Protiv Verskog Fundamentalizma

Stanislav Blagec
Protiv verskog
fundamentalizma

Možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu, Karen Armstrong
Jesu li nam mitovi potrebni ili bi nam bilo bolje – barem nama na ovim prostorima – da ih nema? Ovisi s koje im pozicije i iz kojih motiva prilazimo. Jedan od uravnoteženijih pristupa mitovima i njihovoj ulozi u našim životima svakako je onaj bivše katoličke redov-nice Karen Armstrong
Karen Armstrong piše i predaje o važnim temama pa tako, među ostalim, i o povijesti mita. U ovoj zgodnoj knjižici - Kratka povijest mita, Vuković & Runjić, Zagreb, 2005. /Kratka istorija mita, Geopoetika, Beo-grad, 2005, od kojih 150 stranica obuhvaća razdoblje od starijeg kamenog doba (20 000. do 8 000. g. pr. Kr.) – mitologija lovaca, preko mlađeg kamenog doba (8 000. do 4 000. g. pr. Kr) – mitologija ratara, ranih civi-lizacija (4 000. do 800. g. pr. Kr.), do, kako ga ona naziva, ključnog doba (800. do 200. g. pr. Kr.) i razdoblja nakon ključnog doba (200. do 1500. g.), sve do, zaključno, velike zapadne transformacije (1500. do 2000. g.), u kojoj zapravo još živimo. U što će(mo) se transformirati, ovisi i o tome kakav ćemo odnos zauzeti spram mitova, kaže autorica, a u zadnjih pola sto-ljeća, mythos je ustuknuo pred logosom, pragmatičnim, logičnim duhom znanstvene racionalnosti. Teza auto-rice je da logos (premda, dakako, ima svojih vrijednosti – tko bi želio živjeti bez mobitela?! Čak ih i fundamentalisti imaju!), ljudima zacijelo olakšava život (tzv. viši standard), ali im ne može pružiti dubok osjećaj smisla, neku predodžbu o tome odakle dolaze i kamo idu, što im je činiti, kako se nositi s životnim prijelazima i traumama itd. Nije bitno što su te priče „izmišljene“, one su čovjeku nužne. Kako, dakle, od renesanse naovamo živimo u doba dekonstrukcije mitova, autorica na brojnim primjerima (posebice je bogat izvor referenci književnost 20. stoljeća) pokazuje kako se, napose Zapadnim svijetom, paralelno širi neki prikriveni očaj, tjeskoba, grč. Danas smo u tom procesu već poprilično poodmakli, ispod društva spektakla i zabave (fun-damentalism) po modelu 24/7/365, valja se tsunami depresije i kojekakvih patologija (nasilje, droga, emocionalna i duhovna praznina itd.) koji prijeti da nas potopi. Kad se, dakle, pitamo što se to oko nas događa, kad se pitamo što se s nama događa, odgovore treba tražiti Prije i Drugdje, i u osobnoj i u kolektivnoj povijesti.
Gdje autorica vidi izlaz? Očito je da se ne možemo vratiti mitologiji lovaca, ratara ili razmišljati poput starih Egipćana ili Perzijanaca. Očito je da je pokušaj funda-mentalista da se „vrate izvorima“ i jednostavno ih „translatiraju“ u suvremeno doba - slijepa ulica. Autorica knjigu zaključuje razmatranjem – ideja je samo naoko banalna - književnosti, napose romana, kao svojevrsnim ekvivalentom odbačenom mythosu. „Iskustvo čitanja ne-kog romana“, piše ona, „ima stanovite kvalitete koje podsjećaju na tradicionalno shvaćanje mitologije. Može ga se protumačiti kao oblik meditacije. Čitatelji moraju danima, pa čak i tjednima, živjeti s romanom. On ih prenosi u drugi svijet, paralelan, ali ipak odvojen od svakodnevnog života. Sasvim su svjesni toga da taj izmišljeni svijet nije ’zbiljski’ pa ipak, dok čitaju, on ih sasvim zaokuplja. Dobar roman ostaje nam dijelom života i dugo nakon što smo odložili knjigu. To je svojevrstan čin mašte koji… uklanja barijere prostora i vremena i povećava nam sposobnost empatije kako bismo mogli suosjećati s drugim životima i osjećati njihovu tugu. On nas podučava sućuti, sposobnosti da ’osjećamo s’ drugima. I baš kao i mitologija, važan roman preobražava. Dopustimo li mu, može nas pro-mijeniti zauvijek… Roman, kao i mit, uči nas da svijet gledamo drugim očima; pokazuje nam kako se zagledati u vlastitu dušu… Ako nas profesionalni vjerski vođe ne mogu poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje našem izgubljenom i narušenom svijetu“ (prijevod Nikole Đuretića).
