Princ Tame Ili Muslimanski Martin Luter

Jan Buruma

Princ tame ili muslimanski Martin Luter

Teško je odrediti ličnost Tarika Ramadana: musliman je, mislilac, aktivista, državljanin Švajcarske, čovek sa stalnim boravkom u Velikoj Britaniji, aktivan na nekoliko kontinenata. Za njega kažu da je “sposoban da se uvek izmigolji”, da je “dvoličan”, “opasan”, ali kažu i da je “briljantni um”, “graditelj mostova” i “muslimanski Martin Luter”. On želi da muslimani pos-tanu aktivni građani Zapada, a baš je njemu pre četiri godine zabranjen ulaz u SAD. Tako na kraju nije mogao da predaje na Univerzitetu Notr Dam u Indijani, ali mu je, umesto toga, Oksford ponudio mesto gostujućeg profesora.
Za svoje poklonike, on je odvažni reformator koji vredno radi ne bi li premostio jaz između muslimanske ortodoksije i sekularne demokratije. Mladi muslimani u Evropi željno slušaju šta on ima da kaže, a njegova predavanja se masovno presnimavaju na audio-kasete i potom preslušavaju. Izvanredan govornik, on deluje inspirativno na svoje slušaoce, ulivajući im osećaj ponosa, što umnogome podseća na odnos koji su sa slušaocima gradile vođe pokreta Black Power tokom šezdesetih. Jedan moj prijatelj ga je slušao prošle godine u Roterdamu, kada je govorio u dupke punoj dvorani pred oko hiljadu ljudi, mahom muslimana. Za njih on nosi oreol velike, prave islamske zvezde. Njegovi kritičari drugačije gledaju na stvari. Optužuju ga za antisemitizam, versku zadrtost, zagovaranje neravnopravnosti žena i vođenje, istina prikriveno, svetog rata protiv liberalnog Zapada.
Tarika Ramadana sam upoznao prošle godine u Parizu. Francuski časopis Poen organizovao je polemiku o muslimanima u Evropi (ili “Evrabiji”, kako neki uplašeni ljudi danas nazivaju kontinent na kome sam rođen); u toj polemici učestvovali smo nas dvojica. Rečeno mi je da “budem veoma oštar”. Međutim, ako su urednici Poena želeli da to bude polemika u kojoj će sve varničiti, mora da su bili razočarani. Ramadan i varnice ne idu zajedno. Vretenast, prijatnog izgleda i elegantno odeven, govorio je blago na odličnom engleskom jeziku, tek bi se tu i tamo mogao uočiti poneki francuski akcenat. Njegovi osnovni jezici su francuski i arapski, a engleski je usavršio kod kuće, u Ženevi, mahom u razgovoru sa Pakistancima koji su posećivali njegov dom.
Možda zaista nisam bio previše oštar. U većini pitanja smo se slagali, pa čak i tamo gde nismo bili saglasni (on je, recimo, bio prijateljskije nastrojen prema papi od mene) naša debata nikako nije postajala žestoka. Zato sam, kada sam posle nekoliko meseci otišao u London da bih ponovo razgovarao sa njim, imao utisak da sam video jednog jako uglađenog Ramadana, međunarodnog majstora performansa koji, po oceni Ruela Marka Gerehta, stručnjaka za Bliski istok pri američkom institutu Enterprajs, podseća na “britanskog diplomatu u UN”, dakle na tip čoveka za koga ste na kraju ubeđeni da mu je okolišenje i izbegavanje istine upisano u genetski kod.
Ko je, dakle, Tarik Ramadan? Za šta se on zapravo zalaže? Čak ga je i fizički teško uhvatiti. Načelno smo se dogovorili da se sastanemo, ali je određivanje konkretnog vremena predstavljalo pravi izazov. U Oksfordu nisu predstavu imali o tome gde se trenutno nalazi. Kućni broj nije mogao da se dobije. Ni na jednu poruku koju sam mu poslao elektronskom poštom nisam dobio odgovor. Možda je u Roterdamu, gde predaje predmet pod nazivom “identitet i državljanstvo” na Erazmovom univerzitetu. A možda je u Francuskoj, ili pak negde drugde, možda se pojavljuje u nekoj televizijskoj emisiji, potpisuje svoje knjige ili govori na nekoj konferenciji. Konačno je njegov pariski sekretar uspeo da uspostavi vezu. Ramadan se nalazio u Stokholmu. Sastali smo se sutradan, u kući jednog prijatelja u Londonu. On se pojavio sveže štucovane brade, u elegantnom odelu i košulji bez kravate, kao i uvek.
