Ricard Zimler

Vujica OGNJENOVIĆ

RIČARD ZIMLER
AMERIČKO-PORTUGALSKI PISAC
Fundamentalisti Jevreji, hrišćani i mu-slimani vjeruju da su njihova vjerovanja ispravna i nepromjenljiva, a da svi ostali nijesu u pravu

Roman “Varšavski anagrami” u podnaslovu određen kao - kabalistička misterija američko-portugalskog pisca Ričarda Zimlera, bavi se sudbinom Jevreja u Varšav-skom getu tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj roman sadrži originalnu priču u čijoj su središtu Holokaust, nesrećne sudbine, ali i mistično jevrejsko učenje – kabala – u čijoj se tradiciji kriju odgovori na mnoga složena pitanja. Prema najznačajnijem portugalskom knjiženom magazinu LER - “Varšavski anagrami” su izabrani za knjigu godine 2009. u Portugalu, a naj-poznatiji lisabonski dnevni list „Publico“ ovaj roman je svrstao u 20 najboljih knjiga minule dekade. “Varšavske anagrame” objavio je IPS u prevodu Marine Kukučke.
Ričard Zimler (Njujork, 1956.), koga često nazivaju američkim Umbertom Ekom je autor zapaženih i na-građivanih romana: „Posljednji lisabonski kabalista“, „Tragom ponoći“, „Čuvar zore“, „Sedma kapija“. Zimler je završio studije uporedne religije i žurnalistike i osam godina radio kao novinar u San Francisku. Godine 1990. seli se u portugalski grad Porto, gdje danas radi kao predavač na tamošnjem univerzitetu i odakle je govorio za naš list.

Šta Vas je podstaklo na pisanje romana “Varšavski anagrami”?

Počeo sam da pišem “Varšavske anagrame” sa dva glavna izazova: prvo, da istražim emocije i misli starijeg čovjeka po imenu Erik Koen, jevrejskog psihijatra iz Varšave, koji je izgubio skoro sve. Želio sam da to uradim, jer nalazim kako je dirljivo pronaći hrabrost da se ide dalje poslije ispaštanja strašne traume. U tom smislu, Erik je junačan, ali na miran način. I on ne shvata koliko je hrabar. Drugo, htio sam da dam čitaocu jasnu predstavu kakav je bio svakodnevni život u jevrejskim getoima u Evropi tokom Drugog svjetskog rata. O tome sam vrlo malo znao prije početka istraživanja za roman. Da li su oni imali škole i poslove? Kako su dobijali hranu? Da li su mogli da primaju poštu? Budući da sam čitao o getu širok raspon reakcija ljudi koji su bili zatvoreni; ono što je značilo veliki zatvor počelo je da me fascinira. Postao sam zaintrigiran potajnim životima nekih od njih, šta ih je dovelo da postanu uključeni u šverc i crno tržište. Ovi skriveni aspekti svakodnevnog života učinili su da shvatim da sam imao priliku da napišem jedinstven roman.
Dok sam pisao, dodao sam specifične teme i likove za knjigu. To je zato što kada počnem da pišem, znam manje ili više onoga što će se desiti u prvom poglavlju, ali nemam jasnu ideju za ostatak priče. Dok pišem, otkrivam šta roman “želi da bude”. Na taj način pisanje je za mene velikim dijelom magični proces, jer izgleda da knjiga ima svoje namjere o tome šta želi da postane. Sami likovi - njihove nade, želje, strahovi - određuju za-plet i temu. Tako sam otkrio i druge ciljeve dok sam radio na romanu - na primjer, ja sam htio da ispitam kako se prijateljstva mijenjaju u situacijama užasnog stresa. I da ispitam odnos između Jevreja i katolika u Poljskoj.
Naposljetku, veliki izazov je bio da napišem knjigu o varšavskom getu koja uznemirava, ali ne obeshrabljuje. Htio sam da to bude priča o heroizmu i solidarnosti. Želio sam da to bude veoma iskrena knjiga.

Koja je istorijska pozadina Vašeg romana?

