Primo Levi

Goran Starčević

PRIMO LEVI

KRUNSKI SVJEDOK APOKALIPSE

„Danas držim, ako ni zbog čega drugog ono barem zato što je Auschwitz postojao, da nitko u naše dane ne bi smio govoriti o Providnosti…
(Primo Levi: „Zar je to čovjek“)

LICA BEZ IMENA
Prije nego što sam uzeo u ruke knjigu Prima Levija „Zar je to čovjek“ 71, mislio sam da znam što ću u njoj pročitati. Po obrazovanju sam, ipak, povjesničar, a moju je generaciju, nespremnu i izgubljenu, također preobrazio ledeni vjetar rata. Mislio sam da će opis Lagera, viđenog iz neposredne blizine slikama slučajno preživjelog svjedoka, svjedočiti o zvjer-stvima krvnika koji nastoje svoje žrtve svesti na razinu životinje. Nije li bestijalnost oduvijek bila tamna strana čovjekove prirode, posljedica njegove zapuštenosti i neuljuđenosti? Moje se uvjerenje, međutim, pokazalo posve pogrešnim. Kada bi se zločini počinjeni u Lageru mogli svesti na bestijalnost, oni se, osim po intenzitetu, ne bi razlikovali od po-kolja u rimskim arenama, hunskih i križarskih pohoda ili zločina konkvistadora. Čovjek će u odnosu prema životinji sačuvati barem djelić plemenitosti ili čo-vječnosti. Krajnja okrutnost, međutim, ona koja nadilazi svako zvjerstvo, čuva se uvijek i jedino za drugog čovjeka. U knjizi „Treblinka“, francuski Židov Jean-Francois Steiner opisuje sljedeći događaj:
„Čuvar je svoj toj grozi kasnije dodao još i psa s imenom Barry. Čim bi opazio kakvog zarobljenika koji se po njegovom nije dovoljno trudio, na njega bi nahuškao psa. „Vidi, čovječe božji, onaj pas tamo ne radi!“ I Barry, dresiran da muškarce napada za spolovilo, nasrnuo bi na Židova kojega mu je pokazao gospodar.“ 72
Čuvar bi potom, hineći milosrđe, žrtvu ustrijelio u ime milosti. Imbecilna dosjetka u kojoj je čovjek pas, a pas čovjek, svjedoči da nije dovoljno samo ubijati. Žrtvi je potrebno oduzeti i posljednji trag dostojanstva i ljudskosti, dostojanstvo umiranja. Zato, kada go-vorimo o Lageru, odlučujuće pitanje nije tko je bio žrtva i što joj se dogodilo. Žrtve ne sudjeluju u zatiranju humanosti. U totalitarnom sustavu žrtva, nažalost, može biti svatko. Želimo li shvatiti ponor svemira, kako je Lager nazivao Primo Levi, moramo se prije svega upitati – tko ili što je krvnik?
Krvnike kakve opisuje Primo Levi svatko od nas već poznaje iz svoje svakodnevice. To bi mogao biti naš zapovjednik u vojsci, nadređeni na poslu, a mogli bi biti i neki od naših poznanika, onih ne previše pametnih i zbog toga ponekad simpatičnih, običnih poslušnika koji će svako naređenje izvršavati do apsurda i krajnjih granica humanosti. …“jer, Bože moj, što ti znaš zašto to mora biti tako!“
Ovu sam rečenicu previše puta čuo u društvu svojih poznanika, a jedno kratko vrijeme i suboraca. Kako zbog nečega, tko zna čega, spadam u one pojedince koji su još u ranoj mladosti shvatili da čovječnost ne počiva na paradigmi vođa i sljedbenika nego na leđima buntovnika, nikada nisam mogao ne reagirati na takvu rečenicu, bez obzira na priliku i okolnosti. Od svih apsurdnih situacija do kojih me doveo moj tvrdoglavi habitus, nikada neću zaboraviti onu koja se dogodila u autobusu pri povratku iz „Oluje“. Liječnik kojemu sam, nažalost, zaboravio ime, i ja, spasili smo neku staricu iz kuće na osami usred Zrinske gore od susreta (koji nije slutio na dobro) s nekim mojim pijanim suborcima. Nakon tog slučaja (ali ne samo zbog njega), na povratku kući, u autobusu, dogodilo se da je samo jedno mjesto, ono pokraj mene, ostalo upražnjeno.
