Proljece

Estera
Proljeće nosi posebnu čar, predivno je bez obzira u koji se kutak zavuklo.
Ipak, proljeće u drevnoj Bosni je najlijepše na svijetu!
Da li zbog toga što je to kolijevka moga djetinjstva, koje se satka u djetetu, djevojci i majci?
Gradić D., šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Opijeni smo mirisom i cvatom behara, krošnjama lipa i magnolija koje se svojom ljepotom nadmeću poput paunova za vrijme parenja.
Pesah se uvijek doživljavao posebno u tim malim zajednicama poput naše.
Bilo je malo Jevreja, čak nedovoljno za održavanje minjana.
Otac te male ali čvrste zajednice je bio markantna pojava.
Pamtim ga još iz djetinjstva kad je bio u svojim pedesetim godinama; licem je dominirao orlovski nos, na čelu je imao duboko urezane bore, a smješak su krasili još uvijek zdravi zubi.
Po zanimanju je bio trgovac, obučar, kalamar, poljoprivrednik, prevoditelj i diplomata, u duši veliki vjernik.Božja riječ ga je ispunjavala, kalila i svakim danom očvršćivala.
Od četrnaestero djece u obitelji, tek su on i njegova sestra preživjeli strahote Drugog svjetskog rata.
Po dogovoru familija, upoznaje sarajevsku ljepoticu Bertu koja mu je bila životna suputnica.
Život su gradili šilom, čekićem i motikom.Blago su im bila kućica- takoreći tek krov nad glavom, dvorište i krava koja je tim dvorištem vladala.Dom su polako ispunjavala djeca koja su stasala kao i nekadašnja kasaba.
Taj predivni gradić moga djetinjstva i mladosti se smjestio na slivu triju rijeka:Bosne, Usore i Spreće.Plodna ravnica je hranila njegove polupismene ljude, učila ih suživotu sa prirodom, kulturi, međusobnim odnosima, svijetu oko nas, a i širim prostranstvima.
Davala nam je toplinu za ljetnih vrućina i utočišta u svojim vrbacima.Proljeća su donosila velike poplave, snijeg sa okolnih planina u galopu je plavio našu majku.
Primao je moj D. beskućnike, proletera, lopova, uglednika, zalutalog stranca jer to je nekada bio največi željeznički čvor između istoka i juga.
Po preporuci su znani i neznani dolazili na vrata tog dobričine, na tanjur ampren čorbe i komad pšeničnog kruha.
Tako je i jednog proljetnog popodneva, tri dana pred Pesah, pokucala i Estera P. Na sebi je imala sivu zakrpanu suknju, lagani modri džemper, blatnjave čarape i muške pokidane bakandže, a kosa joj je bila pokrivena crnom maramom.Estera nije imala više od četrdeset godina no svojom pojavom je ostavljala dojam starice od sto ljeta.
Ja sam bila sama u kući i potrčala sam da otvorim vrata.Vidjevši duha instiktivno sam učinila par koraka unazad.Tihim isprekidanim glasom je rekla:»Ja sam Estera iz Dervente.»
Tada nisam bila niti dijete niti žena ali sam instiktivno znala prepoznati dobro, loše, lijepo i ružno.Pustila sam je unutra, a pratio ju je miris rakije.
Uplašeno je sjela za kuhinjski stol na koji sam iznjela hranu za nju.Tijelo joj je bilo vidno iscrpljeno, a iz očiju je sjala nada.
Moleri su upravo završili svoj posao pa je kuća bila ''okrenuta naglavačke''.Na dvorišnoj ogradi su se sušili bosanski čilimi, konopi su podlegli pod odjećom, a u stražnjem dijelu dvorišta se otkuhavalo posuđe.
I dok sam dječjom znatiželjom promatrala Esteru, pored mene se odjednom pojavila Ruža koja je odmah zauzela zaštitničku pozu.
Ruža je bila omanja ženica, ''bez vrata'', kako smo se zafrkavali na račun njene figure.Zračila je velikim osmjehom sa bisernom niskom zuba.Moji roditlji su joj plaćali da čuva mene i braću.Bila je veliki radnik i vrlo rijetko je pričala.Veoma smo je voljeli zbog njene naravi i radišnoti da je čak smatrana članom obitelji.
