf. Imao je dosta zlata i srebra. Bio je petak pazarni dan. Djed se vraćao kući. Vjerovatno je ubica primjetio da moj Nono ima velike vrijednosti, pratio ga i dočekao ga u šumi. Ubio ga nožem. Nona je čekala muža, ali on nije dolazio. Bila je zabrinuta. U neko doba noći čula je kako konj rže pred vratima. Kad je otvorila vrata imala je šta da vidi. Krvav konj i pas stajali su pred vratima. Shvatila je odmah da se desilo najgore. Pozvala je komšiluk i rođake. Pošli su, a vodič je bio Nonov vjerni pas. Poslije dugog hoda kod sela Kozarca našli su mrtvog Nona u lokvi krvi. Turska vlast je pronašla ubicu i osudila ga na vješala. Moja Nona je pila vrlo milostiva žena, te je molila sud da ga ne ubiju. Govorila je: "Šta ću ja dobiti od toga ako i njegova djeca ostanu siročad kao što su i moja«. "Tako je osuđen na 20 godina robije. Kad je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu ubica je uspio da pobjegne iz zatvora. Kasnije je ipak pronađen i odležao je kaznu.
Poslije dosta godina, kad je moja mama Flora već bila udata u Kladnju i kad je jednom prilikom pošla majci u posjet desio se ovaj slučaj koji i dan danas pamtim. 1905. godine moja mama sa četvero djece putovala je vozom za Banjaluku. U Kozarcu uđe u voz jedan krupan sijedi starac. Slučaj je htjeo da baš sjedne do nas. Upita moju majku kud se zaputila ona sam, a ženska glava sa djecom. Majka je odgovorila da ide majci u pohode. "A ko ti je mati« upita starac. Majka ne hte da reče, ali na njegovo insistiranje odgovori: »Ne možeš ti znati moju majku Bikinu«. Kad je to čuo viknu "Ako je to udovica pokojnog Salamona, ja je znam jer sam ja njenog muža ubio«. Majka je vrisnula i pala u ne svijest. Mi smo se preplašili i počeli vriskati i plakati. Putnici su se također uznemirili. Majku su povratili, mi smo se smirili a onaj nevaljali starac nestao je na idućoj željezničkoj stanici.
1923. umrla je moja Nona Bikina, u devedesetoj godini života. Bila je to dobra stara žena. Umjela je sa svakim lijepo da postupa. Sjećam se mnogi gosti darivali bi je raznim poklonima. Ako bi dobila novac stavljala bi ga u kasicu „rubimir” (kasica za sirotinju). Ako bi dobila cigaretu stavila bi je iza uha i čekala prvu priliku da je nekom pokloni. Posebna radost bi bila za nas djecu kad bi jzvadila koji bonbon i darivala nas. Moja Nona je poklonila kuću Jevrejskoj opštini u Banjaluci za "Kadiš« (posmrtna molitva) za ubijenog muža, za rano umrlog sinčića i za nju kad umre.
Taman što se moja porodica nekako sredila i počela bolje da živi, buknuo je prvi svjetski rat.
Leon, brat, mobilisan je i poslat u Galiciju. Salamon je ostao u gradu. Mobilisan je kao frizer za oficire. Leon je vrlo brzo ranjen dum-dum metkom i sve rame mu je bilo odneto. Javljeno nam je da se nalazi u Celju u bolnici. Brat Salamon i ja išli smo mu u posjete. Bilo mi je jako žao kad sam vidjela brata blijeda, svog zamotanog, u zavojima. Njegovala ga je jedna grofica i bila je jako pažljiva prema njemu.
O ratu nema ništa dobro da se piše. Samo smrt i užas. Muž moje sestre Jakob, zarobljen je na ruskom frontu. Ostala je sama sa dosta male sitne djece.
Prvi svjetski rat odnio nam je roditelje. U jednoj godini umrli su od španske groznice prvo otac, pa majka. To je bilo pri kraju rata 1918. god.