Biti drugačiji, čak i kada činiš ono što svaki čovjek mora učiniti, uvijek znači suočiti se sa zlokobnom tišinom. Humani svijet, za razliku od ustrojenog svijeta, od čovjeka uvijek traži hrabrost razlikovanja. Što je, međutim, s onima koji tu hrabrost nemaju? „Kakvi su to, sinko, ljudi“? Pitanje koje mi je tada postavila uplašena starica, isto je ono pitanje s kojim se 1947. godine čitateljima obratio Primo Levi : „Zar je to čovjek“?
Ljudi koji nemaju hrabrosti razlikovati se od drugova u stroju, ljudi koji odustaju od vlastite osobnosti, a time i od odgovornosti za drugog čo-vjeka, i ne znajući žive izvan istinskog humanog svijeta. Svijet poslušnika, tih do apsurda vjernih i, rekla bi Hannah Arendt, logici šarafa odanih kotačića, u-strojeni je svijet. Primo Levi u svojoj knjizi „Zar je to čovjek“ opisuje samo jedan neposredan susret s nekim SS-ovcem, i to u već napuštenom logoru. Za čitavo vrijeme boravka u Lageru, činilo se kao da sav taj užas i nisu činili ljudi, nego da njima upravlja neki mračni, u najdubljem bezdanu ljudskosti sakriveni stroj.
Pod pojmom Lager, Primo Levi ne misli samo na Bunu pored Auschwitza u kojoj je proveo godinu dana života na prisilnom „radu“. Lager je zbirna imenica kojom on označava čitavu nacističku i fašističku ind
ustriju smrti, u kojoj čovjek nije tek robovao i radio, nego je bio sveden na ritualnu žrtvu koja se prinosila ognjenim raljama Moloha novoga svijeta, trećeg carstva pod vladavinom novog izabranog naroda čiji je ponajveći ponos njegova organizacija: red, rad i disciplina. Ukratko - poslušnost! Najveće divljaštvo koje poznaje povijest počinjeno je tehnički savršenom organizacijom zločina. Jedino tako ono je i bilo moguće. Zato Lager nije bio samo eksces, nego stvarno, po prvi put otkriveno lice ustrojenog svijeta koji je besprizornim maršem ideologije i tehnologije u 20. stoljeću pokorio cijeli humani svijet.
Klaonica prvog svjetskog rata prva je osvijetlila apsurdnu, posve besmislenu utopljenost pojedinca u histeriju historije ili događanje Povijesti u kojoj milijuni ljudi mjesecima uporno ubijaju jedni druge zbog nekoliko na koncu posve nevažnih kvadratnih kilometara fronte. Onaj tko je posjetio poprište bitke na Soči, zna koliko malen, jadan i izgubljen postaje čovjek poslan u smrt zbog velikih, u praksi najčešće idiotskih ideja svojih vođa i generala. Pa ipak, vojnik umire s puškom u ruci. Onaj tko ima barem jedan metak, još uvijek ima vlastito dostojanstvo.