Odmah mi je rekao da “želi da bude profesor i aktivista u isti mah”. To znači da više vremena provodi u pisanju, držanju govora i davanju saveta najrazliČitijim ljudima, od Tonija Blera do imama u džamijama, nego u držanju univerzitetskih predavanja. Četrdeset četiri su mu godine. Uz sve što radi, on živi životom pravog muslimanskog vernika, moleći se pet puta dnevno. Najvažnije mu je da, kako kaže, nađe put kojim će se muslimani izbaviti svog statusa manjine i poČeti da igraju ulogu koja im pripada kao evropskim građanima. “Činjenica da su zapadni muslimani slobodni znači da oni mogu da izvrše znatan uticaj. Bilo bi, međutim, pogrešno ako bi neko tvrdio da mi namećemo svoja shvatanja i svoj način života Zapadu. Danas nove ideje potiču sa Zapada. Biti tradicionalista ne znači štititi se od tih ideja, već očuvati tradicionalna načela”.
Po njemu su tradicionalistička načela primenjiva koliko u religiji, toliko i u politici. Muslimani, veli on, ne treba da pokušavaju da izgrade sistem koji će biti “paralelan” zapadnoj demokratiji, a kamoli da teže da izgrade muslimansku državu. “Ne postoji islamski poredak. Mi treba da delujemo kako bismo podsticali pravdu kao načelo i kako bismo svoju etiku utkali u postojeći sistem.” On ocenjuje da globalni poredak neoliberalnog kapitalizma omogućuje bogatom Zapadu da svuda dominira. Suprotstavljanje takvom poretku deo je njegovog zadatka profesora-aktiviste, koji crpi svoja “univerzalna načela” iz islama.
Pitam ga kako je izgledalo njegovo odrastanje; odrastanje egipatskog muslimana u Ženevi. Pri tom, on nije običan egipatski musliman: njegov deda po majci je Hasan al Bana, čovek koji je 1928. godine osnovao Muslimansku braću, organizaciju koja pruža otpor onome što smatra zapadnom dominacijom i nastoji da osnuje islamsku državu. Al Banu su 1949. ubili egipatski agenti, posle atentata koji su Muslimanska braća izvršila na egipatskog premijera. “Bilo je teško”, odgovara Ramadan, “veoma teško i puno napetosti. Šezdesetih godina u Ženevi je bilo malo muslimana, samo nekolicina njih koji su radili u UN i poneko iz severne Afrike. Neki među mojom braćom bili su privučeni zapadnjačkim načinom života, a jedan brat je čak odbacio sve što ima veze sa religijom. Samo, naši su roditelji bili veoma liberalni, nikada me nisu prisiljavali na molitvu i uvek su bili otvoreni za dijalog i diskusiju”.
Epitet “liberalni” deluje poprilično iznenađujuće kada znate da on njime opisuje svog oca, Saida Ramadana, omiljenog Al Baninog učenika i neumornog zagovornika političkog islama. Said Ramadan je morao da pobegne iz Naserovog Egipta, kada su Muslimanska braća tamo zabranjena 1954. godine (tada je jedan pripadnik organizacije optužen da je pokušao da ubije Nasera). Porodica se nastanila u Ženevi. Tarik, najmlađi od šestoro dece, dobio je ime po Tariku ibn Zijadu, severnoafričkom muslimanu koji je 711. godine osvojio Španiju. Ramadan negira da je član Muslimanske braće, organizacije čija je jedna od osnovnih parola “Alah je naš cilj, Prorok je naš uzor, Kuran je naš zakon, sveti rat je naš put, a žrtvovanje naša želja”, ali je veoma ponosan na svoje porodično poreklo. Za mnoge muslimane Al Bana je još uvek veliki čovek. Kada sam krajem te nedelje sreo Tarika Ramadana u monumentalnoj džamiji u istočnom Londonu, čuo sam da ga skoro bogobojažljivo predstavljaju drugima kao Al Baninog unuka. “Kod starijih ljudi to pridaje izvesnu ozbiljnost i težinu onome što govorim”, rekao mi je Ramadan dok smo prolazili kroz džamiju u kojoj se ponajviše mogu čuti bengalski i urdu jezik, naravno, pored čitanja kuranskih ajeta na arapskom.
Iako je njegov otac bio predstavnik Muslimanske braće u Evropi i nastojao da populariše cilj uspostavljanja islamske vlasti, Ramadan je pohađao klasičnu švajcarsku školu, u kojoj je stekao solidne osnove iz francuske književnosti i evropske filozofije. Maturirao je godinu dana pre roka, a potom studirao filozofiju, književnost i društvene nauke na Ženevskom univerzitetu. Sa 24 godine već je bio na čelu jedne srednje škole, a potom je držao kurs iz religije na jednom koledžu u Ženevi i na Univerzitetu u Friburu. Bio sam zaista fasciniran kada sam shvatio da je od svih evropskih filozofa Ramadan odabrao da proučava Fridriha Ničea, onoga koji je predviđao smrt vere. Čak je i njegova doktorska teza bila posvećena Ničeu. Da li je on sam ikada, kao vernik, posumnjao?
