KADIŠ
1.
U sami su je mrak ukopali, i kad je Miko krenuo s groblja, uze ga neki stari Jevrejin za ruku. Još je s vrata javio svojoj domaćici:
— Doveo sam ga … ne možeš ga ostaviti na cesti … Siroče…
U posljednji čas povrati žena misao, a u očima joj se ukaza sjaj!
— Dobro, sinjorJudače!
Napravila mu je ležaj pokraj djece i dala mu večeru. Miko je zaspao tvrdo, kao da se nije ništa izmijenilo u njegovom životu. Samo se ućuta i obori glavu. Kasnije otkriše da ima dječiju i, da se djeca ne prestrave, ukloniše ga. Izredao je tako sve kuće. Djeca su bježala od njega, a on se krio po baštama, vrtovima i po groblju iza kamenja.
Kad ga ni tenećedžija Binjo ne htjede ni pod plaću da drži, uputiše ga iz kasabe. Tako se vidje ovdje u gradu i srodi se sa sokacima. Išao je od ruke do ruke, kao jevtina para, pa pocrni kao Ciganče. U rano je jutro izlazio, zimi i ljeti, da obađe mahale i čaršiju, onako zdepast, u odijelu od plavog čita koje mu se zakopčavalo otraga i kuda su mu djeca izvlačila šarenu košulju. Gledao je svojim malim očima kao kad slijepac njima pipa po sunčanom danu. Hodao je bosonog i uvijek nosio u ruci komadiće šarenog stakla, krpice i vikao (kad bi ga djeca dirala) otegnuto: »neću… neeeću!« Glas mu je ličio ptičjem kreštanju. Pružao je ruke, a nekad i sa ispruženim i raširenim prstima uvis, kao da se brani od napasti što dolaze iz vazduha. Takvog ga nađe Saruča.
— Tako ti, baš unuče tija-Bejino? Bog joj dao dobro na onom svijetu! A ima dječiju, veliš. Sta ćeš, zla koja bog daje! — blagosloveno budi ime njegovo, boga našeg! Valja ih snositi. Uzeću ga radi duše svoje, radi babe njegove — bog joj dao dobro na onom svijetu! Saruča ga povede kući. Uđoše u avliju i sjedoše na dnu basamaka.
— Sjedi, Miko moj, sjedi. Stara sam ja i sipljiva, da se odmorim … Ovi me pusti basamaci slomiše … i umrijeću prije vremena … Sjedi, dijete moje, sjedi… tvoja je baba moja znanica … dobra moja znanica … bila je i babica i dobra žena — na onom svijetu neka joj je dobro! Babičila je kod mene, kod jednog djeteta, a nisam ni rodila više … Jest, sine moj, tako bog htio . .. tako … I liječila me ona. Uze me groznica u babinama. Od trećeg dana poslije Sukota, pa sve do pred Purim odležah … i da ne bi nje, tvoje babe, čini mi se ne ostah na slavu božju. Pomoću boga diže me. Davala mi neku travu u rakiji i ozdravili, sine, ozdravih… Poslije mi umrije i dijete i sinj or Lijačo. …
Saruča udari u plač a Miko primače noge, savi ih u koljenima, metnu ruke na njih i položi čelo. Kad uzađoše uz basamake, uvede ga Saruča u kuhinju. Tu mu makazama podreza kosu, okupa ga nad legenom vrućom vodom i umotana u čaršav uvede ga u sobičak i položi na dušek. Donese mu hljeba i sira da večera.
Kad je Miko zaspao, kleknula je Saruča pokraj njega i gledala ga u obraze:
— On, on te je poslao … on, Gospodar svijeta … da mi kažeš kadiš kad me zovne. On koji vlada svijetom. Gospod naš. On te posla da bude neko i da kazuje kadiš za me i za sinjorLijača, a ja ću da te gledam i izbavljam od bijede.
