Prisustvo Jevreja U Srpskoj Drzavi

I
PRISUSTVO JEVREJA U SRPSKOJ DRŽAVI

Od naseljavanja na Balkan, posle izgona iz Španije krajem XV veka, Jevreji su u novim sredinama, u svim krajevima tadašnjeg Osmanskog carstva, na duhovnom i književnom polju delovali prvenstvsno u svojim zatvorenim sredinama, i to pretežno na hebrejskom i judeo-španskom jeziku. Tamo gde su, duž obala Sredozemlja, bili nešto više izloženi jačem zračenju romanske kulture i italijanskog jezika, kao u krajevima pod uticajem Mletačke republike. Kod njihovih pisaca zabeleženo je o nekoliko istaknutih latinista. Ipak, težšnts književnog rada jsvrsjskih doseljenika na središnjem Balkanu duže od trista godina ostalo je vezano za verske teme i običaje i za mećusobne teološko-pravne odnose i tumačenja. Tek kada je, u drugoj polovini XIX veka, Srbija stekla punu državnu samostalnost i krenula putem građanske obnove i prosvećenosti, Jevreji su izašli iz svojih mahala i počeli slobodnije da ss uključuju u javni i društveni život.

Dotadašnje trgovačke, menjačke, posredničke i zanatske poslove, kojima su se vekovima bavili u svim južnoslovenskim zemljama, otresitiji Jevreji zamenili su javnim i građanskim zanimanjima. između ostalog i u oblasti kulture. Tu su ubrzo, već u prvom naraštaju, postali vredni pokretači stvaralačkog i prosvetnog rada i, zajedno sa Cincarima, nezamenljivi prirodni činioci srpske urbanizacije. Stekavši puna građanska prava otprilike u isto vreme kada su se srpski gradovi oslobodili od Turaka, Jevreji su na gotovo svim stranama nesmetano počeli da se uključuju u srpsku sredinu. Bez većih teškoća i otpora, na kakve su tada još nailazili njihovi sunarodnici u susednim zemljama, pa čak i u nekim velikim evropskim državama, oni su u Srbiji postepeno ulazili u gotovo sve društvene krugove. Postajali su ne samo dobri trgovci i majstori, poduzetnici, prevoznici, lekari, bankari i nabavljači, nego takoće i pravnici, politički radnici, državni činovnici, oficiri, narodni poslanici, diplomate, novinari, profesori, slikari, muzičari i kulturni pregaoci.

U tome ubrzanom procesu društvene integracije Jevreja u Srbiji krajsm XIX i početkom XX veka, najdalje su otišli pisci i prevodioci. Za samo nekoliko desetina godina oni su bez ostatka prihvatili jezik svoje okoline i tako nekadašnju iznuđenu jevrejsku višejezičnost da sa vlastima govore turski, nemački ili mađarski, sa susedima srpski ili hrvatski, u bogomolji hebrejski, a među sobom judeo-španski ili jidiš gotovo preko noći zamenili za jezik kulture one društvene zajednice u kojoj su konačno stekli građanska prava i koju su zato priznali kao svoju otadžbinu.

Prisustvo Jevreja na balkanskim prostorima potvrđeno je pouzdano od početka nove ere. U Poslanicama apostola Pavla, helenizovanog Jevrejina i rimskog građanina iz Tarsa s kraja I stoleća, imenovane su jake jevrejske zajednice u Solunu, Korintu i Atini.1) Po nekim podacima, u Solunu je u to doba živelo nekoliko hiljada Jevreja koji su, prema apostolskim pismima što su zabeležena u Svetom Pismu, duže vreme istrajno upućivani na put hrišćanstva. O prisustvu Jevreja u Draču, na početku antičke Via Egnatia koja je vodila od jadranske obale do Soluna, govorn se već u prvim decenijama I veka nove ere.2 Jevrejski grobovi iz istog vremena pronađsni su kod Soluna, a nešto mlađi u Stobima u Makedoniji, kod Jedrena i na donjem Dunavu. Ispod jedne vizantijske bazilike iz V veka u Stobima otkriveni su ostaci jevrejske sinagoge iz III veka sa očuvanim mozaikom i ukrasima, kao i jedan stub sa grčkim natpisom jsvrejskog donatora Klaudija Tiberija Poliharmosa 3) Slični su i arheološki nalazi iz Solina, pored Splita u Dalmaciji, gde je iz II-III veka nađena jedna uljana svetiljka sa ugraviranim znakom menore i gde je, navodno, Hristov apostol Jakov propovedao Jevrejima naseljenim u Saloni još od vremena cara Augusta. 4)

Svs to pokazuje rasprostranjenost jevrejskih zajednica po čitavom istočnom delu Rimskog carstva, u kome je Jevrejima svih provincija, kao i drugim zatečenim grupama, prema Karakalinim zakonima iz 212. godine priznato pravo rimskih građana. Poznata kasnoantička opeka iz vremena avarskog i slovenskog naseljavanja u Podunavlju u V n VI vsku, pronađena kod Čelareva sa znakom menore, dovodi se u vezu sa krimskim Hazarima koji su se, ispovedajući jevrejsku veru, u vreme Velike seobe zajedno sa drugim azijskim i stepskim narodima kretali prema Balkanu, povlačili se pred slovenskom plimom i najsigurniju zaštitu od vizantijskog pokrštavanja sve do IX veka imali u Ugarskoj. Prema nekim navodima, uticaj jevrejske vere osećao se u tim krajevima (Megila Vlachia) sve do XII veka, pa čak i kasnije, jer su bugarski vladari Jevrejima i dalje pružali veću zaštitu nego drugi susedi Vizantije.

Starosedelačko prisustvo Jevreja u Srbiji, koje zadire u duboku prošlost, ne potvrđuje se, mećutim, arheološkim nalazima ni primarnim istorijskim dokazima, nego pomalo čudnim posrednim putem. U beogradskoj jevrejskoj verskoj zajednici sačuvan je običaj da se svake godine za praznik Purima, drugoga dana slavlja, u sinagogi javno čita „Megila", strarozavetna Knjiga o Jestiri.5 Taj običaj, ustanovljen prvim rabinskim zakonikom „Mišna" (Mishnah) sa početka III veka nove ere, dozvoljavao je i priznavao čitanje Megile samo jevrejskim zajednicama iz onih tvrđava koje su navodno postojale u vreme jevrejske države, dakle između 1000. i 587. godine pre nove ere, tj. ranije od vavilonskog ropstva u VI veku pre Hrista. Ovaj zbunjujući podatak predstavlja izazovnu zagonetku i za judaiste i za istoričare. Utoliko više što podatak ne potiče od samih beogradskih Jevreja, koji su se, pozivanjem na stare privilegije i drevnu tradiciju, u časovima nevolja i iskušenja mogli boriti za svoja prava, već dolazi od vrlo poznatog istoričara Jevreja u Turskoj carevini, Salomona Rozanesa.6 On je taj podatak o pravu na čitanje Knjige o Jestiri u Beogradu tokom praznika Šušan Purim našao u opisu turskog osvajanja Beograda iz 1521. godine. Tada je, kako kaže, u gradu „još postojala stara sinagoga rabina Jichaka Gaona u kojoj se svake godine čita Megila 14. i 15. adara". Isti autor naveo je još i to da se pod turskom vlašću, posle 1521. godine, jevrejska zajednica u Beogradu „koja je tamo postojala od vajkada" vremenom proširila „pošto su se tu naselili mnogi Jevreji iz Turske carevine i učinilije osnovom trgovine između severa i juga države".

Neodređeni pojam „od vajkada" neki istoričari su pomerali daleko u prošlost. Oni su dolazak Jevreja na Balkan vezivali čak za pohode Darija I u Evropu u VI veku pre Hrista, a naročito za propast stare jevrejske države kada je, u istom veku (587. pre n.e.), Nabukodonosor razorio Jerusalim i odveo Jevreje u vavilonsko ropstvo, posle čega su Feničani jevrejsko roblje prodavali po jonskim ostrvima i grčkim kolonijama.8 Uverljivije deluje tvrdnja da su Jevreji u Beogradu živeli još u X veku kada su pomenuti u diplomatskim poslovima jevrejskog španskog pisca i lekara Hazdaja ibn Šapruta koji je tadašnju jevrejsku zajednicu u Beogradu navodno označio kao jednu od najznačajnijih posle Soluna. Beogradska jevrejska opština pominje se oko 950. godine u vezi sa naporima kalifa Abdulrahmana III iz Kordove da preko svog savetnika, tumača i poverenika Hazdaja uspostavi dodir i odnose sa Hazarima na Krimu, za čije se savezništvo Vizantija nadmetala sa arapskim kalifatima.9 Hazdaj je vezu sa crnomorskim stepskim Hazarima uspostavio preko Beograda koji se tada prvi put izravno pominje kao naselje jevrejske zajednice. Iz podunavskih slovenskih krajeva, prema nekim izvorima iz Hrvatske,10) 953. u Kordovu, kao posrednike sa donjeg Dunava, Hazdaj doveo i dva Jevrejina, Mar Saula i Mar Josefa. ni su kalifu obećali da će poruke i pisma otpremiti Hazarima „preko Ugarske, Beograda i bugarskih Jevreja". Nešto kasnije, Jevreji se u srpskim krajevima pominju 1222. godine kada je arski kralj Andrija II, tadašnji vladar Beograda, ukinuo ranije jevrejske privilegije i poreze na prodaju soli.11

Do dolaska Turaka, Jevreji su na Balkanu svoje važno utočište imali u Beogradu, nekadašnjem Singidunumu, u starije vreme poznatom još kao Alba Greca ili Alba Bulgarorum. Na raskršću izmeću vrope i Azije, između Sredozemlja i Panonije, srpske oblasti sa isturenom tvrđavom Beograda dale su ulogu posrednika, kako na političkom i dilomatskom polju, tako i u ekonomskom i trgovačkom prometu. Ta svojstva privlačila su preduzimljive Jevreje koji su se u vizantijskom svetu od Beograda do Skoplja, Bitolja, Kotora, Drača, Vaše, Struge i Ohrida bavili trgovinom, zemljoradnjom i raznim zanatima. Svugde gde su se našli, Jevreji su radili na očuvanju svog jevrejskog identiteta i jačanju svojih zajednica, pogotovu u onim Zlastima gde su uslovi za posredničke i trgovačke zslove bili povoljniji. Upravo zato, jevrejske zadnice i opštine na Balkanu najčešće su delovale kao pokretači gradskog života i urbanizacije, pa i njihova nemirna, često i nesrećna sudbina u velikoj meri bila povezana sa usponom i širenjem gradske kulture. Naročito u krajevima i sredinama sa pretežno seoskim domaćim stanovništvom koje je stalnim ratovima, političkim promenama i siromaštvom ostajalo neprosvećeno i odvojeno od Evrope i civilizovanog sveta sa kojim su Jevreji preko svojih veza bili u redovnom dodiru.