Godinu dana pošto su nacisti pobijedili Poljsku, oktobra 1939, silom su otjerali sve Jevreje u Varšavi - oko 350.000 ljudi - na 4 kvadratna kilometara gradskog područja, ogradili ga zidom od cigala i razvukli bod-ljikavu žicu okolo tako da nijesu mogli izaći ili komunicirati sa ljudima spolja. Kada su Jevreji iz okol-nih gradova bili uhapšeni i krenuli u Varšavu, oko 450.000 ljudi završili su kao zatvorenici na tom “jevrej-skom ostrvu” - odsječeni od ostatka grada i Evrope. Desetine hiljada ljudi umrli su od bolesti i gladi tokom narednih nekoliko godina. Moja knjiga se odvija u toku prve godine u getu, međutim, tada uslovi nijesu bili tako teški kao što će da postanu. U tom trenutku, 1940. i 1941, Jevreji su razvili strategiju - često rizičnu - za prevazilaženje teškoća na njihovom “ostrvu”.

Ima li sličnosti između Vašeg romana “Posljednji lisabonski kabalista” i “Varšavski anagrami”? U prvom romanu opisali ste živote sefardskih Jevreja, a u novom bavite se aškenaskim Jevrejima. Zajedničko za oba romana da obrađujete temu kabale i skrivenu istoriju?

To zaista jesu sličnosti. Oba romana su i istorijske tajne koje ispituju ponašanje svojih naratora tokom vre-mena psihološke traume i nasilja. U slučaju “Posljednjeg lisabonskog kabaliste” to je bio pogrom u Lisabonu 1506. godine, u kome je 2.000 Jevreja primoranih da se preobrate u hrišćanstvo bilo ubijeno. U slučaju “Var-šavskih anagrama” uključen je nacistički plan za ubistvo svih evropskih Jevreja i unišenje njihove kulture.
Moj fokus na kabalu u obje knjige je nastao iz mog shvatanja da su većina Jevreja oduvijek bili bliski sa nekim od glavnih tema kabale kroz mitološku tradiciju judaizma - na primjer, sa legendama i narodnim pričama o anđelima i demonima. Veoma me privlači simboličko značenje takvih priča. Isto tako veoma sam zainte-resovan za korišćenje simboličkih strategija odbrane - kao što je pisanje anagrama ili stvaranje talismana. Takođe, veliki dio kabale bavi se pokušajem da se razu-mije Božiji skriveni život, a u ovom slučaju, stanovnici geta - najmanje oni religiozni - svakog dana su speku-lisali o tome kakvi su Božiji tajni motivi, uzimajući u obzir da ih je izložio opasnosti potpunog uništenja. Misticizam i magija su bili dio njihovog svakodnevnog života, pa su tako postali dio mog romana.

Vaša knjiga uvjerljivo opisuje Varšavski geto tokom Drugog svjetskog rata. Kakva ste sve istraživanja obavili za potrebe pisanja ove knjige?

O getu sam pročitao sve što sam mogao. Danas, sa interneta, lako je naručiti istorijske knjige objavljene bilo gdje u svijetu. Naročito su bili od koristi dnevnik Marije Berg, tinejdžerke internirane u geto i “Bilješke iz Varšavskog geta” od Emanuela Ringelbluma, istoričara koji je, zajedno sa nekoliko kolega, počeo tajno da pravi opsežne bilješke iz svakodnevnog života i sakuplja sve što je mogao o njihovom “jevrejskom ostrvu” – tramvaj-ske karte, omote od čokolade, novine… U predvečerje čuvenog ustanka u getu, u proljeće 1943, kada su se Jevreji digli na oružje u borbi protiv nacista, Ringelblum i njegova grupa su shvatili da vjerovatno nikada neće izaći živi iz geta i zakopali su svoje bilješke u metalne kutije i tri kante od mlijeka. Većina onoga što su zakopali, iskopano je poslije Drugog svjetskog rata, ali jedna kanta od mlijeka nikada nije pronađena.
Takođe sam pročitao puno Frojdovih spisa, jer je Erik, narator u “Varšavskim anagramima”, psihijatar i koristio je pronicljivost koju je stekao iz svog rada da analizira sve što se dešava oko njega i pokuša da riješi misteriju koja je u srži romana - misterija u koju je uključeno ubistvo jevrejske djece.
Na pošljetku, posjetio sam Varšavu, da vidim ono što je ostalo od mjesta gdje je bio jevrejski geto, iako je skoro u potpunosti uništen tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, za mene je bilo dirljivo da hodam istim ulicama kao i poljski Jevreji - da prisno osjetim sve hiljade du-hova, da sa njma govorim.

Koju važnost imaju anagrami u Vašem romanu?