Rasplakala se Saruča tu pokraj djeteta, koje je mirno i slatko spavalo, prvi put, možda sve od onog dana kad mu majka umrije. U tupom licu i na debelim usnama hvatao se sjen osmijeha. — Nasmij se, dijete moje, nasmij, svakome je bog dao subotu — radost njegovu, jer ga stvori i obdari svetom Torom — i Saruča opet zajeca, kao sve stare žene koje na ovaj način izražavaju i tugu i ono toplo i lijepo što im nekad zaigra oko srca.
Ustade poslije i otvori svoj baul sa svedenim poklopcem i izvadi iz njega mali zavežljaj. Ču se u tišini mekani zvek zlatnih turskih dukata.
— Razmijeniće Saruča jedan da ti kupi haljine, sine moj, — reče svečano i, bajući, metnu jednu rušpu Miki na čelo i pređe mu njome preko obraza.
Sjeti se da Miko nije poljubio mezuzu kad je ušao u kuću. Ode do vrata pa metnu dva prsta na malo četvorouglasto staklo, diže ih pa ih poljubi. Onda se zagleda u ona slova, ali kako je mezuza bila u sjeni, vrati se po svijeću. Gledala je dugo držeći u jednoj ruci svijeću, onda položi opet dva prsta na mezuzu, diže ih i, noseći ih preko sobe, pokleknu kraj dječaka i prisloni mu ih na usta. Miko se trže i viknu ono svoje otegnuto, neeeću … i poče da izvlači ruke ispod jorgana.
— Los malahim ke lo gvarden … anđeli ga čuvali — prošapta Saruča kao molitvu i spremi se na počinak.
Saruča je prepatila mnogo.
Kad je ostala udovica, morala je primati i miloštu. Kasnije joj pomogoše neki dobri ljudi i ona sveza za svoje ime nadimak »la trgovka«. Išla je po kućama i prodavala basmu, džanfes, šamije, šalove, i tako zarađivala za hljeb, a nešto joj ostajalo i za stare dane. Ali ni sad nije još bila napustila ovo zanimanje. Odavši se takvom trgovanju — kao da se predala sudbini da do kraja života prelazi iz avlije u avliju, iz sokaka u sokak, i da se teška i ugojena provlači kroz kapidžike i nudi po muslimanskim i španjolskim kućama robu jevtino, ali za gotovo paru. Mislila je uvijek na smrt i bojala se kad bi je steglo u prsima i počelo u njima da pisti. Stoga se obradova Miki. Imaće koga da bude uz nju, da nije sama po noći i… kadiš .. . kadiš … molitvu da joj čita kad umre.
Kad joj umrije Lijačo, najveća joj bijaše tuga što ne bi nikog ko bi mogao da mu čita kadiš: »Sve sam učinila za njega, ali, eto, glavno mi ne dade bog« — govorila je. Umrije joj prvo dijete, a više ne rodi ni muška ni ženska. Išla je hodžama, rabinu, zapisivala je, pila trave kako joj je ko kazivao, išla je i u Priboj, u banju, ali uzalud. Osta nerotkinja. I nije krila tu svoju manu, pa kad joj umrije sinjor Lijačo, ne htjede je niko, iako nije bila prešla četrdesetu.
Kad je ujutro ustala i tiho, da ne probudi Miku, izišla u kuhinju, otvori prozor i pogleda niz bašte. Htjela je nekog da vidi iz komšiluka, da se nekome javi, da nešto kaže kome mu drago, ko se prvi ukaže na prozoru ili na drvenim klimavim verandama. Bijaše još rano. Istom su bili pijetlovi zapjevali, oholo i izazovno, a kroz šljive i dunje, čije je lišće bilo mokro od rose, provlačila se bijela, tanka magla. Nad Žutom tabijom ukazivala se rumen jutarnja. Saruča osjeti kako je vazduh svjež. Miriše na nešto, na neku travu, na neko cvijeće, na šemboj, na misirače … hoće da se sjeti. Pade joj na pamet neko doba koje je davno prošlo. Uzdahnu duboko i u tome času osjeti da se nešto toplo i mekano dotače njenih golih nogu. Sagnu se crvena u licu, a zelena mačka preduoi uskoči joj u ruke.
