Dan Sternberg
Proljeće 1942.
Nastavak iz prošlog broja
(Vraćamo se na kraj prvog dela da bismo se podsetili o čemu je reč)
TULIĆ: (ne odmah) E sada i ja već trebam nešto žestoko! (kao da hoće opet da pozove)…
MARETIĆ: Ne, još ne, molim Vas! Još – još ne mogu s jednim Židovom – ovako oči u oči!
TULIĆ: (uzdah) Slušam….
MARETIĆ: To je što je bilo; i o čemu sam se crkveno ispovjedio, prije nego sam se odlučio da moj otac ima pravo i da mi je mjesto pri Bogu i Crkvi..
TULIĆ: A o čemu se niste?
MARETIĆ: Jeste li pukovniče Vi već ikada vidjeli našeg gospodina Isusa Krista?…
TULIĆ: Kao svaki drugi; što, nema li slika i kipova?
MARETIĆ: Pa ima i takvih vjernih koji ga vide i gledaju, kao vlastitim očima…
TULIĆ: Pretpostavljam Monsinjor, da tako i Vi…
MARETIĆ: Ja ga vidim noću i danju, i mogu ga uvijek – ne samo vidjeti, gledati, nego i – grliti, ljubiti; na usne ljubiti, kao da smo samo nas dva na otoku…
TULIĆ: … a oko Vas, bura, oluja (uzdah) – znači, Isus u liku ovog Leona iz Sarajeva?
MARETIĆ: To je Isus, nema drugoga…
TULIĆ: I to ste mogli pričati samo jednom policajcu, a ne svećeniku?
MARETIĆ: Crkva je moj dom, moj jedini dom; stvar je u tome, da je taj Leon, i samo on – moj jedini Isus…
TULIĆ: Što ne treba da utiče na Vaš stav prema ostalim članovima te njegove rase! To jest, da su oni ološ i treba, u najmanju ruku, da ih se otarasimo, jer su oni škodljivi, da ne kažemo više, za nas, kao zdravu, normalnu, arijsku čeljad? Barem tako, da li to primate tako?
MARETIĆ: Oni su nam ubili Boga; to jest…
TULIĆ: Oni su Vam i ubili tog dečka iz Sarajeva!
MARETIĆ: (širi ruke) Ja sam ga čekao tri daljnja ljeta …
TULIĆ: I on nije uskrsnuo?
MARETIĆ: Nije… Pa, nije!
TULIĆ: I sada bi Vi ipak htjeli da razgovarate s ovim Židovom, koji stoji iza vrata?
MARETIĆ: Bilo… bilo s kojim. U Zagrebu ih više nema, a na mojem otoku i tako ne, a Crkva je velikodušna i prima i one najgore, ako su samo vrijedni, u svoje toplo krilo…
TULIĆ: Moji prijatelji u Frankfurtu ne misle da oni mogu da budu ikako "vrijedni", jer to im je u krvi, ili, kao što sam Vam pokušao da objasnim, u “kromozomima, genima", ali (sleže rukama, a onda glasno): Punčec! Uvedi tog Židova!…
***
(Ulazi Radiljub Špicer, stasit, ozbiljan, elegantno ali ne upadljivo obučen; na kaputiću mu je prišivena žuta oznaka 'Ž'. On zastane pred Tulićem, blago se pokloni; ovaj mu ne pruža ruku, ali mu domahne da sjedne. Pokazuje na biskupa):
To je Monsinjor Ivan Maretić iz Zagreba. On je tu, te zadnje nedjelje povratio u krilo Crkve nekoliko pravoslavnih obitelji, i izrazio želju da govori s vama, ne znam baš zašto, pa možda da i vas ubijedi da je Isus bolji od Mozesa…
ŠPICER: (smješak) Bez Mozesa, Mojsija, ne bi bilo ni Isusa…
MARETIĆ: Go gospodine, mi se ne šalimo! Ja ne znam da li je Crkva u ovom času spremna za to; barem u vašem slučaju, a ja vas ne poznajem, ali recimo da je, pa zašto vi konačno ne biste uvidjeli tu vašu groznu i užasnu krivnju, pa možda bi onda i neko kajanje, a time, naravno, mislim najiskrenije kajanje, moglo da poboljša tu vašu, pa jasno, ne bas zavidnu situaciju?