Bez obzira na legende, domišljanja i naknadnu težnju da se starost jevrejske zajednice u Beogradu poveže sa rabinskim zakonima Mišne kroz pravo na čitanje Megile - iz čega su se, bar u međusobnim verskim odnosima jevrejskih opština, mogle obezbediti izvesne prednosti, ugled i potrebna priznanja - ima dosta istorijskih osnova za pretpostavku da su Jevreji na tlu srpskih zemalja u manjim zajednicama živeli neprekidno još od vremena Rimljana, najmanje od III stoleća nove ere. To ih je učinilo jednom od najstarijih, najduže prisutnih etničkih grupa na Balkanu. U položaju koji je za njih važio u Vizantiji, Jevreji su dočekali osnivanje i uspon srednjovekovne srpske države.

Postoje neposredni dokazi, sačuvani u arhivama, da su Jevreji u XII veku živeli u državi Stefana Nemanje. U latinskom Kotorskom zborniku sačuvan je dokumenat sa početka 1186. godine u kojem se pominju oni „koji drže subotu", tj. praznuju Šabat. U istom zborniku u prvim godinama XIII veka navodi se ime nekog Simona sa ženom Judejom koji, kao pokršteni kmet na vlastelinskoj zemlji pored Tivta, daje u zakup vinograd i za to plaća redovne darovnice kotorskoj crkvi sv. Tripuna.12 U jednom kupoprodajnom ugovoru iz zbornika Monumenta Catarensia, 1334. godine pominje se takođe neka Juda, žena Bogdana Ogića.13 U nauci je zapaženo da se u Krmčiji sv. Save iz 1202. godine Jevreji pominju samo uopšteno, a ni u Dušanovom Zakoniku iz 1349. o njima nema izričitog pomena. To se tumači činjenicom da u grčkim i vizantijskim izvorima iz toga doba, koji su služili kao uzor za srpske pravne spise, o Jevrejima takoće nema mnogo podataka, odnosno da se o njima ponajviše „ćuti".14 Pominju se samo kad se državni porezi, prikupljeni od Jevreja, poklanjaju raznim manastirima.

Sličan običaj zabeležen je i u staroj srpskoj državi. Poznat je podatak da je car Dušan 1337. godine neko imanje u Prilepu kod „jevrejskog dola" i „jevrejskog rečišta", nedaleko od tamošnje crkve sv. Dimitrija, poklonio manastiru Treskavcu. Njegov sin Stefan Uroš 1361. godine poklonio je manastiru sv. Atanasija u Strezištu „jevrejske livade", vinograd i kmetove Jevreje koji su na tome imanju živeli i plaćali porez kao i svi drugi stanovnici.15 U vreme raspada srednjovekovne srpske države, pod vlašću kneza Lazara i njegovih naslednika, Jevreji iz Srbije su, prema sačuvanim podacima, održavali stalne veze sa Jevrejima u Dubrovniku.

Prema pouzdanim tvrćenjima, posle izgona iz Španije krajem XV veka, Jevreji su u Dubrovniku bili dobro zaštićeni i vrlo korisni kao posrednici pri useljavanju jevrejskih prognanika u Otomansko carstvo. Dubrovački Jevreji, koji su od 1540. godine u gradu imali svoj geto, bili su prvo i najsigurnije prihvatilište svojih sunarodnika iz Španije, Portugala i Navare, pa su ih otuda kiricijskim karavanima, velikim i po pedeset konja, prebacivali u kopnene krajeve Turske. Na sličan način, Jevrejima iz nemačkih zemalja, srednje Evrope i Ugarske Beograd je pružao gostoprimstvo još pre progona iz Španije, kada je solunski rabin Isak Sarfati 1454. godine, neposredno pre pada srpske Despotovine, pozvao Jevreje da napuste evropske zemlje mržnje i ugnjetavanja i da se presele u Tursku gde će imati veću slobodu i snošljiviji život.16

Kao i u drugim delovima Turske države, Jevreji su tokom XVI i XVII veka u srpskim krajevima i u srpskom okruženju bili tolerisani kao zaštićena manjina na koju su i centralne i lokalne turske vlasti gledale s blagonaklonošću i uvažavanjem. Još u vreme kalifata, pre izgona Jevreja iz Španije, islamski upravljači ukazivali su pažnju i poverenje okretnim, spretnim i dobro obrazovanim Jevrejima koji su svoju društvenu i ekonomsku slobodu znali da iskoriste u širokom krugu zanimanja od poverljivih savetnika, poslanika i ministara, naučnika, lekara, trgovaca, zemljoposednika, trgovačkih posrednika, bankara, uvoznika i menjača, pa do sitnih zanatlija i zemljoradnika. U Carigradu, u toku vladavina pojedinih sultana, neki Jevreji su se visoko uzdigli na Porti, kao na primer Jozef Mendes Nasi, Portugalac poreklom, koji se u XVI veku za vreme vladavine Sulejmana Veličanstvenog i njegovog sina Selima II, istakao u novčanim poslovima i mećunarodnim odnosima. Pokret Šabetaja Cevija, koji je polovinom XVII veka zatalasao sve tadašnje jevrejske zajednice u Evropi i na Bliskom Istoku, pokazao je na posredan način koliku su slobodu u verskim i mećusobnim odnosima uživale autonomne jevrejske zajednice nod Turcima. Njihove proroke i učitelje niko od vlasti nije dirao, a u njihove verske raskole i svaće država se nije mešala. Duhovni život Jevreja bio je prepušten isključivo njihovim zakonima i rabinima, ničim ometan i nesputavan sa strane. To je u mnogim centrima jevrejske dijaspore na Balkanu i u Sredozemlju podstaklo teološki i književni rad i još više unapredilo raznovrsni jevrejski misticizam, proučavanje Tors, Talmuda, Kabale i Zohara. Time su se živo zanimali i jevrejski pisci u Beogradu kao priznatom središtu rabinske književnosti XVI i XVII veka.

Prema istorijskim podacima o životu Jevreja pod osmanskom upravom, vidi se da je jevrejska zajednica u Beogradu i Srbiji skoro dve stotine godina živela pod Turcima mirno i bez većih potresa. Od opsade i pada Beograda 1521. godine pa do turskog poraza pod Bečom 1683, na čitavom području Balkana i južne Ugarske turska vlast je bila jaka i učvršćena, što je pokornim i vrednim inovercima pružalo uslove za siguran život, pa čak i za napredak njihovih zajednica. Za razliku od Srba koji su dizali ustanke, Jevreji u Srbiji znali su da poštuju vlast i da to iskoriste. Upravo u to vreme razvili su stalne veze iz Beograda sa jevrejskim opštinama u Solunu, Carigradu, Skoplju, Bitolju (Monastir), Draču, Dubrovniku i Sarajevu, održavajući bliske trgovačke i verske odnose sa Jevrejima u Italiji, Veneciji i po čitavom Sredozemlju, kao i jevrejskim opštinama u mnogim gradovima Srednje Evrope.

Ratovi i vojni pohodi toga vremena nisu remetili svakodnevni život beogradskih Jevreja i oni su se mogli okrenuti sebi i svome duhovnom razvoju. Tri sinagoge u varoši i pola tuceta sefardskih i aškenaskih rabina, uz veći broj sveštenika, učitelja, prislužitelja, pisaca i tumača svetih knjiga, razvili su u Beogradu zapaženo središte rabinske književnosti i unapredili tradiciju gezropza, pisama i odgovora primanih odasvud i slatih na sve strane. Bogat duhovni život Jsvreja vodio je ka osnivanju prve jevrejske škole (ješive) u Beogradu. Nju je u prvoj polovini XVII veka osnovao beogradski rabin Jehuda Lerma. Beogradska ješiva postala je ubrzo glasovita po svojoj teološkoj stručnosti i u nju su dolazili učenici i posetioci sa strane, izmeću drugih i jevrejski emisari iz Palestine koji su skupljali priloge za siromašna jevrejska naselja u Svetoj zemlji. Nasilni izgon i surovo raseljavanje Jevreja iz Beograda, u velikom Austro-turskom ratu 1683-1699. godine tokom kratke austrijske okupacije grada, za dugi niz godina sasvim su poremetili sređen život i postepeni uspon jevrejske zajednice u Srbiji. U narednih dvesta godina, zapravo sve do početka XX veka, ta zajednica se nije oporavila od udaraca i nesreće što ju je tada zadesila.17

Posle uzimanja Budima 1686. godine, austrijske trupe sišle su do Save i 1688. zauzele Beograd te, kao turske štićenike, odvele u ropstvo blizu 600 beogradskih Jevreja. Pre ulaska Nemaca u grad, prema sačuvanim izvorima, janičari i turska rulja izvršili su pljačku i pokolj Jevreja i hrišćana da se ne bi odmah stavili u službu nevernika.18 Potom su, po svedočenju letopisaca, nakon osvajanja grada od Austrijanaca stradali i Turci i Srbi i Jevreji. Tako su dva svoja najveća stradanja meću Srbima, prvo krajem XVII a drugo polovinom XX veka, Jevreji u Srbiji doživeli od tućinske vojske i stranih okupatora, u ratovima kada su zajedno sa Jevrejima stradali i Srbi. Novčana pomoć beogradskim prognanicima, sakupljena krajem XVII ve-ka u mnogim jevrejskim ošptinama po Evropi za otkup prognanog roblja, nije bila dovoljna da popravi položaj malog broja preostalih Jevreja i retkih povratnika. Broj jevrejskih stanovnika u varoši osetno se smanjio, naročito meću sefardima. Povratkom Turaka u Beograd posle Karlovačkog mira 1699. godine, neke jevrejske porodice ponovo su se naselile u gradu, ali su živele u krajnjoj bedi, na samom rubu opstanka, s mukom pokušavajući da ponovo uspostave stabilnost i obnove bar neke stare trgovačke poslove.

Sa onim desetinama hiljada srpskih izbeglica koje su se, vođene patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, 1690. godine sakupile u Beogradu spremajući se za veliku seobu iz Turske u hrišćansku Evropu, beogradski Jevreji delili su bolesti, kugu i strašnu glad, ali nisu imali razloga da se pred Turcima povlače sa austrijskom vojskom od koje su već pretrpeli neviđena zla. U Turskoj, koja se vraćala, oni su istina bili raja, zaštićeni građani drugog reda, ali su bar mogli živeti kolikotoliko bezbedno, bez masovnih progona i krvavih poniženja, putovati neometani od vlasti, tolerisani u svome radu i posedu. Za razliku od Srba, koji su imali više razloga da ne dočekaju povratak Turaka, beogradski Jevreji ničim nisu bili opredeljeni za austrijsku hrišćansku vlast koja ih je na najsuroviji način opljačkala, proterala u roblje i izgnala iz njihovih domova.

