Razgovor Sa Peterom Sloterdijkom

Živimo u frivolnom vremenu
Današnja financijska kriza ostavila je svijet bez daha. Peter Sloterdijk iznosi filozofsko-literarnu teoriju globalizacije i govori o golemoj pseudoimovini, pan-ekonomiji i novim moćima države.
U svojoj knjizi U unutrašnjosti svijeta kapitala opisujete nastanak globalne ekonomije u znaku pomorstva. Je li ono što danas proživljavamo divovski brodolom?
- U ranim je stoljećima globalizacije brodolom bio pojam za uništavanje kapitala. Na ocean se slalo brodove za koje se znalo da plove uz enorman rizik havarije. Sve do danas misaona se figura "povratka ulaganja" može predočiti i nautički. Ona se temelji na predodžbi da će se poslani brodovi vratiti natovareni velikim blagom: novac putuje oko svijeta i vraća se uvećan na svoje polazište. Klasičan poduzetnik stoji u luci i promatra prostor rizika. Velik profit ovisi o plovećem kapitalu. No, istovremeno s afirmacijom rizika, oprez postaje poduzetničkom vrlinom par excellence. Njega je u proteklom desetljeću bilo jako malo.
Mnogo je novca potonulo u dubinama derivata i hipoteka.
- Dvojbeno je li metafora brodoloma još uvijek uvjerljiva za ono što se danas događa s imovinom. Ozbiljni ljudi smatraju da uopće nije ništa nestalo od realne vrijednosti imovine. Nikakvi brodovi nisu potonoli, nego je potrebno revidirati nažalost nadrealna vrednovanja, koja su tijekom posljednjih deset godina izobličila većinu ekonomskih transakcija, a posebice onih u područjima industrije, nekretnina i umjetnina. Ogromne pseudoimovine, koje su se na taj način "gomilale", to jest bile fingirane na burzama, sada se ponovno korigiraju promišljenim mjerilima. U američkoj hipotekarnoj krizi kuće nisu nestale.
Čuvene realne vrijednosti još su uvijek zadržane. Mnogo se govori o tome da su se stvari ponovno uigrale nakon uravnotežavanja prenapuhanog volumena novca na temelju realne ekonomije. Jednostavno, bilo je previše novca koji je bio tek fiktivan, te je iz toga proizašlo masovno iluzorno procjenjivanje vrijednosti i nezaustavljivo stvaranje imaginarnog bogatstva.
Mnogi sada kažu da se veliku krizu moglo predvidjeti.
- To nije bilo teško. Bilo je čitavih bataljuna Kasandri, koje su uporno ukazivale na labilnost financijskih tržišta - ali, tko je to htio čuti? Živimo u jednoj frivolnoj fazi. Ne smije se zaboraviti: Moderna je izgrađena na paralelogramu suprotstavljenih psi-hopolitičkih energija. Pritom frivolizirajuće, lakomislene silnice koje pokreću potrošaštvo odzvanjaju istovremeno s ozbiljnim, sigurnim i down to earth tendencijama. Dokle god je vladala frivolna konjunktura, nije još bio došao čas Kasandri. Ali te Kasandre ionako nitko nije slušao kad su govorile da se ljudska prava nikada ne smiju potčiniti lakomislenosti.
Brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju nakon događaja posljednjih mjeseci pitaju se može li se u njihovoj struci nastaviti s uobičajenim pojmom racionalnosti.
- Ako je tako, pledirao bih da vrate svoje Nobelove nagrade, jer su one gotovo sve dodijeljene za radove koji su počivali na racionalističkom idealiziranju i matematičkom blefiranju. Krajnje je vrijeme da se i ekonomska znanost rekonstruira kao znanost iracionalnoga, kao teorija strastima pokretanih i slučajnih odnosa. Psihologija već više od stotinu godina opisuje čovjeka kao animal irrationale. Nešto se slično sada već polako ocrtava i u politologiji i sociologiji. I u njima prevladava prikazivanje čovjeka kao bića koje gotovo nikad nije razumno u dugoročnim računicama. Stvarni čovjek, kakav se pojavljuje izvan teorijskih modela, živi kroz strasti, iz slučajnosti i zahvaljujući oponašanju. Pred prosvjetiteljski nastrojene ljude ove dijagnoze postavljaju velike zahtjeve. Željeli bismo biti razumni, organizirani i samosvjesni, a u stvarnosti smo neuračunljivi, skloni kaosu, nedosljedni i repetitivni.
Je li tržištu potrebna regulacija? Državna ili međunarodnih financijskih trižšta?
- Države sada istupaju kao poslovni anđeli etabliranih tvrtki i banaka - dosad su te funkcije bile poznate samo u odnosu na male poduzetnike, kojima se, poput anđela čuvara, davalo kredite da stanu na noge. Pitanje o državi u ovom kontekstu je već iz temelja apsurdno. Svaki je iole nezasljepljeni promatrač uvijek znao da bez države koja daje okvir, regulira i nadzire nema ničega - ni vlasničke ekonomije, ni tržišta, ni poslovanja kapitalom. Zahvaljujući ovoj krizi, država konačno izlazi iz svog skrovišta. Ona sada ponovno daje do znanja da i kao tržišni igrač ima presudnu ulogu - ne samo u smislu usmjeravanja, nego i kao krajnji jamac i kupac. Ona je u stvarnosti jedini multimilijarder koji ulijeva poštovanje. No, duh vremena posljednjih trideset godina pretvorio ju je u smiješnu figuru.