“Nikada nisam osetio sumnju u postojanje Boga”, spremno mi je odgovorio. “Ali jesam postavljao pitanja. Niče je postavio vrlo precizna pitanja o veri, o tome kako se gradi verski identitet, kako vernici mogu da koriste status žrtve da bi na kraju sami postali ubice. IšČitao sam i celog Dostojevskog, njega sam odmah zavoleo. To su bili nekakvi moji univerzalni misaoni okviri. Nije bilo lako odrastati u porodici muslimanskih vernika, a istovremeno neprestano imati kontakt sa ljudima van tog sveta, ljudima koji piju i provode se. Ali, uživao sam zaštitu, kao vernik, koja je bila izgrađena na etičkim osnovama. Svakodnevno sam se bavio sportom, bar po dva sata sam igrao fudbal, tenis, trčao sam. I čitao sam, neprestano sam čitao, bar pet sati dnevno, ponekad i osam. Otac me je upozoravao da se život ne živi kroz knjige. Ali, zahvaljujući svemu tome stekao sam poštovanje u svom okruženju. Zvali su me ‘profesor' ili ‘le docteur'”.
Koliko god da ova priča o unuku Hasana al Bane kao knjigoljupcu koji čita Ničea i Dostojevskog deluje upečatljivo, teško da ona može da iznenadi. Baš kao i Niče i Dostojevski, i Ramadan se borio sa idejom i predstavom o razočaranom svetu koji je, sve je ukazivalo, tonuo u nihilizam. Kaže da se u dečaštvu i ranoj mladosti “osećao usamljenički u Evropi, suočen sa rasnom diskriminacijom i svim onim što je uz nju išlo. Zato sam idealizovao Egipat. Telo mi je bilo u Evropi, a srce tamo, u postojbini. Želeo sam da se vratim ‘kući'”.
Godine 1986. Ramadan se oženio Švajcarkinjom, sestrom jednog od svojih drugara sa fudbala koja je prihvatila islam i novo ime – Iman – i njih dvoje su se s decom 1991. preselili u Kairo, gde je Ramadan izučavao islamsku filozofiju kod najvećih učitelja na univerzitetu Al Azhar. Taj boravak u Egiptu produbio je njegovo razumevanje islama, ali ga je isto tako pretvorio u ubeđenog Evropljanina. “Osećao sam da sam zapravo bio zaveden na pogrešan trag. Filozofska veza islamskog sveta i Zapada neuporedivo je čvršća nego što sam ranije mislio. Sumnja nije počela sa Dekartom. Mi danas imamo tu veštačku predstavu, konstrukciju o tome da su Zapad i islam dva potpuno disparatna sveta. To je sasvim pogrešno. Sve što sada činim, dok govorim o vezama, preplitanjima, međusobnom prožimanju, univerzalnim vrednostima koje su nam zajedničke – sve je to već davno u istoriji rečeno”. U isto vreme, shvatio je da mu se “kuća” zapravo nalazi u Evropi, te da je, isto onako kao što je islam njegova vera, njegova kultura evropska.
U knjizi “Zapadni muslimani i budućnost islama” objavljenoj 2004, Ramadan navodi različite pristupe islamu, od “političkog selefizma” – militantnog, anti-zapadnjačkog pristupa koji se zalaže za postojanje islamske države – do “liberalnog reformizma”, koji na veru gleda kao na privatnu stvar svakog pojedinca. Dok smo bili u džamiji upitao sam ga gde sebe situira u tom rasponu. “Recimo da sam selefista-reformator”, kaže on; na prvi pogled, to deluje sasvim protivrečno, ali on to u svojoj knjizi ovako objašnjava: “Cilj je da štitite muslimanski identitet i versku praksu, a da priznajete zapadnjačku ustavnu strukturu, da na socijalnom nivou participirate kao građanin i da živite potpuno lojalni državi kojoj pripadate”.
Njegovi omiljeni islamski filozofi su modernisti poznog 19. veka – Muhamed Abduh i Džamaludin al Afgani, koji su pokušali da racionalnim tumačenjem svetih tekstova ožive islam pod zapadnom kolonijalnom vlašću. Obojica su bili skeptični prema verskoj tradiciji i pokušali su da razgrtanjem tih vremenom nataloženih slojeva dopru do suštinskih načela Kurana koja se obraćaju razumu. Za njih nije postojalo nikakvo protivreČje između naučnog zaključivanja i islamske vere. Isto tako, ženska emancipacija i demokratska vlast mogli su se pomiriti sa izvornim načelima islama. Obojica su živeli u Evropi. Obojica su bili žestoki kritiČari kolonijalizma i zapadnog materijalizma. Po Ramadanovim rečima, “oni su osetili potrebu da kroz islam pruže otpor Zapadu, ali da istovremeno od zapadnjaštva uzmu sve ono što je korisno”.