Saruča je uze u naručaj i položi obraz na nju.
2.
Miko je rastao ćutljiv i bon.
S početka živnu sve u Saručinoj kući. Nestade paučine po ćoškovima. Na pendžeru zamirisaše dvije saksijice s mladom rutom. Tepsijice za pastel dođoše iz kalaj džinice kao nove, a Saruča petkom ustaje rano i sprema cijeli dan za sveti sabat. Pred veče bi istom svršila poslove. Miku je okupala jevtinim mirišljavim sapunom, obukla mu oprano rublje i subotnje odijelo, ukalupljen fes, i sama se presvukla, kapu omotala svilenom maramom, zapalila kandilo i sišla s Mikom do na dno basamaka da čekaju rubi-Jaku.
Stari je Jako dolazio svakog petka uveče ravno iz hrama da kaže kiduš u udovičinoj kući. U svom džubetu od izblijedjele zelene čohe izgledao je viši i mršaviji nego što je bio. Išao je lagano uz basamake i pjevuckao koju subotnju svetu pjesmu. Kad ga je Saruča ljubila u ruku, on je blagosiljaše na način velikih rabija i čuvenih šalijaha. Stavljao je lagano ruku na njenu kapu, zatvarao je svoje plave oči, nabirao u bore čelo, zabacivao glavu i govorio glasno hebrejski blagoslov.
Poslije kiduša odlazio je ozbiljan i tajanstven, i Saruči se činilo kao da je neki svetitelj ili legendarni ElijauaNavi bio je u njenoj kući, dugo je gledala za njim, i one plave oči sa bijelim trepavicama, ono izborano lice okruženo bijelom bradom i zakovrčenim solufima ispod fesa, stajaše dugo pred njenim očima.
— Miko moj, rub iJako će tebe naučiti da čitaš. Naučiće te lako, sine, — rekla je tada, i zatim bi ga pozdravila: — »Sabat šalom, Miko!«
Miko bi joj prišao, poljubio u ruku i sjeo do nje na minder, pa bi ćuteći večerao, dok bi Saruča pričala kako će lijepo biti kad Miko bude znao da čita molitve, da kaže kiduš i da pjeva Davidove psalme.
— Hoćeš li učiti, Miko?
— Hoću — odgovarao bi Miko umačući stidljivo zalogaje hljeba u riblju čorbu.
Poslije večere prostire Saruča dušeke, a Miko vadi staklenu parčad iz džepova i gleda kroz njih u kandilo:
— Uh, uh, tija, crveno, crveno! Vidi, vidi! Uh, uh, zeleno, zeleno … žuto, žuto … uh .. . uh …
I počeo je rubiJako da dolazi svaki dan. Donio malu tanku knjižicu, i Miko stao da uči alefbet. Sjeli bi na dnu basamaka — Saruča se rano vraćala sa svoga hodanja — rubi se ljuljao i s Mikom govorio: Alef — krila, bet — usta, gimal — zub, dalet — čekić, i tako sve redom do zadnjeg slova, do tafa — sakate noge, a onda iznova i sve tako do izbezumljenosti, dok se Saruča ne bi čula gore kako zvecka fildžanima i džezvom, spremajući se da siđe niz basamake. Tada bi rubi-Jako izvadio rubac, otro usta, brkove i bradu pa kazao:
— Dosta je danas, dijete. Poljubi knjigu i reci amen! Miko bi zaklopio knjigu, metnuo je kraj sebe i uzeo
zelenu mačku na krilo. U glavi mu se vrtjelo. Kao iz kakvog mraka izbijala su sva ona hebrejska krupna ćoškasta slova i njihovi simboli, i u jednom haosu krila, usta, čekića, debelih i tankih crta, tačaka i uglova gubila se njegova svijest. Glava mu se ritmički pokretala goredolje, dok mu je u ušima zvonilo: alef, bet, gimal, dalet… Tako bi zadrijemao.
