Uz dopuštenje autora
RAZGOVORI S POVODOM
MORIS ALBAHARI, razgovarala: Vera Izrael-Jovanović
Jevrejski glas, januar 2004.
Moris Albahari rođenje 1930. godine u Sanskom Mostu, od majke Lune (rođene Levi) i oca Davida Albaharija, koji su svojoj djeci Flori, Raheli, Juditi i sinu Morisu podarili roditeljsku ljubav (što, i inače, krasi jevrejske porodice) i svijest o jevrejskom porijeklu. Nažalost, srećno doba djetinjstva i djevojaštva mladih članova porodice Albahari, surovo je prekinuo Drugi svjetski rat. Tragična sudbina Jevreja u holokaustu, nije mimoišla ni ovu porodicu, kojaje u to vrijeme živjela u Derventi. U junu 1941. godine odveli su u sabirni logor za Jevreje, u kome su bili zatvoreni Jevreji Bihaća i ostalih mjesta Bosanske krajine. U njemu su preživjeli strahote. Uz glad i bolest, zločinci su neprestano odvodili i streljali logoraše. Zatočenici su često i ranjavani, jer su mjesto njihove patnje (napuštena lokalna bolnica u kojoj su bili zatvoreni) nalazila na prvoj liniji borbe partizana sa ustašama i njemačkim vojnim formacijama.
Preživjele Jevreje iz ovog logora, njihovi mučitelji, transportovali su, stočnim vagonima, put pakla Jasenovca, Aušvica… Pravim čudom, dječačić Moris, uspio je i da preživi sabirni logor a i da pobjegne iz "transporta smrti", što su, sretnom okolnošću, uspjeli i njegovi roditelji, pred sam ulazak u logor. Cijelo vrijeme rata bježao je od sela do sela, izbjegavajući veća naselja. Mijenjao je i ime, što je ovisilo od okruženja i sela u kome je boravio. Nekad bi se zvao Milan, nekad Musa" nekad Boris. Najviše vremena je proveo uz jedinice NOB, jer su zbrinjavale ratnu siročad po selima. Nevjerovatna hrabrost i odlučnost dječaka Morisa, spasila je mnoge posade oborenih savezničkih aviona, koje je on uspio da izvede na teritorije gdje su se nalazili sabirnicentri za njihovu repatrijaciju. Susret sa ovim odvažnim ljudima u "vremenu smrti" začeo je u njemu želju da i sam jednog dana postane vazduhoplovac. Aprila 1945. godine Moris je, konačno, dočekao slobodu, ali sa gelerima u nozi i ožiljkom na glavi od metka, koji ga, srećom, nije usmrtio prilikom streljanja na stotine izbjeglica na Šator planini među kojima je bio i on. Dok su se ljudi oko njega radovali slobodi, Morisa je pritiskala tuga, jer njegova brojna i bliska rodbina nije više postojala. No, kako "život ide dalje", on je morao da razmišlja i o školovanju. Da bi nadoknadio izgubljene godine, pohađa partizansku gimnaziju, zatim završava srednju tehničku školu u Zagrebu, te studira strojarstva. No duša mladog čovjeka koja je bila tako prerano opterećena surovošću zemnog, stremila je čistoći i beskraju nebeskih visina. Na svoju veliku radost, primljen je u školu za letače. Bio je nastavnik letenja, bavio se aerofotogrametrijom, bio je saradnik aeroinžinjeringa, koji je gradio aerodrome, da bi, na kraju, i sam postao prvi direktor sarajevskog aerodroma. "Sam sebi postavljam pitanje", kaže nam Moris Albahari, "šta bi bilo sa opkoljenim Sarajevom, koji je bio, u posljednjam ratu, 1400 dana u opsadi, da nije bilo tog aerodroma?! Ponosan sam što sam učestvovao u njegovoj izgradnji". Moris Albahari i danas, kad su ljudi zaokupljeni, uglavnom, vlastitim problemima, ali i vlastitom dobiti, stremi, snagom svoje izuzetne ličnosti, jednakosti, slobodi i bratstvu među ljudima. Svjestan svog jevrejskog identiteta, ali i vjekovne animoznosti prema Jevrejima, uključuje se u međureligijske organizacije koje imaju programsku orijentaciju: ŽIVJETI ZAJEDNO. Mada je u istoriji čovječanstva religija vrlo često nastupala "ognjem imačem", ona, po mišljenju Morisa Albaharija, može odigrati odlučujuću ulogu i u pomirenju naroda. Zbog toga i radi na osnivanju međureligijskih organizacija "Abraham", IMIC, te učestvuje u radu raznih komisija, koje nastoje da ostvare toleranciju među vjernicima različitih religija. Težeći tom cilju, on je i član Vjerske sekcije sarajevske Jevrejske opštine. Takođe, često je prisutan u sredstvima javnog informisanja; učestvuje u panel diskusijama; drži predavanja đacima i studentima o jevrejskoj istoriji, religiji i tradiciji; kao i o neophodnosti tolerancije među religijama i ljudima; prima turiste, novinare i naučne saradNike, koji obrađuju istoriju naroda Južne Evrope i Balkana. U svom svestranom radu Moris ima svesrdnu podršku supruge Ele, koja je od rane mladosti vezana neraskidivim sponama za Jevrejsku zajednicu. Ona predano radi na financijskim poslovima Jevrejske zajednice, na rješavanju socijalnih problema načeg članstva, te je inicijator niza korisnih pro¬grama za dobrobit Zajednice.