Ja sam već završila školu, te smo mlađa sestra Sarina i ja poslije smrti roditelja otišli kod sestre Rene u Sansk i Most. Žalosne za tako brzo izgubljenim roditeljima i razbijenam porodicom, našle smo sestrinsku ljubav i tako ublažile naš bol. Zaposlila sam se kao činovnik u banci.
Poslije rata oktobra 1919. godine udala sam se za mog izabranika Davida Albahari. Moja sestra Rena i ja udale smo se za dva brata. Dvije sestre za dva brata. Kad sam se udala, moj Davo mi nije više dao da radim. Bilo mi je žao ali šta se moglo. U to doba rijetko koja žena da je radila poslije udaje.
1918. godine vratio se muž moje sestre - Jakob, iz zarobljeništva. Živjeli smo zajedno u Sanskom Mostu, moja porodica i porodica moje sestre Rene. Jakob i moj muž David bavili su se trgovinom. Bilo je dosta teško poslije rata, ali bili smo svi sretni da se rat završio.
1923. umro mi je brat Leon od upale slijepog crijeva. U to vrijeme nije bilo današnjih Iijekova. pa se umiralo od raznih bolesti. Ostalo je troje male djece, koju smo mi, brat Salamon i nas dvije sestre prigrabile. Rodila sam četvero djece, tri kćerke i jednog sina. Dosta smo se mučili da bi svu djecu iškolovali. Zato je moj muž morao da se seili u ona mjesta gdje je smatrao da će mu sa trgovinom bolje da ide. Bili smo u Sanskom Mostu, Lušci, Palanci, Drvaru i Sarajevu.
Teške časove preživjela sam 1941. godine. Bili smo u Drvaru kad je okupirana Jugoslavija. Odmah pošto su ustaše preuzele vlast, maja 1941. oduzeli su nam trgovinsku radnju. Poslije toliko mukotrpnog rada i odricanja ostali smo bez ičega. Juna 1941. ustaše su nas otpremile u sabirni logor u Bosanski Petrovac. Moje dvije kćerke, starija Flora i srednja Rahela, nisu tad bile li Drvaru tako da smo u logor pošli moj muž David, ja, najmlađa kćerka Judita (15 god.) i sin Moric (11 god.). U logoru koji je bio smješten u jednoj nedovršenoj građevini, nalazilo se oko 150 ljudi, od najmlađih do najstarijih, iz Bihaća, Bosan¬skog Petrovca i Drvara.
U logoru smo bili jula 1941. kad je buknuo ustanak. Svakodnev¬no smo slušali kako se vodi borba na Oštrelju, na Bravskom, ali mi smo bili bespomoćni zarobljenici. Kad bi se ustaše vraćale iz borbe bili su prema nama još gori. Više puta smo gledali i smrt pred očima. Koncem septembra potjerani smo za logor u Jasenovac. Zahvaljujući ustanku koji je buknuo u čitavoj Bosanskoj Krajini nismo mogli stići do Jasenovca. Zadržali su nas u Prijedoru, sa namjerom da čekaju bolju priliku.
Moj muž je bio jako snalažljiv, odlučan i hrabar čovjek. Iskoristio je jedan momenat nepažnje naših čuvara (bili smo smješteni na željezničkoj stanici u "G« vagonima). Neopaženo nas poveo i smjestili smo se u voz koji je taman kretao za Sanski Most. Imali smo sreću niko nas nije zapazio, niti na putu legiti¬misao i poslije jednog sata vožnje stigli smo u Sanski Most. U Sanskom Mostu su vlast imali talijanski okupatori, ali oni u to vrijeme nisu ubijali Jevreje i slali u logore.
