Rami Be Er U Splitu

Rami Be’er u Splitu

Autor: Zrinka Radić

Prije ‘Dodira’ Be’er je u Splitu postavio i predstavu ‘Magnum’

Slavnog izraelskog koreografa i dugogodišnjeg umjetničkog direktora svjetski poznate trupe Kibbutz Contemporary Dance Company Ramija Be’era možda i ne biste primijetili u gomili. Ali zato uvijek i sa stopostotnom sigurnošću znate prepoznati njegov koreografski rukopis.

“Rasprodan” je, takoreći, godinama unaprijed, od svoje je trupe učinio plesnu instituciju i provode mjesece na svjetskim turnejama. Uskoro u Tel Avivu sprema novu premijeru o kojoj ne želi previše govoriti. No, opet je u Hrvatskoj, točnije u Splitu, gdje se našao na poziv šefice Baleta Almire Osmanović s kojom ga veže dugogodišnje prijateljstvo. I na 56. splitskom ljetu postavio je “Dodir!, po svemu sudeći još jednu uspješnicu tog ansambla.

Kako je opet raditi sa splitskim Baletom, kako ste uopće našli vremena?

- Uspjeli smo se dogovoriti i organizirati. Jako volim Split, kad dođem u ovaj grad svaki put shvatim kako ima jedinstvenu atmosferu. Sretan sam i što imam priliku raditi s ovim ansamblom koji ima klasični i neoklasični repertoar. Mislim da je dobro za plesače da uče nove načine promišljanja plesa… Nakon “Magnuma” je svakako lakše, ali to je kao učenje jezika, prvo morate svladati riječi, onda složiti rečenice, potom govoriti ispravnim naglaskom… To je proces, ali mislim da su splitski plesači jako dobri, imaju motivaciju i želju za učenjem i razvijanjem.

U mašti vidim sve

Mislite li da ste pomalo control-freak budući da u predstavi autorski potpisujete sve - od koreografije, režije, dramaturgije, do glazbe, svjetla, kostima, scene?

- Ma nisam. Ali, već na samom početku kreativnog procesa ja u svojoj viziji pokret vidim u slikama. Inspiracija mi dolazi s raznih strana, kad čujem glazbu, vidim neku sliku, arhitektonsku izvedbu… Ne radi se o želji za kontrolom, već o činjenici da stvari koje vidim želim prevesti na jezik scene, a u svojoj mašti odmah vidim sve te elemente kao jednu cjelinu. Naravno da imam ljude s kojima radim već godinama, oni znaju moj način razmišljanja, ali riječ je o mojoj viziji i multidisciplinarnosti svih scenskih elemenata.

Zašto ste izabrali baš ples kao način izražavanja, pa svirali ste čelo od djetinjstva?

- Da, moj je otac svirao violinu i sve nas djecu učio je glazbi. Prije smo imali obiteljske koncerte komorne glazbe, i dan danas sviramo. A ples - mislim zato što tako mogu raditi sa svim stvaralačkim elementima i to mi pruža najviše zadovoljstva.

Uspomena i emocije

Uvijek me zanimalo kad je za koreografa neka tema, predstava, gotova?

- Knjiga kao djelo traje, slika također. Ljepota plesa je da se zbiva u trenutku. Kad je pokret izveden, to je to, nema ga više, ostaju samo uspomena i emocije. A ja u plesu imam tu prednost da mogu “osvježiti” ono što želim, pa ako nađem bolje rješenje za neki kostim, pokret, čak i glazbu, promijenit ću ga. Rad na koreografiji, na neki način, nikad nije gotov, ona živi.

Što tražite od plesača?

- Moram osjetiti nešto… Ne tražim tipove plesača, recimo da sve plesačice moraju biti ljepotice, a svi plesači prinčevi, važnije mi je da svaki od njih ima nešto jedinstveno osobno, s čime se mogu povezati. Moraju imati želju za istraživanjem, motivaciju da uđu u studio i naporno rade, moram kod njih osjetiti glad za plesom, vatru, strast. Naravno, svi moraju imati dobro obrazovanje i tehniku, moraju biti otvorena uma, muzikalni, ali i darežljivi u načinu na koji se izražavaju i žele podijeliti svoju kreativnost.

