GAVRIJEL GAON
O Hanučinom stradanju, o tom jezivom događaju, pričalo se u gradu mnogo. Pričalo se više pokretima ruku i užasom razrogačenih očiju nego riječima.
I meni su taj užas ispričali tako još one iste zime kada se dogodio. Sav sam se stresao kad sam čuo.
Dugo i često dolazila mi je strašna slika Hanučine smrti i na san. Živa, svirepa, motala se ona u meni. Istom s hukom vremena stala je da blijedi i da se sve rjeđe javlja, dok najzad nisam zaboravio i jadnu Hanuču i njeno dijete.
Sve je to bilo davno.
Prije dva mjeseca iskrsnu ovaj događaj, onako jeziv kakav je bio, opet u mom sjećanju.
Mučio sam se dugo da pronađem zašto mi se ovako nenadano i odjednom vratio u svijest. Razmišljao sam o svemu što je bilo u ma kakvoj vezi s njim. Tako sam se sjetio dosta živo svih onih osoba koje su mi taj događaj onda davno ispričale.
Među njima bio je neki Jevrejin koji je tada sjedio nemirno. Čelo mu bijaše namršteno. Čutao je i samo ponekad potrzavao je ruku, kao da je i on htio nešto da kaže ili nešto da objavi.
Lik toga Jevrejina nazirao sam sve jasnije u svom sjećanju. Isprva sam ga vidio tačno onakvog kakav je onda bio kad je potrzavao ruku, a tada je bio mučan, neraspoložen i namršten.
Kasnije, javljajući mi se češće i češće i provodeći čitave sate sa mnom, dok sam ja razmišljao o Hanuči, njegovo se lice vedrilo sve više i neka se blagost prosipala po njemu.
Dolazio mi je stalno. Samo što bih sjeo za sto i počeo da razmišljam o Hanuči, evo već i njega. Sjedao je uvijek prema meni i mirovao kao i ja. Ja sam obarao pogled i gledao u sjajan porub na čaši. I on isto tako. Moje su zjenice bile male od tog blještavog svjetla sa brušenog stakla. I njegove. Ja sam ćutao. I on.
On je uvijek ćutao, ali ja sam svejedno poznavao njegov glas. Poznavao sam ga dobro kao da sam ga slušao svaki dan. Njegov je glas bio jasan, zvonak i pomalo uzbuđen. I znao sam još da taj Jevrejin govori važno i da se ponekad miješa neki podsmijeh u njegov glas.
Nazvao sam ga imenom Šabetaj Alhalel.
Bio sam se saživio s njim, i sjedeći za stolom čekao sam strpljivo da taj Šabetaj Alhalel zaista jednom progovori tim svojim jasnim i malo uzbuđenim glasom i da mi povjeri ono što je onda htio da kaže kad je potrzavao ruku. Ali uzalud. Šabetaj Alhalel je jednako ćutao.
Jednog dana o podne idući ulicom čujem neke glasove, onda čujem jedan jasan, zvonak i malo uzbuđen glas. Trgnem se. Učini mi se da raspoznajem po tom glasu svog Šabetaj a Alhalela u gomili ljudi. »Jest, to će biti on! Sigurno!« — rekao sam u sebi i okrenuo sam se da vidim. Kad sam ga ugledao, bio sam iznenađen, ali ne toliko zbog toga što ga vidim na javi, koliko stoga što je drukčije izgledao nego moj Šabetaj Alhalel.
Moj Šabetaj Alhalel imao je mirno, vedro lice i ruke sa dugim prstima, a ovaj je bio nemiran, lice mu je bilo tvrdo, izbrazdano, malo je bio pognut, a ruke su mu bile zgrčene. Nosio je štap i gledao je s prezirom oko sebe.
Je li to zaista moj Šabetaj Alhalel ili je to pravi Šabetaj Alhalel, onaj Jevrejin što je potrzavao ruku kad sam prvi put čuo jezivu priču o Hanuči?
Pošao sam za njim. Ovaj Šabetaj Alhalel je često zastajao. Zagledavao bi se kao nepriseban u zemlju, a prije nego što bi opet krenuo s mjesta, uvijek bi kucnuo dvatri puta štapom pa onda zakoračio.
Od toga dana sretao sam ovog Šabetaj a Alhelela po ulicama. Sretao sam ga često i pozdravljao sam ga. — »Dobar dan!« — govorio sam i htio sam da ga zovnem imenom. Ali kako? Možda njegovo ime i nije Šabetaj Alhalel. Sigurno da nije. To je ime moga Šabetaja Alhalela. To je ime koje sam ja izmislio. Na moj pozdrav odgovarao je Šabetaj Alhalel mirno i svečano i produžavao je svojim putem.
Uvijek je bio kao zamišljen. Govorio sam u sebi: Šabetaj Alhalel uvijek ćuti. Ali sutradan sam ga vidio u živom razgovoru. Govorio je važno, a ponekad se miješao podsmijeh u njegov govor. Slušao sam. Je li to zaista on? Jest, to je njegov glas, to je on i, niko drugi! To je Šabetaj Alhalel. Njegov je glas jasan, zvonak i malo uzbuđen.
Raspitkivao sam čime se zanima. Nema zanimanja. Kod kuće čita stare knjige. To je sve. Od čega živi? Živi s bratom. Njegov brat kaže: On je blagoslov u mojoj kući.
Šabetaj Alhalel nosi crno odijelo. Odijelo je iznošeno, ali očuvano. Zašto mu je tako zgrčena ruka i što tako s prezirom gleda? S prezirom? — čude se svi i odgovaraju mi: On je dobar čovjek, vrlo dobar. Nije to prezir, pogledajte bolje.
Išao sam za njim i naslućivao da Šabetaj Alhalel razgovara sam sa sobom. Krio sam se da me ne vidi, ali je on opazio da ga pratim. Okrenuo se tri puta. Treći put kad je ulazio u kapiju. Sav sam se zbunio kad su nam se pogledi sreli i zarekao sam se, zastiđen, da mu se više neću prikradati.
Stao sam opet da razmišljam o Hanuči i njenom stradanju. Zatvarao sam oči, predstavljao sam sebi sav događaj onako kako se zbio, i bio sam se toliko već uživio u njega da sam u tišini svoje sobe čuo i zveket suđa, i kako kuca Hanučino srce, i kako Hanuča viče: Bocka! Bocka! Proživljavao sam tako svu jezu i sve sam čekao da mi se opet javi Šabetaj Alhalel, kao što mi se i prije javljao, i da mi kaže: Jest, tako je to bilo, tako. Ali Šabetaj Alhalel se nije javljao. Jedne večeri sjedim i gledam preda se kad mi se najednom pričini kao da neko sjedi kraj moga stola. Sjedio je, izgleda, već dugo i gledao u me.
»To će biti on, Šabetaj Alhalel. Konačno je došao!« pomislio sam i htio sam da ravno pogledam na tu stranu, ali nikako nisam mogao da otkinem pogleda od jedne beznačajne stvarčice koja je slučajno ležala na mom stolu.
U tom se on pomače, kucnu dva puta štapom o pod i nakašlja se. Ja pretrnuh. »Ko je to? To nije Šabetaj Alhalel, to je onaj drugi!« kažem i trgnem se. Naši se pogledi sretoše, a njegov glas, jasan, zvonak i malo uzbuđen potrese u isti čas tišinu u mojoj sobi.
»Ja sam taj Šabetaj Alhalel, ja i niko drugi«, reče i odmah nastavi: »Došao sam da vam kažem istinu o Hanuči i njenoj posljednjoj večeri, jer treba da mi se oko razvedri, a zgrčena ruka otvori, jer treba i vi da čujete sve ovo da bismo zajednički spasli jednu radost, rijetku i neobičnu. Jer radosti se ne nalaze onako na bunjištu.«
Bio mi je zastao dah. Sav zabezeknut gledao sam u njega, a on je počeo sad važno i sa onim podsmijehom koji mi je bio dobro poznat:
— Sve ovo o vešarici Hanuči treba s vremena da čuje i obućar Santo i Klaruča, zvana »la komadre«, i rabi Moša, i onaj bakalin Avram sa orlovskim nosom i kokošjim srcem. S njima zajedno treba da otkupimo grijeh koji je počinjen na njoj još onda davno kad sam ja, Šabetaj Alhalel, navršavao svoju trideset i treću godinu.