Premda svega dvadesetak godina nakon soške fronte, drugi se svjetski rat odvija na posve drugačiji način. U njemu odlučujućom postaje uloga moderne tehnologije. Grozomorni sustav Lagera, tvornica za robovski rad i ubijanje, svjedoči ne samo o vladavini demonske ideologije nad ljudima, nego i o demonskoj ulozi tehnike i tehnologije. Kada Theodor Eicke na ulazna vrata Dachaua, logora otvorenog samo dva mjeseca nakon Hitlerova dolaska na vlast, na njegov ulaz stavlja natpis „Arbeit macht frei“, on zapravo formulira moto ovog novog, u-strojenog kolekti-vističkog i totalitarnog sustava, u kome je čovjek sveden na dio ili mjernu jedinicu radnoga stroja. U ustrojenom svijetu, pojedinac može postojati samo kao objekt i sirovina (resurs) neljudskog aparata. Heidegger je ključ za razumijevanje moderniteta vidio upravo u biti tehnike koja, kao posljedica dog-matskog, kartezijanskog racionalizma, nastoji samu sebe uspostaviti kao apsolutnu vladavinu u svijetu. Tehnika ustrojava svijet. Tehnika i tehnologija prestaju biti organon, oruđe ili sluga humanoga svijeta. One sada postaju njegovim stvarnim go-spodarima, Molohom koji svoje žrtve, danas bismo rekli human resources, traži u organskome svijetu ili svijetu života.
U koncentracijskom logoru Buchenwald, umjesto natpisa „Arbeit macht frei“ nalazi se natpis "Jedem das Seine" (Svakome svoje). Ovdje se ne radi samo o starom kalvinističkom učenju o predestinaciji po kome je svatko zaslužio upravo onakvu sudbinu kakva mu se događa - učenju koje je, kaže Max Weber, kapitalizam oduvijek koristio kao opravdanje za uspostavljanje svijeta bez milosrđa. Ovdje je posrijedi sasvim novi, monstruozni cinizam bolesnog ra-cionalizma. Prvo s čime se žrtva susreće jest hladna logika purgatorija koji više nije čak ni lažno obećanje spasa. Lager je neumoljivi stroj, pogon za razdvajanje gospodara i robova, radno sposobnih i nesposobnih, ljudi, podljudi i nadljudi, utopljenih i spašenih. Cinični um ustrojenog svijeta oduvijek zna da se on u potpunosti razlikuje od humanoga svijeta i tim se razlikovanjem ponosi! Epigram smrti ili cinični moto ispisan iznad vrata pakla još i danas možemo čuti iz usta nekih hrvatskih političara. Oni se tako ponose svojim „poznavanjem“ povijesti. Ta činjenica ne svjedoči samo o njihovom političkom idiotizmu, nego i o potpunoj moralnoj zapuštenosti nacije koja bira takve političare.
Lager, kao najokrutnija hipostaza ustrojenog svi-jeta, imao je, kazat će Primo Levi nakon što je godi-nama iznova proživljavao njegove strahote, tri osnovne svrhe: teror, uništenje, radnu snagu. Martin Heidegger, filozof koji je prvi podučavao o ustro-javanju svijeta, u svom je zloglasnom rektorskom govoru ustvrdio kako se sebeoglavljenje njemačkog naroda (Selbstbehauptung) ima dogoditi po tri pod-jednako važne službe: službe rada, znanja i odbrane. Čak se niti filozof koji je prvi shvatio bit tehnike, privučen slatkastim mirisom krvi i tla, nije mogao oduprijeti neljudskoj logici ustrojenog svijeta koja se uvijek i svugdje ispoljava kao služba. Služba narodu, služba vođi, služba poduzeću, služba Bogu, služba partiji. Luteranski, katolički i ateistički svijet, kapi-talistički i komunistički svijet na čijem se prizorištu pojavljuju Lageri, svi su oni podjednako opčarani idejom službe.