Govoreći o svome dedi, Ramadan primećuje: “Ljudi danas kažu da su njegove ideje poslužile kao osnov za nastanak Al kaide. To nije tačno”. Po Ramadanu i mnogima drugima, duhovni otac revolucionarnog islama bio je jedan drugi pripadnik organizacije Muslimanska braća – Sejid Kutb, koji se zalagao za sveti rat protiv idolopokloniČkog Zapada. Ramadan naglašava da se “Kutb zapravo pridružio Musliman-skoj braći tek posle ubistva moga dede. Njih dvojica se čak nisu ni poznavali. Ja na Hasana al Banu gledam kao na čoveka koji je bio mnogo bliži Muhamedu Abduhu. Zalagao se za parlamentarno uređenje po uzoru na britanski parlamentarizam, i to nije protivno islamu”.
Ovo možda jeste a možda i nije verodostojno viđenje Hasana al Bane, ali nam to mnogo kazuje o načinu na koji se sam Ramadan predstavlja. Upravo to nastojanje da pomiri stvari koje su naizgled teško pomirljive čini ga zanimljivom i ponekad zbunjujućom ličnošću. Upravo je zbog toga Univerzitet Notr Dam želeo da on preuzme katedru Henrija Lusa i predaje religiju, rešavanje konflikata i mirenje. Profesor R. Skot Eplbi, čovek koji je učinio zaista sve što je bilo u njegovoj moći u nastojanju da Ramadana ipak dovede u Indijanu, sigurno je bio savršeno dobro upoznat sa reputacijom koju Ramadan uživa u Evropi. Nedavno mi je rekao: “Tarik Ramadan radi nešto što je izuzetno teško, ako ne i nemoguće, a nasušno je potrebno. Optužuju ga za janusovsku dvoličnost, iako je potpuno normalno da on različitim auditorijumima predstavlja svoja različita lica. On pokušava da premosti jaz i poveže ljude različitih ličnih i porodiČnih predistorija i različitih pogleda na svet. Onog trenutka kad ugleda publiku odluČuje se na to kako da joj pristupi. U tom smislu, mogli bismo reći da je Ramadan politiČar. On neguje različite vrste poklonika u muslimanskom svetu okupljajući ih oko najrazličitijih pitanja; želi da im pruži duhovno vođstvo i nadahnuće. Želeli smo da dođe i predaje kod nas upravo zbog toga što on savršeno dobro poznaje i razume muslimanski svet.”
Možda je upravo zbog tog poznavanja i razu-mevanja islamskog sveta američki Stejt department u julu 2004. odlučio da mu ne izda vizu. Ramadan je prethodno već bio poslao porodicu i nešto stvari u Indijanu. Deca su mu bila upisana u lokalne škole u Saut Bendu. Prema zvaničnom objašnjenju Odeljenja za domovinsku bezbednost, Ramadanu je viza uskraćena na osnovu jedne odredbe Patriotskog zakona kojom se zabranjuje da u SAD uđu lica koja “podržavaju terorističku aktivnost”. Američki savez građanskih sloboda i razne akademske organizacije odmah su osporili odbijanje američke administracije da uzme u razmatranje novi Ramadanov zahtev za vizu, tako da je jedan savezni sudija na kraju presudio da Stejt department mora da donese odluku. Onda je Stejt department odbio da izda i tu drugu vizu pozivajući se na to da je Ramadan dao novčane priloge u ukupnoj vrednosti od oko 900 dolara dvema evropskim organizacijama koje pomažu Palestince. Te organizacije su bile, i još uvek su, legalne humanitarne organizacije u Evropi, ali su u međuvremenu, posle Ramadanovih priloga, stavljene na američku crnu listu zbog toga što, navodno, daju novac Hamasu. Pravni zastupnik ACLU Džamil Džafer rekao mi je da je Ramadan zapravo žrtva istog onog zakonskog principa koji je korišćen da bi se komunistima zabranio ulazak u SAD: njegova politika jednostavno nije dobrodošla.
Ali, šta je zapravo njegova politika? Ramadan mi je objasnio šta je u najvećoj meri uticalo na formiranje njegovog političkog mišljenja: “U mojoj porodici otpor je bio jedan od ključnih pojmova, otpor diktaturi i kolonijalizmu. Kad sam napunio 18 godina počeo sam da putujem u Latinsku Ameriku, Indiju i Afriku. Ljudi koje sam sretao često su bili levičari. Brazilska teologija oslobođenja u to je vreme bila veoma važna, sa svojim otporom u ime verskih načela. Taj diskurs mi je bio sasvim blizak. Posle sam otišao na Tibet i proveo mesec dana sa Dalaj Lamom. Bila je to u osnovi ista filozofija, duhovna posvećenost i otpor – samo što su se Tibetanci suprotstavljali kineskom kolonijalizmu. Možda sam i zbog tih ličnih iskustava počeo da čitam radove svog dede, koji je u borbi protiv britanskog kolonijalizma koristio svete spise, sve do Mojsija. On je tokom 40-ih godina govorio ono što su teolozi oslobođenja govorili tokom 60-ih.”