ŠPICER: Nije zavidna, u tome imate pravo, Monsinjor; već mnogo godina pa i stoljeća, nije…
MARETIĆ: Dakle? Recimo da bih vam ja dao, barem neku mogućnost, neki tračak nade za izlaz iz tog ćorsokaka?… (traži u džepovima i vadi Bibliju; lista…)
TULIĆ: (kikoće se) Čudno kako mi danas, nakon tog vanrednog preporoda našeg naroda, a i našeg drevnog i lijepoga jezika, upadamo sve nanovo u ono tursko? Ali budući da nijedan od prisutnih nije musliman, a dr Špicer ima u cekeru što bi njima bio grijeh ponuditi, a naša Crkva, s druge strane, ne vidi u tome grijeh, dapače, malo vodice tu i tamo, uvijek je dobro, a i hrvatska policija se tome ne protivi, ukoliko je to u mjeri, a zapravo sve je stvar mjere, osim židovstva, što uopće nije pitanje mjere, nego je neka sasvim druga stvar – pa ajde doktore, otvorite jednu, jer se i Monsinjoru, a i meni, grlo već 'prekomjerno' osušilo, a Monsinjor bi htio još da vas i brzo pokrsti, a i nas dvoje, medju nama, još imamo neke male poslove…
ŠPICER: (u neprilici) Ja sam mislio da vam predam ovo kad budemo sami, ali, ako vi kažete?! (predaje mu boce, Tulić uzima jednu, vadi iz ladice otvarač,
čašice, puni ih…)
TULIĆ: Biti ćemo mi još i sami…(domahne mu neka pridje i uzme svoju času) Ajde, kao uvod u vašu eventualnu – opet, ne znam baš koliko dugotrajnu – a što bi možda zvali, “kršćansku egzistenciju” popijte jednu s nama; pa to bi vam trebala biti čast!… (svi piju)
ŠPICER (mali smješak): Znači – ne znate koliko dugotrajnu?…
TULIĆ: Pa tko od nas zna sve? Niti policija, koja mnogo toga zna. Većina mojih prijatelja u Frankfurtu bi se opredjelila kao indeterministi!
ŠPICER: (sarkastično) Osim faktora rase i krvi, koji je apsolutan, svemoćan…
TULIĆ: E vidite, tu se mi malo razlikujemo od Crkve koja još vjeruje u kajanje, i spremna bi bila
MARETIĆ: (prekida ga, nestrpljivo) Molim Vas pukovniče, pa ja sam Vas zamolio da mi dadete tu mogućnost! (lista)
TULIĆ: Izvolite Monsinjor, poslužite se… (puni mu još času; hoće i Špiceru, ali ovaj diže ruku za "ne") A Židovi su poznati po svojoj trezvenosti…
ŠPICER: Morali smo od koječeg odustati, da bismo preživjeli…
TULIĆ: (diže ruke, vragoljasto) Dobro, predao sam igralište našem Monsinjoru, pa ću za sada da se suzdržim. Izvolite, Vaša Svjetost!…
MARETIĆ: (već je popio 3 čašice; nije našao što je tražio pa ljutito zatvara knjigu) Slušajte! Pa zar to nije jasno? Vi ste nama ubili Boga! (pokazuje na zatvorenu knjigu)… Pa može li biti strašnija krivnja od ove?
ŠPICER: (brzo) … i zatim smo i sami rekli, da neka taj grijeh i ta krivnja predju na sve naše potomke, do zadnjega koljena…
TULIĆ: Čekajte, meni to nije jasno, dragi Monsinjor: pa Židovi su sve, ali nisu budale; zašto bi to onako dobrovoljno kazali i time sami sebe prokleli?
MARETIĆ: Dozvolite pukovniče! Kada ste Vi zadnji puta čitali Sveto Evandjelje? (diže knjigu)
TULIĆ: E, već dugo ne, čini mi se od mog djetinjstva na selu, nisam!
MARETIĆ: A meni dozvolite… pa Vi ste mi 'predali igralište', iako je to malo čudno da se Crkvi 'predaje' neko igralište, kada je Crkva sama od Alfe do Omege, znači, čitavo igralište …
ŠPICER: …je nekoć bilo u njenim rukama. Mi, Židovi, to poznajemo.
MARETIĆ: (nije razumio tu ironiju, pa nastavlja) Nažalost, neki katolici su to već zaboravili (nudi knjigu Tuliću koji je uzima). Uzmite, gospon pukovnik, barem prolistajte, tu nema mnogo tih filozofskih izraza, ali ima riječi Božje; prolistajte! (vraća se Špiceru) A Vi, Židovi, sjećate se još toga, nadam se, da je Crkva nekoć bila Alfa i Omega, a to znači: sve! Sveta Inkvizicija se tada nepomirljivo borila protiv svojih neprijatelja, ali im je uvijek i davala mogućnost da se okaju i vrate u krilo naše Crkve? Pa zašto ne bi i vi, evo, sjedi pred vama izaslanik njegove Ekselencije iz Zagreba, a time i svete Stolice u Rimu, i nudi Vam…?