Ruka Sabetaja Alhalela, koja je zgrčena ležala na mom stolu, malo se pruži i prepoznah na njoj lijepe dugačke prste. On nastavi:
— Događalo se to dugo, a dogodilo se, kak znate, one zimske večeri. Ali da vam najprije kažem kako se zvala ta žena koju vi niste ni poznavali po pravom imenu, jer prava su imena nekad važna kao što su važna bogata nasljedstva koja nam ostaju iza očeva ili kao što su nasliđeni poroci važni za naše sudbine.
Ova Hanuča, ova mala žena, široka u kukovima a mršava i naborana u licu, u dugačkom, preko glave prebačenom šalu, sa zavežljajem pod pazuhom, koja se kretala sokacima i sama kao kakav stari zavežljaj, ta žena zvala se ovako kako ja sada kažem. Zvala se: vešarica tija-Hanuča di Pardo. Tako se zvala i nikako drukčije; i ko god je o njoj ma šta rekao ili spomenuo, kazao je uvijek tako.
Nemojte se čuditi ništa, trebalo je da se kaže tako, jer ako se reklo samo: tijaHanuča, onda je to bila ili žena učenog rabija hamCevija, starica Hanuča Altarac, ili žena sarafa Salamona, sinjora Hanuča de Majo, ili ma koja druga Hanuča od njih stotinu u našoj varoši. Samo ni u kom slučaju nije to bila niti je mogla biti naša vešarica. Pa čak i kad se kazalo »tijaHanuča di Pardo«, ni onda nije to bila naša vešarica, jer treba da znate: tijaHanuča di Pardo bila je žena bojadžije Josefa Parda, još živog i uvijek nasmijanog Jevrejina, a muž naše Hanuče, Avram, jedva da je stigao u svom kratkom životu da se dva ili tri puta od srca nasmije. Jedva dva ili tri puta. Eto zbog čega je uvijek trebalo kazati: vešarica tijaHanuča di Pardo, pa da se zna da se govori o ovoj našoj ženi. Uvijek kad se tako reklo, onda se znalo to je ona i nikoja druga žena u našem gradu. Ali, recite mi, kada se govori o vešaricama? O vešaricama se govori vrlo rijetko i vrlo malo,
I nije nikakvo čudo da se o našoj vešarici govorilo još manje. Pa i kad se govorilo o njoj, govorilo se samo kratko i jednostavno. Vrlo jednostavno. Ovako se govorilo o njoj:
— Što niste danas prali, tako je bio lijep dan!
— Nije nam vešarica tijaHanuča di Pardo mogla doći. Bolesno joj je dijete, mala Bocka.
Ili ovako, ovako jednostavno govorilo se o njoj:
— Koji je Pardo umro juče?
— Muž vešarice tijaHanuče di Pardo.
— Opet vam je vešarica bolesna!
— Da, vešarica tijaHanuča di Pardo.
— Kome to spremate tu večeru?
— Nesrećnoj vešarici tijaHanuči di Pardo!
I ovako se govorilo o vešarici tijaHanuči di Pardo!
— Je li živa ona žena, ona sa kaljavim cipelama?
— Koja žena?
— Ona što uvijek skreće u onaj sokak, ona što uvijek nosi neki zavežljaj. Ne viđam je već dugo.
— A, ona? Vešarica tijaHanuča di Pardo. Jest, živa je, živa. Boluje od natečenih zglobova. Leži.
— Čija je to mršava djevojčica, mršava i tanka?
— To je mala Bocka vešarice tijaHanuče di Pardo.
— Ko stanuje u tom kućerku? Čija je to kaljava avlija?
— Vešarice tijaHanuče di Pardo. Još i na ovu ruku govorilo se o njoj:
— Čujte što ću vam kazati, tijaSter, ove haljine treba da bacite na đubre ili da s njima začepite mišje rupe. Jest, tijaSter, mišje rupe.
— Nećete to dočekati! Hvala bogu da ima još i drugih staretinara, hvala bogu da niste vi sami. A na kraju krajeva, daću ih vešarici tijaHanuči di Pardo, može ih ona još lijepo da nosi. Može!
Tako je rekla tijaSter i vjerujte meni, Šabetaj u Alhalelu, da je na kraju svih tih zamršenih krajeva vešarica tija-Hanuča di Pardo dobijala te haljine i da ih je nosila sve dok nije dobila druge. Vjerujte da je tijaSter govorila istinu i vjerujte da je sve što se o našoj vešarici govorilo bilo čista istina. Vešarica tijaHanuča di Pardo imala je zaista kaljavu avliju. I njene su cipele bile uvijek kalj ave, a kućerak njen u kojem je stanovala bio je prava mišja rupa, leglo otečenih zglavaka i žutih mršavih obraza. I njen muž Avram bio je davno umro. I još dvoje djece bila je pokopala naša Hanuča. Zaista, sve je bilo tako. Sve je to bila čista istina. O njoj se u gradu nije kazala nikad nikakva laž. I kad se gradom pronijela vijest da se tija-Hanučin Bencion zaručio, to se nije odnosilo na sina naše tija-Hanuče, već na sina tija-Hanuče di Mamolo. Naša Hanuča nije ni imala živa sina Benciona, a i da ga je imala, i da je bio za ženidbu, to se ne bi odnosilo na našu Hanuču već stoga što je to bila laž, prostačka laž, jer se ni Mamolov Bencion nije bio zaručio. To su bili samo onako iznijeli zli jezici da ukazu kako stari Mamolo uzalud nastoji da se rodbinski poveže sa mnogo cijenjenom porodicom i trgovačkom firmom »Danon i brat«.
Nikad se o našoj vešarici ne bi kazala tako zlobna laž. O njoj se govorila samo istina. Uvijek samo čista istina. Ali ipak moram da vam kažem da se jednog dana progovorilo lažno i o njoj. Jest, lažno. Lažno. I to ne u kakvoj običnoj stvari, kao na primjer da joj se Bocka udaje za kakvog bogatog trgovca, ili tako nešto. Bocka, kći vešarice tijaHanuče di Pardo, bila je još djevojčica, nije bila još navršila ni dvanaest godina. Pa recite mi šta bi se uopšte moglo lažno kazati o tom mršavom jadnom djetetu! Nije bila nikakva riječ o Bočki, njenom djetetu, nego o njoj samoj, o našoj vešarici i o njenom djetetu.
Jednog dana našli su ih mrtve. Prva koja je odkrila taj užas bila je Mazalta, sluškinja poštovane sinjore Rahele, plemenite, stare i bogate Jevrejke. Jednog dana, dakle, našli su vešaricu tijaHanuču mrtvu u njenom sobičku, nju i njenu Bočku.
Dugo se prepričavalo o tom događaju i kako je ta Rahelina sluškinja, ta zdrava i krupna djevojka, vrisnula iz sveg grla, i kako je kao luda izletjela iz tamnog sobička u onaj hodnik sa trulim klimavim podom, a odatle u kaljavu avliju, pa u sokačić, da iz tog sokačića istrči u sokak. Pričalo se da je Mazalta mahala rukama kao avet i da je zaustavila jednog prolaznika sva blijeda, čudnih očiju, otvorenih usta vičući jedno dugačko i strašno isprekidano: aaaa, i da se stropoštala pred tim prolaznikom onesviještena.
Začas se bilo skupilo mnogo naroda oko nje, i kad su djevojku povratili iz nesvijesti i kad je Mazalta mogla opet da progovori, lomeći ruke u ramenima i previjajući se u pasu, rekla je samo jednu jedinu riječ: vešarica!
I jedva što je istisla iz sebe tu jednu jedinu riječ, mučno i u grču, protegla se opet sva kao pred nekim strašnim priviđenjem, pružila je ruke uvis pa se, vičući još strasnije nego maloprije ono: aaaaa! svalila na obućara Santu, koji je, zabezeknut, stajao pokraj nje.
Neki od prisutnih dosjetili su se da je Mazalta morala nešto neobično vidjeti u kući vešarice tijaHanuče di Pardo i, naslućujući neki čudan događaj, pojurili su gazeći po razvodnjenom snijegu i rastočenoj ilovači u malu avliju i ušli u Hanučin kućerak.
U sobičku je bio prozor zastrt nekim starim šalom, koji su mjestimice bili izgrizli moljci. Kad su prvi bili stigli na vrata, koja je Rahelina sluškinja bila ostavila za sobom otvorena, nisu u polumraku mogli mnogo šta da vide osim onih svijetlih rupa na šalu. Ali kad su s prozora strgli taj šal, ukazala se tada mala soba. Na podu je bila hrpa kaputa ispod kojih je virio komad jorgana. Pod jorganom su ležale vešarica i njena Bocka. Dijete se bilo priljubilo uz majku, a majka je bila objema rukama pritisla dijete uza se. Obje su bile ukočene. I majka i kći.