Neki od najžešćih Ramadanovih kritičara, pre svega francuska novinarka Karolin Furest, koja je napisala knjigu, oštro ga napadajući, pod naslovom “Brat Tarik” tvrdi da postoji direktna veza između Hasana al Bane, preko Saida Ramadana i samog Tarika, do militantnog islama koji danas ugrožava Zapad. Francuska je jedno vreme toliko strahovala od islamskog nasilja da je Ramadanu 1995. zabranila ulazak. Docnije je zabrana ukinuta. Ramadan svoje porodično nasleđe najradije tumaČi kao “islamski socijalizam”, što je, kaže, “treći put, ni socijalistički, ni kapitalistički”. U tom učenju prijateljevanje njegovog oca sa Malkolmom Iks bilo je mnogo značajnije nego bilo koja veza sa Saudijskom Arabijom.
Knjiga “Zapadni muslimani i budućnost islama” baca izvesno svetlo na Ramadanovu ideju “islamskog socijalizma”, ideologiju koja verska načela kombinuje sa antikapitalističkom, antiimperijalističkom politikom – a ona vuče koren još iz vremena ruske revolucije. (Libijski moćnik Moamar al Gadafi tvrdi da vlada u skladu s tim naČelima.) Zločinačka tiranija kojoj se treba suprotstaviti jeste, kako piše u Ramadanovoj knjizi, “severnjački model razvoja”, jer on neminovno znači da milijarda i po ljudi živi u blagostanju zahvaljujući tome skoro četiri milijarde tavori bez sredstava za život”. Za njega globalni kapitalizam koji podstiČu i unapređuju institucije kao što su Međunarodni monetarni fond i Svetska banka predstavlja “stanište rata” (alam al-harb), jer “u suočenosti sa neoliberalnom ekonomijom poruci islama ne ostaje ništa drugo do put otpora”.
Naravno, zalaganje za pobunu protiv zapadnog materijalizma na osnovu iskonski superiornih duhovnih vrednosti zapravo je stari projekat, koji je imao mnogo rodonačelnika, i nikada nije bio prijateljski nastrojen prema liberalnoj demokratiji.
Žil Kepel, vodeći francuski teoretiČar islama u svojoj knjizi “Rat za umove muslimana” opisuje kako je Ramadan “iskoračio ne bi li sklopio savezništvo sa krajnjom levicom, i počeo da deluje na prostoru koji se ispraznio pošto su njegovi takmaci napustili teritoriju” – takmaci kao što je Andre Gliksman, nekadašnji maoista, a danas vatreni zagovornik rata u Iraku. Kepel objašnjava da je Ramadan “zamenio kostim predstavnika muslimanske omladine, koji je bio isuviše tesan za njegove ambicije i talenat, togom intelektualca-univerzaliste. Isto onako kao što marksisti tvrde da njihova politička ideologija ima uni-verzalno značenje, tako i Ramadan kaže da veruje da su religijska načela, ona koja se nalaze u Kuranu, univerzalna po svom značenju. Upravo je tako, kao univerzalista, Ramadan zastupao pravo muslimanki da nose veo u francuskim školama”.

“Prava su prava”, govorio je. “Pravo je i da zahtevate svoja prava.”
Ovo je protumačeno kao borbeni poklič za preobraćenje Zapada u islam, kao prvi korak ka uspostavljanju Evrabije. Ramadan negira da mu je to bila namera. “Koje god da ste vere”, objašnjava mi, “uvek se sve u suštini svodi na osnovna načela. Poruka koju nosi islam je pravda. Neoliberalni poredak vodi u nepravdu. Bitno je da se ta univerzalna načela otkriju u svakoj veri; u politici, međutim, to mora da bude lična odluka. Moje reči u Francuskoj nose jednu jedinu opasnost: ja ljudima govorim da budu građani. Muslimani se još uvek tretiraju kao tuđinci. Kao drugi. Ja ih pozivam da glasaju.”
Kepel primećuje da Ramadan “balansira na žici”, jer njegov socijalizam nije uvek blizak posvećenim muslimanima. Marks je za Muslimansku braću demonski simbolički lik (baš kao i Jevrejin, krstaš ili sekularista). Ramadan iskreno govori o svojim neprijateljima: “Moji najoštriji kritičari potiču iz većinski muslimanskih zemalja. Tradicionalni selefisti osuđuju me kao nekoga ko je zapravo protiv islama”. S druge strane, Ramadanova odbrana nekih vidova ponašanja koji su ukorenjeni u islamskoj tradiciji izaziva mnoštvo nedoumica i sumnji.
Zbog dveju polemika vođenih u medijima Ramadan je postao i čuven i ozloglašen. Prva je bila debata koju je 2003. godine vodio na francuskoj televiziji sa Nikolasom Sarkozijem, tada francuskim ministrom unutrašnjih poslova, aktuelnim kandidatom desnice za predsednika Republike. Sarkozi je digao veliku prašinu kada je demonstrante u siromašnim doseljeničkim četvrtima opisao kao “ološ“. On je optužio Ramadana da brani kamenovanje preljubnika, što je kazna koja je propisana u odeljku islamskog krivičnog prava, poznatom kao hudud. Ramadan je na to odgovorio da se zalaže za “moratorijum” na takve vidove kažnjavanja, ali je odbio da direktno osudi sam propis. Mnogi su zbog toga bili ogorčeni, uključujući i Sarkozija. Kada sam ja u Londonu razgovarao sa Ramadanom, samo pominjanje reči “kamenovanje” podstaklo ga je na jedno dugačko i opširno objašnjenje.