ŠPICER: Možda, Monsinjor, da smo tu ponudu svi mi primili, još onda, prije tristo, četiristo ili više godina, Crkva bi vidjela taj naš 'problem' kao rješen; ali pukovnik Tulić i njegovi prijatelji u Frankfurtu, to ne bi; oni govore o 'genima', krvi! Oni su, usprkos onom što je pukovnik malo prije rekao, barem u tome, čisti deterministi!
MARETIĆ: Pustite me s ovim rječima! Crkva ima, ako hoćete, samo jedan i jedini "determinus", a to je svemoćni Bog! Pa zato vas pitam: kajete li se?
ŠPICER: Za što? Da smo ga "ubili"? Nismo. Bili su to Rimljani. Da sam ja, moja obitelj i svi Židovi koji žive danas, odgovorni za to, ako su možda u ono doba, nekoliko naših predali Isusa Rimljanjima na sud … zašto bi mi sad bili za to odgovorni?
MARETIĆ: Ne samo pravno, to jest po sudski odgovorni, nego i … kako to njegova Ekselencija u Zagrebu kaže – numinozno i metafizično prokleti… a on znade što kaže!
ŠPICER: (mali smješak) Prema tome je jasno, da je i raj pred nama potpuno zatvoren…
MARETIĆ: I Spasenje! Pustite raj i neke, možda, 'užitke' u raju, nismo mi muslimani, ali Spasenje duše, ima li što većega? Važnijega?
ŠPICER: Da bi nam eventualno 'spasila duše', bilo bi potrebno da se Crkva potrudi, da nam još prije, spasi živote!
MARETIĆ: Nemojte vi Crkvi soliti pamet, što ona treba 'prije'! A što ni pravno, po sudski, niste vi odgovorni za smrt našeg Isusa?
ŠPICER: Prvo, ako bi mi dozvolili, on je bio 'naš', zar ne? Drugo, po Vašoj vjeri, on je umro na križu da omogući svakom vjerniku da se oslobodi, očisti od svojih grijehova; znači, da nije njegove nasilne smrti, ni Kršćanstva, uopće ne bi moglo biti! Treće, već sam rekao, zašto bi svi Židovi, u sva pokoljenja, bili odgovorni za nešto što su, recimo, samo nekolicina njih, prije dvije tisuću godina, možda, izvršili? Zasto?
MARETIĆ: Možda? Vi sumnjate? Jer tako piše! Jer su to oni sami tako rekli!
ŠPICER: Odjednom je toliko važno što Židovi kažu? A recimo da su svi prisutni, to onda tako rekli; koliko ih je moglo biti? Jeruzalem je bio maleni, orijentalni grad, a pred sudilištem Pilata se moglo sakupiti ne više nego stopedest, dvjesto ljudi! A na svijetu je već onda bilo na milijuna Židova, koji su u to vrijeme, demografski, bili medju najbrojnijim narodima; pa onda, recimo, bilo je nekoliko stotina onih koji su, navodno, tražili Isusovu smrt, medju milijunima Židova u isto vrijeme, koji o tome uopće nisu čuli, a mnogi medj njima i postali prve pristalice tog našeg Židova iz Galileje! A tko uopće zna, da li je ta priča u svemu istinita?
MARETIĆ: Pa to je, to je to je zaista drsko od vas, da vi meni u lice kažete sve to, 'recimo', 'navodno', 'možda', i 'tko zna, da li je ta priča u svemu istinita'? (drekne) Pa to piše u Svetom Evandjelju, to nije, da je to netko, ovako napisao, to je iz pera naših Evangelista, a iz ustiju Svetog Duha, a ako vi u sve to ne vjerujete, i niste uopće sposobni da o tome promislite, pa kako bi vam moglo biti ikakvog Spasenja?
ŠPICER: Kao što rekoh, a i kao zastupnik Židova koji se još nalaze u ovom gradu,Vaša Ekselencija bi trebala prije svega da nam pomogne da se spasimo; da nas ne odvedu, maltretiraju i ubijaju! Nas, i našu djecu!