— Šta mi se čini? Znaš, dobra ženo: prvo, naš je zakon težak. Nije lako naučiti čitati naša sveta slova. A Miko? Bog je velik. Bog je dao nekim glavama puno, mnogo, ali svakoj je dao makar malo, pa i Miki. Pa danas, pa sutra, pa i Miko će nešto da nauči. Nešto, nešto, a ni mi svi ne znamo mnogo. Sta znamo mi ostali, dobra ženo? Jedva toliko da možemo da naslutimo kako je duboka i velika naša sveta Tora — tako je govorio rubi-Jako.
Ali je Miko slabo napredovao, a venuo je.
Omršavi i poblijeđe. Povazdan hoda po avliji, penje se na parmake i gleda u tuđe bašte, pa kad se o ićindijama začuju Saručini koraci, istrči tromo pred zatvorena avlijska vrata i stane da skakuće s noge na nogu:
— Malo na sokak, malo na sokak, tija, draga tija, malo na sokak … — moljaka Miko i vrze se oko Saruče.
Saruča ga uzme za ruku i povede do na dno basamaka.
— Čekaj, sine, Miko moj, donijela sam ti nešto … Svaki je put vadila nešto: ili lokum, ili šećerku, ili voćku, a Miko bi stao da jede, da liže, palucajući jezikom, šećerni štapić, i s vremena na vrijeme luđački da govori kao iza sna:
— Na sokak … na sokak …
I jednog dana nestade Mike iz avlije. Tražila ga je zelena mačka svuda po kući, pa kad opazi odvaljen prozor, skoči na dasku, mijauknu nekoliko puta pa se vrati i leže dolje u suncu da čeka Saruču.
Saruča se sva izbezumi kad ga ne nađe kod kuće. Kršila je ruke, išla u komšiluk i najposlije, onako umorna i zadihana, sjela je i stala da plače.
Pred sami mrak, kao bestjelesan, kao sjenka, uđe Miko u avliju. Mačka skoči iz Saručina krila, a Saruča se trgnu:
— Miko … ah … žalosni Miko … Grešnica li sam jadna ja … gdje si? …
A Miko prelazi tiho preko avlije, lagano, lagano, nosi pun fes staklene parčadi kao da nosi čašu vode i govori:
— Crveno, crveno … uh, uh … žuto, žuto … uh, uh . .. tija … tija … crveno . ..
U zimu se Saruča razbolje. Škripi joj u prsima a ona kuka: »Umrijeću, a ti ne slušaš, ne učiš, ne znaš ni kadiša još … ah, grešnica li sam … A evo si došao do sebe, velik si. Sve sam ljeto plaćala rubi-Jaku … a ti se klatariš … Bože, Gospode svijeta, umrijeću, umrijeću …«
Saruča se gušila u kašlju. Kraj nje je sjedjeo pokajnički Miko, glavu je naslonio na koljena i u sebi je otegnuto lagano govori: aaalef … beeet. .. giiimal… daaalet… i mislio je da kazuje najveću molitvu za ozdravljenje tijaSaruče. I sve dok je ona bolovala, silazio je dolje na dno basamaka, vadio knjižicu iz njedara, sjedio i sricao hebrejska slova. Od časa do časa dizao je glavu prema nebu i dahnuo duboko. Uveče, kad bi Saruča počela opet da jauče, da stenje, da se teško zakašljava, privukao bi se do nje, pa bi, poslije dugog oklijevanja, rekao: »Tija, ne bojte se … tija, ne bojte se … nećete umrijeti…« i nastavio bi svoju molitvu: alef, bet, gimal, dalet…
Saruča je nekoliko puta ozdravljala.
Prolazio je njihov život tako dok ne dođe i drugo ljeto, kad se Miko prolola. Ne dolazi po cijeli dan kući. Saruča ga vija po čaršiji, raspitkuje za njega i jedva ga pronalazi. A on sjedi u kraju ceste i gleda kako se djeca kupaju u Miljacki. Prašnjav, znojan, kucka kamenom o zemlju i bulji u vodu. Druga djeca vrište, skice, prskaju se vodom, skaču sa stijene, plivaju, rone, a ona koja ne znaju da se drže na vodi napuhuju mokre gaće pa se oprezno spuštaju i plove nalik na velike šarene mjehure.