Moco, od kakvih je to čudesnih elemenata sazdana "pista" sa koje uzimaštako snažan zalet za dobrobit naše zajed¬nice, a i ljudskog roda uopšte?
- Od ljubavi za one koji su tu; iz pijeteta za one kojih više nema; od uspomena na rano djetinjstvo, moje roditelje i brojnu rodbinu, koji su nestali u dim u gasnih komora i krematorija; od ogromne želje da ubijedim ljude da ponovo teže dobrobiti i razumijevanju među narodima, da se mržnja i strahote više ne ponove. U ovome svemu ima zasluge moj otac David i majka Luna, koji su mi još u ranom djetinjstvu darovali svijest o jevrejskom identitetu. Ne samo ja nego i moje sestre Judita, Rahela i pokojna Flora su ostali aktivno vezani za naše korijene. Judita aktivno piše o jevrejskim ličnostima u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945. godine. Posebno želim da vrata naše zajednice budu otvorena za sve dobronamjerne sugrađane, bez obzira koje su vjere ilI nacije. Uvijek ih dočekujem raširenih ruku u želji da se besmislena mržnja pretvori u ljubav među ljudima. Moj kredo najbolje izražava jedna od divnih izreka iz Pirke avot (izreke otaca) a to je traktat iz Mišne: BUDI POPUT ARONOVlH UČENIKA. LJUBI MIR I STREMI KA MIRU, VOLI LJUDE I PRIBLIŽI IH TORI.
O čemu najčešće razgovaraš sa brojn¬im gostima, sugrađanima, omladinom, dacima, studentima i strancima?
- Vjekovni, milenijski animozitet prema Jevrejima od strane svih religija i naroda je dobro poznat recidiv prošlosti. Ne samo kroz prohujalih 20 do 30 stoljeća, nego i danas postoje takve tend, je. Uvijek napominjem da iako: nam u monoteizmu praoci, vjeri nici, iste ličnosti, stvaranjem di religije su korištene, mjesto političkih partija, u stvaranju teokratskih i autokratskih vlada Stalno ističem da nijedna religiJ nije došla plebiscitom, nego nal na sankcijama - "ako pređeš na religiju vladajućih bićeš pošteđ, davanja trećine uroda, nećeš m, voditi mladu nevjestu vlasteiinu pravo prve bračne noći" itd. Itd… Začuđujuće da ni jedna religija poslušala Božije poruke iz sveti knjiga, nego je, suprotno tome, mnogo zla. Ovo su samo neki elementi sa kojima želim da ubijedim sagovornike o besmislu mržnje, nasljeđa koje se u porodicama, nažalost, gaje i nadalje.
Stičeš li utisak da je naša zajednica postala bliža svom okruženju zahvaljujući ovoj vrsti kontakta?
Da, i te kako se to već osjeća uvijek ima ono" ali"…
U ruralnim sredinama, a ponekad u intelektualnim, još uvijek je nažalost prisutna mržnja prema Jevrejima. Naše okruženje se mnogo izmijenilo. Nema više starih poznanika, komšija, prijatelja i drugova, saradnika u preduzećima, radnim organizacijam, drugim radnim asocijacijama. U ovom gradu, ne samo u ovom, nego i drugim, došli su neki novi ljudi. Što se mene pobornik sam razmjene ideja i ljudi, nisam pobornik da došljaci nameću način života, vršeći presiju na starosjedioce. Nažalost to se ovdje događa. Meni i našim članovima svakodnevn dolaze ono malo preostalih lica, koji sa sjetom govore o zajedničkom življenju i razumijevanju, ali svi sa dozom straha iznose svoje mišljenje. Zbog toga sam često zabrinut. Naime, brine me to što ljudi vode više brigu o svjetskim problemima, a zapuštaju probleme u našim odnosima. Kada me neko upita sa povišenim tonom: " Šta vi radite ono Palestini"? Postavim kontra pitanje šta se ti brineš, zar si ti Palestinac? Koliko znam ti si ono Bosanac kao i ja, sredimo naše odnose, a oni neka sređuju svoje"!