Dugo nije niko govorio ništa, a onda je neko rekao:
— Smrzle su se! Djetetu je bilo studeno. Vidi se kako se htjela uvući majci u njedra da se ugrije — i pokazao je na zemljanu peć na kojoj je bio odvaljen cijeli ćošak. — Eto, — rekao je taj čovjek — nisu mogle naložiti ni vatre, sirote!
Zatim je neko drugi rekao glasom koji je drhtao:
— Nesreća se veže jedna za drugu. Uvijek je to tako. Jučer je izgorjela kuća siromaška Simona Pape, sirara, tamo u drugoj avliji, evo danas propadoše ovdje ove dvije žene. Gospode bože!
— Čudno, — rekao je bakalin Avram obućaru Santi
— čudno, jučer su oni tamo stradali od vatre, danas su ove propale od studeni. Čudno!
— Nije ništa čudno, Avrame, — odgovorio je Santo obućar. — Sve je onako kako je zapisano, a sve je zapisano. Zapisano je: neko će živjeti, a neko će umrijeti, neko od gladi, a neko od žeđi, neko od vatre, a neko od studeni. Jest, dobri Jevrejine. Sve je onako kako je zapisano
— kazao je Santo i zagledao se u jedan bijeli tanjur po kome se bila stisnula mast i u kome je ležala sjajna kašika, masno kokošje krilo i na dva mjesta nagrizen batak.
Još je osam pari očiju buljilo u taj bijeli tanjur, a taj tanjur i bijeli stolnjak, i kokošja čorba, i sjajne kašike, i komad hljeba, i ona zvijezda od samljevenih badema sa crvenim konfitom na sredini, cijela ta trpeza, bogato prostrta na malom sandučetu, sve se to brzo saznalo i odakle i kako se našlo usred te sirotinje, u tom sobičku, pokraj mrtve Bočke i njene mrtve matere. Ispričala je sve Mazalta, sluškinja Rahelina. Djevojka je kazala sve pribrano i tačno. Djevojka je rekla:
— Čekajte, sve ću da vam kažem.
I dok joj je Klaruča, zvana »la komadre«, vezala na čelo kriške od limuna, djevojka je kazala:
— Našla sam ih jučer ovako: Bocka se šćućurila u zapećku, bila je naslonila glavu na studeni lončić od peći i spavala je. A ona, vešarica tija-Hanuča di Pardo, bila je sigurno čula kako neko tapka u mračnom hodniku, kako se spotiče o trule daske i bila je pošla prema vratima, po svoj prilici sva uplašena. Jer, kad sam ja ušla, ona se trgla i bila je podigla ruku da se od nečeg odbrani. Viknula sam brzo:
— Ne bojte se, ja sam, tija, ja, Mazalta! — a ona mi sva blijeda i dršćući pokaza rukom da dijete spava i da ga ne probudim.
Spustila sam korpu i počela sam šaptati: »Kako ste, tija? Jeste li se uplašili jutros od vatre? Sigurno. A gdje vam je lampa?« — Tako razgovaram tiho. Kažem joj: »Pozdravila vas je moja sinjora. Zao joj je da nije mogla i ona kao obično doći da vas vidi. Ona je kuma, to već sigurno znate, a večeras se nadijeva Albaharijevoj kćeri ime. Šest je godina kako se čeka to dijete, šest godina, pa to vam je veliko veselje. Trideset i dvije osobe su na večeri. I kod nas se cijeli dan radilo. Hoće kuma da se ovo spremi, da se ono uredi. Ah, tija, bolje žene od moje sinjore nema na svijetu.« — Ovdje je Mazalta prekinula pričanje i zaiskala vode. Kad je iskapila čašu i pojela komadić šećera, nastavila je da kazuje, namještajući krišku limuna koja je bila ispuzla ispod krpe na čelu:
— Zapalila sam lampu, ali se lampa dimila, trnula i utrnula, jer je cilindar bio krnjav. Pitam Hanuču: »Je li tija, kako ćemo ugrijati čorbu? Zaboga, kako se to odvalio toliki komad peći? Da, da, kazala je moja dobra sinjora: — Mi ovdje pečemo kolače od badema, kuhamo slatko od narandži, a kako je tamo kod jadnoga Šimona? Tamo gori ona drvenjara. I vešarica tijaHanuča di Pardo sigurno strahuje i drhti da i njenu kuću vatra ne zahvati!
— Vjerujte, tija-Hanuča, usred onog našeg spremanja za tu slavu, sinjora Rahela, čim je čula da gori kod Simona, odmah je pomislila na vas: — Koljite kokoš — rekla je — da joj spremimo večeru da se žena okrijepi, ona i njena Bocka. — Jest, tija, ovako je rekla. Uvijek se ona vas sjeti kad god vas snađe kakva nevolja. Uvijek!«
Našla sam pećuricu u jednom ćošku pokraj vrata.
— »Imate li ćumura?« — pitam i gledam naokolo. Bože dragi! Ništa, ništa nemaju. Eno, gledajte sami! Ništa! Ja sam imala nešto para u čarapi, svojih para, sasvim svojih. Izvadim i kažem joj: »Tija, spremila je i ovo moja dobra sinjora. Otići ću da kupim gasa i ćumura. Ne možete ovako leći, gladni ste i prozebli. Bože, kako su vam studene ruke!«
Brzo ispadnem u avliju. U avliji se smrzavao razgaženi snijeg. Otrknem i kupim što je trebalo. Brzo sam se vratila. Zapalila sam lampu, iznijela sam pećuricu napolje i stala sam da vitlam šalom da se brže razgori vatra. Onda sam pećuricu unijela u sobu i pristavila lonac. Prostrla sam po sanduku stolnjak, metnula tanjure, hljeb, sve što je dobra sinjora Rahela poslala, pa kad je provrela čorba, skinula sam lonac, izručila pun tanjur i nekoliko komada kokošjeg mesa pa poklopila ostatak. Zatim sam usitnila ono malo ćumura, bacila ga na vatru pa dignula pećuricu na peć. Mislila sam: Nek im se malo ugrije soba. Hladna je napolju noć, a u sobi udara po memu, zidovi su mokri.
Tada sam pošla. »Idem ja, tija, — kažem — a vi probudite Bočku, jedite, okrijepite se. Najdeblju smo kokoš zaklali, tako je sinjora rekla. Najdeblju. Divna je čorba, miriše kao da je spremljena za prvo veče Pesaha, a sigurno ste i gladni i prozebli. Čuli smo kako ste cijeli dan presjedjeli kraj stvari u sokaku i drhtali da i vaša kuća ne izgori. Laku noć, sutra ću doći po stvari, laku noć! U dobro vam svanulo!« — Jest, i to sam rekla a, teško meni, eto kakvo im je crno svanulo. Teško meni!
Sluškinja Rahelina stala je da plače i plačući pričala je dalje kako je Hanuča bila čudna, kako se vrtjela po sobi, kako je sjedala sad na sanduče, sad na zavežljaj, kako je čas istresala iz nekog sepeta svoje stvari, a čas se zagledavala u dijete, koje je u snu sve više turalo ruke u krilo.
Na kraju je Mazalta digla glavu i pogledala u Klaruču, zvanu »la komadre«, i rekla: »Ja ne znam kako su se smrzle. Vjerujte, ja ne znam. Ja sam zatvorila vrata, kunem vam se, i prozor sam im zastrla. I pećuricu sam metnula na peć. Vjerujte, ja ne znam što je to s njima bilo.«
Ovako tačno opisala je sluškinja Rahelina cijeli događaj, a Klaruča, zvana »la komadre«, ta mala, salom nabijena žena, koja je po gradu trljala naduvene trbuhe, spremala čajeve protiv kašlja i grčeva, ta Klaruča potvrdila je cijelim svojim ugledom tačnost Mazaltinog pričanja.
Ona je važno rekla: »Slušajte, ja šta vam kažem. Mazalta je dobra djevojka, najbolja od svih sluškinja koje sam ja vidjela, ja Klaruča »la komadre«. A ja ih sve poznajem. U kojoj kući nisam ja bila? Recite, u kojoj? Ja šta vam kažem, ja nju poznajem kao svoje rođeno dijete. Ova vam je Mazalta pouzdana kao iskusna domaćica. Jeste li čuli kako je rekla: Iznijela sam pećuricu da se razgori vatra. — Da je mjesto nje bila ona moja vjetrenjasta Steruča, ja šta vam kažem, obje bi se ugušile od nerazgorjelog ćumura. A Mazalta je i prozor zastrla šalom. Eto, ja šta vam kažem, blago onom u čijoj je kući i kome je sreća donese za domaćicu.« — Tako je rekla Klaruča, zvana »la komadre«, i značajno je pogledala udovicu Avrama Bararona.