— Jao meni, jao meni grešnici, šta će biti od tebe! Što sam te uzela! Bože moj, bože moj! Pa ti nisi više dijete … nisi … — ruži ga Saruča, sva zadihana i mokra ispod šala.
Odvede ga kući, uz put mu uzme carigradskih lješnika, pa dolje na dnu basamaka stane da ga miluje i da mu tepa:
— Eto, Miko, vrijeme je da se već popraviš, pa daj razveseli me jadnu i tužnu, progledaj na oči, uzeću te pod svoje da ne ostaneš po drugi put siroče a da ti se opet nije za majku znalo … De, Miko moj, progledaj i pogledaj mi u oči. Evo, sve će tvoje da bude, a bog je dao, nek meni dade samo laku smrt… čuješ li, Miko, sve, sve će tebi da ostane, i kuća, i avlija, i baul i sve što ima u njemu, a ima, sine, ima, Miko, ima da otvoriš i dućan … Čuješ li, Miko …
Miko je sjedio do nje. Jednom je rukom gladio mačku, a drugom prevrtao u džepu staklenu parčad:
— Ja ću prije da umrem, ja!
— Ne dao bog — vrisnu Saruča i ustade. — Ne dao bog! Eto vidiš, Miko, vraća ti se život, vraća. — Uze mu ruku pa je miluje: — Nećeš ti umrijeti, nećeš, daće bog te ćeš mi sasvim ozdraviti, hoćeš, hoćeš i uzrašćeš i do momka … a u Sterluče ima Zimbula djevojka, Miko moj, ništa što su joj oči u razrok, djevojka će to biti kao što joj je i majka bila, i da se oženiš i, evo, ovdje, da ti se rode djeca i muško prvo da ti bude, i kad ga zavjetuješ našem Gospodu da se prolama ova kućerina i avlija od pjesme i defa, i da dugo živiš, Miko, i da mi kazuješ kadiš… kadiš .. . meni i sinjor-Lijaču …
Saruča ga uze za glavu da ga poljubi u čelo, a on se zagrcnu od nekog zanosa, osmjehnu se, otvori usta, dahnu dvatri puta, onda se tržnu, pokrenu nogom, stište pesnice, izvrnu oči, da se vidjelo samo bijelo, i prevrnu se onesviješten, trzajući se grčevito i bolno. Hvatala ga djeci ja kad bi osjetio radost.
Miko se za neko vrijeme popravi, ne ide iz kuće, dok ga opet jednog jutra nestade. Ode u mahale, zalazi čak i u turska groblja. Mrakom se krade kući, pa tu pod basamacima prospava noć i ranom zorom opet se izgubi. Dogodi se da ga muslimanska djeca zajme kamenjem, pa dođe krvav kući i javi se tija-Saruči pognute glave, pokajnički. Saruča izgubila nadu, vidi nema ništa od njega, pa ga onako kara, ruži, te njemu dodije psovka, pa se opet odbije od kuće.
3.
Brale su se šljive i pekli bestilji, a tada se među Jevrejima proču da je Miko padavičar u novoj bolnici, koju su Austrijanci sagradili iza Mustajbegovih šljivika.
Otrčali su odmah Saruči, da joj jave, a ona jadna bila i sama legla. Noge joj na tekle kao stubo vi.
— Jao meni, — za vapila je — jao meni, sad da me i ovo snađe, grešnicu mene!
Davala je cijeli sekser ženi što je dvoraše da ga obađe i vidi šta mu je, ali ova mlada žena odbi, sva uplašena i uvrijeđena što je Saruča mogla i pomisliti na to:
— Baš mi je začudo, baš od vas, tijaSaruča! Gdje će žena da ode tamo, ako boga znate, tamo izvan grada, u špitalj .. . Bože me sačuvaj!!