Imao si bezbroj susreta sa ljudima, koji ti je bio naročito upečatljiv?
- Trebalo bi mi mnogo prostora da to opišem, ali izdvojiću dva. Čekajući u redu da izvadim katasterski izvod za privatni stan u kojem živimo, čuo sam kako jedan iz reda pita kolegu - Šta ti čekaš? "Ma eto da vidim ko je vlasnik moga stana, hoću da ga otkupim. Čuo sam da je neki Čifut". Uslijedio je odgovor:" Ajde bolan, kontaj da si riješio problem, njih je Hitler pobio, ali šta ću ja stanujem u vakufskoj zgradi?"
Drugi susret oprečan je. Prilazi mi čovjek i pita: "Ne znam kako da se zahvalim Jevrejima Sarajeva, jer sam, u najteže vrijeme opsade Sarajeva, dobijao besplatne lijekove, skoro dvije godine besplatno se hranio u vašem restoranu, a što je najvažnije, u vašem transportu poslao sam ranjenog rođaka na liječenje u inozemstvo. Moj odgovor je bio:" Ne treba da nam zahvaljuješ, nego pričaj to onima koji nas mrze, to nam je najveća zahvala" .
U jednoj od najljepših liturgijskih molitvi "Ahava raba" (Velika ljubav) koja je posvećena Bogu i Tori, pojmovi UČITI i PODUČAVATI, navode se kao
uzvišeni ideali'. Da li su ti knjige iz naše biblioteke, u kojoj provodiš mnogo vremena, dragocjena pomoć u ovom nasto¬janju?
- Da, ali na žalost, za takav studiozan rad bi trebalo mnogo, mnogo vremena, a ja sam u sutonu svoga životnog puta, prebrodio sam 26.000 dana. Koristim mnoge knjige koje imamo, ali vjerujte mi da sam gro stvari naučio od franjevaca, koji Mojsijevo petoknjižje, tj. Stari zavjet - Bibliju, izvrsno poznaju. Sarađivao sam i sa ostalim vjernicima, Jehovinim svjedocima, Adventistima, Hari Krišnom, Protestantima, Kalvinistima, Dominikancima i vjernicima Islamskih religija i stekao sam ubjeđenja da smo svi jedno, ali to jedno izgovaramo i molimo na raznim jezicima, pa nas valjda zbog toga nazivaju - "oni drugi".
Koliko mije poznato, naša Zajednica
je imala prije Drugog svjetskog rata veli¬ki broj izuzetno vrijednih knjiga. Da li su barem neke od njih spašene iz lomače Holokausta?
- Uzmimo primjer Sarajeva. U Al kaI grandi (Velikoj sinagogi) današnjem Bosanskom kulturnom centru, imali smo biblioteku, i ne samo biblioteku nego i dnevnike, Pinhase, knjige rođenih, vjenčanih i umrlih, oko 300.000 evidentiranih jedinki. 1941. godine 15 dana gorila je lomača koja je zatirala naše bitisanje u ovom podneblju. Sada u biblioteci imamo oko 5.000 knjiga, koji su sačuvani po kućama našh komšija.
U našoj biblioteci imali smo priliku da vidimo i pročitamo nekoliko sjajnih knjiga na našem jeziku, koje su objavljene u ediciji biblioteke NER MICVA u
Beogradu čiji je urednik rabin Isak Asiel. One nam omogućavaju da saznamo neke od stanovišta velikana jevrejske misli o judaizmu, jevrejskom narodu, hazarima, tajni mikve i dr. Da li članovi naše zajednice, kao "narod Knjige" znaju za postojanje ove literature? U kojoj mjeri čitaju knjige ovakvog sadržaja?