Naše rođake zatekli smo u velikoj tuzi i bolu. 2. avgusta 1941. ustaše su u Sanskom Mostu izvršile nečuven pokolj. Pobili su oko 6000 Srba i Jevreja. Bacali su ih u jedan veliki rov u blizini rijeke Sane, tako da je krv koja se slivala iz groba našla put ka rijeci i Sana je danima bila krvava. Našoj tetki Mazalti Atijas ubili su dva divna odrasla sina. U Sanskom Mostu bilo je tužno i strašno. Smrt je stalno lebdila nad Sanom. Moj Davo je odlučio da se što prije vrati za Drvar. Uspjeo je da se prebacimo jednim talijanskim kamionom. Platio je šoferu, te ovaj, bez znanja svog pretpostavljenog, pokrijumčario nas do Drvara. Velika radost je bila kad smo noću došli u Drvar i u kući našli kćerku Rahelu. Ona je bila u prvim danima ustanka sa partizanima, a sad je kao skojevka ostala u ponovo okupiranom Drvaru na ilegalnom radu. Starija kćerka Flora uspjela je da se prebaci iz Hrvaćana, te tako da smo sad bili svi na okupu.
Bilo mi je lakše, jer su sad sva djeca bila uz nas. No i to nije dugo potrajalo. Rahela je morala napustiti Drvar, jer su Talijani otkrili skojevsku organizaciju, pa je februara 1942. napustila kuću i otišla u partizane.
Dolaskom u Drvar moja porodica se uključila u NOB. Poslije odlaska Talijana iz Drvara juna 1942. moj Davo je išao po se¬ lima i seljacima na sastancima i zborovima objašnjavao ciljeve borbe. Bio je odličan govornik. Politikom se bavio od svoje mladosti. Bio je veliki prijatelj poznatog komuniste Sime Miljuša (nastradao u čistkama u Sovjetskom Savezu 1932). Mnogo je čitao, tako da je sa dosta uspjeha, narodnim jezikom, blisko seljacima uspjevao da objašnjava narodnooslobodilačku borbu.
Tako je sad moja porodica djelila sudbinu sa ostalim porodicama Drvara. Preživjeli smo IV, V, VI, VII ofanzivu neprijatelja. Mnogo smo se napatili, ali bili smo sretni što nismo u logoru. Bili smo sa svojim narodom, koji se borio protiv strahota koje nam je donio okupator i njegove sluge. Sva su moja djeca bila aktivni borci. Flora je bila prva žena odbornik NOO u Drvaru jllna 1942, Rahela je nosilac Partizanske spomenice 1941, Judita je borac sa Sutjeske, a najmlađi, moj sin Moric od dvanaest godina bio je borac od 1942. godine. Bio je u IV ofanzivi na Šator planini gdje se dosta boraca i naroda smrzlo od velike zime koja je bila 1942. godine. Bio je borac-fotograf u IV diviziji.
Za vrijeme četvorogodišnjeg rata bili smo na raznim stranama. Bilo je dosta vremena da nisam ništa znala za moju djecu. Čula bi ponekad za nekog od njih, obradovala se i tako je to bilo li stalnom strahu za živote moje četvoro djece. Mislim da smo jedina porodica od Jevreja koja je kompletna) bila u NOB-u, i ostala živa. Bili smo LI velikim opasnostima, ali eto sve je dobro prošlo.
U Sedmoj ofanzivi, kad je bio desant na Drvar, moj Davo i ja smo bili u jednom rovu sa još nekolicinom iz sela Bastasa.
Čuli smo govor padobranaca, bili su na nekoliko metara od našeg rova. Čekali smo da će svakog časa doći i da će nas ubiti. Spasila nas je jedna lokva vode, koja je bila u našoj blizini. Nisu htjeli da gaze vodu. Krenuli su drugim pravcem te nisu naišli na naš rov. Kad smo vidjeli da nema više padobranaca u našoj blizini, pobjegli smo ka selu Kamenici. Oko nas su padale bombe, pucalo je na sve strane. Jednog momenta pogledala sam i više nas na stjeni ugledala sam proljetni cvijet dragoljub. Ubrala ga, i dala si riječ ako ostanem živa da ću gajiti to divno cvijeće. Taj cvijet je bio nešto lijepo u toj strašnoj paklenoj situaciji, nešto kao znak života.