Iz “Bilježaka iz Varšavskog geta” sam otkrio da su Jevreji koristili anagrame u getu kako bi izbjegli identifikaciju prijatelja, susjeda i rođaka. Uostalom, ukoliko bi poruke bile otkrivene, nacisti ne bi mogli preduzeti mjere protiv bilo koga jasno određenog, kao što je bio nastavnik u tajnoj školi, na primjer, ili učesnici u krijumčarenju. Kada sam to pročitao, bio sam uzbuđen, jer pravljenje anagrama radi izbjegavanja rizika je u skladu sa jednom od najvažnijih ideja judaizma: da su riječi i jezik veoma važni i da su određena imena tako moćna da mogu biti opasna za svakoga ko ih glasno izgovara ili ih zapisuje. Na primjer, Bog ima mnogo tajnih imena u judaizmu i ona su se često koristila za kreiranje talismana i amajlija u prošlim vjekovima. Pošto sam koristio anagrame, dobio sam ne samo priliku da istražim potrebu za tajnošću i potajom u getu, već takođe i priliku da raspravljam o jevrejskim mističnim idejama i magiji. I priliku da razgovaram o identitetu, takođe, jer nečije ime je intimno povezano sa osjećajem samog sebe.
U romanu, to postaje relevantno, jer pošto Erik priča svoju priču, on ostavlja nagoveštaje koji ukazuju da bi on mogao biti neko drugi, nego ono što kaže za sebe da jeste.
Konačno, upotreba anagrama ukazuje na još jedan aspekt knjige - potrebu da se jezik razvija i mijenja u cilju da bude jednak zadatku obuhvatanja jako složenog i strašnog događaja, kao što je Holokaust.

Erik Koen je postao ibbur - duh. Možete li da nam objasnite ovu ulogu vašeg junaka?

Kao što sam rekao, nijesam imao jasan plan zapleta romana kada sam počeo da pišem. U prvom poglavlju “Varšavskih anagrama”, pisao sam o Erikovom povratku u geto pošto je uhapšen i zadržan u nacističkom radnom logoru. Skoro svi koje je volio nestali su – nacisti su ih ubili. Govoreći sa te tačke gledišta, ja sam napisao: “Ja sam mrtav čovjek”. Mislio sam to metaforično - da je on bio sam, star i beskoristan. I onda sam shvatio da je bio zaista mrtav! On je bio ubijen u nacističkom radnom logoru. On je bio duh na putu nazad u Varšavu. U jevrejskom folkloru i u kabali, ibbur je duh koji nije prešao preko na Drugu Stranu, jer još treba da ispuni neke obaveze na zemlji. Treba da ostvari nešto važno što nije bio u stanju da uradi dok je bio živ. Erikovo bitisanje u vidu duha (ibbur) shvatio sam kao otkrovenje. Bivao sam jako uzbuđen. Zato što mi je to otvorilo divne nove mogućnosti. Na primjer, trebalo je da otkrijem koji je bio važan zadatak koji Erik - ibbur - još nije ispunio. Na početku knjige, on to nije znao. A niti sam ja! Tako Erik pripovjeda priču o svojoj posljednjoj godini u jevrejskom getu kako bi pokušao da sazna šta je to što on treba da uradi. Samo jedan čovjek može da ga vidi i čuje - Henjek Korben, čovjek sa neobičnim mističnim sklonostima. Na samom kraju knjige, Erik vjeruje da je otkrio zašto je on ostao u našem svijetu i on to kaže Henjeku. Takođe, budući da je Erik bio ibbur to mi je dalo šansu da istražim šta može biti smisao svih naših života i šta mi moramo da ostvarimo prije nego što umremo.

Da li su “Varšavski anagrami” prevedeni u Poljskoj? Imate li reakcije od čitaoca Jevreja ili možda od preživjelih iz Varšavskog geta?