Poslije ovoga, vijest o smrti vešarice tijaHanuče di Pardo prošla je gradom kao vjetar. Išla je iz sokaka, preskakivala je tarabe, ulazila je uz basamake, silazila niz njih, otvarala je prozore, prebacivala se iz avlije u avliju, iz usta u usta.
Nikada se nikakva vijest o našoj vešarici nije pronosila gradom, i da se ikada pronosila — ne bi se bila pronijela ovako brzo kao ova vijest o njenoj smrti. Svako ko je čuo zaprepastio se: »Smrzla se vešarica tijaHanuča di Pardo! Smrzla se, ona i njena Bocka! Strašno! Bože nas sačuvaj! Sirota vešarica tijaHanuča di Pardo.«
Kazaću vam i ovo. Tužan je bio dan kad smo ih pokopali. Razgažen snijeg po blatnjavim ulicama prijanjao je za cipele. Nebo je bilo prekrito oblacima, gustim i sivim. Po brdima se vukla magla.
U dnu raka u koje smo ih spustili bile su lokve žute vode, koja se na površini smrzavala. Ilovača se lijepila neprijatno za prste. Sve tužne pratioce hvatala je neka jeza, neka teška groznica.
Naveče, na sastanku našeg opštinskog vijeća, ustao je rabiMoše i rekao: »Čuli ste kakva se nesreća dogodila. Kakav užas!« Rabi je dugo govorio, a slušaoci su šaputali u sebi: Sirota vešarica tijaHanuča di Pardo!
U četvrtak podijeljena su drva sirotinji. Cijela gomila izgladnjelih, prozeblih, bolesnih i na svaku ruku bijednih ljudi i žena čekala je u hodniku da se otvore vrata. I dok su tamo u sobi pregledavali spiskove, isprepletala je ova sirotinja svoje sudbine sa stradanjem vešarice tijaHanuče di Pardo. Kad je konačno izišao pisar i stao da proziva nevoljnike, ulazili su oni ponizno u sobu i podižući ruke govorili su: »Ne dajte, dobri ljudi, da stradamo u mukama kao vešarica tijaHanuča di Pardo.« Ovo »ne dajte da stradamo u mukama« čulo se iz usta tih bijednika kao i ono sveto vječno objavljivanje: »Čuj, Izraelu, naš Gospod jedan je jedini!« Upravo se tako čulo i pričinjalo. Ali ovo nije bilo objavljivanje istine. Nije. Ja vam to kažem, ja Šabetaj Alhalel, jer vešarica tijaHanuča di Pardo nije stradala u mukama.«
Šabetaj Alhalel se diže i stojeći nastavi živo: »Eto, kako se progovorilo lažno u gradu o našoj vešarici tijaHanuči di Pardo! Prvi put i posljednji put! I ta laž o njoj kako se pronijela tako je i ostala. Uzalud sam govorio obućaru Santi i obućaru Rafaelu i bakalinu Avramu i rabiMošeu i sluškinji Rahelinoj i staroj Klaruči, uzalud sam im govorio da vešarica tijaHanuča di Pardo nije umrla u mukama, nego je baš te večeri osjetila toliko topline u srcu kao nikad prije. Uzalud sam to dokazivao i vikao: »Radost je bila u njenom srcu, radost!« Klaruča »la komadre« rekla je okrenuvši se meni i metnuvši miruku na rame: »Sinjor-Šabetaje, trebalo bi da vam protrljamo oči, a malo više glavu, trebalo bi, ja šta vam kažem. Uzalud je imati glavu koja mnogo ne vrijedi, ja šta vam kažem, uzalud, sinjorŠabetaje.«
Tako je Klaruča govorila meni, Šabetaju Alhalelu, meni koji vidim prstima bolje nego ona očima. Ja nisam vidio kako je vešarica tijaHanuča di Pardo rekla sluškinji Rahelinoj da ne lupa tanjurima, da ne budi prozeblu i umornu Bočku. Ja nisam vidio to, ali ja sam napipao svojim prstima vešaričino srce i osjetio sam kako se to srce grčilo od užasa kad su se čuli koraci Mazaltini u hodniku, a kasnije, kad je Hanuča legla i kad je privila Bočku na svoja prsa, tada sam i očima svojim vidio i ušima svojim čuo kako je radost kucala u njemu. Radost, kažem vam, kao u kakvog nasmijanog djeteta. I stoga ja imam pravo da vam kažem kako je došla Hanučina smrt.«
Šabetaj Alhalel je opet sjeo. Nastavio je svoje kazivanje najprije mirno, prateći svoje riječi blagim pokretima ruku, a kasnije sve življe, ustajući, hodajući po sobi, čas živo i glasno, čas opet tiho, prigušeno, ponekad tajanstveno, gotovo pobožno kao da je govorio molitvu. Počeo je ovako:
1.
Prvi snijeg je svake godine jedno čudo.
U nedjelju pred veče počeo je nenadno da pada taj prvi snijeg. Kad sam ušao u kaljavu avliju, bilo je još vidno. Bocka je stajala na vratima. Bila je pružila ruke i hvatala je na svojim dlanovima krupne pahulje. Zastao sam i pričekao da i ona kao i druga djeca vikne: — »Šabetaje Alhalele, snijeg, snijeg, gledajte, Šabetaje Alhalele!« Uzalud sam čekao. Bocka je ćutala i zaneseno je gledala u svoje dlanove. Zakoračio sam. Htio sam je upitati za majku, ali kad sam se sreo s njenim očima, pošao sam dalje. Bočkine su oči bile lijepe kao što je lijepo sve što je radosno.
Malo kasnije zatekao sam Bočku na prozoru. Bila je pritisnula čelo na staklo. Snijeg je sve jače padao. Pahulje su bile krupne i lepršave. Ušao sam u sobu. Hanuča je trljala desno koljeno nekom mašću. Lijevo koljeno bilo joj je umotano u krpe. Danas je prala kod tija-Bulke i bila je umorna. Bocka još nije bila skinula mokrih cipela. Na sandučetu je bio nerazvijen zavežljaj. U sobi je bilo već mračno i hladno. U peći od malih zemljanih lončića istom se bila razgorjela vatra. Kroz jedan šuplji lončić vidio se crven plamen u njoj. Hanuča je dugo gledala u to sjajno vatreno oko i bila je zaboravila da prebaci suknju preko svojih umotanih koljena.
Razgovarao sam s Bočkom. U njenim se očima vidi kako se raduje duša.
Bocka kaže: — »Ako bude snijeg ovako padao cijelu noć, napadače do koljena.« Ona drhti i smišlja: Sutra ću izići u čarapama. Po snijegu se može gaziti bez cipela. Navući ću one crvene čarape, one vunene, što idu do iznad koljena, one što smo ih dobili od Izaharovih. Majka ih je dobro zakrpila. Hodaču po snijegu. Pod snijegom će nestati blata. Bože dragi! Jeste li čuli, Šabetaje Alhalele? Blata će nestati, toga blata što se lijepi već i za dušu. Provirite na ovo staklo što sam otrla. Eno, već nestaje lokava u avliji. Jeste li vidjeli kako su se grane okitile na šljivi? Sutra ćemo se igrati, ja, Jakica i Blankica. Valjaćemo se po snijegu. Neću ići sutra s mamom. Ostaću kod kuće. Kod Simonove Sare. Majka pere sutra kod brašnara Jake. Tamo me djeca gledaju kao da imam rogove.
Bocka se pomače s prozora, pogleda majku i reče:
— Da ne idem sutra s tobom, da ostanem da se igram po snijegu! Sutra će avlija biti čista, moći ću da se valjam po njoj.
— Jest, pa da mi ozebeš. Još bi i to trebalo. Dosta je da se ja jedva vučem. Ajde, skini te blatnjave cipele.
Bocka je skinula i mokre čarape i navukla one crvene. Hanuča je ugrijala lonac raskuhanog graha, zastrla je prozor starom suknjom, zapalila je lampu. Sjedi i gleda. Od vrata prema peći razapet je konopac. Na njemu visi jedna blatnjava suknja. I neke žute Bočkine cipele vise o tom konopcu. Na cipelama su sveze od kanapa. Pomakao sam se ukraj dok je Hanuča prostrla ležaj nasred sobe.