Druga austrijska okupacija 1717. godine zatekla je u gradu neznatan broj jevrejskih porodica. Sa austrijskom vlašću tada su u srpske krajeve počeli da stižu novi jevrejski doseljenici iz Nemačke, Češke, Ugarske i Slovačke. Iako malobrojni, jer im je broj bio ograničen austrijskim propisima o naseljavanju, ti nemački Jevreji, pretežno aškenazi od domaćih sefardskih starosedelaca nazvani „tedeskos" pod austrijskom upravom 1717-1739. donekle su povratili snagu i ugled jevrejske zajednice u Beogradu i Srbiji. Smatra se da su jedno vreme Jevreji imali moćnu podršku svoga sunarodnika, bečkog bankara Josifa Openhajmera, zvanog „Zis" (Süss), finansijera i štićenika austrijskog vojnog zapovednika Srbije vojvode Karla Aleksandra Virtenberškog. Vojvoda je svoju političku moć većim delom zasnivao na prihodima od poreskih nameta i reformi što mu ih je savetovao Openhajmer, čiji je ugled kod vojvode bio nesumnjiv. Privredno brzo oporavljeni, i to pretežno sigurnim vojnim liferacijama, izvozom žita i novčanim transakcijama, novodoseljeni i preduzimljivi „nemački" Jevreji osnovali su ubrzo za Nemce prvu pivaru u Srbiji, pa čak stekli i monopol na pečenje rakije. Njihovo bogaćenje i saradnja s austrijskim vlastima izazvali su podozrenje i nezadovoljstvo među Srbima, podstakli i neočekivano podvajanje među samim Jevrejima. Tako je 1735. godine ugledni solunski rabin Moše Amariljo kao presuditelj morao da otklanja nesporazume između beogradskih „turskih" i „nemačkih" Jevreja sefarda i aškenaza.

Na dunavskoj padini i na Dorćolu, gde su ranije živeli Jevreji, nikla je nova „nemačka varoš", naseljena kolonistima iz Nemačke. Srbi i Jevreji, nešto Grka, Cincara, Jermena i Vlaha preseljeni su u Srpsku ili Gornju varoš, gde su se mogli baviti svojim zanatima i sitnom trgovinom. Odatle su se Srbi polako počeli spuštati niz savsku padinu u tzv. Novu varoš beogradsku, kasnije nazvanu Sava-Mahala (Sava-mala). Nešto siromašnih starosedelaca „turskih" Jevreja (sefarda) ostalo je i na Jaliji, gde je ranije bila stara sinagoga sa ješivom. Iako su plaćali taksu za toleranciju (Toleranzsteuer), malobrojni beogradski Jevreji ipak nisu od austrijskih vlasti dobili dozvolu da podigpu novu bogomolju. Živeli su u ograničenom broju u strogo izdvojenim dvorištima za „nemačke" (Teutscher Judenhof) i „turske" (Türkischer Judenhof) Jevreje.19 Zajedno sa Srbima i drugim pravoslavnim hrišćanima, Jevreji su pružali otpor osnivanju i širenju jezuitskih katoličkih škola i proračunatom unijaćenju stanovništva što su ga, uz pomoć zvaničnih vlasti, pored jezuita sprovodili naročito kapucinski i franjevački misionari i kalućeri. Iz toga doba ostalo je prvi put zabeleženo da su se stari beogradski Jevreji u obraćanju vlastima služili srpskim jezikom, koji je tako od polovine XVIII veka postepeno postajao drugi jezik Jevreja u Srbiji.20

Posle austrijskog poraza 1739. i Beogradskog mira, kada su Turci ponovo zaposeli Beograd, iz grada se veća grupa Jevreja preselila u Zemun, tada već značajno pogranično mesto izmeću Austrijskog i Otomanskog carstva. Povoljan geografski položaj na važnim vodenim i trgovačkim putevima, nedaleko od ušća Save u Dunav, pomogao je brzom privrednom usponu Zemuna gde su se jevrejske pridošlice, sa već uspostavljenim vezama i na turskoj i na austrijskoj strani, lako učvrstile i razvile kao posrednici u mnogim poslovima na granici Evrope i Orijenta. Kao pogranični grad prema Turskoj, Zemun je bio izuzet iz odredaba austrijskog zakona od 1721. godine kojim se Jevrejima i svim nekatolicima izričito zabranjivalo naseljavanje na području slavonskosremske Vojne granice. Jedan od razloga za to mogao je biti i pritisak „nemačkih" Jevreja koji su se, kao austrijski podanici, posle 1739. godine iz Srbije i Beograda povukli pred Turcima. Uprkos progonima kojima su u njenom carstvu bili izloženi, a 1744. godine čak bili proterani iz Praga i čitave Češke, Marija Terezija je 1753. godine posebnom odlukom, mimo zakona, dozvolila Jevrejima da se slobodno nastanjuju u Zemunu. Tu su jevrejske izbeglice iz Beograda, držeći se zajedno kao u getu, već imale ne samo izdvojena dvorišta već i svoju zasebnu ulicu Judengasse, Čivutski sokak.21 Prilikom popisa stanovništva 1755. godine, u Zemunu je regisgrovano više jevrejskih domaćinstava, većinom prebeglica iz Beograda. Iz te zemunske jevrejske zajednice potekao je i jedan predak budućeg osnivača cionističkog pokreta Teodora Hercla. Meću najuglednijim zemunskim Jevrejima u XIX veku bio je rabin Jehuda Alkalaj, teolog i književnik, idejni tvorac programa za stvaranje nove jevrejske države u Palestini. Veća grupa beogradskih Jevreja, meću njima i nešto sefardskih starosedelaca, preselila se u Zemun posle Laudonove opsade i kratkog, novog prelaska Beograda u austrijske ruke (17891791), kada Turci, posle Svištovskog mira, više nisu bili popustljivi prema Jevrejima kao ranije. Beogradski rabin iz tih dana Azrijel Magris pominje se kao mučenik koji je umro u turskom zatvoru zato što ga zaplašeni i opljačkani jevrejski opštinari nisu blagovremeno otkupili od Turaka 22 u vreme bahatog terora dahija koji je i doveo do srpskog ustanka 1804. godine.

Posle osvajanja Beograda u decembru 1806. godine, u prvom naletu bezvlašća, srpski ustanici nisu štedeli ni Turke ni druge imućnijs stanovnike turske varoši. U pokolju, paljevini, izgonu i pljački, koje su mahom izvršili ustanički dobrovoljci, „golaći" i „bećari", bivši odmetnici i hajduci, videći kako i njihovi glavari plene turske kuće i hareme, teško su stradali i beogradski Jevreji.23 Neki su na licu mesta bili prinuđeni da se pokrste kako bi spasli gole živote, dok su drugi usred zime bili prognani ili odvedeni u unutrašnjost Srbije odakle su oslobođeni tek uz otkup i na zauzimanje ruskih predstavnika 24 kojima je rečeno da su „Jevreji u svemu služili Turcima".25 Drugi su prebegli u Zemun i tu ostali dok se srpska vlast u gradu nije učvrstila i sredila. U tim događajima, kojih su se po svedočenju nekih istoričara stari Srbi u varoši stideli, 26 a sam vođa ustanka Karađorđe stražama i kaznama pokušavao da zaustavi svaku neobuzdanost,27 Jevreji su među Srbima prvi put od srpske ruke doživeli progon, nepravdu i nasilje. Kasniji događaji pokazali su da je bila osnovana sumnja iz austrijskih izvora da su u ustanku Srbi na Jevreje bili kivni više zbog „varanja u trgovini, negoli zbog zakona".28 Posle Drugog ustanka 1815. godine, Jevreji su se vratili u Beograd i sa dozvolom srpskih vlasti i samog kneza Miloša već 1818. godine osveštali svoju sinagogu i školu. Godine 1820. na groblju beogradskih Jevreja starosedelaca svečano su sahranjene i svete knjige oštećene desetak godina ranije prilikom uzimanja grada. Do 1827. godine u Beogradu je već bilo oko trista Jevreja poreskih obveznika (aračkih glava), što bi moglo značiti najmanje hiljadu duša.

U novoj srpskoj državi pod vlašću Obrenovića, Jevreji su doživeli vidan procvat i zapažen napredak svoje zajednnce. U tome su im, s jedne strane, išle na ruku političke i trgovačke veze što su ih imali sa Turskom i s Austrijom a preko njih i sa Evropom i Sredozemljem a sa druge strane, potreba mlade srpske države da se odvoji od Orijenta i otvori prema civilizovanijem Zapadu. Jedan od najbližih saradnika i najpouzdanijih ljudi kneza Miloša Obrenovića bio je menjač i poverljivi trgovac oružjem Hajim bohor David, zvani Davičo, vešt u tajnim poslovima vojnih liferacija što su se obavljale iza turskih leđa. Na molbu i nagovor Hajimovog strica Izrailja, izdavača jevrejskih verskih knjiga u Beču, knez Miloš je nabavio opremu za prvu Štampariju Knjažestva Srbije gde su već od 1837. godine hebrejskim raši slovima u Beogradu štampane jevrejske verske knjige, udžbenici, prevodi i priručnici.29 Iz te štamparije, u kojoj je do početka XX veka štampano više od pedeset knjiga, izašla su neka važna dela domaćih Jevreja, učenih ljudi, hahama i rabina iz Beograda, Zemuna i Sarajeva. Knjige su bile namenjene verskim školama kakve su od ranije postojale uz hramove i versks ustanove. Podešene prvenstveno za nastavu u školama za mušku decu, knjige su štampane na govornom judeo-španskom jeziku, mada se u školama obavezno učio i hebrejski. Kao i učitelji u srpskim školama, jevrejski sveštenici i učitelji u Kneževini Srbiji bili su oslobođeni od plaćanja poreza. 30

Nesporazume sa vlastima i drugim trgovcima, posebno u unutrašnjosti gde su ih konkurenti lakše i češće ometali, Jevreji su u doba kneza Miloša otklanjali u neposrednom obraćanju Knezu, žaleći se na grubost, a katkad i na sasvim sitne i sporedne nepravde. Knez ih je po pravilu uzimao u zaštitu, štitio njihova prava u građanskim i trgovačkim poslovima, i prsd zakonom izjednačavao sa Srbima. Za ubistvo Jevrejina vešao je i Srbe;31 esnafu srpskih boltadžija (sitnih dućandžija), kome su se u tužbama pridružili beogradske terzije, papudžije i drugi esnafi tražeći da se ograniči broj jevrejskih zanatlija u tim strukama, Miloš je 1836. odbio traženje podsećajući Srbe da Jevreji plaćaju iste poreze kao i oni i da zato imaju ista zakonska prava koja se ne mogu ograničavati. Izdao je čak i posebnu naredbu da, osim njega, niko drugi u Srbiji ne može suditi Jevrejima i da se sve žalbe i tužbe Jevreja upućuju pravo u njegove ruke.32

Zahvaljujući takvom položaju, Jevreji su ss postepeno uključivali i u društveni život Srbije. O tome na određen posredni način govore i podaci da su još pre polovine XIX veka neki beogradski Jevreji, pored Srba i Turaka, bili među članovima jedne od prvih masonskih loža u Srbiji, poznate pod imenom „Ali Koč".