Za naše pojmove živite vrlo egzotično, što je za vas značilo odrastati u kibucu, kako vas je to odredilo kao osobu?

- Rođen sam i odrastao u kibucu. To je, prije svega, predivan prostor u prirodi, sve je zeleno…. Moji roditelji su preživjeli holokaust u Europi te su nakon 2. svjetskog rata došli u Izrael izgraditi novi život, u kibuc Ga’aton. U skupini s njima bila je Yehudit Arnon, koja je 1970. utemeljila Kibbutz Contemporary Dance Company. Obrazovala je generacije izraelskih i stranih koreografa i plesača. Bio sam njen učenik od najranijih dana. Jako sam volio njene satove, osjetio sam čaroliju koju nisam osjetio nigdje drugdje. Inače, moj je otac bio arhitekt, odrastao sam okružen svim vrstama umjetnosti. Moji roditelji, stari 83 i 85 godina, i danas žive tamo. I ja sam odlučio ostati u kibucu i nastaviti razvijati kompaniju.

Ples za dijalog

Kakva su vaša sjećanja na Yehudit Arnon, pionirku modernoga plesnoga pokreta, nakon nje ste preuzeli mjesto umjetničkog ravnatelja KCDC-a?

- Svojedobno smo u kibucu osnovali međunarodno plesno selo. Ali, danas smo preuredili prekrasnu zgradu blagavaonice , moj otac ju je arhitektonski osmislio, i pretvorili je u prostor za plesne studije. Osim glavne kompanije i druge postave u kojoj su juniori, imamo niz aktivnosti i programa - za strane plesače, za djecu, za osobito talentirane, za one koji uopće nisu plesači… Uskoro ćemo imati i program koji će plesačima omogućiti stjecanje akademskog statusa. Duboko vjerujem u ono što je Yehudit započela, a to je da se putem pokreta i plesa može stvoriti dijalog među različitim ljudima, zemljama, religijama…

Kad smo kod dijaloga, tri godine ste proveli u izraelskoj vojsci. Kakva su vam bila iskustva, što mislite o situaciji u Izraelu, u svijetu?

- Ja sam građanin Izraela i kao takav sam bio obvezan služiti trogodišnji vojni rok. Osim toga, ja sam rođen u Izraelu, odlučio sam ostati u Izraelu, isto kao što sam odlučio živjeti u kibucu. To je mjesto kojem pripadam.

No, kao građanin svoje zemlje imam stanovitih primjedbi o nama, u sukobu smo sa svojim susjedima. Mislim da je jedini način za rješavanje nesuglasica kompromis. I mislim da bi sve strane toga trebale biti svjesne. U svijetu je toliko nasilja, sukoba, rasizma. Ako ne preuzmemo odgovornost za ovo što se događa, bit će to kraj ovoga planeta, svih nas. Ipak, vjerujem u ljudski duh i optimizam, na kraju svega, imamo mogućnost izbora.

Za ples se obično kaže da se uglavnom bavi samim sobom. Mislite li da umjetnost nužno mora biti angažirana?

- Mislim da svaki umjetnik treba slijediti ono što osjeća i u što vjeruje. Dio mene ima potrebu povezati se sa svojim “krugom”, ali istodobno i stvoriti širu sliku i progovoriti o našoj recentnoj situaciji. U konačnici, vjerujem kako svaki pojedinac na ovom svijetu ima pravo na život i slobodu stavova, ideja, mišljenja, izražavanja i stvaranja. Dok pritom ne ugrožava druge, ili samoga sebe.

Studio na granici s Libanonom

Kibbutz Contemporary Dance Company jedinstveni je fenomen među plesnim skupinama, počeo je kao mala grupa entuzijasta početkom 70-ih. Fascinantne plesače okuplja blizu libanonske granice, iz kibuca u cijelom Izraelu. Plesači u Ga’atonu rade preko tjedna, a vikendom odlaze raditi u kibuce iz kojih su došli. Njihova energija, emotivnost i autentičnost uspostavljaju teško dostižan kontakt s publikom koji ih je proslavio u cijelom svijetu.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License