Bocka je legla rano. Bila je sva nemirna. Ustajala je, prilazila prozoru, odmicala suknju i naginjala uho:
— Pada, pada — govorila je Bocka kad se vraćala na ležaj i zatvarala oči da što prije zaspi, da što prije dođe jutro.
— Hoćete li ostaviti Bočku sutra da se igra? — upitao sam Hanuču. — Avlija će biti čista, bijela kao duša pravednika.
Hanuča nije odgovorila ništa. Zatvorio sam za sobom vrata i otišao. U snijegu se moji koraci nisu čuli.
Hanuča je stajala leđima naslonjena na peć. Razgledala je svilenu haljinu koju je danas dobila za Bočku. Razmišljala je kako da je zakrpi i kakve zakrpe da udari tamo ispod pazuha, gdje se svila počela da raspada. Kako? Kako se krpe svilene haljine? Premetala je Hanuča haljinu, a svila se sve više bucala kao da je bila trula.
— Kakva šteta! Kakva šteta! Bože moj! Nisu je znali čuvati — mahala je Hanuča glavom i zatvorila je haljinu u sanduk. Hanuča je još malo tapkala po sobi. Onda je opipala peć, uvrnula je lampu, spustila niza se gornju suknju i legla uz Bočku. Pokrila se dronjavim kaputima.
Još nije bila zaspala kad je iz ćoška izišao mali rutav miš. Doskakutao je do suknje. Hanuči je bio ostao komadić šećera u džepu. Rutavi ga je miš nanjušio, ali je uzalud tražio kako da se provuče do njega. Nije mu preostalo drugo nego da progrize mokru vunenu tkaninu. Dugo se njegov posao nije čuo, a kad je zagrizao oštrim, šiljatim zubima u šećer, bila je Hanuča već zaspala.
Obje su disale teško. I Bocka i Hanuča. Kao da je vazduh bio gust i težak. Skiljav, uvrnut plamen stao je da čađi i da zaudara u sobi.
I mene je nešto gušilo. Zastao sam dolje u sokaku na ćošku da odahnem. Ovdje je vazduh bio svjež. Snijeg je još padao. Pahuljice oko fenjera pričinjavale su mi se kao sitne leptiriće. Svuda je bilo mirno. sjedjela Bocka, ona svilena haljina što se buca gdje god se dohvati.
Hanuča se spusti na zavežljaj. Od mokrih nogu prostrujala joj je neka studen kroz cijelo tijelo i sva joj se koža bila naježila po trbuhu i po leđima. Još je uvijek gledala u djetinje krilo dok joj se odjednom mjesto Bočke na crvotočnom sanduku ne ukaza tanjur vruće kokošje čorbe na bijelom stolnjaku. Učini joj se kao da čuje i pozdrav, topao i blag:
— Dobra veče, tijaHanuča!
Okrenula se da vidi. Nije vidjela ništa. Samo je svijet vrljao, vikao, prolazio i trčao sokakom.
Hanuča dahnu duboko. Nešto kao da se prelomilo u njoj, ona klonu na zavežljaj, a studen znoj udari joj na čelo.
4.
Pred veče, kad su se unosile stvari, izbio je opet nosač Haj mole. Nosač Haj mole, onako širok i snažan, spuštajući sanduk na pod, dohvatio je jednim krajem ćošak zemljane peći i odvalio ga.
— Eto, mjesto da vam učinim nešto dobro, razvalio sam vam peć. — Hajmole nosač zalijepio je peć ilovačom.
— Nemojte odmah da naložite, nek se malo osuši — rekao je i otišao.
Malo kasnije srušio se zalijepljeni komad peći i razbio u parčad. Tada je Bocka sjela u zapećak i stala da grca.
— Bocka, Bocka, šta ti je? — trebalo je da Hanuča upita dijete i da ustane sa sanduka pa da je pomiluje po kosi. I htjela je Hanuča da ustane, ali su joj noge bile odrvenjele.
— Neka se isplače, da, neka se isplače — rekla je Hanuča u sebi i pokrenula je malo desnu ruku koja joj je ležala u krilu. — Neka se isplače, neka ožali taj nesrećni dan.
Prošao sam kao juče avlijom. Snijeg je bio izgažen i uprljan. Šljivu su bili posjekli i bacili tamo na oborenu tarabu. U stopama od teških cipela bila se nakupila žuta voda koja se na površini zaleđivala. Po izgaženom snijegu bili su ispresijecani tragovi točkova na kojima su vukli šmrkove. Iza oborene ograde stršilo je zgarište.
Sve je zaudaralo na dim i na mokre nagorjele grede i krpe.
U Hanučinom hodniku zaglavila mi se noga između dvije daske. Izbavljam nogu i osluškujem: Bocka još plače. Čudan je njen plač. Zamre, nestane ga, ne čuje se, pa se onda opet javi grčevit, težak, prigušen, kao uglavljen između njenih mršavih rebara ili kao uhvaćen za klizavu površinu njenog malog djetinjeg srca. Trza se, promoli se iz nje, pa se opet uvuče i pritaji u njoj.
Ušao sam i gledam. Hanuča ne sluša kako umire ovaj djetinji plač. Ona sluša da li neko tapka u hodniku i hvata se ustravljena rukama za sanduk:
— Doći će, doći će danas kao i uvijek što su o nesrećama dolazile! — Hanuča je dva puta skočila sa sandučeta i pošla prema vratima.
Dva puta je skočila i dva puta se vratila i sjela. Sjeo sam i ja do nje i kažem:
— Ko će doći? Niko neće doći. Čujte, Hanuča, u vama je ostao jedan neoglašen krik. Zaplačite da nađete oduška. Gledajte kako se Bocka smirila i kako se sada igra čupajući na žućkastom kaputu konce sa kojih je otpalo ono veliko dugme.
Hanuča je sjela da razvezuje zavežljaje. Razvezani zavežljaji zjape pred njom. Hanuča gleda u njih i njena se užasna misao vraća:
— Doći će sinjora Rahela, doći će zbog ovih razbacanih prnja, zbog ushuktalosti kojom su spašavani ovi zavežljaji i sanduci. Doći će one sjajne kašike i mekani bijeli hljebovi i tanjuri. Sad će da pozdravi s kućnog praga sinjora Rahela glasom kadifastim: »Buenas nočes, tijaHanuča!« Sad će da zazveči i suđe kad se iza sinj ore pojavi Mazalta, sluškinja njena.
— Mamo! Mamo! — javlja se dijete kao da hoće da pomete majčinu misao, ali Hanuča ne čuje dječji povik. Ona drži u ruci razbijeni cilindar i razdire sebi srce: Doći će! Tako su uvijek dolazile ove večere, uvijek. Prvi put, šta je prvi put bilo? — Čekajte, Šabetaje Alhalele, čekajte! — napreže se Hanuča da se sjeti i zagrcava se. Mećem joj ruku na zgrčeno srce da joj olakšam bol, težak i gorak, jer ja znam kad su prvi put zamirisale te kokošje čorbe u njenoj sobi. Prvi put su zamirisale kad je pokopala prvo dijete, i od toga dana zaredale su da svaki put obilježe poneku njenu nesreću, poneku njenu tugu i poneki nepreboljeni bol.
Na samrti njenog muža Avrama pušile su se masne i žute, u bijelom tanjuru, i njihova se para miješala sa dušom njegovom kada je kao tanka sjenka polazila Gospodu našem bogu. One su se žut jele i sjale u svojoj masti kad je dva dana rađala dvojke, Bočku i njenu mrtvu sestru. One su stalno dolazile kad god je ležala sa natečenim koljenima. Došle su i kad je Bocka objavila djeci sirara Šimona da je njen brat Bencion otišao »na nebo«. Došle su i onda kad je mala Bocka buncala u vatri, dok je Hanuča, previjena udvoje kraj bolesnog djeteta, zvala Gospoda svojom najvećom molitvom:
— Čuj, Gospode, moja Bocka je jedina. Čuj, Gospode, moja Bocka jedna je jedina!
Dolazile su uvijek iste, uvijek sa istim tanjurima i sa istim kašikama; sa istim hljebovima i sa istim komadima kokošjeg mesa; sa istim dobrim i sućutnim očima sinj ore Rahele i sa istim toplim i utješnim glasom te Jevrejke. Jer je sinjora Rahela dolazila uvijek puna unutrašnje radosti što će izmamiti makar i tužan osmijeh u tužnim očima, što će makar i načas bljesnuti svjetlo na tužnom putu jednog stradanja, na kraju jednog doživljaja koji se noktima urezuje u jedno ljudsko srce.