Služba i poslušnost, to je temelj moći ustrojenog, totalitarnog svijeta. Zato u humanom svijetu, svijetu u kome je čovjek još uvijek etičko i političko biće, poslušnost u etičkim i političkim pitanjima jednostav-no ne smije postojati. Ona se, kaže Hannah Arendt, može tražiti jedino od djece i bolesnika. Sam Primo Levi na tu temu kaže sljedeće:
„Čudovišta postoje, ali ih je premalo da bi uistinu bila opasna: opasniji su obični ljudi, službenici spremni vjerovati i poslušati bez pogovora: kao Eichmann, kao Höss, zapovjednik Auschwitza, kao Stangl, zapovjednik Treblinke, kao francuski vojnici koji dvadesetak godina kasnije kolju u Alžiru, kao američki vojnici tridesetak godina kasnije koji kolju u Vijetnamu.“ 73
Emmanuel Lévinas, jedan od spašenih iz posebne barake logora za ratne zarobljenike pored Hannovera, a u mladosti jedan od najprivrženijih Heideggerovih učenika, izjavio je kako se užas Lagera može oprostiti mnogim Nijemcima, ali da se nekim Nijemcima nikako ne može oprostiti. Mislio je, prije svih, na Heideggera. Kao što ne postoji kolektivna krivica, tako ne postoji niti kolektivno praštanje. Na pitanje kako to da u njegovim svjedočanstvima iz Auschwi-tza nema zlopamćenja, želje za osvetom i izraza mržnje prema Nijemcima, Primo Levi odgovara: „..zapazio sam kako je mržnja uvijek osobna, uperena protiv neke osobe, nekog imena, nekog lica. Međutim, naši ondašnji progonitelji nisu imali ni lica niti imena; bijahu daleki, nevidljivi, nepristupačni.“ 74
Kada su nacizam i fašizam politički poraženi, ova lica bez imena vratila su se u ništavilo i nestala poput čudovišnog sna. Pa ipak, priznaje Levi, čovjek pred nekim novim licima koje se služe starim lažima osjeća napast mržnje. Kada se to dogodi, treba se znati suspregnuti i mržnji i osveti pretpostaviti pravednost. Jedino tako žrtva se na kraju razlikuje od svojih mučitelja. Levijevo upozorenje isto je ono koje je Hrvatima početkom domovinskog rata uputio Vlado Gotovac – pazite da ne postanete poput svojih mu-čitelja jer će u suprotnom, bez obzira tko nadvlada u ratu, opet pobijediti oni.
„Pa ipak“, kaže Primo Levi, „ne bih htio da ovo moje ustezanje od izričitoga suda bude shvaćeno kao bezrezervno praštanje. Ne, nikome od krivaca nisam oprostio, niti sam voljan sada ili ubuduće oprostiti, osim ako nije pokazao (činjenično, ne riječima, i ne prekasno) da je postao svjestan grijeha i pogrešaka našeg i tuđinskog fašizma, te da je odlučan da ih osudi, iskorijeni iz svoje svijesti i svijesti drugih. U tom slučaju da, ja nekršćanin, spreman sam slijediti židovsku i kršćansku zapovijed o praštanju nepri-jatelju. Neprijatelj koji se kaje prestaje biti neprijatelj.“ 75
Neprijatelj koji se kaje nije više neprijatelj. Drugim riječima, kajanjem on ponovo postaje osoba ili dionik humanoga svijeta. Onaj koji u srcu i dalje ostaje sluga ustrojenog svijeta, nije još zaslužio praštanje. Ono što razlikuje ustrojeni i humani svijet jest činjenica da je humani svijet oduvijek bio i mogao postojati jedino kao svijet osobnosti. Miklavž Ocepek je u svom eseju „Totalitarizam i vrijeme“ pogrom Židova pod Hitle-rom nastojao shvatiti kroz činjenicu da je nacifašizam bio svojevrsna neopoganska religija novog izabranog naroda. Izrael, povijesni narod duhovnog Boga, morao je novoizabranom narodu naturalnog boga, novog Baala, bika plodnosti, biti zakleti neprijatelj, jer nisu mogla postojati dva izabrana naroda. Ipak, stvarni neprijatelj ustrojenog ili totalitarnog svijeta zapravo je čovjekova osobnost. Zato je industrija smrti u Lage-rima kao pogonima za uništavanje humanoga svijeta, toliku pažnju poklanjala ponižavanju i slamanju čovjekovog dostojanstva. Slomljen i ponižen, čovjek na kraju postaje „musliman“, sklupčana ljuštura koja i sama zaziva smrt.
