HRVATSKO-IZRAELSKA KULTURNA SURADNJA
RAMI BE'ER NA
SPLITSKOM LJETU
Na Splitskom ljetu, kulturnoj manifestaciji među-narodnog značaja što se svake godine održava u hrvatskoj mediteranskoj prijestolnici Splitu, ponovno je gostovao 2. kolovoza 2010. izraelski koreograf Rami Be'er s predstavom «Dodiri». On je već sa svo-jim ranijom postavom Magnuma zaslužio festivalsku nagradu Judita. Splitsko Be'er za Dodire potpisuje i dramaturgiju i oblikovanje svjetla, scenografiju i kostimografiju.
Izraelskog koreografa i dugogodišnjeg umjetni-čkog direktora svjetski poznate trupe Kibbutz Conte-mporary Dance Company Ramija Be’era možda i ne biste primijetili u gomili. Ali zato uvijek i sa sto-postotnom sigurnošću znate prepoznati njegov koreografski rukopis.
Premda rasprodan godinu dana unaprijed, slavni je koreograf došao u Split na poziv šefice Baleta Almire Osmanović s kojom ga veže dugogodišnje prija-teljstvo. Muž gospođe Osmanović hrvatski je filmski redatelj Jakov Sedlar koji je u Izraelu snimio neko-liko uspješnih dokumentarnih filmova o velikanima suvremene vojne i političke povijesti ove zemlje.
U vrlo zanimljivom i za hrvatsku javnost pouč-nom razgovoru s novinarom Jutarnjega lista, gospo-din Be'er je između ostaloga izjavio:
«Jako volim Split, kad dođem u ovaj grad svaki put shvatim kako ima jedinstvenu atmosferu. Sretan sam i što imam priliku raditi s ovim ansamblom koji ima klasični i neoklasični repertoar. Mislim da je dobro za plesače da uče nove načine promišljanja plesa… Nakon “Magnuma” je svakako lakše, ali to je kao učenje jezika, prvo morate svladati riječi, onda složiti rečenice, potom govoriti ispravnim nagla-skom… To je proces, ali mislim da su splitski plesači jako dobri, imaju motivaciju i želju za učenjem i razvijanjem. (…)
Inspiracija mi dolazi s raznih strana, kad čujem glazbu, vidim neku sliku, arhitektonsku izvedbu… Stvari koje vidim želim prevesti na jezik scene, a u svojoj mašti odmah vidim sve te elemente kao jednu cjelinu. Sa ovim ljudima radim već godinama, oni znaju moj način razmišljanja, ali riječ je o mojoj viziji i multidisciplinarnosti svih scenskih ele-menata».
Uvijek me zanimalo kad je za koreografa neka tema, predstava, gotova?
Knjiga kao djelo traje, slika također. Ljepota plesa je da se zbiva u trenutku. Kad je pokret izveden, to je to, nema ga više, ostaju samo uspomena i emocije. A ja u plesu imam tu prednost da mogu “osvježiti” ono što želim, pa ako nađem bolje rješenje za neki kostim, pokret, čak i glazbu, promijenit ću ga. Rad na koreografiji, na neki način, nikad nije gotov.
Za naše pojmove živite vrlo egzotično, što je za vas značilo odrastati u kibucu, kako vas je to odredilo kao osobu?
- Rođen sam i odrastao u kibucu. To je, prije svega, predivan prostor u prirodi, sve je zeleno…. Moji roditelji su preživjeli Holokaust u Europi te su nakon Drugog svjetskog rata došli u Izrael izgraditi novi život, u kibucu Ga’aton. U skupini s njima bila je Yehudit Arnon, koja je 1970. utemeljila Kibbutz Contemporary Dance Company. Obrazovala je gene-racije izraelskih i stranih koreografa i plesača. Bio sam njen učenik od najranijih dana. Jako sam volio njene satove, čaroliju koju nisam osjetio nigdje drugdje. Inače, moj je otac bio arhitekt, odrastao sam okružen svim vrstama umjetnosti. Moji roditelji, stari 83 i 85 godina, i danas žive tamo. I ja sam odlučio ostati u kibucu i nastaviti razvijati kompaniju.
Kakva su vaša sjećanja na Yehudit Arnon, pionirku modernoga plesnoga pokreta, nakon nje ste preuzeli mjesto umjetničkog ravnatelja KCDC-a?
- Svojedobno smo u kibucu osnovali međuna-rodno plesno selo. Ali, danas smo preuredili pre-krasnu zgradu blagavaonice, moj otac ju je arhi-tektonski osmislio, i pretvorili je u prostor za plesne studije. Osim glavne kompanije i druge postave u kojoj su juniori, imamo niz aktivnosti i programa - za strane plesače, za djecu, za osobito talentirane, za one koji uopće nisu plesači… Uskoro ćemo imati i program koji će plesačima omogućiti stjecanje akademskog statusa. Duboko vjerujem u ono što je Yehudit započela, a to je da se putem pokreta i plesa može stvoriti dijalog među različitim ljudima, zemljama, religijama…
Kad smo kod dijaloga, tri godine ste proveli u izraelskoj vojsci. Kakva su vam bila iskustva, što mislite o situaciji u Izraelu, u svijetu?
- Ja sam građanin Izraela i kao takav sam bio obvezan služiti trogodišnji vojni rok. Osim toga, ja sam rođen u Izraelu, odlučio sam ostati u Izraelu, isto kao što sam odlučio živjeti u kibucu. To je mjesto kojem pripadam.
No, kao građanin svoje zemlje imam stanovitih primjedbi o nama, u sukobu smo sa svojim su-sjedima. Mislim da je jedini način za rješavanje nesuglasica kompromis. I mislim da bi sve strane toga trebale biti svjesne. U svijetu je toliko nasilja, sukoba, rasizma. Ako ne preuzmemo odgovornost za ovo što se događa, bit će to kraj ovoga planeta, svih nas. Ipak, vjerujem u ljudski duh i optimizam, na kraju svega, imamo mogućnost izbora.
Za ples se obično kaže da se uglavnom bavi samim sobom. Mislite li da umjetnost nužno mora biti angažirana?
- Mislim da svaki umjetnik treba slijediti ono što osjeća i u što vjeruje. Dio mene ima potrebu povezati se sa svojim “krugom”, ali istodobno i stvoriti širu sliku i progovoriti o našoj recentnoj situaciji. U konačnici, vjerujem kako svaki pojedinac na ovom svijetu ima pravo na život i slobodu stavova, ideja, mišljenja, izražavanja i stvaranja. Dok pritom ne ugrožava druge, ili samoga sebe».
Splitska publika primila je s oduševljenjem predstavu «Dodiri», a hrvatski je tisak s velikom pažnjom pratio gostovanje izraelskog umjetnika.
Đ. V.
Nekad I Sad Godina 1 Broj 5 Septembar/Oktobar 2010