Pod mojom se rukom grči njeno srce i trza.
— Šabetaje Alhalele, jest, života mi, sve je tako kako vam kažem, danas sam doznala, danas sam sve to doznala, danas!
I danas će isto tako doći, i danas, najavljene na ovaj čudesan način na krilu male Bočke u bijelom hljebu božjem.
Tako govori Hanuča i ona već čuje i pozdrav sinj ore Rahele, a pozdrav sinj ore Rahele je topao, brižan i samilostan:
— Buenas nočes, tijaHanuča! Dobra večer! — Tako pozdravlja ona uvijek, a glas joj je blag, jer sinjora Rahela je dobra žena. Neće ona ogrnuti ni svog svilenog šala kad se zaputi vešarici tijaHanuči di Pardo. Ogrnuće kakav stari šal, izmijeniće zlatnu čelenku sa drugom na kojoj su dukati lažni, precrnjeli i bez sjaja. Zataknuće za uho samo struk rute umjesto cvijeta iskićenog sitnim blještavim kamenjem. Odriješiće ispod vrata i nisku krupnog bisera. Skinuće i skupo prstenje s ruku, a ostaviti samo onaj vjenčani, ispisan ćoškastim hebrejskim pismenima, pa puna tuge, dobrote i brige doći će da vidi i da utješi ucvijeljenu siromašnu Jevrejku, vešaricu tijaHanuču di Pardo, doći će da je dobrim riječima podigne klonulu u stradanju, a gladnu i iznemoglu da je okrijepi toplom i masnom kokošjom čorbom.
— Dobra večer!
Taj je pozdrav u otkucaju Hanučinog srca i ja ga čujem.
Bolećivo i umorno javlja se Bocka:
— Mamo, mamo, daj da legnem. — Njene male mršave ruke, spuštene u krilo, studene su. Nagla je glavu i naslonila je na jedan zemljani lončić. Sva je kao isprebijana toljagom i kao da joj je slabašno, mršavo tijelo prekrito masnicama koje bole i na dodir haljina.
Hanuča se ni sad ne miče. Ona čuje svaki put kad je dijete zovne. Prene se ona malo iz svojih misli, hoće da se digne, da otvori oči, da vidi šta je s njom i s njenim djetetom, ah pričinja se sama sebi teška i glomazna i kao da tone u neki dubok glib.
5.
Bila je Bocka zaspala kad su se zaista čuli koraci u hodniku, kad se začuo zvek suđa i tapkanje po vratima. Hanuča je razabrala korake još u avliji. Skočila je sa sanduka i sva problijedjela. Najprije ne povjerova, već osluhnu dobro, a onda se trže kao ošinuta. Pomakoše joj se svi mišići u jedan mah i ona se od bola zgrči, ali ne bi vre mena da jaukne nego onako zgurena koraknu prema vratima. Izbuljenih očiju čekala je i strepjela ko će se na njima pojaviti. Htjela je da se ispravi pa da bolje vidi, te je, stojeći pred samim vratima, podigla malo i ruku. Možda se ruka podigla sama ili je možda Hanuča htjela da se tako odbrani od nekog novog nenadanog užasa, težeg nego što je bio onaj jutrošnji, svirepijeg, koji se sada javljao ovako tiho tapkajući po vratima. Možda je baš htjela da zadrži ostvarenje onog svog iščekivanja, još sad, još u posljednjem času, na samom pragu, pa je, užasnuta što će se zbiti, podigla ruku da ga vrati, da ga odagna u nepovrat, u iščeznuće, u ono parče bijela hljeba na Bočkinom krilu iz kojeg je jutros proklijalo, majušno, nejasno, a sada, evo, gdje je već zazvečalo i suđem i javilo se tapkanjem ruku po vratima, nemilosrdno i strašno. Jest, tako je tapkalo kad je Avram, njen muž, ležao na samrti. Tako i poslije pošto su ga iznijeli na tabutu pjevajući svete pjesme. Tako! I onda je tamo kraj peći, gdje je sada Bocka, kunjao čitajući čudesne molitve njen jedinac Bencion, onaj s malim blijedim rukama, s onim blijedim osmijehom koji je odnio i u grob. A njena Bocka, tada još crvić što se stao javljati u njenoj utrobi, bila se toliko pritajila, možda zatrovana njenim jadom, da je ona, nesretna Hanuča, satima strepjela i čekala da se dijete javi, da kaže onim svojim majušnim trzajima:
— Evo me, mati, živa sam, živa, ne boj se!
Tako je uvijek tapkalo i uvijek, u isto doba, čuli su se ti koraci, nenavikli na satruli pod, na one provaljene daske u hodniku o koje se ona nikad nije spoticala, ni ona ni iko od njenih koji su živjeli u tom sobičku s njom.
Tako je tapkalo … Tako.
Hanučine su oči sjale. Bijaše ostao samo jedan tren da posumnja u sve što je cijelo popodne preturala u sebi i da povjeruje da će se na vratima ukazati Haj mole nosač da upita i da vidi drži li odvaljen komad na zemljanoj peći. »Hajmole, Hajmole, nosač je to!« Već se izvijao iz nje taj radostan povik. Tada se vrata otvoriše, a na njima se ukaza Mazalta, sluškinja Rahelina, noseći svjež i studen dah u svojim haljinama.
Uklonio sam se da ne ometam pokrivanje crvotočnog sanduka damastnim stolnjakom, da ne čujem tanak zvek modro oivičenih tanjura i sjajnih metalnih kašika.
6 . Kad sam se vratio, bilo je sve uređeno i spremljeno. Mirisalo je raskuhano kokošje meso. Sa čorbe, žute i masne, udarala je vruća para otkrivajući na mahove sjajne odbljeske s nje. Pred lampom, a između prostrte trpeze i šćućurene Bočke, stajala je vešarica. S nje je padalr. sjena, tamna i teška, koja se izdužena vukla preko poda, a odatle, prelomljena ispod ramena, pela se gotovo do pola memljivog zida. Hanuča je gledala u odvaljeni ćošak peći, kroz koji se vidjela čađava, crna nutrina i spremala se da, već po drugi put, proguta svu onu gorku pljuvačku koja se odnekud skupljala u ustima, kad se u tom času Bocka pomače. Opružilo je dijete nogu, maknulo je ramenom i dahnulo jednom dublje i pištavije na nos.
Gore na peći prsnuše prvi put sitne varnice iz pečurke.
Kažem ja, Šabetaj Alhalel, vešarici tijaHanuči di Pardo:
— TijaHanuča, dobra tijaHanuča, čini mi se kao da je Bocka namirisala čorbu i ono malo kokošje srce i krilo u njoj.
— Ima u njoj i komad jetre, — odgovara vešarica, gledajući još uvijek u onaj čađavi bezdan, a onda se odjednom okrenu meni:
— Kako to vi mislite? Zar da je ne probudim? A zašto da je ne probudim? Hoću, probudiću je, probudiću je, neka se dijete nahrani, neka večera, neka se ogrije. Slabo će nam pećurica raskraviti prste na nogama. A dijete će jesti. Jeste li vidjeli kada kako moja gladna djeca jedu ove večere? Glođu, grizu, sišu, mljackaju jezikom, gutaju bez predaha i sva im se usta i ruke zamaste. I uzvrpolje se tada kao da živnu. Prostruji im odnekle topla krv, zarumene im se žuti obrazi a oči zacakle. Tako je i moj Bencion jeo one večeri kad smo dva sata ranije ukopali Avrama, njegovog oca. Oblizivao je prste, griskao masne kokošje zglobove, sisao žuti i crveni mozak iz mekanih kokošjih kostiju, njuškao kolače, a kad je namirisao u njima karanfil, zatvorio je oči i onako kako je od oca naučio rekao: — Da si blagosloven, Gospode, ti koji si stvorio cvijeće i mirise!
— Jest, Šabetaje Alhalele, vi niste vidjeli kako moja gladna djeca jedu. I zato treba da probudim svoje dijete. Treba.
— Bocka, — zovnula je Hanuča gotovo bez glasa.
— Bocka, — zovnula je još jednom isto tako. Bocka se nije odazivala.
— Zašto da je ne probudim? Zašto? Znam ja kako i ona uvijek halapljivo jede. I ona voli mala kokošja srca, i ona oblizuje sjajnu zamašćenu kašiku. Pa zašto da je ne probudim? Zašto?