U čaršiji se prvi put pozabavili Mikinom sudbinom. Bio je to prvi španjolski Jevrejin koji se našao u bolnici. Najstariji u HevraKadiši odredi da samas ide svakog dana i pita je li onaj Španjol, Miko Pardo, padavičar, umro. Valja ga pokopati po zakonu, a šta znaju oni gore — Švabe. Po zakonu je da se ukopa odmah, čim se duša rastavi od tijela. A oni ga mogu da ostave i dvatri dana. Bože sačuvaj da se to dogodi Jevrejinu, pa makar to bio i Miko padavičar. Tako se odluči, i samas svako jutro obilazi oko gvozdenih rešetki na bolničkoj kapiji. Svijet ulazi i izlazi, a on se vrze dok ga vratar ne upita šta će.
— Je li umro onaj — Pardo … Miko … Spanjol… Padavičar .. .
I samas se vraćao uvijek s novim vijestima. Zatvorili su Miku u onu kuću gdje se sijeku noge, otvara trbuh, vade oči. I nagađalo se da su i njemu odrezali komad crijeva, otvorili mu glavu da vide odakle mu dječija. Jedni su pričali da ga je ujela guja na turskom groblju pod Sedrenikom i da su mu odsjekli nogu pod samim koljenom.
Zelena Saručina mačka bavila se pod kraj ovoga ljeta sama dolje na dnu basamaka. Gore je Saruča ječala, a dolje je još grijalo sunce i na vrelini, o podne, mogla se tu zadovoljno protezati. Zavalivši se na stranu i opruživši šape, žmirkala je svojim zlatnozelenim očima u kojima se jedva, kao tanka crta, vidjela crna zjenica. Širok trbuh dizao se, spuštao i na njemu su se rumenjele male sisne bradavke među sivkastim finim dlačicama. Kad škripnuše avlijska vrata, ona lijeno okrenu glavu prema njima, ali se u isti tren baci na noge i, kao da prema njoj ide pašče, nakostriješi se. Bio je to Miko. Dugačak, sa sjajnim očima i nekim čudnim smiješkom na licu. Kad je zakucao na vrata i ušao u sobu, Saruča se umalo nije onesvijestila. On priđe krevetu, onako uzrastao i mršav, i poljubi je u ruku. Saruča ga gledala: bio se toliko promijenio. Koža mu je pobijeljela, pogled mu se otvorio, usne mu istančale. Na njemu neko žućkasto tanko odijelo i cipele od platna, sa crvenim pantljikama.
Saruča, kad se razabrala, udari u plač. Gladi ga po licu i glavi:
— Miko moj, dragi .. . Miko … vidiš dokle si me dotjerao … vidiš … — i Saruča otkri noge.
Ukazaše se dvije neobično izobličene natečene noge, blijede, vodene, hladne i mrtvački sjajne.
— Biće sve dobro, tijaSaruča, sve, ne boj se! Evo, opipaj ovdje … ovdje su me udarili kamenom … Turci… Gore kod drvene džamije … Zvrc, udari me kamen i… kad se probudih — ležim u krevetu. Glava mi sva u pamuku … A sad mi dobro, nešto kao da je izišlo iz nje .. . jest, tijaSaruča, sad će biti sve dobro . .. sve …
Miko se spusti do nje i zaplaka se. Saruča ga milovaše, i, kad se iz jada, upita ga:
— Miko, hoćeš li mi govoriti kadiš kad umrem, hoćeš li sad znati… hoćeš li?
— Hoću — veli Miko prigušeno i kroz plač.
Saruča se malo uspravi:
— Hajde, sine moj, ustani, otvori stari baul, evo ključeva … Dolje, na dnu, ima knjiga … izvadi je, sine moj …
Kad joj Miko pruži knjigu, uze je objema rukama, prinese je ustima pa je poljubi. Dugo je rukom prelazila preko tamno crvenih kadifastih korica, okovanih srebrom, pa mu je onda pruži:
— Evo, Miko, uzmi je, od sinjorLijača je … da budeš dobar Jevrejin i da se moliš bogu našem, da živiš na slavu njegovu …
Miko je poljubi u ruku, a Saruča se zaplaka.
