Pronadeni Kljucevi Tajne

Zorica Turjačanin

Pronađeni ključevi tajne

Na početku svog romana „Kovčezi, nož i vjenča-nica“ Zdravko Kecman upozorava čitaoca da se radi o tekstu sa kojim se on već susreo u knjizi „Ključevi “ (1978), u prozi pod naslovom „Kovčezi“. U njoj susrećemo opis stare porodične kuće u Usorcima pored kojih danju i noću drndaju vozovi kojim u ovu zabit pristižu najneobičnije stvari i najneočekivaniji putnici iz bijela svijeta koje čovjek ni u snu ne bi mogao ovdje očekivati. U žiži dječakove pažnje je tavan, tajnom ispunjen čardak ni na nebu ni na zemlji koji neodoljivo privlači njegovu gorljivu radoznalost. Taj tavan nije ispunjen svjetlosnim slapovima i šumorenjem krošnji Ćopićeve „Čarobne šume„ nego se ukazuje kao mračni bestijarijum, poprište nekog jezivog dešavanja od kojeg zastaje dah.
Ali, priča zaključana u mrtvačkom kovčegu zajedno sa nožem i okrvavljenom vjenčanicom nije mogla vječno da ostane iza katanca šutnje. Pisac je morao da joj se vrati (makar i poslije toliko godina) spreman da ne poklekne pred težinom poduhvata i dužinom puta koji, osim opasnosti, ništa pouzdano nije mogao obećati. Shvatio je da mrtvački kovčezi nisu kraj nego početak one nesanice kojom će se popeti do obasjanih visina istine ili se stropoštati u definitivno saznanje nemoći da se pronikne zagonetno lice stvari. Kecman je, dakle, krenuo u susret novoj, razgranatijoj priči koja je podrazumijevala gušću mrežu zapleta, veći broj junaka, presijecanje iskustvene ravni umnog i zaumnog, čulnog i nadčulnog, slobodnu prekom-poziciju prostorno - vremenskih i značenjskih dimen-zija djela i njegovo simboličko-metaforičko „uzdi-zanje“ do viših nivoa saznanja.
Zato je, naravno, bilo potrebno da se ta kuća „pre-baci“ na novu lokaciju, u jezgro urbanog ambijenta koji podstiče bržu cirkulaciju ljudske mase i veću mogućnost nepredvidljivih susreta sa zagonetnim likovima, slučajnim prolaznicima ali i onim koji su, pod maskom neupadljivih lica iz gomile, prispjeli iz bajki, legendi, predanja, mita, psihoanalitičkih teksto-va, okultizma, kabalistike, astrologije, religijskih uče-nja, naročito Biblije zadržavajući svu svoju duhovnu posebnost i trajnost simbola prema kojem se određuje mjera ljudskih postupaka (u vrlini i u grijehu). Pisac je, dakle, pošao od tavana. Na njemu je sve, samo na prvi pogled, ostalo isto, ali su se mnogi detalji njegove unutrašnje arhitekture izgubili. Iščezli pod prašinom vremena i zaborava. U drugačijem prostornom rasporedu i pri novom obasjanju pojavili su se novi predmeti, drugačiji rekviziti, ranije nepoznati stanov-nici, a sve je to uputilo na definitivni izgled scene prije dizanja zavjese presudnog čina raspleta. Želeći da fantazmagoričnu pozornicu, ipak, na neki način, poveže s realnošću, za ovostranost, Kecman kuću „prebacuje“ u Banjaluku, daje precizan plan grada, pohodi gradska naselja (Rosulje, Kastel, Petrićevac), prepoznaje objekte upisane u ličnu kartu „ljepotice sa Vrbasa“) Trg Krajine, Željeznička stanica, Muzej umjetnosti, Crkva Svete Trojice, Groblje Svetog Pantelije, Galerija Terzić, Safikadin grob, Zatvor „Crna kuća“ u kojem je svojevremeno robijao i Petar Kočić itd, itd.) a da bi slika bila što vjerodostojnija, pisac će u amorgnu masu prolaznika ubaciti i neko poznato lice, banjalučku „facu“ kojoj bi bilo mjesto na gradskom grbu. Takav je stari gimnazijski profesor, latinac Ivo Eskić ili sjedobradi arheolog amater, knjigoljubac i zvjezdočitac čuvar tajni vijekova Jefto M. koji je iz života prešao u literaturu. I dok je u pogledu topografskog rasporeda ostao čvrsto povezan za tle (tavan je, očito, izvan svih gradskih zona), u pogledu vremena, koje je druga bitna odrednica priče, javljaju se „iskliznuća“, određena zamagljenja, tra-janja koja su zaboravila ili pobrkala svoju kalendarsku dosljednost. Naizgled sve je na svome mjestu. Do-gađaji u životu grada i njegovih stanovnika odvijaju se u mreži istorijskog, fizičkog, mjerljivog vremena čiju protočnost