Reci Lete Ostaje Napisano

Reči lete, ostaje napisano
Ja, pisac ovih redova, proizvod sam kraja treće decenije dvadesetog veka i, eto, doživela sam i početak novog veka i milenijuma.
Imala sam "burnu prošlost". Nekoliko puta sam počinjala život, ne samo "novi", već život uopšte. Menjala sam identitet, lagala u odbrani od zla, u nastojanju da bar nakratko izbegnem kobnu sudbinu. Upoznavala sam likove karakterne crte ljudi koje sam volela i koji su me voleli, ali i onih kojima sam predstavljala neprijatno breme. Išla sam putevima, nekada i stranputicama, tražila pravdu. Pa šta mi je još ostalo sada i ovde? Samo jedno sećanje i zaborav.
Ljudi su mi savetovali da moj taj i takav život, nimalo svakodnevan i dosadan, zabeležim opišem jednostavno, istinito, neulepšano. Govorili su mi da se iz njega, tog i takvog života, mogu izvući zaključci, poruke i pouke, ali je ipak ostalo niz problema i nedoumica. Pre svega, meni - koja sam celog svog dugog veka pisala o drugima - teško je bilo da pišem ne u trećem, već u prvom licu jednine i iz te perspektive da opisujem ljude i objašnjavam događaje, iako ni u prvom niti u trećem licu jednine ne može biti potpune objektivnosti.
Pa ipak, pitala sam se, ima li nekog bliže meni od mene same, bliži od nekog ko nije integralni deo mene? Da li neko može opisati bolje od mene sve neobičnosti koje su me zadesile, sastav svega i svačega, moje tuge i čežnje za nestalim bližnjima, žudnja za prostranstvima u raznim zatvorima, pogledima odozgo, odozdo, sa strane, spolja, iznutra. Može li neko bolje od mene opisati kako se živi "normalno" uz podelu ličnosti, kako se beži od istine u svetu laži, lebdi iznad sebe. Kako se može živeti samo u svetu mašte? Kako se može živeti i preživeti u stalnom strahu da me - pa makar na trenutak - napusti, izneveri pamćenje, da me spo-padne neki blok, pa da se vratim originalnoj sopstvenoj osobi i otkrijem se, a život mi je zavisio od toga pred kim bi me taj blok spopao. Ustanovilo se da je sve mogućno.
Postavljalo mi se pitanje: da li uopšte oveko-večiti ili zaboraviti sećanja? Ako tvdoglavo budem odbijala da pričan ono što mi se događalo i dogodilo zašto neljudi ne bi imali pravo da negiraju sve što sam doživela i opisala, ja i meni slični. U svakom slučaju, ja gotovo ništa nisam zaboravila, čak ni ono što boli, boli, i gde bilo kakva terapija, pa i autoterapija slabo pomažu. A da li pisanje smiruje duhove? O ne, pisanje ne samo što ne smiruje duhove, već nudi iz dubokog sna đavole. Zato znajte i pazite - ja vas upozoravam: nemam filtere između nozga i jezika, niti dlake na jeziku!
Ja (a verujem da u tome nisam jedina) nikako ne mogu da budem zaštićena od prošlosti. Preživljavala sam je zahvaljujući sposobnosti i da zaboravljam i da pamtim. Često sam pokušavala da prošlost potisnem u zaborav, ona je uvek tvrdoglavo bila tu. Možda mi se ipak izbrisalio nekoliko ćelija sećanja, što ne mora baš da bude sindrom amnezije, a možda postoji neka žljezda sećanja koja se može - u vreme ili nevreme - aktivirati, pa me i to vezuje i obavezuje.
A ako je tako, ako je odluka pala, onda je bilo pitanje gde i kako početi, kojim putem ići, gde se zaustaviti? Prvi redovi su bili najteži, nešto kao kod putnika na početku uspona aviona: osećanje nelagodnosti, pritisak u ušima, ali onda progutaš pljuvačku, udahneš duboko i - eto priče. Postavljalo se pitanje hoću li naći pogodan jezik, hoću li se dobro izraziti, hoće li me razumeti, shvatiti i oni kojima su ti događaji tuđi, neprijatni i daleki, ne samo od očiju i srca, ili ću im biti dosadna, što je ponajgore.