Padom i abdikacijom kneza Miloša pod pritiskom Ustavobranitelja 1839. godine, za Jevreje u Srbiji nastupili su teži dani i duge godine mukotrpne borbe za građanska prava. Naročito su protestovali protiv odluke nove vlasti, donete 1844. godine i ponovo osnažene 1856, da se Jevrejima ne dozvoli stanovanje i posedovanje nekretnina u unutrašnjosti Srbije. Oni su mogli živeti samo u prostoru između šančeva bsogradske tvrđave, a broj svojih firmi u trgovini i zanatima ograničiti samo na Beograd. Pod takvim pritiskom došlo je do iseljavanja Jevreja iz Smedereva, Šapca i Požarevca u Beograd i izvan Srbije, u Sarajevo i daljs u Bosnu i krajeve koji su još bili pod turskom uiravom. Upornim i čestim molbama, upozorenjima, žalbama i protestima, upućenim najvišim vlastima i samome knezu Aleksandru Karađorđeviću, Jevreji su ponekad nešto i postigli, ali zadugo nisu uspeli da reše glavno pitanje da postignu punu građansku ravnopravnost i pravo da žige i trguju po celoj Srbiji. Na početku svoje kratke druge vladavine, knez Miloš Obrenović je tražio od Skupštine da Jevrejima vrati oduzeta prava i da zakon „ima odrediti, da se svaki stanovnik ove zemlje bez razlike vere i narodnosti može nastannti gde želi i da se može zanimati zanatom i trgovinom kako hoće". U tome duhu, doneo je i poseban ukaz 1859. godine pa su se Jevreji slobodnije počeli vraćati u gradove u unutrašnjosti Srbije.35 U bombardovanju Beograda 1862. godins i u gsmirima koji su usledili, stradals su, međutim, najviše jevrejske kuće i imanja pored tvrđaze, pa se veći broj Jevreja uz kuknjavu privremeno iselio u Zemun, glasno vapijući za pomoć od jevrejskih zajednica po Evropi.36

U borbu za građansku ravnopravnost srpski Jevreji su na taj način uključili i međunarodnu javnost. Pogotovu nakon osnivanja „Opšte jevrejske Alijgnse" (Alliance Israélite Universelle) 1860. godine u Parizu sa kojom su Jevreji iz Srbije uspostavili stalnu vezu. U Beogradu su osnovali zaseban ogranak i pitanje svoga položaja u srpskoj državi podigli na međunarodni nivo. Posle nekoliko težih incidenata u unutrašnjosti Srbije, kada su u Šapcu bila ubijena dva Jevrejina, o građanskim pravima srpskih Jevreja raspravljalo se na evropskoj političkoj scsni, a 1867. godine čak i u Britanskom parlamentu. Odatle je potekla inicijativa da se, preko konzula velikih sila u Beogradu, kod kneza Mihaila Obrenovića obezbedi ukidanje zakona i propisa koji su Jevreje činili građanima nižeg reda. Knez je obećao pomoć, ali je njegovo ubistvo 1868. godine zaustavilo te napore i rešenje jevrejskog pitanja odložilo za narednih deset, odnosno čak dvadeset godina.

Zvanična tumačenja srpskih vlasti, koja su davana stranim konzulima, zasnivala su se na opštim tvrdnjama, na formalno zagarantovanoj slobodi veroispovesti i maloj državnoj pomoći starešinama verske zajednice, kao i na pravu Jevreja da školuju svoju decu u državnim školama, odnosno na brizi države oko izdržavanja dvojice učitelja u jevrejskim školama. Zabrana naseljavanja Jevreja u unutrašnjosti, uprkos ukazu iz 1859. godine, objašnjavala se i dalje kao pritisak javnog mnjenja, lokalnih srpskih trgovaca i esnasra, koji su na taj način hteli da se zaštite od nelojalne konkurencije spretnijih i mećusobno bolje povezanih jevrejskih firmi. Sličnim razlozima srpski državnici pravdali su državnu politiku i kasnije, kada je na Berlinskom kongresu jevrejsko pitanje naročito zaoštreno. Graćanska i verska prava Jevreja u Srbiji i njihova ravnopravnost pred zakonom postali su tako jedan od glavnih uslova za puno međunarodno priznavanje državne samostalnosti i nezavisnosti Srbije.37

Nesavitljivost srpskih državnika i tvrdoglavost vlasti u rešavanju jevrejskog pitanja tokom blizu pedeset godina naneli su ozbiljnu štetu političkom prestižu i međunarodnom ugledu Srba i znatno otežali njihovo prirodno i brzo uključivanje u Evropu. Srpski političari, koji su upravljali sudbinom naroda i položajem države, dozvolili su gubitak važnih moralnih prednosti i osipanje međunarodnoga prestiža Srba samo zbog ustupaka imućnim slojevima u svome narodu i zbog nedostojne i nerazumne pizme ustavobraniteljskih vlasti prema svrgnutom knezu Milošu. Da bi protekcionističkim merama pridobili srpske trgovce i esnafe, vlasti su zabranile da se Jevreji naseljavaju po srpskim palankama i time pred svetskom javnošću i u očima Jevreja izjednačili Srbiju sa onim zemljama gde su kao na primer u Rumuniji i Rusiji u to vreme vršeni krvavi pogromi, pokolji, pljačke i nasilje nad Jevrejima. Jevreji su u Srbiji nedopustivo dugo bili izloženi restriktivnim zakonima i time bitno prikraćeni u svojim građanskim pravima, a da zapravo ni u jednom trenutku kao zajednica nisu bili fizički ugroženi niti podvrgnuti grupnom istrebljenju i genocidu Oni su svoju neravnopravnu borbu sa jednim despotskim i policijskim režimom u Srbiji skoro pola stoleća vodili javno, legalnim sredstvima, glasnim apelima, žalbama i pritužbama, stalno očekujući razumevanje i popuštanje izvršne vlasti.

S druge strane, činjenica je da ni vlast nije pribegavala gruboj sili, nego je svojim nepravičnim postupcima davala legitimističku formu da se tobože dosledno pridržava važećih zakona. Od godine 1869. Jevreji su u Srbiji morali služiti vojsku, ali u vojsci nisu mogli napredovati; mogli su biti opštinski odbornici i porotnici u trgovačkim parnicama. U Srpsko-turskom ratu 1876. godine neki Jevreji su bili odlikovani za hrabrost i zasluge, a godinu dana kasnije (1877) imali su svog poslanika u Narodnoj skupštini.38 U Engleskoj, Jevreji su svoja politička prava stekli tsk 1858. godine, i to posle građanske borbe za ravnopravnost koja je trajala tridesst godina. U Austriji i Ugarskoj osnovna građanska prava Jsvreja, između ostalog i pravo na posedovanjs zemlje, na slobodan boravak, školovanje i učešće u političkom i parlamentarnom životu, obezbeđeni su tek ustavom iz 1867. godine. U Rusiji, još i 1882. godine, tzv. Majski zakoni propisivali su Jevrejima u kojim gradovima mogu živeti i koje njihove društvene grupe imaju „pravo boravka", koliko Jevreja može ići u škole i kojim se poslovima mogu baviti.39 Veliki pokolji i progoni Jevreja izvršeni su u Ukrajini i Moldaviji u vreme kada su u Srbiji Jevreji već imali puno građansko pravo glasa.

Uprkos tome, na Berlinskom kongresu 1878. godine, po nalogu velikih sila, Srbija je morala pristati na uslov da će državnu nezavisnost dobiti tek kada svojim Jevrejima prizna građanska prava. Kao da najbolje rade onda kada rade u korist svoje štete, srpski državnici i zvanični krugovi posls Kongrssa godinama su odlagali da ispune taj uslov. Umssto da to učine odmah, kad već nisu učinili ranije, i da to učine na način koji bi imao zapažen i povoljan odjek u svetu, Srbi su taj nalog zavlačili, muljali i odugovlačili narednih deset godina. Navlačili su nepotrsbno na sebe neraspoloženje jevreskog i svetskog javnog mnjenja, da bi na kraju uslove velikih sila izvršili u tišini, gotovo kradom i kao uzgredno. Građansku ravnopravnost Jevreja Srbija je priznala tek Ustavom iz 1888. godine kada je svim građanima, bez obzira na veru i narodnost, priznato isto pravo u zajedničkoj državi. Ne bez ponosa i likovanja, beogradski Jevreji su taj član Usgava, ispisan hebrejskim slovima na pergamentu, svečano predali knezu Milanu Obrenoviću u znak zahvalnosti i sećanja, kao simbol svojih stečenih građanskih grava.40

U dugim pregovorima sa predstavnicima Jevrejske Alijanse i sa stranim predstavnicima pre i posle Berlinskog kongresa, visoki srpski činovnici često čak i nisu prikazivali pravo unutrašnje stanje i stvarni položaj Jevreja kakav je de facto postojao u Srbiji.41 Kruto su se držali formalnih pravnih propisa koji su de iure štetili Srbiji i išli protiv srpskih državnih i nacionalnih interesa. Sudeći prema zvaničnim izveštajima i spisima Alijanse, Jevreji u Srbiji, ni kad su ih najviše napadali i pritiskali, nisu sasvim bili lišeni političkih prava. Na lokalnom nivou predlagali su i birali svog narodnog poslanika, a da su za njega glasali i srpski građani sa pravom glasa. Od 1869. mogli su školovati decu u ošitim državnim školama i u Beogradu sve češće otvarati svoje trgovine i u varoši, izvan proplsane jevrejske mahale. Neki bogatiji jsvrejski trgovci u Beogradu nisu nikada ni živeli na Dorćolu i na Jaliji s obzirom na to da su stanove i dućane, a pre svsga menjačke radnje, držali u centru grada. Za svoju opštinu beogradski Jevreji-aškenazi 1869. godine kupili su veliku kuću na Sava-mali u kojoj je dotad bilo Narodno pozorište.43 Restriktivni propisi o naseljavanju u unutrašnjosti, oko čega se godinama vodila duga politička rasprava i na međunarodnom i diplomatskom nivou, u praksi nisu bili strogo poštovani.

Iz raznih žalbi, što su ih stalno slali na sve strane, moglo se videti da su Jevreji u to vreme i pored zabrane, doduše u malom broju, ipak živeli u unutrašnjosti. I to ne samo Jevreji koji su bili strani državljani i samim tim zaštićeni međunarodnim ugovorima i tzv. „kapitulacijama", već i domaći Jevreji starosedeoci. Jevrejske porodične zajednice pominju se u to vreme u Šapcu, Smederevu, Jagodini, Požarevcu, Pirotu, Zaječaru, Negotinu, Knjaževcu, Svilajncu, Kragujevcu, Nišu, Leskovcu i drugim mestima. Prema zvaničnom popisu iz 1874. godine u niškom, šabačkom i smederevskom okrugu živelo je oko 2.000 Jevreja koliko i u Beogradu a u valjevskom, kragujevačkom, čačanskom i jagodinskom okrugu blizu stotinu. Deset godina kasnije, 1884, dakle još uvek pre Ustava iz 1888, broj Jevreja samo u niškom i pirotskom okrugu povećao se na 3.200. U Zemunu je tada bilo 700 Jevreja.44 Godine 1895. od ukupno 71 varoši i varošice u Srbiji, Jevreji su živeli u 29 mesta. Prirast jevrejskog stanovništva bio je očigledan, iako ne suviše brz, ali se socijalna struktura nezadrživo menjala zahvaljujući pre svega privrednom usponu Srbije i urbanizaciji gradova koja je zahtevala promenu ranijih zanimanja i iametala novu društvenu podelu.