Ne, roman još uvijek nije objavljen u Poljskoj. On će tamo biti objavljen 2011. godine. Jako sam srećan zbog toga. Mislim da Poljaci imaju obavezu da čitaju o Holokaustu, jer su tri miliona poljskih građana jevrejske vjeroispovijesti ubijeni i to je uništilo njihovu kulturu. Da li će Poljaci danas biti zainteresovani za moj roman? Ne znam. Veoma sam radoznao. Ima još mnogo anti-semitizma u Poljskoj, možda će oni mrzjeti moju knjigu. U svakom slučaju, nadam se da može malo da doprinese za opšte razumijevanje okrutnosti koja su se dešavala u Varšavi, Lođu, Krakovu i svakom drugom gradu Poljske od 1939. do 1945. Takođe, pošto su mi baba i djed bili poljski Jevreji, ovaj roman ima veliko emotivno i simbo-ličko značenje za mene. Na desetine mojih rođaka – pratetke, ujaci, stričevi, rođaci - bili su internirani u jevrejska geta i kasnije ubijeni u logorima smrti. Zato sam im posvetio ovaj roman.
Moj poljski izdavač kaže da će me pozvati na turneju sa knjigom kada “Varšavski anagrami” budu objavljeni. Radujem se tome. Prilikom te posjete išao bih u mali grad - Bžezini - gdje je živjela većina evropske porodice moje majke prije nego što su internirani u Lođ u geto i umrli u logorima smrti.

Ima li u Vašim romanima Vaših ličnih priča ili priča Vaših predaka?

Vrlo malo scena u mojim romanima potiče iz mog stvarnog života. U “Varšavskim anagramima” sam se fokusirao na jedan aspekt života u getu koji je imao veze sa mojom porodicom. Moji baba i djed, koji su oko 1900. godine emigrirali u Sjedinjene Američke Države iz Poljske, govorili su jidiš, jezik Aškenaza. Njihov engleski nije bio dobar. Takođe, moji roditelji su govorili jidiš kada su željeli da moja braća i ja ne razumijemo šta oni govore, što je bilo veoma iritirajuće! Tako sam odrastao slušajući strani jezik kako se govori. Mnogo kasnije, kao odrasla osoba, postao sam zainteresovan za jidiš, veoma kreativan jezik, koji je imao veliki uticaj na engleski koji se govori u Njujorku, gdje sam odrastao. Kada su varšavski Jevreji bili na silu otjerani u geto, asimilovani Jevreji poput Erika - koji je govorio tečno i poljski i njemački jezik – morali su da se vrate na jidiš, da govore i misle na tom jeziku. To je dovelo do oživ-ljavanja uspomena iz djetinjstva, što u velikoj mjeri utiče na njegovo ponašanje u romanu. Dok sam istraživao za “Varšavske anagrame”, čitao sam mnogo o jidišu i sastavio sam spisak korisnih riječi. Na jednom mjestu u romanu, na primjer, Erik i njegov najbolji prijatelj, pjesmu koju u jednoj rečenici pišu jedan za drugog, opisuju kao gedichtele, što je lijepa riječ. Erik opisuje jidiš kao “jezik u kome majčinska ljubav obuhvata malo i nebitno”, i mislim da je to istina.

Vaše knjige bave se istorijom, u njima religija ima veliki značaj. Kako danas vidite uticaj religije u svijetu?

Trudim se da odvojim nečija lična vjerska osjećanja od organizovane religije. Vjerujem da svi mi imamo pravo da odaberemo sopstvenu duhovnost, ali vjerujem da organizovana religija čini veliku štetu u našem svijetu, posebno kada se veličaju fundamentalistička vjerovanja. Fundamentalisti su stvorili inkviziciju u Portugalu i bili su iza vjerskih progona u mnogim djelovima svijeta, uključujući i Balkan. Fundamentalisti Jevreji, hrišćani i muslimani vjeruju da su njihova vjerovanja ispravna i nepromjenljiva, a da svi ostali nijesu u pravu. Oni vjeruju da postoji samo jedna istina. Vjerujem da su mnoge istine - naročito da su mnoge interpretacije moguće koje dolaze iz svetih knjiga, kao što su Biblija i Kuran. Važna lekcija koju sam saznao iz kabale je da je većina priča u Starom Zavjetu poezija, a ne proza. Poput poezije, one su otvorene za različita tumačenja – baš kao Šekspirov sonet. Svako od nas može imati sopstveno čitanje priče o Adamu i Evi. Dubina našeg tumačenja će zavisiti od našeg iskustva, mašte i razumijevanja.

Kao poznavalac kabale, šta nam možete reći o kabali danas? Zašto nam je kabala potrebna?