- Na žalost moram reći da se za ovu tem¬atsku obradu interesuju više pripadnici drugih religija, koji na raznim simpozijima i panel diskusijama obrađuju tematiku judaizma. Jevrejska malobrojna omladina i mlađa populacija nije zainteresovana za ove teme. Čudno! Zašto - na to ne mogu odgovoriti, iako stalno razgovaram s njima na ovu temu. Možda što su opterećeni životnim problemima zaposlen¬ja i preživljavanja.
U svakoj knjizi iz pomenute edicije je citat iz "Priča Salamonovih" 6;23, koji
glasi: "Jer je zapovjest žižak i Tora vidjelo", što dokazuje daje Tora srce jevrejskog bića i snaga našeg trajanja kroz vijekove. Koje su sve aktivnosti koje poduzima Vjerska sekcija, da bi naše članove upoznala sa osnovnim postulatima Judaizma?
- Na ovo pitanje moram odgovoriti u dva aspekta. Prvi je da članovi Jevrejske zajednice prilaze jevrejskoj religiji više iz tradicionalnih osjećanja, da bi se pod¬sjetili svojih predaka i njihovih običaja. Drugi aspekt je čisto religiozni koji je manje zastupljen, jer mlađi svijet a i mi stariji koji svoje životne korjene storišmo u društvenom uređenju, gdje su religije bile marginalne, nemamo razvijen religiozni kult, znači treba ga obnoviti, a to nastoji Vjerska sekcija.
Dobar dio naše omladine školovan je u Izraelu. Oni govore ivrit, obrazovani su, posjeduju osjećaj jevrejskog identiteta. Da li su oni uključeni u rad Vjerske sekcije?
- Jesu, ali ne svi. Međutim, ako tražimo od njih da se uključe u pojedine programske zadatke, rado se prihvatr zaduženja. Trebamo to shvatiti, jer evo ja se sjećam svoje mladosti, kad me je otac ubjeđivao da čitam dijelove Tore - Mojsijevog petoknjižja, pa kad sam pročitao „I svijetlo dođe i ako tama vladaše", meni je to bilo nerazumljivo. No, danas to shvatam. Takvi su danas i ovi mladi.
U svojim tekstovima za "]evrejski glas", često ukazujem na informaciju da su Vlada i jevrejske zajednice Holandije izrazili spremnost da finansijski pomognu revitalizaciju kulturnog života i obrazovanja u jevrejskim zajednicama koje su fizički uništavane u Holokaustu. Koliko znam, sem projekata za revitalizaciju Muzeja Jevreja, sa kojima smo aplicirali, ne radi se na drugim programima.
Imamo mi mnogo ideja, ali uvijek se pitamo koliko su oni realni: program za zapošljavanje naše omladine i nezaposlenih članova, program za adaptaciju Hrama na Bjelavama za stacionar i ambulantu, koji bi pomogao starim i iznemoglim, zatim program za otvaranje pogona za proizvodnju humanitarne opreme-pelena, podmetača, priručnih pomagala za iznemogle, te niz drugih programa. No, sve je to vezano za teškoće sa administracijom, ekonomskim elaboratima i sl. Na tome radi jedna inicijativna grupa na čelu sa ing. Jozefom Kamhijem. Pored ovog našeg iniciranja programa, zalažem se za to da bi sa sredstvima koje dobijamo, mogli ostvariti ne samo obogaćenje bibliotečkog fonda, nego i više gostovanja vrsnih intelektualaca iz jevrejske populacije, koji bi ne samo za naše članstvo nego i ostale trebali ostvarivati panel diskusije na mnoga nerazjašnjena pitanja, koja nisu dovoljno prisutna u svijesti naših sugradana. Trebali bi početi sa radnju sa jevrejskim zajednicama iz našeg okruženja tj. bivše Jugoslavije a nakon toga proširiti i na druga područja Balkana i Evrope.
I na kraju, zahvaljujem ti se na odvojenom vremenu, za ovaj razgovor, u želji da te, kao bivšem vazduhoplovcu, prati vedro nebo i bezbjedan let!
- Hvala, moram da izustim eno – eh - moji letovi su prošlost, a sada plovim ka posljednjem letu, (što je na žalost neminovnost) u želji da bar jedan djelić mog razmišljanja prihvati neko i nastavi sa novim, modernijim i snažnijim oblicima angažovanja u cilju da se naše potomstvo održi i u budućnosti, da ih okruženje prihvati bez recidiva prošlosti, animoziteta i anatemama, kao prijatelje koji su "krivi" samo za to, što očuvaše milenijsku tradiciju jednog vjerskog ubjedenja, evo 5764. godine.