“Ja, lično, protiv sam smrtne kazne, ne samo u muslimanskim zemljama, već i u SAD. Ali, ako želim da me stvarno čuju u muslimanskim zemljama kada govorim o verskim pitanjima, ne vredi ako samo kažem da neka praksa mora biti prekinuta. Ja mislim da to mora biti prekinuto. Samo, o tome se mora razgovarati u religijskom kontekstu. Postoje tekstovi. Ne obraćam se ja samo muslimanima u Evropi, već se bavim pitanjem opšte primene hududa, dakle, i u Indoneziji, u Pakistanu i na Bliskom istoku. Ja sam neko ko se iznutra obraća muslimanima. Ako bih govorio kao neko ko im se obraća spolja ili sa strane, bilo bi to kontraproduktivno. Doduše, sad mogu da kažem da mi je Sarkozi mnogo pomogao, jer mi je omogućio da objasnim svoje ideje.”
Drugo, verovatno još spornije pitanje koje je Sarkozi pokrenuo, odnosilo se na ono za šta se pretpostavlja da je Ramadanov antisemitizam. Mesec dana pre no što je vođena ta televizijska debata, Ramadan je na veb stranicu Oumma.com stavio članak pod naslovom “Kritika (novih) komunalističkih intelektualaca”. Članak su prethodno odbili da objave i Mond i Liberasion. Glavni Ramadanov argument glasio je da su “francuski jevrejski intelektualci, kao Bernar-Anri Levi, Alen Finkelkraut, Bernar Kušner, Andre Gliksman i Pjer-Andre Tagief (on zapravo uopšte nije Jevrejin) – koji su ranije smatrani “intelektualcima-univerzalistima” postali samo okoreli branitelji Izraela i da su oni na taj način “relativizovali odbranu univerzalnih načela jednakosti i pravde”. Ramadan je pokušao da protiv onih koji muslimane optužuju da su opsednuti svojim žrtveništvom upotrebi njihovo oružje – da optuži “jevrejske intelektualce” za istu stvar, za razmišljanje samo o jadima svog roda, predstavljajući istovremeno svoje traganje za pravdom za Palestince kao deo jednog, navodno, univerzalističkog projekta. Ti intelektualci su, razume se, bili “takmaci” koji su, po Kepelovim rečima, “napustili” levicu, baš kao što su to učinili i mnogi rani neo-konzervativci u SAD.
Ramadanov napad nije bio fer. Intelektualci koje je pomenuo, svi su se odreda zalagali i za mnoge druge stvari, a ne samo za odbranu Izraela, pa su, između ostalog, tražili da se zaustave masovna ubistva muslimana u Bosni. Time što je sastavio crnu listu Jevreja i što je na tu listu stavio i ime jednog filozofa koje mu je samo zazvučalo jevrejski, Ramadan se izložio optužbama za antisemitizam. Usledio je odgovor iz svih oružja. Andre Gliksman je pisao: “Nije iznenađujuće to što je g. Ramadan antisemita, već što se usuđuje da to otvoreno proklamuje”. Bernar Anri Levi je Ramadanov članak uporedio sa “Protokolima Sionskih mudraca”, zloglasnim ruskim falsifikovanim pamfletom o navodnoj opasnosti od svetske dominacije Jevreja. Sve je to bilo drastično predimenzionirano, ali se takve etikete lako lepe za onoga kome su upućene. Kada sam britanskog laburistu Denisa Makšejna, jednog od malobrojnih britanskih političara koji stvarno poznaju Francusku, pitao šta misli o Ramadanu, ponovio mi je sve navode o njegovoj verskoj zadrtosti, ali je dodao i ovo: “Osnovna vododelnica je zapravo ona koja se odnosi na Izrael i Jevreje”.
Sam Ramadan kaže da je zbog svojih stavova o Izraelu i američkoj politici u Iraku ostao bez vize i samim tim bez profesure u SAD. “Dobio sam poziv da u Parizu učestvujem u razgovoru sa predstavnicima američkih jevrejskih organizacija, uključujući tu i Džeka Rozena, predsednika Američkog jevrejskog kongresa. Na kraju to nije bio razgovor već neka vrsta isleđivanja mojih stavova o palestinskom konfliktu. Rozen je obećao da će razgovarati sa predsednikom Bušom. Međutim, posle tog susreta znao sam da nikad neću dobiti vizu.”