budno otkucavaju banjalučki satovi. („Banjaluka je grad sa najviše satova„). Banjaluka, osim bista narodnih heroja i brojnih spomenika podignutih u znak sjećanja na istorijske događaje i zaslužnike kao rijetko koji grad ima i spomenik – SATU. Nepomične kazaljke tog sata na Trgu Krajine obilježavaju trenutak katastrofalnog zemljotresa koji je svojom razornošću gotovo zaustavio bilo grada. Ali, pored burnog otkucavanja vrijeme, već na razini realistične priče, pokazuje zbunjenost kazaljki koje nepredvidljivo, bez uočljivog povoda, mijenjaju ritam i smjer svog kružnog kretanja. U epizodi o sajdžiji Bataru i njegovoj kolekcionarskoj strasti vrijeme se, kao u nekoj zastrašujućoj fantastičnoj priči dostojnoj jednog Hofmana ili E. A. Poa, otrže svakoj kontroli, postaje tamna nedokučiva sila koja uništava sve pred sobom. Pomahnitali mehanizmi koji su bukvalno progutali svog nekadašnjeg vlasnika od koga su ostali samo končići odjeće, slutimo, u vezi su sa tajnovitim zbivanjima na tavanu na kojem se susreću jedna radoznalost i jedna davna, neodgonetnuta smrt. I prije nego što je najzad na (tavansku) scenu izveo svoje junake, Kecman je njihovo pojavljivanje pripremio osvjetljenjem, specifičnim rakursima njegove subjek-tivne kamere, atmosferom punom zlokobnog elek-triciteta, mirisima i bojama što dopiru iz neke druge dimenzije, probijaju se kroz mliječno staklo ono-stranog u igri svog varljivog, difuznog prostiranja. Tu atmosferu nejasne slutnje i zastrašujućih nagovještaja Kecman konkretizuje ne toliko predmetnim znače-njem stavari koliko njihovom metaforičko – simbo-ličkom nadogradnjom, univerzalnim jezikom ugra-đenim u temelje individualne i kolektivne svijesti i podsvijesti, nje posebno, u dubine mitova, legendi, predanja, religijskih učenja, pa i parapsiholoških fenomena dostupnih samo rijetkim izabranicima ljudskog roda. Neke scene romana direktno aludiraju na ukupnost našeg čitalačkog iskustva, na bajke, predanja, kazivanja koja su pokušala da odgonetnu makar mrvičak velike zagonetke svijeta. Scene iz Andersenovog „Kraljevog novog ruha“, Sent-Egzi-perijevog „Malog princa“ ili čak i Ćopićeve „Čudesne sprave“ nas podsjećaju da je „čudo svuda oko nas“ čak i onda kad nam se čini da čvrsto stojimo na tlu jednog iskustvom provjerenog svijeta.
Kecmanov pripovjedni prostor obogaćen je gustom vegetacijom simbola. Ogledala, svijeće, mrtvački kovčezi, bodež, vjenčanica, vrata, ključevi, brave, stepenice, zaključane prostorije kuće – sve su to dijelovi šifre egzistencijalne tajne čovjeka i svijeta. Svjetovi ovostranog i onostranog se približavaju ili pretapaju u trenucima vrtoglavice, sna ili gubljenja svijesti. Nevidljiva vrata se otvaraju na lagano po-drhtavanje vjetra, prosjaj svijeće, zvuk neodređene muzike, prhut ptičijih krila, miris opijajućih cvjetova. U takvim trenucima glavni junak osjeća gubljenje zemljine teže i neobjašnjivo uranjanje u paralelnu dimenziju postojanja. Tada sve započinje, bez razloga i objašnjenja, slučajno i nepredvidivo, kao snovito noćno dešavanje oivičeno prizorima svakodnevne stvarnosti. Atmosfera prožeta blizinom smrti, nerazjašnjenog zločina i sjenkom zamahnutog noža idealan je prostor međuakcije Kecmanovih junaka povezanih sponama zajedničke tajne. Vlasnica vjen-čanice je Ljudmila, žena zagonetne prošlosti, neo-doljive fizičke privlačnosti, tananog senzibiliteta, izoštrenog duha, koja zna da čita svjetlosne poruke zvijezda. Neobjašnjivim magnetizmom ona privlači dvojicu ljudi: Petra i Teofana koji se, različiti, ali čudno povezani, bore za njenu naklonost. Ona, međutim, ne može ni jednom potpuno da pripadne. Do tragedije će doći kada Ljudmila naruči vjenčanicu. U tom momentu smrt dolazi nevjesti u bijelom. Sam čin ubistva (i da li ga je uopšte bilo?) ostao je do kraja nejasan. Iako je nevin, optužen je Teofan i osuđen na dugogodišnju robiju. Neobjašnjivo povezan sa sud-binom svog rivala, Petar odlučuje da ga ne napušta. I dok jedan unutar zatvorskih zidina