Provetravanje Proslosti

Nemački državni sekretar za kulturu Bernd Nojman naložio je muzejima i bibliotekama da pojačaju traganje za kulturnim dobrima koje su „pokrali nacistički varvari”
Američki generali 1945. u jednom rudniku gde su bile sakrivene opljačkane umetnine
Taj dosije još nije zatvoren: o krađama i prekrađama kulturnog blaga u vreme Drugog svetskog rata. Najčešće su u javnom opticaju zahtevi za vraćanje umetničkih vrednosti, posebno slika znamenitih majstora, pri čemu su, čini se, Nemci glasniji u tome (posebno prema Rusima) od predstavnika vlasti zemalja koje su u vreme okupacije tokom Drugog svetskog ratabile izložene nacističkoj pohari i otimačini.
Dva su, najmanje, razloga za tu nemačku glasnost. Najpre, njihova poslovična pedantnost: gotovo sve je što je izneto iz zemlje do detalja je popisano i opisano. I drugi razlog: razne nacionalne komisije su, posle sloma nacističke Nemačke, pročešljale tamošnje galerije, muzeje i depoe i vratile što se još vratiti moglo.Najmanje se, bar javno i u medijima, spominju nemi svedoci nacističkih pljački i zločina, poslednji zatočenici Drugog svetskog rata: knjige. One su se u samoj Nemačkoj i našle prve na udaru nacističke pomame, najavljujući njenu bestijalnost: knjige su gorele pre nego što će (u krematorijumima) biti spaljivani ljudi.
Najpre su nad knjigama iskaljivali svoj totalitarni bes prema protivnicima i neistomišljenicima. Jedan revnosni tragač i istraživač zlehude sudbine knjiga, germanista Frank Mebus, koji priprema izložbu o onim zloslutnim lomačama, otkrio je u gradskom arhivu u Getingenu dokumenta o tome da su esesovci u martu 1933, samo dva meseca po preuzimanju vlasti (!), oteli 890 knjiga od jednog knjižara komuniste. Jedan deo plena otišao je u Berlin, u centralnu, Državnu biblioteku, drugi je predat biblioteci Univerziteta u Getingenu.
Stigli su potom na red Jevreji. U, već spomenutoj, Državnoj biblioteci u nemačkoj prestonici, u posebnom odeljenju obeleženom slovom J, u regalima dugim četrdeset metara nalaze se knjige otete u plenidbama bivšim jevrejskim vlasnicima. One su najpre lagerovane u posebna skladišta zaplenjenih stvari, a onda ih je, kad su delovi Berlina sve više pretvarani u ruševine, preuzimala gradska biblioteka.
„Primopredaja” je, i u takvim uslovima, obavljana nepomućenom birokratskom revnošću, konstatovao je nedavno hamburški „Špigl”, uz ciničnu opasku da „reda mora da bude”: vođena je pedantno „prijemna sveska”, a svaki primerak knjige, uz uobičajenu signaturu, obeležavan je slovom „J”. Gradska biblioteka je iz tog skladišta preuzela preko 40.000 knjiga „evakuisanih Jevreja”, benigna oznaka za nesrećnike koji su poslati u koncentracione logore i – smrt.
Mladi i istrajni nameštenik centralne berlinske (i državne) biblioteke Detlev Bokenkam, koji je sa svojim timom obavio veliki istraživački posao, priprema izložbu „pokradenih knjiga”, pokušavajući da na osnovu sačuvanih podataka i posveta otkrije trag koji ili vodi do njihovih bivših vlasnika ili otkriva njihovu najčešće tragičnu sudbinu. Takva je bila sudbina devojčice Adele Hofnung kojoj je, kao nagradu, berlinski rabin poklonio knjigu u znak priznanja za „marljivost i dobro ponašanje” na religijskoj nastavi: deportovana je 14. novembra 1941. u jedan logor, nije preživela holokaust.
Decenijama se u nemačkim bibliotekama, inače, gotovo niko nije interesovao niti je zapitao za poreklo knjiga koje su se našle u njihovim fondovima za vreme Drugog svetskog rata. Mnoge biblioteke, konstatovao je koncem prošle godine potpredsednik Centralnog saveta jevrejske zajednice u Nemačkoj Salomon Korn, ni do danas nisu ništa učinile, iako su bile obavezne da u tom kontekstu izvrše temeljno inventarisanje.
Uprave u nekim bibliotekama, sudeći po izveštajima nemačkih medija, reaguju veoma alergično i odbojno na svaku ideju i inicijativu o „provetravanju prošlosti”. Univerzitetska biblioteka u Marburgu se spominje kao redak, gotovo jedinstven primer, koja je temeljito pretresla svoj fond iz „kritičnog perioda” i čak uspela da jedan broj knjiga vrati starim vlasnicima.
„Špigl” citira zahtev državnog sekretara za kulturu Bernda Nojmana muzejima i bibliotekama da pojačaju traganje za kulturnim dobrima koje su „pokrali nacistički varvari”, pri čemu se ne radi isključivo o njihovoj materijalnoj vrednosti, već o neprocenjivom emotivnom značenju i značaju koje te stvari imaju za „sećanje na sudbinu pojedinaca i familija” njihovih nekadašnjih vlasnika.
Nacisti su tokom rata, inače, sistematski, uz pomoć specijalnih timova i eksperata, „pročešljavali” okupirane teritorije i otimali sve što im se učinilo vrednim. Prema jednoj službenoj evidenciji, samo na teritoriji istočne Evrope (Francuska je posebna priča) pokradeno je 375 arhiva, 957 biblioteka, 402 muzeja i 531 istraživačko-naučni centar. Nema, međutim, pouzdanih podataka o ukupnom broju ukradenih knjiga koje se u ovom času nalaze u nemačkim bibliotekama. Već spomenuti, inače pouzdani, „Špigl” procenjuje da ih je preko milion primeraka…
Miroslav Stojanović
[objavljeno: 26/04/2009]
http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Provetravanje-proshlosti.lt.html

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License