Ako su život priče, bilo istine ili laži, glavna junakinja treba da umre "na kraju balade". Jasno je čime se završava život, svaki život. Smrt je, kažu deo života. Bez života nema smrti, a ja sam još s ove strane života. Postavljala sam sebi pitanje: da li da tu činjenicu iskoristim koliko mogu i stignem, ili da se - kada se za mnom budu zatvorile kapije života - mogu osloniti na nekoga ko bi na sve to gledao s empatijom, ko bi i kako mogao završiti moju priču i da li bi toga nekoga vezivali i obavezivali neki moralni konci, a ne hladno, "spolja"?
A šta će o meni govoriti posle mog konačnog odlaska? Neka ih, neka pričaju sve, samo ne da sam bila beskičmenjak. Verujem da će nekima pasti teret sa srca mojim konačnim odlaskom, naročito onima koji ne vole da im se neka priča potvrdi činjenicama! Činjenice su njihovi neprijatelji. A ja sam suviše često iznosila činjenice.
Eto, toliko dobrih pitanja. Kamo sreće da imam odgovore na njih, na bar deo njih.
Često su me pitali, a sada još češće - da li se bojim smrti. Moj iskreni odgovor NE! Nekoliko puta sretale smo se gotovo oči u oči. Jedino me muči i užasava pomisao na mučno, bolno i dugo umiranje. Ono što mi se čini Božjim darom jeste rasna smrt, koju Jevreji nazivaju Smrt u poljupcu.
I tako - odlučila sam da pišem, jer su još mudri latini govorili: Verba volant, scripta manent (Reči lete, ostaje napisano). Pisala sam u svome malom stanu u Tel Avivu, mojoj "jazbini" s puno knjiga i papira, ali i suvišnih i nepotrebnih stvari, bez kojih ne bih znala da se snađem. Uzimala sam virtualni dalekozor da gledam u prošlost, a za budućnost okrenula njegovu drugu stranu, ona mi je bila dovoljna. Sada ili nikada, govorila sam sebi, i pokušala da rečima objasnim nešto što se rečima teško može objasniti. Da posle ne prebacujem sebi: iako mi je bilo dosuđeno da ne umrem mlada, otišla sam na "onaj svet" nedorečena, neostvarenih planova.
Mogu slobodno da kažem: ja nisam mogla da dodam godine životu, ali sam se trudila da dodam život godinama. Mislim da su mi u ovom poduhvatu pomogle ratne godine i tada stečeno iskustvo, kao i posleratne dvoipogodišnje "ferije o državnom trošku", ali i moje prethodno i prvobitno zanimanje -novinarstvo. Kod mene je radoznalost bila priroda, ne opcija ili opsesija. Pre nego što sam polazila na novinarski zadatak trebalo je da pronađem i proučim sve što se pronaći može, pa onda da sve vidim sopstvenim očima, da se lično uverim, a ne da se zadovoljavam pričama. Ako sam nekoga intervjuisala, meni je trebalo sve potanko i podrobno opisati, a onda i obrazložiti, kako bih ja to mogla da prenesem uverljivo onima koji će čitati.
Ali priznajem, bojim se. Meni - koja sam veoma rano naučila da spajam slova u reči i reči u rečenice, meni - koja sam uživala u lepoti i bogatstvu čistog srpskog jezika, meni je stran sadašnji način govora, siromašan i veoma začinjen pozajmicama, često neprikladnim, iz stranih jezika, ili minimalizacijama, kada se ceo spektar osećanja svede na jednu lokalnu reč. Ali bojim se: posle dve trećine dugog života provedenog izvan zemlje u kojoj sam se rodila, bojim se da je i moj jezik postao prilično "postan". Ako mi se to ipak dogodilo - neka mi čitaoci oproste, ili mi bar to uzmu kao olakšavajuću okolnost.
(Iz knjige Odjednom drukčija, odjednom druga, Čigoja štampa, Beograd)
Ženi Lebl

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License