Ovo bi moglo ličiti na neku od tipičnih teorija zavere kojima su antisemiti skloni. Međutim, za razliku od nekih islamskih aktivista, Ramadan nikada nije izrazio bilo kakvo neprijateljstvo prema Jevrejima u celini. Nema sumnje u to da je okoreli anticionista. Svoj anticionizam doživljava i tumači kao deo svog otpora kolonijalizmu. Dovoljno je da bacite samo jedan pogled na njegovu veb stranicu i videćete tačno kakvi su mu stavovi. “Dostojanstvo Palestinaca izražava se u otporu, naše u osudi… To znači da osuđujemo strah isto onoliko koliko osuđujemo nepravičnu i izvito-perenu politiku koja i dalje ubija čitav jedan narod na okupiranoj teritoriji.”
U suštini, Ramadan je jedan od malobrojnih muslimanskih intelektualaca koji je otvoreno govorio protiv antisemitizma. U jednom članku u Mondu pisao je i ovo: “Za vreme demonstracija mogli smo da čujemo povike ‘Dole Jevreji!' i da vidimo izveštaje o vandalskim napadima na sinagoge u mnogim gradovima Francuske. Imamo priliku da čujemo i dvosmislene izjave o Jevrejima, njihovoj navodnoj tajnoj moći, njihovoj mračnoj ulozi u medijima, njihovim zlokobnim planovima … Isuviše retko čujemo muslimanske glasove koji se distanciraju od ove vrste govora i ponašanja.”
Ipak, Ramadan je svojom kritikom jevrejskih intelektualaca u suštini promašio temu. Glavni razlog zbog koga su se njegovi evropski kritičari, bili oni Jevreji ili ne, okrenuli protiv islama, pre svega protiv političkog islama, nije toliko Izrael, koliko je to zajednički strah da je sekularnost ugrožena. U epohi obeleženoj propašću marksističkih diktatura taj strah je propraćen i dubokom razočaranošću, upravo onom vrstom antikolonijalnog levičarstva koje Ramadan sada promoviše u ime univerzalnih načela ukorenjenih u srcu islama. Kako mi je rekao Denis Makšejn, “Ramadan jednostavno odbacuje suštinska evropska načela koja su se razvijala od Galileja do homoseksualnih brakova”.
Ono što uvek ogorči bivše ili sadašnje naprednjake jeste prividni paradoks koji leži u osnovi politiČke retorike Tarika Ramadana. On o globalnom kapitalizmu govori kao levičarski student-revolucionar iz 1968, dok njegov govor o socijalnim pitanjima može da zazvuČi kao govor neliberalnog konzervativca kome se taj student protivi. Ako bismo to preveli na jezik simbola savremene Amerike, Tarik Ramadan je na spoljnopolitiČkom planu Noam Čomski, dok je na socijalnom planu niko drugi do Džeri Folvel. Zato se Karolin Furest pribojava da on ima dugoročne planove da verskom zadrtošću ospori evropsku sekularnost. Kazala mi je da smatra da je Ramadan “opasniji od neskrivenih ekstremista, upravo zato što ono što on govori zvuči razumnije”. Tu je ključno žensko pitanje.
Poželeo sam da saznam šta Ramadan tačno misli kad govori o “islamskoj femininosti”, onoj koju je opisao u knjizi “Zapadni muslimani i budućnost islama”, gde je pisao o “prirodnoj komplementarnosti” i o “autonomnosti ženskog bića”. Sve mi je to, dok sam čitao, delovalo prilično maglovito. Odgovorio mi je: “Kada se borite za svoja prava, možete da se izborite za pravni status. To jeste neophodno. Svi se moramo boriti za ravnopravnost žena. Ali, ne smemo pri tom zaboraviti telo. Muškarac i žena nisu isto. U islamskoj tradiciji žena se sagledava kao majka, kao žena i kao ćerka. Sada žena postoji samo kao žena.”
Nisam baš siguran da sam posle ovog odgovora nešto naročito prosvećeniji. Docnije sam ga suoČio sa nekima od tvrdnji Karolin Furest – da je savetovao muslimanske devojke da izbegavaju rukovanje sa muškarcima, da je upozoravao da časovi plivanja ne treba da se odvijaju u zajedničkim bazenima, da žene ne treba da se bave sportom ako su im tela izložena muškim pogledima. On tvrdi da su svi ti navodi istrgnuti iz konteksta. “Ja jednostavno mislim da i muškarci i žene treba da imaju pravo izbora. Ako žele da slede pravila smernosti, treba da imaju pravo na tu vrstu izbora. Inače se rukujem sa ženama”, kazao mi je. Upitao sam ga da li njegove ćerke ispovedaju veru. Nasmejao se i kazao kako se svakako nada da je tako, ali da one u svakom slučaju imaju pravo da biraju. I jedna i druga pohađaju redovne privatne škole u Švajcarskoj i Britaniji.