Od toga dana Miko se nije udaljavao od kuće. Dvori bolesnicu, peče joj kavu, smješta joj natečene noge, meće joj obloge na glavu, donosi iz komšiluka čorbu, vari joj trave, sjedi svu noć kraj nje i čita iz molitvenika, sriče hebrejske riječi, pjeva u sebi, oteže krajeve riječi i prevrće očima.
Kad stara tija-Saruča poče da pomodrijeva, jedva ga žene odstraniše iz sobe da ne vidi mrtvaca, a on, tužan, blijed, neispavan, gladan, s knjigom pod pazuhom, presavijen u leđima, stade kraj vrata. Iznutra se čuje ropac, kao kad se neko guši, davi. Miko poče da drhti, pa se odvuče i klecajući spusti niz basamake. Dolje se na dnu zaustavi. Večernje ga sunce preli rumenilom i toplinom. Miko se zatrese kao u groznici. Osluhnu čuje li se štogod ozgo iz sobe, onda se okrenu, zagleda se u nebo. Lijepa, rumena, crvena boja ulazila mu je na oči i slivala se u njega kao u neki bezdani ponor i kao da ga, za dvatri časka, napuni, ukazaše mu se velike crvene mrlje na obrazima. Tada Miko otvori molitvenik kadifastih korica, nađe jedno mjesto u njemu i poče da čita kadiš, molitvu za pokojne.
Čitao je glasno, riječ po riječ, otegnuto, u nekom čudnom napjevu i sav zanesen. Oči je otvarao i zatvarao, dizao se na prstima i spuštao. Obrazi mu se posve zarumenjeli a u kutovima usta ukazala se bjelkasta pjena. Drhtao je na cijelom tijelu.
Na avlijska vrata ulazili su prolaznici, Jevreji i muslimani i gledali u Miku kao u čudo. Njegov se glas, tužan i svečan, razlijegao i odmicao daleko u tišine rumene večeri.
— … amen … je . .. e … šeme raba … Pjevao je tako dok ne završi molitvu. Tad nasta tajac. Jedna rutava leptirića udarila je o bijeli zid svojim narančastim krilima. Miko zatvori knjigu, poljubi je, diže se na prste, pruži ruke uvis te ostade tako jedan tren pa, kao prelomljen učetvoro, složi se na dno basamaka. Pritrčaše ljudi, neki pružaju ključ. Avdaga, ekmekdžija, što peče pamuklisomune na ćošku u Pehlivanuši, čučnu, dohvati Mikinu ruku pa je podiže i opipa:
— Jok, džanum, nije dječija. Ne treba ključ! Gotovo je, prepuko mu damar. Damla, teška damla — kaza pa spusti ruku. — Alahrahmetejle!
Pokriše ga bijelim čaršavom, a gore se otvoriše vrata i jedna žena javi dolje u avliju prigušeno:
— Javite neka izliju vodu. Saruča je otišla živima. Neka joj bog bude milostiv!
U proljeće odvukoše sve što je bilo u Saručinoj kući. Na avlijska vrata udariše nov katanac, i sleže se mir po Saručinoj kućerini. Kroz izrešetan krov probijaju se sunčane zrake i po gredama u mračnom tavanu sjaje se mali kolutovi kao žuti dukati. Vrata su sva širom otvorena. Čuje se katkada kako zapucka koji stari hrastov direk. Dolje na dnu basamaka sunča se zelena mačka. U zubima je prenijela svoju mačad, jedno po jedno, s tavana. Legla je na stranu. Žmirka očima, a o svakoj se sisi objesilo po jedno malo pahuljasto mače.
Podne je.
Dok se negdje u baštama, što su se okitile bijelim beharom, čuje harmonika, na novoj katedrali, dolje u gradu, otkucava dvanaest sati:
Dum … dum … dum .. .
Um … um … um … odjekuje tajanstveno u Saručinoj kući.
Na pendžeru u napukloj saksiji izbija nježno izrezuckano lišće iz sasušenog stručka rute. Ljudi sa razvijenim njuhom mogu i po ovom mirisu da naslute da je proljeće kad prođu pokraj Saručine kućerine.