Kabala je predivno složen poetski sistem i ima fascinantnu istoriju koja datira iz antičkih vremena. Već sam spomenuo jednu od važnih lekcija koju sam naučio iz nje - da je Stari Zavjet uglavnom poezija, a ne proza. Druga pouka koju sam naučio je da su jedine oči i ruke - kojima Bog na zemlji mijenja svijet i čini ga boljim - naše! Isto tako jedan od mojih likova kaže, u mom drugom romanu „Tragom ponoći“: „Mi ćemo napraviti sopstveni raj ili ga nećemo uopšte imati“.
Mislim da je to veoma važna lekcija!
Kabala mi je pomogla da učim o sebi i svom životu i izazvala me da marljivo razmišljam o mojim akcijama i uvjerenjima na nov i iznenađujući način - da pravim nova tumačenja, da tako govorim.
Što se tiče Kabale danas, znam da postoje škole u gradovima kao što je Njujork da podučavaju jevrejskom misticizmu, i da neke holivudske zvijezde uživaju glas da je proučavaju. Veoma sam skeptičan. Čuo sam da neke od ovih zvijezde govore o svojim uvjerenjima i često mi se čini da je njihovo razumijevanje kabale izuzetno plitko.

Šta nam možete reći o filmu koji je snimljen po Vašoj priči „Sporo ogledalo“?

Švedskom režiseru Solveigu Nordlundu su se dopali moji romani i poželio je da radi sa mnom, pa smo napisali scenario na osnovu moje kratke priče “Sporo ogledalo”, a prošle godine dobili smo sredstva od portugalske vlade. Snimili smo ga u julu 2009. godine u Barseloni i Lisabonu. To je film od 22 minuta i u njemu igraju dvije portugalske glumice i ja. To je priča o ženi Portugalki čija ćerka umire i koja otkriva neobično ogledalo u antikvarnici u Barseloni – ogledalu je potreb-no četiri godine, da reflektuje sliku. Kada se ona vrati kući, to joj daje misterioznu nadu za njenu kćerku. I stvara se dirljiva bliskost između djevojčice i njene majke.
U martu smo prikazali film na Fantasportu, portugalskom najznačajnijem filmskom festivalu i dobio sam dosta povoljnih reakcija od ljudi iz publike. Nadam se da ću napraviti još filmova u budućnosti.

Pišete religijske i psihološke trilere prožete istorij-skim događajima. Ovaj žanr je veoma popularan po-sljednjih nekoliko godina.. Kako Vi objašnjavate ovaj fenomen?

U pravu ste. Kada sam prvi put objavio “Posljednjeg lisabonskog kabalistu” 1996, istorijski romani su bili izvan mode. Sada se stotine istorijskih trilera objavi svake godine u SAD, Engleskoj, Francuskoj i mnogim drugim zemljama. Nažalost, velika većina njih su po-vršni i slabo napisani. Ja ih nazivam “klonovi”, jer oni pokušavaju da kopiraju uspjeh drugih knjiga. Na primjer, ima na stotine romana o hrišćanskim zavjerama koji bi trebalo da privuku čitaoce koji su kupili “Da Vinčijev kod”.
U principu, mislim da je istorijska fikcija popularna, jer su čitaoci radoznali da saznaju kako su ljudi živjeli u prethodnim vjekovima i kako je prošlost odredila sadašnjost. Istorijska fikcija - kada je dobro napisana - može nam proizvesti osjećaj da smo prisutni u veoma važnim istorijskim trenucima. Na primjer, ja sam imao mnogo čitalaca koji su mi rekli da su “Varšavski anagrami” imali veliki emocionalni uticaj na njih, jer su mogli - po prvi put – da zamisle sebe same u getu.

Vaše glavne književne teme vezuju se za istoriju sefardskih Jevreja. Koliko Vam je poznata istorija Sefarda na Balkanu?

Ne znam puno, iako sam svjestan, naravno, da je na hiljade Jevreja otišlo tamo pošto su protjerani iz Španije 1492. godine. Imao sam jedno neobično iskustvo 1996. godine sa Jevrjinom sa Balkana. Moj prijatelj Portugalac i ja sreli smo se sa šest turskih Jevreja - tri bračna para - na brodu koji ide iz Istanbula na jedno od Prinčevskih ostrva u Mramornom moru. Jedan od muškaraca je odrastao u blizini Dubrovnika i bili smo u mogućnosti da lako razgovaramo sa njim, jer je on tečno govorio ladino. Govorili smo portugalski polako i jasno, a on je govorio ladino, pa nijesmo apsolutno imali problema da razumemo jedni druge. Ručali smo zajedno u restoranu na ostrvu Bujukada i razgovarali satima. Bilo je divno! Izgledalo je kao sastanak sa davno izgubljenim rođakom!

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License