Za rodbinu moga muža kao i za svoju u toku rata nisam ništa čula. Tek 1944. kad smo bili u Sanskom Mostu saznala sam da su svi Jevreji, sem nekolicine, nastradali po logorima. Saznala sam i za sudbinu porodice moje sestre Rene. Čitava porodica je nastradala, ostala je samo jedna kćerka, Flora. Muž moje sestre Jakob i sin Šalom-Mito poginuli su kao borci NOB-a.
Moju sestru su zaklali četnici. Sestra je bila sa unukom Moricom, rođenim 1941. godine. Majku malog Marica odveli su u logor, kad je išla u Banjaluku po lijek obolelom sinu. Kad je ubijena moja sestra, ostao je sam mali Moric, te su ga seljaci sela Hrvaćana sakrivali, a poslije je prebačen majci apotekara iz Prnjavora. Vrlo brzo je došla i druga nesreća. Upali su Čerkezi u Prnjavor i ubili majku apotekara Finkelštajna i kuću zapalili. Opet je jadni dječko ostao sam, zaplašen od svih strahota koje je gledao. A imao je samo tri godine. Aktivistkinje AFŽ iz Prnjavora skrivale su malog Morica. Desilo se da je jedinica KNOJ-a u kojoj je bila moja kćerka Judita kao referent saniteta brigade, boravila oko Prnjavora. Saznala je za pogibiju strica i tetke i za slučaj malog Morica. Čim je njena brigada upala u Prnjavor, tražila je malog i našla ga. To je bio jadni, preplašeni dječko. Mršav, krastav od svraba. Ostao je sa Juditom i tako je mali Moric postao najmlađi borac KNOJ-eve brigade. Jednog aprilskog jutra 1945. Judita mi je dovela malog Morica. Prihvatili smo ga i voljeli kao svoju djecu, školovali ga i on je sad otac dvoje djece. Kako on ne pozna svoje roditelje, on se savio oko nas a moja ga djeca vole kao rođenog brata.
Moj brat Salamon iz Banjaluke, sa sinom gimnazijalcem i ženom Sarinom je otjeran u logor Jasenovac. Po pričanju preživjelih, bio je živ sve do poznatog bjegstva logoraša iz Jasenovca. Izgleda da su oba stradala u proboju.
Poslije rata preselili smo se u Sarajevo. Svi, sad nas sedmero, nastanili smo se u kući brata moga muža. Moj Davo je imao šestero braće i jednu sestru. Sve njihove porodice nastradale su, ostao je u životu tu i tamo po neki član. Ostali su u životu oni koji su bili u NOB-u pa preživjeli, ili oni koji su preživjeli talijanski logor na Rabu. Djeca braće moga muža kao što su:
Šalom Albahari (jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime), Moric Albahari (u Rijeci je jedna ulica po njemu), Rahela Albahari, poznati komunista nastradala u Lepoglavi, Salamon-Monik Albahari španski borac nastradao kod Čačka, Jakob i Fanika Alba¬hari profesori iz Čačka streljani od okupatora, sve su to bili poznati i hrabri borci NOB-a.
Moja djeca su poslije rata završavala škole, jer ih je rat prekinuo. Poslije su se kćeri poudale, sinovi oženili, tako smo na kraju ostali sami moj Davo i ja. Kad bi djeca bila na godišnjem odmoru, onda bi se svi opet okupili i to bi za nas roditelje bila velika radost.
Moj Davo je umro 1973. godine. Ostala sam uz svoju djecu. Svake zime budem u Beogradu kod svojih kćeri. Ljeti idem svojoj kući u Sarajevo. Preko ljeta se opet djeca okupe oko mene i tad sam najradosnija. Slaba sam i ne mogu bez dječije pomoći. Najveće mi je zadovoljstvo što još mogu da heklam. Kad završim ručni rad, pravim poklone djeci, rođacima i prijateljima.
Eto, to je moj život i život moje porodice. Stariji vjerovatno rado će čitati ovo moje sjećanje, sjećaće se i svoga života, a mlađi nek ponešto nauče. Živjela sam časno i pošteno u mojih osamdeset i jednu godinu života.
Aprila 1981. godine.
Luna H. Albahari Sarajevo, Alifakovac br. 7
Jevrejski pregled, 1981