Kanon Hebrejske Biblije sadrži tri literarna korpusa koja potiču iz različitih perioda: Petoknjižje (najdrevniji - i stoga i najautoritativniji stratum kanona), Proroke (u ovom korpusu sadržane su kako knjige samih proroka – tako i i istorijografska djela pisana u vrijeme djelovanja proroka) – te Spise. Ovaj posljednji korpus posebno je interesantan zbog vlastite heterogenosti. – U njegov satav ušla su djela potpuno različitih pravaca misli – koji pružaju vrlo različite, često i sasvim oprečne slike svijeta. Nerijetko, ta djela imaju polemički karakter i nastala su kao odgovor na književne uratke rivalnih škola ili mislilaca (tako, na primjer, Knjiga o Rut teško da je šta drugo nego li univerzalističko-humanistički odgovor na uskogrudo-obskurnu etnocrentičnost Knjige Ezrine i Knjige Nehemijine).
Jedna od najinteresantnijih knjiga ovog korpusa je Knjiga Propovjednikova. Njen autor negira eshatološko-mesijansku viziju istorije (toliko tipičnu za jedno drugo djelo sadržano u Spisima, za Knjigu Danijelovu s kojom, i inače, naš autor teško da dijeli bilo koji svjetonazor). – Po njemu, istorija se ciklično i besprekidno ponavlja («što je bilo - ono će i biti – i nema ništa novo pod suncem»). Sa nemalo skepse on dovodi u pitanje vjeru u zagrobni život i nagradu na drugom svijetu, poteško izlazi na kraj sa vlastitim pesimizmom i izvjesnim nihilizmom koji proizilaze iz njegovog sagledavanja pojedinca kao prolazne – i, sljedstveno, poprilično beznačajne kategorije – da bi, na kraju, utjehu (za sebe i za čitaoce) pronašao u mogućnosti uživanja u plodovima vlastitog rada (koju smatra božanskim darom) i u mudrom raspolaganju životnom energijom koja, ma koliko beznačajna iz perspektive Istorije ili Univerzuma, pravilno investirana može biti izvorom radosti za pojedinca.