Stoji tako Hanuča, pa se zagleda u dijete. A ozgo s peći zure u nju, kao dva crvena oka, one dvije rupe na pećurici na koje viri užareno ugljevlje.
Komadi ćumura koje je Rahelina sluškinja bacila na vatru potpaljuju se. Od vremena do vremena frcaju iz njih snopovi sitnih zelenih varnica. Sjaje se plavi i zlatni rubovi na tanjurima, bliješti bjelina damastnog stolnjaka, a na čorbi se prelijevaju žuti kolutovi kokošje masti. Nad tanjurom puši se bijela para. Čorba je još topla. Sobičak je pun njenog mirisa. Svečano gori lampa. Sa ispreturanih zavežljaja, sanduka i krpa padaju sjenke po podu.
— Bocka, Bocka, ustani! — klekla je Hanuča pokraj djeteta pa ga zove. Naslonila je i svoje lice, nabrano i hladno, na raščupanu Bočkinu kosu: — Bocka, Bocka, ustani, ustani da večeraš, ustani, Bocka moja, Bocka!
Bocka se lagano pomiče, proteže se, trlja studenim rukama oči i pospano govori:
— Mamo, daj da legnem, daj prostri mi, života ti, daj da legnem. Neću večere, nisam gladna … nisam, mamo, nisam …
Tako se otima pospano dijete, a Hanuča tepa:
— Ustani, drago moje, ustani, oči moje, daj najprije da večeraš, gledaj, otvori oči, ima čorbe, Bocka, kokošja čorba, ima malo srce, Bocka, kokošje srce, malo, majušno, ima i batak, i kokošje krilo. Bocka, gledaj, ima na sanduku i kolač sa crvenim konfitom, ustani da se ogriješ, još se čorba puši.
Tepa tako vešarica tijaHanuča di Pardo i kida, parče po parče, svoje srce.
Bocka se najzad uspravi i kad se razabra i vidje spremljenu večeru, otvori širom usta i oči:
— Aaaah! — začudi se. — Mamo, to je sinjora Rahela bila … Kako to da ja nisam ništa čula? — Dijete htjede da se podigne.
— Čekaj, Bocka, — zadržava je Hanuča, — čekaj da ti skinem cipele, mokre su, čekaj!
Hanuča je sjela kraj djeteta i dok je skidala Bočki mokre cipele i omotavala ozeble noge suhim krpama, čula je dva puta kako kvrcnuše crijeva u djetinjem trbuhu. Kad kvrcnuše i treći put, ponese Hanuča Bočku na sanduče a sama kleknu do nje da joj rukama i obrazom ugrije umotane noge.
Dijete uze kašiku i lako se njome dotaknu tanjura. Tanak, srebrn zvek udari u Hanučino uho. Kao da ga pretvori u veliku šupljinu. Malo kasnije ču Hanuča u toj šupljini kako Bocka srknu prvu kašiku vruće kokošje čorbe.
Srknu i drugu, mljacnu jezikom i obliznu usne. Gledamo i jedva dišemo: Bocka liže sjajnu kašiku, uzima među prste kokošje krilo, skida svojim pocrnjelim zubima masnu raskuhanu kožu, zagledava se u nešto i govori:
— Znaš li, mamo, kad je posljednji put sinjora Rahela poslala ovakve kolače? Kad si ležala proljetos, znaš onda kad si imala grčeve u stomaku. — Hanuča ne odgovara ništa, a Bocka govori kao u sebi:
— Odonda nije poslala ništa … A ko je kupio nov cilindar za lampu? Mamo, jesi li ti prala ovaj stolnjak? Bože, kako se bijeli! A znaš, mamo, nešto mi je tako čudno danas. Čini mi se, danas je subota. Baš kao da je danas subota, a danas je bio ružan dan. Je li, mamo, da je bio ružan? — Dijete zatrese glavom kao da se od nečeg zgrozilo.
Hanuča natapa suzama krpe omotane oko djetinjih nogu, stište ih sve više na grudi i upinje se da zadrži krik koji se savio u njoj u luk poput neke crne kvrgaste grane što će se evo sad prebiti pod nekim teškim naletom vjetra i skrhati niz neke stijene i hridine. Stisla se Hanuča i strepi da se iz nje ne otme vrisak, a dijete griska kolač, udara sjajnom kašikom o tanjur i priča:
— Mamo, i onda, sad sam se sjetila, i onda kad su Benciona odnijeli, i onda … — Dijete se zagledalo u crveni konfit na kolaču i govori.
Ja, Šabetaj Alhalel, izišao sam da se nadišem vazduha. Izišao sam i dišem duboko. Otvorio sam širom usta. Napolju je mirna zimska noć. Mjestimice je nebo vedro, vidi se i pokoja sjajna zvijezda. Kad zakoraknem, osjećam da se po površini počeo smrzavati razgažen snijeg.
7.
Vratio sam se opet.
Hanuča je uvrnula fitilj na lampi, uvrnula ga i puhnula u mah plamičak koji je na njemu još grozničavo treptao. Puhnula je samo jedanput, oštro, pa je legla uz dijete.
Zadržao sam dah pa čekam. Mrak je. Samo iz pečurke biju mali, niski plamenovi, a onda dva oka na njoj gore živom žeravom. Ućutalo se sve! I Hanuča, i Bocka, i kašike, i tanjuri. Ni rutavi se miš ne pomalja.
Tada se u tišini javi Bocka:
— Mamo, mamo!
— Šta je, Bocka, šta je?
Napeo sam uši da čujem šta će Bocka kazati. Okrenuo sam glavu prema njoj, ali Bocka ćuti, ne odgovara ništa. Osjećam: metnula je svoje ruke još dublje u krilo, stisla se još jače uz majku.
— Šta je, sine? — pita je Hanuča gotovo zabrinuto.
— Ništa, htjela sam te pitati — ali što sam htjelala te pitam, to ne znam ni sama. Ma, eto, mamo, htjela sam te pitati zašto su posjekli šljivu. Pa znam zašto su je posjekli. Posjekli su je što je smetala. Morali su oni točkovi proći kroz avliju, pa su je posjekli. Pa neka su je posjekli.
Neka! Ti misliš, mamo, da mi je žao. Nije. Neka su je posjekli. Neka su izgazili i snijeg, neka. Hvala bogu da nije naša kuća izgorjela. A reci, mamo, hoće li opet skoro padati snijeg, hoće li?
— Pa sigurno da hoće.
— Baš sigurno?
— Pa sigurno, duga je zima, istom je počela.
— Koliko traje zima?
— Dugo!
— Dugo?
— Jest!
Hanuča je prebacila ruku preko djeteta, onako kao slučajno. Dijete osjeća da je toplo pod tom rukom. Obje ćute. Sada razabirem njihov ležaj kao gomilu mraka u toj maloj sobi. Vidim i da vešarica gleda. Na očima joj sjaje dva mala, sitna crvena odbljeska. To su odbljesci onih crvenih vatrenih rupa na pećurici. Ne mičem se. S pećurice posipaju varnice, jedanput, dvaput.
— A znaš li, mamo, kad će sinjora Rahela opet poslati večeru? Je li, mamo?
Bocka osjeti kako se materina ruka, ona što je ležala na njoj, malo trgnu. Taj trzaj kao da prođe i po njoj ozgo s ramena niz leđa. Čekala je da majka što kaže, i tako čekajući i razmišljajući zašto majka ne odgovara, zaspala je. Hanuča se bila ukočila na ležaju. Nije mogla da zatvori očiju, jer ozgo s pećurice ono duguljasto, nešto iskrivljeno oko kao da se cerilo na nju i da je govorilo: Odgovorite, vešarice tijaHanučo di Pardo, odgovorite svojoj blijedoj i mršavoj Bočki kada će sinjora Rahela opet poslati večeru, odgovorite! Ona čeka, čeka. Možda i ona pogađa vaše misli, slušajte kako joj srce udara!
Hanuča se bila sledila. Bila je ostudenila kao zemlja. Zadrhtali su joj neki damari pod samim grlom. Stade opet da joj se svijest pomračuje, kao da se neki užas, koji joj je bio pao na grudi, spremao da joj smrska i čelo. Htjela je sada da se ona grana u njoj prelomi, pa da vrisne, da se oglasi nekim još nikad neoglašenim krikom, da zapomaže svom snagom svojom, koja se sad odnekud u njoj javila kao neko čudo, pa da se sruši i napukla peć i pećurica s njom, i tanjuri, i viljuške, i cilindar, i da se potrese i prozor zastrt onim šalom. I bila bi tako kriknula silno, snažno kao kakva gorostasna žena, da nije ležala uz nju njena Bocka, to dijete koje je ona držala sve čvršće u svojim rukama i koje se moglo od toga krika ustraviti, zgrčiti od straha, problijedjeti kao krpa i više nikad da ne dahne dahom.