MARETIĆ: Ovo, ove stvari su nadležnost pukovnika Tulića, više nego mene; ja, ja sam vam predložio nešto, što bi možda moglo da vam pomogne i u ovim, više svjetovnim pogledima, ali vi se uporno (vikne) kao uvijek do sada, već dvije tisuću godina! – protivite tome i odbijate…Ajde, Pukovniče, nasipajte mi još jednu!… (Tulić mu puni čašu bez da diže pogled sa Biblije; on pije)… Opet se dokazuje kako je, vama Židovima, najbolja vrlina da skupljate, možda ponekad i da stvarate, kvalitativne materijalne stvari (pokazuje na čašicu), ali u ovim duhovnim!?…(diže se) … Ja sam vam, a i u ime naše Crkve ponudio, što sam mogao (diže ruke rezignantno… odjednom) – Ali baš mi pada na pamet pa vi svi se poznajete medjusobno, zar nije? Da li, da li možda poznajete, ili ste čuli, za neke iz Sarajeva, kojima je otac, ili možda i djeda, bio neki … imenom Leon?…
(Tulić diže glavu sa knjige i pogleda ga; on nastoji da taj pogled izbjegne)
ŠPICER: (ne odmah) Da, kada sam kao ljekar i Židov došao u djakovački logor da pomognem onim ženama i djeci, dovedenim onamo iz Sarajeva i okolice, kad je u tom logoru u očajnim higijenskim uslovima izbila epidemija pjegavog tifusa, a pukovnik Tulić (klimne mu) nam je odobrio da djelujemo tamo, i čak da izvedemo i dovedemo nekoliko djevojčica u Osijek, da bi ih smjestili kod židovskih familija …
TULIĆ: (uzbudjen i kao da se ispričava) Sve željezničke pruge prema istoku su u to doba bile zatrpane, desetoro njemačkih divizija su bile na putu za ruski front, i bila je opasnost da se ta epidemija prelije i na naše pučanstvo u Djakovu…
MARETIĆ: Bože sačuvaj! (Tuliću) Ne znam da li Vam je poznato, ali ja kao još mladi svećenik, sam služio oko osam godina u tom svetom biskupskom gradu! (Špiceru, nestrpljivo) Dobro sada: potomci tog Leona? (uzbudjeno) Pa možda i on sam? Možda?…
ŠPICER: Sjećam se – ljekar kao i policajac, treba da ima dobro pamćenje – bila je tamo jedna žena, sa dvije djevojčice; pukovnik Tulić je zahtjevao od nas točne i podrobne liste o svima, pa do trećeg koljena; muž te žene, već odveden u Jasenovac, zvao se Žarko Kirschner, a njegov otac je bio Leon, čiji otac je bio, koliko se sjecam, inženjer; čini mi se u gradnji željeznica, ili tako nešto…
(Maretićevo lice se okameni…) Sjećam se, kako se je i gospodin pukovnik Tulić, on sam, osobno zauzeo da se te djevojčice izvedu iz logora i smjeste u Osijeku.
TULIĆ: (uzbudjen; ljutito) Pustite to, komu je to potrebno? Pa da, bile su to zaista, lijepe židovske djevojčice, ima i takvih, jasno, što je u krvi je u krvi, i ne vidi se to odmah i na licu! A što, zar mi, hrvatski rodoljubi i borci, smo uvijek samo u borbi i politici, i nemamo i nekih ljudskih osjećaja?
ŠPICER: (sasvim u slici koja mu je u sjećanju)… Majka je već bila oboljela, i te djevojčice nikako nisu htjele da je napuste…U medjuvremenu se ta gužva u željezničkom prometu olakšala, i vlakovi su opet počeli da voze prema istoku…
MARETIĆ: (pokriva si uši) E dosta, već sam dosta čuo; i previše! Jadno moje Djakovo!… (mahne Špiceru) Ako se još predomislite? Do sutra sam još tu… (maše rukama, prilazi Tuliću i pruža mu ruku) A vi, ako do sutra nadjete nekog drugog Židova, možda otvorenijeg srca?! Ja spavam kod Franjevaca!… (izlazi)…
ŠPICER: (vikne mu) U našem gradu su se pokrstili jedno tridesetak Židova; jedan dio njih su u Jasenovcu, ako su još, a jedan dio već negdje na istoku; tko zna gdje.
MARETIĆ: (maše rukama) E, i naša Sveta Crkva nije više svemoćna kao što je bila! Nije više od Alfe do Omege, nije više, nije, nije…
(izašao je… kratka šutnja) –"—
(Kraj u sledećem broju)