Estera se instiktivno trzla i kao da se izvlači, počela mumljati kako je ona iz Dervente, kćerka nekada poznatog veletrgovca.Miris alkohola koji se širio oko nje kao da je omamljujuće djelovao na Ružu i mene.
Došli su otac i majka.Na Esterinom licu se pojavio osmijeh.Skinula je maramu sa kose i otrkila svoje visoko čelo i pepeljasto sivu, neraščešljanu kosu.
Duboke oči i orlovski nos su joj u svoj toj bijedi davali jednu profinjenost.
Koža joj je bila tamna i izbrazdana.
Tata je preuzeo ulogu inspektora.-«Tko si, odakle si, tko te doveo do naših vrata?»
Odgovor su joj bile samo neartikulirane riječi i suze.Nahranili smo je i odveli u ljetnu kućicu gdje je uvijek čekao krevet za putnika namjernika i lavor sa vodom.
Estera je prespavala sljedeća dva dana, kao da je upala u komu.
Došao je Pesah, cijela kuća je blistala.Maces je prvi postavljen na veliki trpezarijski stol.
Izvadili smo najljepši špajz servis, sve je bilo pobožno, toplo i ugodno.
Ušla je u blagovaonicu tiho, laganim korakom.Blistala je u haljini moje majke, poslije novog rađanja.
Kada je Estera sjela za stol, tata je započeo molitvu.Suze su joj počele teći niz lice, a mi smo bili pomalo uplašeni i povrijeđeni da na dan radosti i Božjeg blagoslova gledamo suze.Tata je uvijek znao u pravom trenutku pronaći i pravu riječ.Rekao nam je da su to suze radosnice, suze zahvalnice za svu milost koju primamo od Boga.
Ponudio je Esteru čašom vina na što su joj iskočile krupne, bedemaste oči.Nisu nam bile potrebne ispovijedi, znali smo da je alkoholičarka.Poslije blagovanja roditelji su poslali nas djecu u sobu te su odlučili popričati sa gošćom.
Još uvijek u sebi preispitujem prvi dan tog Pesaha, dolazak izgubljene Estere.
Ustvrdili smo da ona zaista potječe iz dotične obitlji P. i da su joj svi članovi obitelji nestali u vihoru Drugog svjetskog rata.Ni ona sama nije mogla posložiti neke stvari, čak joj je i vlastito preživljavanje bilo u magli.Živjela je od danas do sutra, nije umjela ništa raditi, a nije niti bila u dobroj fizičkoj formi.-alkohol je učinio svoje.
Kod nas je provela mjesec dana, dok se nije povratila u neku normalu, a zatim ju je tata preko Saveza uspio smjestiti u starački dom.
Ali nomadski život i alkohol koji su se uvukli duboko u nju joj nisu davali mira.Često bi pobjegla iz doma i društvo pronašla u muškarcima sa margine života.
Kada bih prošla gradom sa svojim društvom, Estera bi mi prišla ali stidnim korakom jer se sramila svog života.Znala sam joj skrivečki dati džeparac za koju čašicu jer to ju je održavalo na životu.Estera više nije imala niti obitelj niti uspomene.Imala je svoje piće i muškarce koji su isto tako bili napušteni ali slobodni.
Na kraju svog putovanja je završila u prihvatilištu za starije u Jakešu.Moji roditelji su redovito bili u kontaktu sa osobljem da čuju kako se Estera snašla ,da li joj nešto treba.
Jednoga dana nam je stigla obavijest da je Estera umrla…
Sada je opet proljeće, Pesah je stigao 13.04..
Zašto me opet vuće sjećanje na našu Esteru?Da li je sve moglo biti drugačije?Jedna sudbina…
Danas je sve više Estera.Nije ona htjela da posrne, u to sam sigurna.Svi mi težimo sigurnom, toplom domu, obitelji i djeci.I ona je htjela Pesah sa damastnim stoljnjakom, juhu sa maces knedlama i fritulikas.
Spavaj Estero, nisi zaboravljena.Behar će se vračati svake godine u grad na slivu triju rijeka.Ali tamo danas živi samo jedan Jevrej i leže grobovi naših predaka.Svjedoće da smo postojali, da dobrota ''malog velikog'' poštenjaka Mike i dalje živi. Hvala Vam za amper čorbu, za sve one lijepe godine!