Da se dijete ne bi prestravilo, ne smjede Hanuča ni rukom da se odbrani, ali se zato snažno oduprla jednim svojim ramenom tom užasu. Pružena tako s uzdignutim ramenom, a držeći dijete u zagrljaju, dođe sama sebi kao preporođena, kao preobražena u drugu Hanuču, veliku, uspravnu, sa zdravim koljenima, jakim bedrima i širokim ramenima. Stade teško da diše. Otvori još više oči pa pogleda strašnim pogledom u ono duguljasto oko gore na pećurici, a ruka joj jače pri tište dijete na grudi.
— Neće više dolaziti ove večere, — stade da kazuje nekome — neće, ja vam kažem. Ne dam ja svoga djeteta, ne dam svoje Bočke, ne dam! Nosiću je na svojim rukama, odnijeću je daleko nekud, sakriću je od vaših pogleda. Hraniću je svojim znojem i zarumeniće se njeni sad blijedi obrazi, zarumeniće se i biće joj rumeniji i od same vaše krvi. Ne dam je, kažem vam, dosta je bilo, ne dam. Ona je moje sve, ona je moja snaga i moj život. Vikaću, braniču je, ne dam. Gospode, čuj, moja je Bocka jedna jedina! Ostavi mi je, Gospode! Vikaću, vikaću i bježaću s njom odavde iz ovog svog groba, pretrčaću preko ovih oborenih taraba, jaraka i smetljišta, bježaću dugim cestama, livadama i poljima, preći ću preko potoka i preko brda, vrljaću šumama i izići ću s njom, sa svojom Bočkom, izići ću tamo gdje me nećete stići ni naći.
Hanuča zaklopi oči, privi dijete snažno uza se pa, opruživši noge da bi osjetila što jače svoju snagu, stade da razgovara sama sa sobom. Razgovara tako i sve se više nosi u neke neznane i daleke krajeve. Čini joj se da ide, da trči, da se penje i prebacuje preko jaruga, jendeka' plotova i ograda, da se penje na bregove, da silazi u doline. Prolaze kraj nje krajevi, sela, brda, prolaze volovi, konji, ovce. Ovnovi dižu glave i gledaju za njom. I ljudi zastaju i okreću se za njom. Osjeća ona kako gledaju i kako se snebivaju i kako se čude.
Htjela bi ona da se okrene i da im kaže: — »Jest, jest, gledajte, ja sam to, ja, vešarica tija-Hanuča di Pardo, ja! Gledajte, nisu mi više otečena koljena, nisu mi više pogrbljena leđa, ni u Bočke nisu više žuti obrazi. Nadošlo mi je mlijeko u prsima, nadošlo je i propištalo, gledajte kako su nabrekle, kako su pune sise i kako dijete na njima doji. Slušajte kako guta, gledajte kako su se obrazćići napunili, kako se iz njih prelijeva mlijeko i curi niz njenu bradu. Gledajte kako raste, kako se zaoblila Bocka, moja Bocka. Ne treba nam više vaših večera, ne treba!«
Putuje tako vešarica tija-Hanuča di Pardo, sva topla. I tabani koji joj se nikad nisu mogli ugrijati i oni su vrući, a tamo gdje se dijete uz nju privilo sva je znojna.
Nosi je nešto u neke daljine, nosi je kao na krilima, lagano, radosno, brzo.
Najednom joj se ukazuju neka lica, milostiva, gledaju je neke blage nasmijane oči i govore: Jest, ona je, ona, tijaHanuča, naša tijaHanuča. — I Hanuča ide k njima i već čuje kako se oni zagrcavaju od radosti, čuje ona kako i njeno srce udara, kako trepti, kako iz njenih obraza bije radost i još više: sva se ona ljulja od zanosnog osjećaja ove sreće. Jedva se drži uspravno, jedva korača.
Gotovo je stigla. — »Šta su se to prestrašile one blage oči tako? Što se to brinu? Ne, nije meni zlo, nije!« — govori ona i pri vi ja dijete uza se da joj ne padne iz naručja. — »Ne, nije meni zlo, nije, ovo je od sreće, od sreće!«
Glava joj se nagla, već joj se gubi svijest, ali još osjeća kako je hvataju dobre meke ruke i kako joj podupiru glavu. Neko joj je uzeo ruku i ljubi je. Ona čuje kako uplašeno viču: — Čašu vode za našu Hanuču! Čašu vode i komadić šećera!
Čuje ona i kako neko tepa: Mamo, draga mamo. — To je Bencion. To je njen Bencion. »Kako je uzrastao, kako je velik! Bencione!«
— Sine, sine, — htjela bi ona da kaže — sine, ne boj se, ovo je od sreće, od sreće, ne brini se, glavno je da sam stigla — ali ne može.
— Bencione! — pokušava makar još to da kaže, ali nikako ne može. Uzima je neka nemoć sve više i ona pada lagano na nešto meko, toplo i kadifasto.
8.
Dugo je padala vešarica tijaHanuča di Pardo u svoj radostan san i tada je zavladao u sobičku potpuni mir. Tupo su otkucavala njihova dva srca u tamnoj sobi. Mrak se pretvarao u beskrajan prostor u kom su palucali zelenomođri plamenovi iz pećurice.
Palucali su i isprepletali se kao zmije koje izdižu svoje glave i pružaju iz njih svoje račvaste jezike.
Pokatkada se iz njih izvijao i koji svijetao plamičak.
Ja, Šabetaj Alhalel, stajao sam i gledao.
Čudno su gorjeli plamenovi. Tajanstveno i pobožno. Gorjeli su kao u kakvom kandilu pripaljenom da slavi Gospoda o svetim subotama što nam ih dade, sebi i nama, i našim slugama, i našim sluškinjama, kazujući: — Da bi se odmorio sluga tvoj i sluškinja tvoja.
Gorjeli su plamenovi kao da je danas bila subota i činilo mi se da me nešto zvalo da kažem kiduš pod tim kandilom.
Tražio sam kakav šal da se mjesto taleta ogrnem njim i da kažem subotnju molitvu našem Gospodu.
Okretao sam se i tada opazim: onaj mali rutavi miš izišao je iz one rupe u ćošku i pošao naprijed. Proskakutao je malo po sobi pa najednom stao. Podigao je svoju malu rumenu njušku uvis i počeo njuškati, prevrtati malim crnim očima, pa se brzo okrenu i otrča ravno u svoju rupu. Za tren oka ga nestade.
Tada sam i ja izišao napolje. Ja, Šabetaj Alhalel, ali prije nego sam izašao rekao sam ovakvu molitvu našem Gospodu: — Neka je svet ovaj subotnji mir vešarice tijaHanuče di Pardo, velike sluškinje tvoje i naše, Gospode .. .
Tako sam rekao i izišao sam.
Alhalel ustade, kucnu dva puta štapom i naglo ga nestade iz moje sobe.
9.
Sutradan sam zakucao na njegovu kapiju. Otvorili su mi.
— Ovdje ne stoji nikakav Šabetaj Alhalel, — kažu mi — ovdje stanuje Gavrijel Gaon.
— Gavrijel Gaon? — Pa da … da … njega, njega tražim — odgovaram zbunjeno.
Kad sam ušao u sobu, stao sam kraj vrata. Šabetaj Alhalel sjedio je za stolom. Pognut nad velikom starom knjigom, bio je zadubljen u čitanje i sigurno nije čuo ni da sam ušao. Njegova ruka sa dugim prstima držala je grčevito lijevi kraj knjige, a druga je ležala opružena na požutjelom listu, koji je upravo bio pročitao. Duboko izbrazdano čelo sa nabranim borama bilo je ukočeno.
Čitao je živo, ali nije micao usnama. Tada se pomakoše bore na čelu, popustiše u svom grču. Šabetaj Alhalel podiže glavu i reče svečano: — Eto, sve je to vidjelo oko moje, čulo uho moje i razumjelo*
Pogledali smo se obojica čudno.
Tada sam ga pozdravio prvi:
— Salom, Sabetaje Alhalele, — rekao sam i naklonio se.
On mi pokaza rukom da sjednem i odgovri:
— Mir s vama! Moje je ime Gavrijel Gaon!