Kriza je u realno gospodarstvo došla već odavno, a Jurgen Habermas se sada u Zeitu žali na "društvenu neravnopravnost koja vapi do nebesa".
- Neravnopravnosti su najviše izražene tamo gdje je država najustrašenija. Kod nas je to otišlo toliko daleko da je država pod pritiskom ideologija zaboravila svoju definiciju zaštitnice općeg dobra. Postala je bespomoćnom i izgubila iz vida svoju efektivnu definiciju. Nažalost, socijalizam se već dugo pogrešno razumije kao puki partijski program ili društevni pokret, dok je u stvarnosti moderna država sama po sebi funkcionalno socijalistička ili, bolje rečeno, polusocijalistička, jer moderno društvo samo po sebi funkcionira kapitalistički. Nerazumijevanje takvog stanja stvari od strane političke klase pojašnjava velik dio aktualne slabosti države.
Socijalizam se smatra povijesno nazadnim, pri čemu se ne spoznaje da on nije jedna od ideologija koje dolaze i odlaze, nego funkcionalna dimenzija državnosti, na kojoj se održava ili pada opće dobro. Vrhunski bi političar mogao biti svaki onaj koji ima jasan pogled na taj scenarij. On bi razumio da je uspješna država polusocijalistička agencija, koja iz godine u godinu zadržava polovicu bruto nacionalnog proizvoda kako bi ispunila svoje zadaće održavanja poretka i preraspodjele sredstava. Ona to može samo u vezi sa svojom opterećenom ekonomijom, koja je pristala na takav redovit odljev sredstava. Ako je državna kvota oko pedeset posto, onda onom dijelu koji je ostao slobodan ipak nije tako loše kao što se to već dulje vremena čini.
Što politika može učiniti kako bi spriječila krizu kakva je bila tridesetih godina?
- Vidjet ćemo hoće li masovni državni poticaji i konjunkturni programi, koji se osmišljavaju preko noći, polučiti željeni učinak. Jedan je pozitivan učinak već sada vidljiv: usporeni div politike se probudio. Uostalom, danas ipak nešto bolje nego nakon Crnoga petka znamo kako funkcioniraju panekonomija i pad burza. Država bi, kao suveren nad porezima, morala ovladati stalnim balansiranjem između dviju jednako opasnih sugestija. Jedna kaže da treba povećati poreze, kako bi se povećala ukupna masa sredstava za preraspodjelu, dok druga predlaže smanjenje poreza, kako bi se potaknulo konjunkturu. No, u tome i jest bit same Moderne - stalno balansiranje između rasterećivanja i ponovnog opterećivanja.
Određeni staromodni pojmovi ponovno dobivaju na ugledu. Opće dobro je jedan od njih.
- Engleska riječ commonwealth i njemačka Gemeinwohl izražavaju moralnu intuiciju da postoje oblici dobrobiti do kojih se dolazi samo u zajednici. Obje riječi igraju na kartu imunitetnog značenja društvenog, jer se u njima pojavljuje suzvučje zdravlja, dobrobiti i zajedništva. Nažalost, u eri oslabljene države i naraslih pojedinačnih iluzija, rijetko će političari biti oni koji će moći na to autoritativno podsjetiti.
Kakvom vidite ulogu novog američkog predsj'ednika Baracka Obame?
- Britanski je novinar James Forsyth to vrlo precizno iskazao: "Barack Obama promijenio je svijet, jednostavno time što je izabran". Obamin je efekt dosad bio čisto performativni fenomen. Psihološki bonus, koji ga je doveo na vlast, oslabjet će čim stupi na dužnost. On se nalazi pred brdom problema, i teško je unaprijed reći je li tako dobar penjač kao što se mnogi nadaju. No, za razliku od svog prethodnika, za kojeg se i unaprijed znalo da će više problema stvoriti nego riješiti, Obama ima kredita kao rješavatelj problema.
Hoće li ova kriza navesti ekonomske elite na ponovno promišljanje?
- Danas se previše govori o pohlepi bogatih. U svom sam osobnom kontaktu s velikim gospodarstvenicima primijetio da kod njih ne vrijedi jednostavna psihologija nagona za bogaćenjem. Od jedne određene količine imovine nadalje mijenja se psihička dinamika, pri čemu se bogati ljudi mijenjaju iz oholih u ponosne.
Vrijedi li to i za oligarhe?
- Naravno da postoji i oligarhizam, koji će ostati ohol i otužan. Ili, kako su govorile naše bake: "Bogataš je siromah s puno novca". No, ta opaska više ne vrijedi za ljude koji su svoje bogatstvo internalizirali. Oni su živi dokaz da su ljudi jednako davatelji koliko i primatelji. Davanje je temeljni zakon kreditne ekonomije, i onaj koji želi izgraditi prestižan kapital mora biti sposoban i za davanje. Tako nastaju filantropski i kulturni angažmani. Warren Burrett i Bill Gates su se u činu katarzičnog samouzdizanja odrekli velikog dijela svog bogatstva. To nisu malograđanske ohole geste, nego neoaris-tokratske ponosne geste. Moramo se čuvati promatranja procesa u svijetu bogatih uvijek i isključivo kroz malograđanske naočale.
S preveo Trpimir Matasović. Razgovor je objavljen u Neue Zurcher Zeitung.
Zarez

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License