Tradicionalna jevrejska zanimanja, kao na primer lekari, bila su dobrodošla u svim srpskim provincijskim mestima, pa i u vreme kada su iz tih varoši jevrejske porodice morale da se iseljavaju. Lekari su mogli da se zapošljavaju i u civilnoj i u vojnoj službi, čak i pod vlašću Ustavobranitelja, kada su u Srbiji bili doneti najteži propisi protiv Jevreja. Oni su najlakše sticali status tzv. „prirođenih Srba" koji ih je pravno izjednačavao sa „rođenim Srbima", pa su bez smetnji mogli da napreduju u javnom i društvenom životu. Kao vojni, a potom i okružni lekar, od 1841. godine u Srbiji je po raznim mestima radio doktor Josif Šauengel iz Vršca koji je kao „prirođeni Srbin" 1852. prešao na pravoslavnu veru i pod novim imenom Jovan Petrović postao major i zajedno sa svojim sinovima Vukašinom, Nikolom i Petrom bio među najuglednijim ljudima u Srbiji druge polovine XIX veka.41 U kragujevačkoj vojnoj bolnici 1849. godine radio je doktor Herman Šlezinger, sin prvog gardijskog srpskog kneževskog kapelnika Josifa Šlezingera. U Timočkom, Drinskom, Moravskom korpusu i aleksinačkoj poljskoj bolnici u ratu 1876. godine lekari i apotekari bili su takođe Jevreji. Na desetine njih služilo je i kasnije po raznim sreskim i okružnim gradovima i, na čelu sa uglednim beogradskim lekarom doktorom Samuilom Popsom, od 1881. godine bili članovi Srpskog lekarskog društva. Doktor Bernard Bril bio je dvorski lekar poslednjih Obrenovića.

Zapaženu političku karijeru napravio je Vukašin J. Petrović, narodni poslanik i dugogodišnji ministar finansija. Kao visoki državni činovnik, prvi put je postavljen za narodnog poslanika ukazom kneza Milana 1879. godine. Njegov brat Nikola Petrović, doktor filosofije sa univerziteta u Jeni, bio je najpre profesor u Kragujevcu, a od 1888. godine direktor Druge beogradske gimnazije i upravnik Narodnog pozorišta. Uz prvog Jevrejina u Narodnoj skupštini Avrama Ozerovića, poslanika iz 1877, i bankara Edija Bulija, izabranog za poslanika 1881. godine, Vukašin Petrović js zbog svoga jevrejskog porekla bio česta meta političkih nanada kada su se u Srbiji razbuktavale stranačke strasti. To Petrovića ipak nije omelo u političkoj karijeri koja je (u malome) bila slična onoj kakvu je u Engleskoj u to vreme imao lord Bikonsfild, takođe pokršteni Jevrejin Dizraeli.

Na drugoj strani, Jevreji iz Srbije nisu zanemarivali ni svoje značajne političke veze sa međunarodnim Jevrejstvom. Beogradski rabin doktor David Alkalaj, kasniji nominalni vlasnik beogradskog cionističkog lista „Jevrejski glasnik" i prvi predsednik lože „Bene Berit" u Srbiji, bio je učssnik prvog Svetskog cionističkog kongresa u Bazelu 1897. godins što ga je osnovao potomak zemunskih Jevreja Teodor Hercl. Kao studentn u Beču, mladi beogradski Jevrsji osnovali su 1901. godins cionističko društvo „Bar Giora". Nešto kasnije, iz tog pokreta se 1905. godine obrazovalo cionističko udruženje „Gideon", a 1911. razvila moćna loža jevrejske svetske organizacije „Bene Berit" (Sinovi Saveza). Među članovima lože kroz narednih 30 godina njenog trajanja, uvek su bili najugledniji pripadnici jevrejske zajednice iz Beograda. Zbog svoje unutrašnje organizacije slične masonstvu, loža „Bene Berit" u Srbiji i Jugoslaviji olako se svrstavala u polumasonska, paramasonska i cionistička udruženja, mada je u osnovi bila zatvoreni, karitativni oblik jevrejske samozaštite i solidarnosti. Njeni bogati članovi obaveznim redovnim prilozima pomagali su i negovali čuvanje jevrejskih zajsdnica i jevrsjskog identiteta.

Razvitak srpskih gradova, javnih službi i društvenih ustanova u mnogim oblastima pomogli su spretni, lako prilagodljivi i promućurni Jevreji kao pretežno gradsko stanovništvo sa stečenim urbanim iskustvom i navikama. Oni su se lakao uklapali u novi građanski život i brzi privredni preobražaj Srbije, pa su svoja tradicionalna zanimanja prilagođavali novim potrebama i uslovima privređivanja. Dok su oko 1870. godine beogradski Jevreji pretežno bili sitne zanatlije, mehandžije, krojači, limari, kožari, kazandžije, vodonszše, nosači, bakali, pekari, trgovci, posredši ci i menjači, vremenom su gotovo udvostručili svoja zanimanja i postajali činovnici, advokati, lekari, apotekari, agenti, posrednici pri ugzvozu i izvozu roba, prevoznici, bankari, zadržavajući i dalje prva mesta u trgovačkim i novčanim poslovima. Doktor David Alkalaj sa položenim pravosudnim ispitom, 1890. godins otvorio je u Beogradu advokatsku kancelariju. Samo pet godina posle sticanja pune građanske ravnopravnosti, tj. 1893. godine, Jevreji su većim delom svog kapitala kao akcionari učestvovali u osnivanju Beogradske trgovačke štedionice i Srpsko-jevrejske trgovačke zadruge u Nišu. Krajem XIX i početkom XX veka imali su znatan broj akcija i u mešovitim i inostranim bankama koje su u Srbiji obavljale sve bankarske poslove oko uvoza kapitala, investicija, zajmova i ulaganja u velike privredne i građevinske poduhvate.46

U tome usponu i sve življem učešću Jevreja u razvitku srpske države u razdoblju od Ustava iz 1888. do kraja Prvog svetskog rata 1918. godine, značajnu ulogu imala je i okolnost da su, za razliku od većine Srba, pridošlih mahom sa sela i iz ruralnih sredina, Jevreji već imali uglavnom stečem o urbano iskustvo i izražene građanske navike i - da su gotovo svi bili pismeni. U starim, tradicionalnim jevrejskim školama, što su se iz verskoh pobuda osnivale uz sinagoge i dugo bile namenjene isključivo za mušku decu, nastava je bila na govornom judeo-španskom jeziku. Hebrejski se učio kao sastavni deo veronauke. Stara škola, koja je uz sinagogu obnovljena 1819. godine i koja je, prema službenom popisu, 1827. imala ukupno dvadesetak što đaka što učitelja i popova,47 godine 1845. već je imala šest učitelja (tri svetovna i tri verska) i 76 đaka. Dve godine kasnije, beogradski Jevreji su tražili od vlasti dozvolu za osnivanje posebnog fonda za podizanje nove škole. Bilo je predviđeno da se ta nova škola izdržava samodoprinosima svih radno sposobnih opštinara.48 Budući da postoje sačuvani podaci da je 1861. godine u beogradskoj jevrejskoj školi bilo sedam razreda i da se u poslednjoj godini pored ostalog učio srpski i nemački jezik, te da su aškenazi tražili odvajanje svoje škole od sefardske,49 moglo bi se pretpostaviti da je oko polovine XIX veka tražena jevrejska škola doista i osnovana. Nova sefardska škola za mušku decu, poznata pod imenom „Mildar", podignuta je na Jaliji, u Solunskoj ulici u Bsogradu, početkom šezdesetih godina XIX veka i tada bila jedna od ukupno šest beogradskih osnovnih škola. Kasnije, posle 1864. godine, kada su muška jevrejska deca bila uključena u sistem opšte državne nastave, škola na Jaliji postala je prva ženska jsvrejska škola u Srbiji.51

U početku je učenje srpskog jezika bilo dosta traljavo. Jedan srpski učitelj se još 1873. godine žalio pretpostavljenima da ne može savladati više od stotinu jevrejskih đaka koji jedva razumeju srpski.52 Potom su se stvari popravile pa su 1880. godine u čitavom Beogradu najbolji uspeh postigli upravo jevrejski učenici sa Jalije od 123 upisana đaka, školovanje je uspešno završilo njih 111.53 Pred kraj XIX veka, jevrejska deca pretežno su pohađala redovne srpske državne škole, s tim što su na časove verske nastave išla u jevrejsku školu i bila oslobođena obaveze da na početku nastave čitaju „Očenaš".54

U takvim prilikama, jedna grupa mladih Jevreja iz Beograda zatražila je 1872. godine dozvolu da se osnuje jedna posebna škola za odrasle gde bi i stariji mogli učiti govorni srpski jezik neophodan za opstanak i život u srpskoj sredini i državi. Rad te škole bio je odobren i ona je 1873. godine počela sa radom kao „Društvena škola za izobražavanje srpsko-jevrejske omladine". Nastava je trajala šest meseci kao neka vrsta ubrzanog kursa srpskog jezika, a nju su, pored Jevreja, mogli pohađati Grci i Cincari i svi drugi stranci ako su plaćali propisanu školarinu.55 Gotovo istovremeno, u Beogradu je 1874. osnovano Jevrejsko žensko društvo „Oneg Šabat" i tu su čak i zapisnici već vođeni na srpskom jeziku. Bilo je to prvo jevrejsko žensko društvo u Srbiji, proisteklo iz uspešnog rada jevrejske ženske škole na Jaliji. Među značajnijim doprinosima društva „Oneg Šabat" bilo je pokretanje „ženske radeničke škole" gde su se jevrejska ženska deca učila korisnim zanatima, računu, krojenju, šivenju, higijsni i vođsnju domaćinstva.

Jevrejske škole otvorene su pred kraj XIX vska i u unutrašnjosti Srbije u Šapcu, Pirotu i Smederevu. Slične škole i prosvetne ustanove postojale su takođe i u Vojvodini, tada pod vlašću Austro-Ugarske, što je na svoj način uticalo na opredeljenje nekih jevrejskih zajednica u srpskom okruženju da srpski jezik, pored nemačkog i mađarskog, prihvate kao svoj drugi maternji jezik. Oko 1900. godine u Srbiji je ukupna pismenost stanovništva bila ispod 20%, a u varošima oko 47%. Među Jevrejima, međutim, pismsnost kod muškaraca prelazila je 80%, a kod žena 55%. Iako su još dugo posle sticanja građanske ravnopravnosti kao maternji jszik u vsćini smatrali svoj judeo-španski govor nasleđen od otaca,56 Jevreji su osnovnu pismenost imali kao glavni oslonac svog kulturnog života. Taj život se nikada nije gasio i svuda se sa lakoćom otvarao prema drugim kulturama i lokalnom kulturnom okruženju. Redovan verski život i duhovni rad na jasnim moralnim načelima i zakonima, sa istim ritualima i jednakim poštovanjem prema porodici i široj zajednici što je Jevreje uvek i svuda držalo na okupu i činilo jedinstvenim bili su jaki temelji njihove opšte duhovne kulture koja se kroz istoriju održala u svim uslovima života. Na tome su građeni običaji i verovanja, obredi, duhovne vežbe i molitve, teološke rasprave, rabinska književnost, poezija, folklor i svi drugi oblici društvene i verbalne komunikacije. Iz svega toga uvek se moglo stupiti u dodir sa drugima i uvek je bilo nešto sa čime se moglo izaći pred drugoga. U najtežim danima izopštenja i izolacije, pri svakoj jevrejskoj bogomolji bila je svagda i škola, a u svakoj jevrejskoj zajednici delovalo je bar nekoliko duhovnika, rabina, hahama, hazana, kantora i cenjenih staraca.