Pitanje je koliko treba podsticati jedno sekularno društvo da se prilagođava islamskim načelima, odnosno, koliko ustupaka tu treba tražiti. “Mi se zalažemo za integraciju”, kaže Ramadan u jednom od svojih snimljenih govora, “ali mi smo ti koji treba da odluče šta integracija znači. … Poštovaću sve zakone u onoj meri u kojoj me ti zakoni ne primoravaju da uČinim ma šta protiv svoje vere”. Musliman mora biti u mogućnosti da ispoveda svoju veru, kao i da “postupa u ime vere”. “Ako bi mi ma koje društvo to pravo oduzelo, ja bih se tome suprotstavio i borio bih se protiv tog društva”, dodaje. Ovde uočavam izvesnu dvosmislenost. Šta zapravo znači “postupati u ime vlastite vere”? Godine 1993. Ramadan se izjasnio protiv izvođenja Volterove drame “Fanatizam ili prorok Muhamed”, rekavši da bi to “bila samo još jedna cigla u građevini mržnje i odbacivanja”. Ipak, pomno vodi računa o tome da se nikada i nigde ne založi za nasilje, niti za zakonske zabrane. Kao i u slučaju danskih karikatura u kojima je ismevan islam, on mnogo radije koristi reči kao što su “poštovanje” ili “takt”.
Olivije Roa, verovatno najveći francuski autoritet za pitanje islama, kaže da je najglasniji poziv koji Tarik Ramadan upućuje svojim sledbenicima upravo taj poziv na “diskurs dostojanstva”, na poštovanje. Nedavno sam ga pitao - ko su glavni sledbenici Tarika Ramadana u Evropi, pre svega u Francuskoj? “To nije prva generacija doseljenika”, odgovorio mi je, “i to svakako nisu fundamentalisti. Za njega ne haju ni siromasi u francuskim predgrađima. On privlaČi ljude iz druge generacije doseljenika koji imaju više ili visoko obrazovanje ali se ne osećaju u potpunosti integrisanima. Reč je, dakle, o potencijalnoj srednjoj klasi kojoj je upravo taj diskurs poštovanja ili dostojanstva veoma važan”.
U mislima sam prebirao po tim rečima dok sam koračao Brik Lejnom, na londonskom Ist Endu, idući ka džamiji u kojoj je jednog decembarskog dana trebalo da se sastanem sa Tarikom Ramadanom. Nekad davno Brik Lejn je bio poznat po tome što su u njemu živeli siromašni Jevreji, mesto gde su se skupljali oni koji su izbegli od ruskih pogroma i jedva sastavljajući kraj s krajem živeli prodajući stvari na pijacama, potom otvarajući dućane sa jeftinom odećom i aščinice sa košer hranom. Sada su se Jevreji popeli na društvenoj lestvici, a ova oblast je postala “Banglataun”, mesto gde se okupljaju i žive doseljenici iz Bangladeša i Pakistana. Brik Lejn je načičkan kari restoranima i dućanima u kojima se pro-daje “islamska moda” – marame, burke, vrećaste muške pantalone, čak i “halal kozmetika”. Kosnula me je reč “moda”. Ona podrazumeva izbor. Otvara pitanje modernog identiteta i ukazuje na to da je tradicija ostavljena negde u selima Pakistana ili Bangladeša. U tim radnjama prodaju se i audio-kasete iste one vrste na kakvima ćete naći i Ramadanove govore: kasete sa engleskim naslovima kao što su “Islam za decu” ili “Kako živeti kao musliman”.
To je svet u kome funkcioniše Tarik Ramadan, urbano zapadno okruženje puno obrazovanih, ali često zbunjenih mladih muslimana koji žude da nađu uzore sa kojima bi se mogli identifikovati. Onda sam razmišljao i o holandskoj aktivistkinji rodom iz Somalije Ajan Hirši Ali, koja je na svoj način hariz-matična koliko i Tarik Ramadan. Posle svih nedaća koje je pretrpela i svih talasa prašine koji su se oko nje digli u Holandiji (po njenom tekstu snimljen je film “Potčinjavanje”, zbog koga je jedan muslimanski ekstremista ubio reditelja Tea van Goga), sada radi u Vašingtonu, u Američkom institutu Enterprajz. I ona je sebi odredila za misiju da širi univerzalne vrednosti. I ona govori o reformi. Međutim, ona se odrekla svoje islamske vere. Danas kaže da je islam zaostao i izopačen. Zato postiže mnogo više uspeha među sekularnim nemuslimanima nego među svetom koji pazari u Brik Lejnu.
Tarik Ramadan nudi drugačiji put, često insistirajući na tome da racionalni, ali tradicionalistički pristup islamu nudi vrednosti koje su isto onoliko univerzalne koliko su univerzalne vrednosti evropskog prosvetiteljstva. Kako ja razumem Ramadanovo učenje, te vrednosti nisu sekularne, niti su uvek liberalne, ali nisu ni deo svetog rata protiv zapadne demokratije. Njegova politika nudi alternativu nasilju, a to je, na kraju krajeva, dovoljan razlog da se sa njim razgovara, da se polemiše kritički, ali bez straha. NIN

Prevela Ljiljana Nedeljković
(The New York Times Magazine)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License