čami svoje robijaške godine, drugi postaje zatvorski čuvar. Zatvor postaje stvarna, ali i metaforička i metafizička pozornica njihovih neostvarenih života. Kecman voli istančane prirode, ljude sa umjetničkim nervom, obdarene vidovitošću ali pak tvrde i strasne, svece i grešnike u istom biću. I Ljudmila i Teofan su umjet-nici: ona je pjesnik, čarobnjak zvuka (violina) i astro-log, a Teofan je slikar. Ona zna da su oni astralni blizanci i da je njihova zemaljska veza, iz koje se rodio Danijel, zapravo incest. A grijeh se mora iskajati, na ovom ili onom od paralelnih svjetova. Iako je, čini se, dobrovoljno otišla, njen duh će se pojav-ljivati Teofanu kad poteškoće i iskušenja zaprijete da mu slome snagu trošne zemaljske egzistencije.
Petar i Teofan su tandem biblijske provenijencije. Njihovo duhovno srodstvo sa najbližim Isusovim učenicima prisutno je već u imenima. To su apostoli Petar i Pavle. Petar čije ime znači Kameni ima u romanu jednu scenu koja je preslikana sa stranica Knjige nad knjigama. Pitanje: „Quo vadis, Domine?“ koje apostol Petar postavlja viziji svog raspetog gospoda i njegov odgovor da se vraća u Rim da ga tamo ponovo razapnu, scena definitivnog Petrovog preobraćanja u mučenika za vjeru kod Kecmana ostaje gotovo neizmijenjena. Pitanje: „Kuda ćeš, Petre?“ lebdi nad glavom Kecmanovog junaka i usmjerava puteve njegove dosljednosti i njegove patnje. Petar je, ocjenjuje autor romana, „čovjek Zapada“, a Teofan „čovjek Istoka“. Petar je kamen („Stena al’ krvava“), a Teofan je blaži, duševniji (pravoslavno) ljudskiji. Njegovo ime (teofanija = bogojavljanje) otkriva svrhu njegovog ljudskog poslanja i postojanja. Postoji još jedna upečatljiva sličnost. Apostol Petar je na nebesima „ključar rajskih vrata“, a ovozemaljski Petar je vlasnik, gospodar zatvorskih ključeva. Ovoze-maljski Petar kao da nije iskupio sve svoje dugove. Opijen „teškim vinima“ on se penje na krst da oslo-bodi muka svog raspetog gospoda i omogući mu da „počine u miru“. Kecmanove pripovjedne stranice sugestivnošću kazivanja, originalnošću vizije, pretapa-njem realističkog i transcendentalnog, svjesnog i dosvjesnog, religijskog i okultnog, biblijskog i apokrifnog izazivaju u čitaocu osjećaj jeze i zapitanosti, nepovjerenja u valjanost vlastitih čulnih iskustava i racionalnog tumačenja svijeta. Vrijeme i prostor, stvarno, nadstvarno i nestvarno kao da se izjednačuju u obitavalištu privida i sjenki. Na kraju romana, unutar zatvorskih zidina okupljaju se ljudi različitih epoha. Bujica prolaznosti kao da je nanijela čestice njihovog kratkog životnog vremena prije nego što će se oni razići dosuđenim putevima – u zaborav ili u istoriju. Sve je nesigurno i neizvjesno osim – smrti. Roman se završava scenom Teofanove sahrane. Ali, nešto nas upozorava da grobna jama nije tačka na kraju Teofanove priče i piščevog interesovanja za ovog junaka. Davno, neki je dječak na tavanu naslutio uznemiravajuće prisustvo tajne koju, zaključanu u mrtvačkim kovčezima, nije mogao da razriješi. Kasnije, u doba inicijacije, priča, fokusirana na tri lica (da li slučajno tri?) dolazi do nekih rješenja, ali je oko nje, poznato. Privid dovršenosti, je prazni prostor po kojem je Teofan, koristeći tajno pismo koje je sam izumio, ispisao još neke važne stvari do kojin Danijel očito još nije dorastao. Tajnu Teofanovog kriptograma otkriće pisac kad za to dođe vrijeme. Makar i poslije mnogo godina.
„Kovčezi, nož i vjenčanica“ Zdravka Kecmana je roman koji zahtijeva suptilnog, obrazovanog, teorijski potkovanog čitaoca kod kojeg je i sam čitalački akt uzdignut na nivo individualne kreacije. Prvi ocjenjivači istakli su da je ovo „najbolje literarno ostvarnje ovog pisca do sada“, ali to je i jedan od najboljih srpskih romana sa ove strane Drine.

Zdravko Kecman je ovogodišnji dobitnik među-narodne Pretnarjeve nagrade za predstavljanje slovenačke književnosti ostalim kulturnim sredinama

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License