Karen Armstrong je autorica vrijedna pažnje. Prate je, kako i priliči snažnoj autorskoj osobnosti, izvjesne kontroverze. Bivša koluđerica, piše knjige i drži predavanja (vidi YouTube i sl.) kojima vjerojatno diže živac vjerskim fundamentalistima raznih usmjerenja, premda je, paradoksalno, baš ona ta koja radikalno propituje velike vjerske tradicije, napose kršćanstvo, islam i budizam (tragajući za zajedničkim fundamentom i nalazeći ga u isticanju suosjećanja i u Zlatnom pravilu). Također se nije libila napisati knjigu pretencioznog na-slova Povijest Boga (Prosvjeta, Zagreb, 1998.) u kojoj komparira koncept Stvoritelja u različitim religijama, pri čemu je naročito zanimljivo pratiti kako se predodžbe o Bogu mijenjaju kroz povijest, a bome i kako se zlou-potrebljavaju (znate ono, „Bog nam je rekao da vas posmičemo!“; „Ne, Bog je nama rekao da posmiče-mo vas!“; „Nama je naš Bog rekao da počinimo kolek-tivno samoubojstvo“; „A nama je rekao da vas, koji o Njemu mislite mrvicu drugačije nego mi, iz ljubavi i za vaše dobro, spalimo na lomači“… Povijest je, nažalost, prepuna sličnih primjera).
Na spomenutu zloporabu nadovezuje se, također prevedena, knjiga Bitka za Boga - fundamentalizam u ju-daizmu, kršćanstvu i islamu (Šahinpašić, Sarajevo, 2007). Fundamentaliste (islamske, kršćanske, židovske, ali i hinduističke i budističke) karakterizira zanimljiv para-doks: vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, a isto-vremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani, mahom Zapadni, liberalni svijet i omražena znanstvena paradigma. (Neću sad ulaziti u razglabanje o uistinu problematičnim aspektima Zapadne, liberalno-kapitalističke civilizacije; ovdje samo želim ukazati na unutrašnje proturječje imanentno fundamentalističkim umovima). Umjesto da u suvremeno kaotično i anomično društvo nastoje implementirati duh, oni se trse oko stila: važnije je kako će biti odjevene žene (žene su svim fundamentalistima veliki problem) i hoćemo li uništiti sve kipove oko sebe (ili što već, fundamentalisti svakako žele nešto uništiti), važnije je spektakularno (jer i fun-damentalisti su svjesni da živimo u društvu spek-takla) pokokati vjernike koji su došli na klanjanje u džamiju; važnije je, uredno podšišan i odjeven, kako i priliči smjernom vjerniku, ustrijeliti kakvog ginekologa i medicinsku sestru („jer te jednostavno drugačije ne razumiju“, racionalizirati će fundamentalisti svoje pos-tupke jedni pred drugima). Sve je to fundamentalistima važnije nego da svakodnevno, strpljivo, mukotrpno vode – prikladan je ovaj termin - džihad u vlastitim (musli-manskim, kršćanskim, židovskim, ali i agnostičkim i ateističkim itd.) srcima. Jer, džihad je „prema islamskom vjerovanju, borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu protiv strasti, odnosno šejtana i grijeha” (Wikipedia).
Problem fundamentalizma je u tome što ljudi koji sami nisu izvojevali dovoljno pobjeda u tom „unu-trašnjem ratu“, sami se nisu promijenili, pokušavaju (dakako, nasilno) mijenjati druge. Kao što rekoh, važan (im) je stil/forma, a ne duh.
Stoga možemo zaključiti: svaki svakodnevni napor oko etičnog življenja je „sveti rat“ za našu ljudskost i za civilizirane odnose.

e-novine

LAMED, Broj 8, Avgust 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License