U Srbiji, kao i u drugim balkanskim srsdištima sa većim jevrejskim zajednicama, iz takvog duhovnog života nastala je bogata književnost. Njeni tokovi nisu prekinuti ni u XX veku kada je stari judeošpanski jezik u svetovnom životu Jevreja ustupio mesto srpskom jeziku. Još pre sticanja ravnopravnosti, u Beogradu je za jevrejsku sefardsku zajednicu pokrenut list na judeo-španskom jeziku ,,El amigo del puevlo” (1888-1892), sa podnaslovom na srpskom „Prijatelj naroda".57 List je bio štampan tzv. „raši" slovima, kao i kasnija sarajevska „La Alborada" („Zora"), koja je bila namenjena sefardskim Jevrejima u Bosni, Srbiji i Bugarskoj. U Beogradu je kasnije održan i prvi skup balkanskih sefardskih zajednica iz Jugoslavije, Rumunije, Bugarske, Grčke, Italije, Francuske i Palestine.58 U Beogradu se sve do kraja XIX veka štampaju jevrejske knjige. Humanitarno „Jevrejsko žensko društvo" osnovano je 1874. godine uoči rata sa Turskom, kada je društvo aškenaskih žena „Dobrotvor" steklo visoko priznanje Crvenog krsta. Neposredno posle Berlinskog kongresa, u Beogradu je 1879. osnovana Jevrejska pevačka družina" (kasnije „Srpsko-jevrejsko pevačko društvo") za koju se tvrdi da je najstariji jevrejski hor u Evropi 59 Društvo je sa uspehom nastupalo u javnosti izvan jevrejske sinagoge i na svom repertoaru imalo pesme na hebrejskom, španskom i srpskom jeziku. Među horovođama bio je i Josif Marinković. Pred kraj XIX veka istakao se kao slikar Leon Koen (18591934) koji se smatra prvim predstavnikom simbolizma u modernoj srpskoj likovnoj umetnosti. Njegov brat David Koen bio je prvi advokat među beogradskim Jevrejima školovanim u Srbiji. Glasovit kao govornik, u svojim Besedama posvećenim srpskoj omladini Mojsijeve vere 1897. zalagao se za uklapanje „Srba Mojsijeve vere" u javni život Srbije; u vreme ratova napisao je brošuru Bog čuva Srbiju (1915) zbog koje je izgubio život u bugarskom ropstvu.60 Prvim književnim radovima na srpskom jeziku u beogradskoj štampi krajem XIX veka oglasili su se Avram Ozerović, Jovan Mandil i Hajim S. Davičo od koga počinje moderna književnost jevrejskih pisaca na srpskom jeziku. Hajim Davičo bio je blagajnik prvog srpskog književničkog udruženja 1892. godine. Među članovima udruženja bila je i njegova supruga Jelena Lela Davičo, prva jevrejska spisateljka u srpskoj književnosgi koja je svoje radove objavljivala u „Brankovom kolu" i „Otadžbini".61 Oko prosvetnog kluba „Srpsko-jevrejska književna zajednica", osnovanog 1894. godine, delovala je mešovita grupa jevrejskih i srpskih intelektualaca među kojima su bili advokat Benko Davičo, brat književnika Hajima Daviča, prevodilac sa španskog i skupljač folklornog blaga beogradskih sefarda, zatim novinar i advokat Jovan Mandil, književnik Pera S. Taletov i drugi kulturni i javni radnici tadašnjeg Beograda. Prema nepouzdanim statističkim podacima, na početku XX veka gotovo polovina Jevreja u Srbiji navela je srpski kao svoj maternji jezik.6 Čak je i cionistički „Jevrejski glasnik" 19091910. izlazio na srpskom jeziku, štampan ćirilicom.

Društvenom životu Beograda krajem 1895. godine jedinstven doprinos dao je Hugo Buli, sin imućnog beogradskog bankara i narodnog poslanika Benciona Bulija. Iz Švajcarske, gde je bio na školovanju, Hugo Buli doneo je u Srbiju prvu fudbalsku loptu i preko gimnastičkog sportskog društva „Soko" i njegove tek osnovane loptačke sekcije, kod kule Nebojše u Donjem gradu ispod Kalemegdana u maju 1896. godine organizaovao prvu javnu fudbalsku utakmicu u Beogradu.63 Tadašnja štampa opisala ju je sa zanimanjem i simpatijama i otad je fudbal postao najomiljeniji sport među Srbima XX veka.

Dinastička promena u Srbiji 1903. godine nije osetnije uticala na položaj i dalju građansku afirmaciju Jevreja u srpskoj državi. Tome su najviše pogodovali opšti razvoj građanske demokratije i brzi privredni uspon Srbije, sloboda tržišta i privatne inicijative, kao i usklađivanje vodećih srpskih institucija državnog i društvenog poretka sa modernim standardima tadašnjega sveta. Prilagodljivi i preduzimljivi, Jevreji su na početku XX veka znali da iskoriste prednosti kapitalističke privrede i političkog otvaranja prema Evropi. Začudo, njihove inicijative i nesumnjive prednosti što su ih tako sticali, nisu naročito uticale na već izražene imovinske i socijalne razlike msđu podeljenim jevrejskim aškepaskim i sefardskim stanovništvom. U jednom izveštaju o položaju Jevreja u Srbiji na početku XX veka, upućenom u Španiju, Benko Davičo naveo je da se beogradski sefardi uglavnom bave trgovinom i manjim zanatima, da ih u državnoj službi i vojsci ima svega nekoliko, da među njima ima 7 advokata, nešto lekara, 3 do 4 bankara „od neke važnosti", jedna škola sa nastavom na srpskom i španskom jeziku i rabin koga plaća država.64 „Srbijanski Jevreji ne trpe ni od kakvih progona niti iznimnih zakona. Narod js vrlo tolerantan i zakoni su njegovi tolerantni". Miting jedne grupe antisemita u Beogradu 1903. godins Davičo je u istom pismu opisao kao huškačko okupljanje špekulanata kojs su na licu mesta Srbi osujetili i usprotivili ss stvaranju sličnih pokreta u Srbiji, Prikazujući te ulične izgrede protiv Jevreja kao sporednu pojavu, Davičo js svakako imao u vidu neke ranije antisemitske ispade u štampi i pojedinačne izgrede malobrojnih poslanika u Skupštini. Njima su se ugledni srpski građani i političari odlučno suprotstavljali, tvrdeći poput Đorđa Nešića u skupštinskoj debati 1881. godine da napadi na Jevreje i ograničenja njihovih prava bacaju ljagu „na demokratski duh srpskog naroda".66

Takvom politikom građanske tolerancije vlast kralja Pstra I Karađorđevića dala je poleta već učvršćsnoj jevrejskoj zajednici u Srbiji. Sam kralj položio je 1907. godine kamen-temeljac za novu sinagogu „Bet Jizrael" u Beogradu i 1908. godine sa članovima vlade prisustvovao njenom osvećenju. Jevreji su na toleranciju uzvratili lojalnošću i prihvatili status „Srba Mojsijeve vere" koji nije bio vid asimilacije već najbezbedniji put ka njihovoj integraciji u građanski demokratski poredak Srbije. Oni su Srbiju u XX veku najvećim delom prihvatili kao svoju otadžbinu jer je ona prihvatila njih. Radili su na njenom napretku i jačanju, ulagali u njenu izgradnju i modernizaciju, podsticali prpvredni rast i kulturnu raznovrsnost. U razdoblju 1903-1918, koje se opisuje kao „zlatno doba" moderne Srbije, u Beogradu je izlazilo nekoliko jevrejskih listova. Školovani Jevreji postali su zapažsni graditelji modernog Beograda; vodeći knjižar i izdavač u Srbiji bio je Jevrejin Geca Kon (18731941). Istakli su se u javnim službama, advokaturi, bankarstvu, društvenom radu, diplomatiji, novinarstvu i knjižsvnosti; po tradiciji, zadržali su prva mesta među lekarima i apotekarima. U vreme aneksione krize 1908. godine Jevreji iz Srbije pozvali su Jevreje sveta da preko svojih vlada ulože odgovarajuće proteste protiv toga čina austrougarske državne samovolje. U Balkanskim ratovima 1912-1913. više od 10% ukupnog broja Jevreja u Srbiji bilo je pod oružjem 67 a beogradska aškenaska opština sama je opremila celu jednu rezsrviu bolnicu o kojoj su se brinule jevrejske žene iz humanitarnog društva „Dobrotvor". U tim ratovima u srpskoj vojsci izgubilo je život na desetine Jevreja, pored ostalih, kao konjički potporučnik, trgovac Moša Amar, a kao rezervni kapetan advokat i prevodilac Benko Davičo U odbrani Beograda 1915. godine, pred naletom neprijatelja preko Save i Dunava, prva je teško nastradala i porušena stara i živopisna, siromašna jevrejska dorćolska mahala „na Jaliji". U Prvom svetskom ratu Jsvreji su se u srpskoj vojsci na svim frontovima borili zajedno sa Srbima, ginuli na Mačkovom kamenu i u odbrani Beograda, prešli Albaniju, umirali od tifusa i iscrpljsnosti i jurišali na Kajmakčalanu.68 U isto vreme, mnogi Jsvreji zajedno sa Srbima bili su deportovani u austrougarske zatvore i logore poput Arada i Nežidera. Za ratne podvige neki Jevreji odlikovani su Karađorđevom zvezdom i zlatnom medaljom za hrabrost. Kao načelnik u Ministarstvu finansija Kraljevine Srbije 1915. godine, Avram Lević brinuo se za prenos preko Albanije državnog zlata i srpskih dragocenosti među kojima je bio i originalni rukopis Miroslavljevog Jevanđelja iz XII veka.69 U vojnoj diplomatskoj misiji 1917. godine u Americi, kao kapetan srpske vojske boravio je dr David Albala. Preko njega je Srpska ratna misija u Sjedinjenim Državama u ime vlade uputila zvanične pozdrave i priznanje Jevrejima povodom donošenja istorijske Balfurove deklaracije o prirodnom pravu Jevreja na sopstvenu državu u Palestini, iz čega je 1948. godine izrasla današnja država Izrael. „Nama će biti žao" kaže se u tome pismu „ako će nas i jedan od sugrađana Jevreja napustiti i vratiti se u njihovu obećanu zemlju, ali mi ćemo se tešiti nadom da će nam oni ostaviti zamašan deo svojih srdaca i postati najjačom vezom između slobodnog Izrailja i Srbije." 70

U državi Srba, Hrvata i Slovenaca, osnovanoj dogovorom 1918. godine, Jevreji koji su živeli među Srbima bili su obuhvaćeni istim ustavnim pravima i građanskim obavezama kao i svi drugi državljani. Njihov položaj u pokrajinama sa srpskim i mešovitim stanovništvom u Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori zavisio je više od lokalnih navika i uobičajenih odnosa u ophođenju prema jevrejskoj manjini nego od pravnih
propisa što ih je nova vlast pokušavala da uvede u državi čiji su narodi dotad živeli u četiri različite države pored Srbije i Crne Gore, u ranije neprijateljskoj Turskoj i Austro-Ugarskoj. Da bi objedinili zatečeni nejednak odnos prema sebi u različitim sredinama, Jevreji su već 1919. godine osnovali jedinstveni Savez jevrejskih veroispovednih opština. Nekoliko godina docnije (1923), beogradski rabin Isak Alkalaj postao je glavni rabin u državi i imenovan za senatora Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.71 Dotadašnji potpredsednik Beogradske opštine Šemaja Demajo postao je poslanik u Narodnoj skupštini. Ugledni profesor univerziteta doktor Leon Kojen, suvlasnik poznatog sanatorijuma „Vračar", postao je lični porodični lekar kralja Aleksandra i kraljice Marije.

U Beogradu je 1924. godine započela izgradnja novog aškenaskog hrama, a 1930. u Sarajevu je podignuta najveća i najlepša jevrejska sinagoga na Balkanu; nju je 1941. godine razorila sarajevska rulja na podsticaj Nemaca i ustaša. Napredak jevrejske zajednice osećao se upadljivo u svim oblastima. Najpre već u prvobitnom regulisanju državljanstva zatečenih Jevreja sa područja bivše Austro-Ugarske, Turske i Bugarske, a potom i u kasnijem sve življem javnom, privrednom, kulturnom i društvenom životu.72 Prevladavajuće raspoloženje videlo se po ponašanju i izjavama jevrejskih prvaka iz Beograda i Zagreba koji su ponosito tvrdili da je dobar Jevrejin samo onaj ko je dobar Jugosloven i da su „jugoslovenski Židovi djeca Jugoslavije", „Jugosloveni Mojsijeve vere". Čak i u inače osetljivim cionističkim krugovima prevladavao je zaključak da je u Srbiji odnos prema Jevrejima otvoren i liberalan i da oni tu ne osećaju nikakav pritisak ni od vlasti ni od domaćeg srpskog stanovništva. Istaknuti sarajevski jevrejski javni radnik dr Vita Kajon, jedan od prvaka tamošnjeg kulturnoprosvetnog društva „La Benevolencija", u zagrebačkoj „Novoj Evropi" 1922. godine tvrdio je da preuzimanje srpskog jezika kao maternjeg umesto ranijeg judeošpanskog dolazi otud što „Srbija nikada nije tražila od njih da se kao Jevreji odrode".74 Na tim osnovama razvio se kulturni rad Jevreja, pokrenut još ranije pod uticajem planskog prosvetnog preobražaja Jevreja i njihovog otvaranja irema drugima u skladu sa potrebama i merilima novog vremsna. U svim vsćim centrima osnivaju se nova jevrejska društva i klubovi, izdaju se listovi i časopisi, organizuju bibliotske, čitaonice, verske škols, sportska takmičenja i književni rad. Posle „La Benevolencije" u Sarajevu, koja je osnovana 1892. godine, u Beogradu je grupa uglednih i imućnih Jevreja 1897. godine osnovala „Potporu", prosvetno društvo za pomoć pri školovanju jevrejsks mladsži. Dobro voćena, sa redovnim prihodima od članarine, donacija, javnih priredbi, dobrotvornih akcija i društvenih skupova i zabava, „Potpora" je obezbedila školovanje brojnim pitomcima i ratnoj siročadi i u tadašnju građansku sredinu nove Srbije uvela poseban način rada i uspešne elitne oblike priložništva. Uz „Potporu", od 1929. godine u novopodignutom Jevrejskom domu u Beogradu otvorena je i Jevrejska čitaonica sa velikim brojem knjiga i periodičnom štampom. Po uzoru na rad Kolarčevog narodnog univerziteta, u čitaonici su se održavala i javna predavanja gde su predavači bili podjednako i Jevreji i Srbi, među njima i najugledniji profesori Univerziteta. Zapaženu kulturnu delatnost okrenutu pozorištu, u Beogradu je imalo prosvetno društvo „Maks Nordau" čiji su članovi izvodili jevrejske drame u beogradskim pozorištima. U Sarajevu od 1923. godine delovalo je jevrejsko radničko kulturno društvo „Matatja" čija je živa amaterska dramska sekcija bila stalni izvođač dramskih predstava na judeo-španskom jeziku i glavna pozornica pozorišnih komada popularne spisateljke Laure Papo Borohete. „Matatja" je delimično bila rasadnik levičarskih ideja koje su kasnije uticale na sarajevske Jevreje da se 1941. godine prikljuuče partizanskom pokretu otpora i u ratu postignu zapažene položaje u komunističkom poretku.

Vezu između Sarajeva i Beograda, u kojima su postojale jake jevrejske sefardske zajednice, održavali su naročito jevrejski listovi, rado čitani u obema sredinama i sa redovnom saradnjom pz oba grada. Najznačajniji takav list bio je „Jevrejski život" (1924-1928), pokrenut u Sarajevu posle „Židovske svijesti" (19211924), koja se pod imenom „Narodna židovska svijest" tokom daljeg izlaženja do 1928. pretvorila u nedeljnik sa kulturnom i političkom problematikom. „Jevrejski život" bio je neposredna prethodnica „Jevrejskog glasa" (1928-1941) koji je takođe izlazio u Sarajevu sa širokim krugom saradnika i sa mešanim prilozima na srpskohrvatskom i judeo-španskom jeziku i koji je, iako skučenog dejstva zbog malog tiraža, objektivno održavao neprekinutim kontinuitet jevrejske štampe u čitavom razdoblju između dva rata. U tim listovima ostali su zabeleženi mnogi tragovi o društvenom i kulturnom životu Jevreja u Srbiji i među Srbima, posebno dragoceni prilozi, ocene i podaci o njihovom književnom radu, originalni pesnički radovi i pripovetke, ogledi i članci o stvaralaštvu ssfardskih Jepreja. U msđuratnom razdoblju svoju štampu i razvijen kulturni život imali su i Jevreji u Vojpodini, gde su nski njihovi listovi izlazili na nemačkom, mađarskom i srpskom jeziku („Jüdisches Volksblatt", ”Jugoslavische Jüdische Rundschau"). U Vršcu js 1925. godine pokrenut i znameniti „Jevrejski almanah" u kome su objavljeni značajni tekstovi o isgoriji i književnosti Jevreja i čije je izlaženje nastavljeno u Beogradu. Zanimljivo je da su čak i inostrani istoričari, upravo na osnovu takvog živog kulturnog rada, veći deo međuratnog razdoblja sa gledišta samih Jevreja označili kao pravo „zlatno doba" jevrejsks zajednice u Jugoslaviji.75

Uspon i napredak jevrsjske zajednice nisu osstnije remetili ni povremeni antisemitski ispadi u štampi sve dok, posle dolaska nacista na vlast u Nemačkoj, nisu dobili ohrabrenje odlučniji protivnici Jevreja među Srbima. Zvanične vlasti bile su iznenadno suočene sa sve većim prilivom jevrejskih izbeglica iz Nemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke kojih je između 1933. i 1941. godine kroz Jugoslaviju prošlo oko 50.000, a oko 4.000 bilo zatečeno u Jugoslaviji na početku aprilskog rata.76 Njihov status i izdržavanje bili su glavna briga Saveza jevrejskih opština, dok se odnos zvaničnih vlasti prema emigrantima od prvobitne blagonaklone tolerantnosti neposredno pred rat nije pretvorio u netrpeljivost. Nadolazeći talas antisemitizma, što je iz Nemačke zapljusnuo i srpske krajeve i zahvatio militantne grupe srpskih i jugoslovenskih nacionalista, nije bio jedini uzrok za takvu promenu zvanične državne politike prema jevrejskim emigrantima i Jevrejima uopšte. Izmenu stava nametale su i neke evropske sile, ne samo Nemačka koja ih je brutalno progonila, nego i Velika Britanija koja nije htela da ih primi u Palestinu. Pod pritiskom iz Londona, jugoslovenska vlada je zatvorila dunavski put kojim su se Jeireji iz Srednje Evrope iseljavali i na tri broda zadržala u Kladovu preko 1.000 izbeglica. Deo toga „kladovskog transporta" prebačen je kasnije u Šabac gde su dočekali nemačku okupaciju, da bi sa domaćim srpskim Jevrejima bili pobijeni od Nemaca u oktobru 1941. godine.77 Slučaj je hteo da bolje sreće budu oni Jepreji koji su iz Srbije proterani bez zaustavljanja i bez prava na duži boravak nego oni koji su tu zadržani kao nepoželjni azilanti da bi posle pali u ruke dželatima.

Ugađajući Nemačkoj, jugoslovenska vlada je ujesen 1940. godine izdala prvu zvaničnu državnu uredbu protiv Jevreja grubo ograničavajući njihova ljudska i građanska prava. Od te uredbe bili su izuzeti samo oni Jevreji koji su bili stari ratnici iz otadžbinskih ratova, kao i njihovi neposredni potomci.78 Zabrana vlade da Jevreji trguju životnim namirnicama imala je, pored političkih, svakako i skonomske monopolističke razloge, kao i stotinu godina ranije kada su se srpske boltadžije žalile knezu Milošu na konkurenciju jevrejskih trgovaca. Druga zabrana, da se ograniči upis Jevrejima u srednje i više škole i na univerzitet, doneta rešenjem ministra prosvete dr Antona Korošeca, uvela je pitešb s1ai8ib i time u diskriminaciji prema Jevrejima gotovo izjednačila jugoslovensku državu sa susednim zemljama gde su Jevrejima takođe bili zabranjeni neki trgovački poslovi, školovanje, rad u kulturi i medijima. Iako je 1942. godine emigrantska Kraljevska vlada iz moralnih razloga zvanično ukinula tu uredbu ministra Korošeca, a predsednik izbegličke vlade Slobodan Jovanović ocenio takve mere kao nacio-nalnu izdaju, numerus clausus i druge diskrimina-torske mere prema Jevrejima ostale su mrlja i nedostojna stranica u jugoslovenskoj i srpskoj isto-riji.

Jevrejska zajednica odgovorila je protestom na takve odluke vlade, ne libeći se pri tome da stvari nazove pravim imenom i da čvrsto izjavi kako „nikada neće preboleti ovu tešku povredu svoje časti". Srpska demokratska javnost osudila je takoće rasnu diskriminaciju Jevreja „zato što su Jevreji". U nekoliko zasebnih publikacija dat je istorijat prijateljskih odnosa meću Srbima i Jevrejima i skupljen veći broj izjava uglednih srpskih nacionalnih i javnih radnika u korist ljudskih i graćanskih prava Jevreja.79 Jedan od prvih na tome spisku iz 1940. godine bio je tadašnji predsednik Srpskog P.E.N. kluba Grigorije Božović. U „Srpskom književnom glasniku" Živojin Balugdžić osudio je misao i ideologiju rasizma, naročito grubu praksu isticanja „više" i potiskivanja „nižih" rasa i naroda. Vodeći prosvetni radnici, profesori i književnici u Sarajevu, na nedostojne mere vlasti odgovorili su prkosnim otporom. Za ugrožene jevrejske učenike srednjih ško-la organizovali su paralelne privatne gimnazije gde se radilo po važećem nastavnom programu i namerno držao visok kriterijum ocenjivanja. Meću predavačima bili su i Srbi i Jevreji, doktori nauka, javni radnici i književnici Jovan Kršić, Kalmi Baruh, Marcel Šnajder, Vojin Gligić i drugi.81 Ista takva paralelna škola za jevrejsku decu postojala je i u Novom Sadu.82 Podršku takvom otporu intelektualci su imali u rezoluciji profesorskog društva Jugoslavije kojom su se i nastavnici iz Beograda grupno ogradili od vladinog postupka.83

Za razliku od Prvog svetskog rata, kada su u srpskoj vojsci obavljali poverljive i odgovorne po-slove (Avram Lević, David Albala i drugi), u aprilskom ratu 1941. godine, po nalogu viših komandi, Jevrejima u jugoslovenskoj vojsci nisu bile dostupne važnije informacije, ali su kao rezervni oficiri po mećunarodnom pravu ipak bili zaštićeni u zarobljeničkim logorima. Oko trećine ukupnog broja predratnih rezervnih oficira iz sastava nacionalnih manjina bili su Jevreji. Od njih je nekoliko stotina bilo u zarobljeništvu zajedno sa drugim, pretežno srpskim oficirima kraljevske vojske.84

Stradanja Jevreja započela su odmah posle raspada Kraljevine Jugoslavije i nemačke okupacije u Srbiji. Za razliku od Hrvatske i Bosne, koje su ušle u sastav Nezavisne Države Hrvatske i sve do 1945. godine bile pod upravom ustaških vlasti lojalnih Nemcima i silama Osovine, u Srbiji je već u aprilu 1941. uvedena stroga okupaciona uprava. Rasni zakoni Nemačkog Rajha, koji su išli ka „konačnomžšenju" jevrejskog pitanja, u Srbiji su pojačani osvetničkim otporom okupatora prema starom i nepokornom neprijatelju. Neposredno po ulasku nemačkih trupa u Beograd, još pre zvanične kapitulacije jugoslovenske vojske, Jevrejima je naređeno da nose žutu traku i da učestvuju u raščišćavalju ruševina od bombardovanja. U maju Vojna komanda naređuje popis imovine Jevreja i jevrejskih supružnika i određuje da Jevreji u Srbiji potpadaju pod jurisdikciju nemačkih zakona, tj. da su Jevreji u nadležnosti Operativne grupe podređene komandi SS trupa. Takozvana Jevrejska policija u civilnoj upravi grada Bsograda, kojom je rukovodio Nemac Oto Vincent, bila js podređena vojnoj upravi i Gestapou i po njihovim nalozima učestvovala je u privođenju i registrovanju Jevreja.85

Tako su najpre izdvojeni svi muškarci iznad 14 godina i upućeni na prisilni rad, a potom zajedno sa Srbima držani za taoce u logorima Banjica i Topovske šupe u Beogradu, Bubanj u Nišu i sličnim sabirnim centrima u Srbiji. Samo kroz logor Topovske šupe u Beogradu prošlo je bez povratka 4.000 beogradskih i oko 1.000 banatskih Jsvreja.86 Do jeseni 1941. godine gotovo svi jevrejski muškarci likvidirani su u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Šapcu u masovnim streljanjima građana koja su iz odmazde, na početku otpora protiv Nemaca u Srbiji izvršena u odnosu: 100 ljudi za jednog nemačkog vojnika. Takav odnos nije bio primenjen nigde u okupiranoj Evropi. U hapšenju Jevreja i sakupljanju srpskih talaca bile su angažovane i domaće srpske policijske i dobrovoljačke snage neposredno podređene nemačkoj komandi.

Za jevrejske žene i decu iz Srbije i Banata, a kasnije i sa Kosova, krajem decembra 1941. godine osnovan je logor na beogradskom Sajmištu, na levoj obali Save prema Zemunu, formalno na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, ali isključivo pod komandom oficira SS. Pod nečovečnim uslovima i na velikoj hladnoći, u logoru na Sajmištu tokom zime bilo je oko 20.000 jevrejskih žena, dece i staraca, 16.000 Cigana i dosta Srba doteranih iz Hrvatske. Smatra se da je na Sajmištu bilo ukupno oko 47.000 zatvorenika i da je tu stradalo između 7.500 do 11.000 Jevreja.87 Za razliku od mađarskog pokolja Srba i Jevreja u Novom Sadu, kada su žrtve klasičnog pogroma bačene u zaleđeni Dunav, u rano proleće 1942. godine većina Jevreja sa Sajmišta ugušena je gasom u naročito podešenom kamionu tokom svakodnevne vožnje kroz grad do masovnih grobnica pod Avalom. Na isti način, u tome kamionu ubijeno je nekoliko stotina bolesnika i lekara iz jevrejske bolnice na Dorćolu.88 Jevrejsku decu sa Sajmišta nemački vojnici su u te kamione mamili bombonama, dok su ženama govorili da ih voze njihovim muževima. Sahranjivanje žrtava obavilo je nekoliko zatvorenika Srba koji su po završenom poslu streljani na licu mesta. Isprobana prvi put u Beogradu, dušegupka je nakon toga bila primenjena u raznim logorima smrti po Evropi, čime je ubrzano uništavanje miliona jevrejskih žrtava. Ponosni na svoj učinak, nemački komandanti iz Beograda u maju 1942. godine izvestili su svoje pretpostavljene u Nemačkoj da u Srbiji jevrejsko pitanje više ne postoji i da je Beograd čist od Jevreja (Judenrein).89 Procenjuje se da je u Srbiji ubijeno blizu 15.000 Jevreja, od čega preko 9000 iz Beograda.90

Od ukupno 60.000 jugoslovenskih Jevreja, stradalih u Drugom svetskom ratu, kraj rata nije dočekalo oko 90% beogradskih Jevreja - preživelo je samo njih 1.115, od 11.870 koliko ih je do rata bilo u Beogradu.91 Mali broj Jevreja preživeo je progone pritajen u srpskim porodicama po selima i u unutrašnjosti. Nekolicina ih se uspešno skrivalo i u
Beogradu. Među tim Jevrejima bili su dugogidišnji predratni i poratni predsednik Saveza jevrejskih opština advokat dr Fridrih Pops i poznati beogradski psihijatar i pozorišni kritičar dr Hugo Klajn. Dvorski lekar dr Leon Kojen pušten je iz logora na Banjici i poslat u emigraciju na ličnu intervenciju italijanske kraljice Jelene i generala Milana Nedića.92 General Nedić zauzeo i da se zaslužni srpski ratnik Avram Beraha pusti iz zatočenja.

Sklanjajući se od progona, izvestan broj mlađih ih Jevreja pridružio se komunističkom pokretu otpora. Posebno iz krugova onih omladinaca koji su pre rata bili uključeni u rad cionističkog jevrejskog društva „Hašomer Hacair". Među srpskim komunistima jedno od vodećih mesta je Moša S. Pijade, beogradski slikar i prsvodilac Marksovog Kapitala i Komunističkog manifesta, istaknuti jugoslovsnski komunista i dugogodišnji predratni politički zatočenik, posle rata predsednik Narodne skupštine. Znatan deo Jevreja meću partizanima pripadao je predratnim levičarskim udruženjima i organizacijama i marksističkim grupama intelektualaca, mada je meću borcima bilo i onih koji su borbu sa okupatorom prihvatili kao jedini uslov za opstanak. U takve spadaju i članovi društva „Hašomer Hacair" od kojih su se neki našli i u onih 150 Jevreja koji su imali „Partizansku spomenicu 1941". Boreći se u jedinicama Narodnoo-slobodilačke vojske, 10 Jevreja proglašeno je za narodne heroje, a 14 ih je iz rata izašlo sa činom generala.93 Računa se da se 3.000-4.000 jugoslovenskih Jevreja borilo u redovima partizana i da ih je još oko 1.000 izgubilo život u borbama. Blizu 500 Jevreja, rezervnih oficira i vojnika bivše jugoslovenske vojske, vratilo se posle rata iz zarobljeničkih logora u Nemačkoj.

Od 75.000 Jevreja iz Kraljevine Jugoslavije, rat je preživelo oko 15.000 ljudi. Od toga broja oko 8.000 Jevreja posle 1948. godine iselilo se u Izrael i druge zemlje. Oni koji su ostali bili su najvećim delom dobro uklopljeni u novi sistem vlasti i ravnopravno integrisani u posleratni društveni poredak, bez ikakvih ograničenja ili smetnji u nacionalnom, kulturnom, pa i verskom radu na očuvanju i negovanju svog identiteta. Sva vrata bila su im otvorena, i Jevreji su se mogli sresti na svim nivoima vladajuće nomenklature. Bilo ih je u vrhovima Komunističke partije i meću članovima CK, generalima, akademicima, profesorima Univerziteta, naročito u diplomatiji i državnoj službi, među direktorima velikih privrednih preduzeća, bankarima, lekarima i u javnim službama, zatim meću književnicima, novinarima i umetnicima svih vrsta, u muzici, pozorištu i na filmu. U svim tim oblastima Jevreji su po prapilu postizali zapažene rezultate i dobijali najviša priznanja nezavisno od režima koji im je u načelu bio naklonjen. Takva situacija trajala je sve do izraelsko-arapskog rata 1967. godine kada je zvanična vlast u Jugoslaviji stala na stranu Arapa i prekinula diplomatske odnose sa Izraelom. Nakon toga mnogi Jevreji u Jugoslaviji mogli su da osete gubitak društvene i moralne prednosti kakvu su dotad uživali.

Posle raspada jugoslovenske države, u Srbiji se 1995. godine našlo približno 3.000-3.500 Jevreja, kao i znatan, mada neutvrćen, broj polujevreja iz mešovitih brakova. Broj Jevreja u Srbiji naknadno je još više smanjen daljim iseljavanjem. Na kraju XX veka, u srpskoj državi živi oko 3.000 Jevreja95 manje nego što ih je u maloj Srbiji živelo stotinu godina ranije, kada ih je na užem prostoru, bez Vojvodine, bilo oko 5.000.96

Palavestra Predrag Jevrejski pisci u srpskoj književnosti

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License