Smrt će sigurno doći, ali ne prije nego što Moloh bude siguran da u njoj više nema ni traga ponosu i osobnosti

UMIJEĆE SVJEDOČENJA

Intelektualci, kako je to za svoga supatnika i druga iz barake Jeana Améryja ustvrdio Primo Levi, dru-gačije reagiraju na užas s kojim su suočeni. Kao u Dylanovoj baladi o umorstvu Hettie Caroll, oni uvijek imaju potrebu razumjeti nepojmljivo ili filozofirati o užasu i sramoti. Raspad simboličkog svijeta često ih pogađa više nego raspadanje tijela.
Jean Améry, u knjizi „S onu stranu krivnje i zadovoljštine“ daje nam potresnu potvrdu ove činje-nice. Istrgnutost od vlastitog jezika i vlastitog iden-titeta, onaj trenutak u kome shvaćamo da su naši sugrađani, sunarodnjaci i nekadašnji prijatelji postali potpuni stranci i da će, budu li morali, bez pretjeranog oklijevanja poslušati naredbu da nam pucaju u potiljak, za intelektualca kao svećenika humanog svijeta trenutak je strašniji od torture ili fizičkog uža-sa. Zato Améry, premda piše o tome kako je tortura bit Lagera, više stranica posvećuje traumi zbog gubit-ka vlastitog jezika i identiteta, nego traumi zbog torture.
Primo Levi je drugačiji svjedok od Jeana Améryja. Po struci kemičar, njegov je duh otvoreniji prema tjelesnom, vidljivom svijetu. On ima oko za onaj odlučujući detalj, sitnicu ili atom iz kojega se na kraju može izvesti cjelina ili slika svijeta. Nimalo slučajno, u njegovoj osobnoj Antologiji nailazimo na izuzetno poštovanje koje je osjećao prema Epikuru i Lukreciju, kao i prema suzdržanom i ujedno uzvišenom književ-nom stilu Cesarea Pavesea. O najtežim stvarima valja nam govoriti bez pretjerane patetike. U suprotnom, naše bi svjedočanstvo moglo biti nevjerodostojno. Pretjeramo li u bilo čemu ljudi bi nam mogli prestati vjerovati. Njegova su svjedočanstva zato vjerojatno najslikovitija i najobjektivnija svjedočanstva koja je književnost zapisala o životu i smrti u Lageru.
Svoju ulogu u životu nakon Auschwitza, ali i viđe-nje sebe kao književnika, Levi je sažeo u samo jednoj rečenici, kojom pojašnjava stil kojim je napisan roman „Zar je to čovjek“:„U pisanju ove knjige hotimice sam se priklonio spokojnu i suzdržljivu izričaju svjedoka, a ne plačljivom izričaju žrtve, niti onom gnjevnom, osvetničkom: držao sam da će se mojoj riječi više vjerovati, da će biti korisnija ukoliko bude djelovala objektivno i zvučala manje strastveno; samo tako svjedok u procesu izvršava svoju zadaću, a to će reći da priprema teren sucu. Suci ste vi.“ (isto, 203.)
Potreba da se svjedoči i potreba da im se vjeruje zajednička je svim ljudima koji su prošli kroz paklena vrata Lagera. U Lageru su, svjedoči Levi, gotovo svi Häftlinzi sanjali isti san – kako susreću svoju obitelj ili prijatelje i prepričavaju im muke kroz koje su prošli. Oni koji su, da bi preživjeli, morali odustati od svake vjere, ipak su često morali podnijeti još i onu posljednju, najtežu uvredu – da im se ne vjeruje. Zato Levi svoju knjigu „Zar je to čovjek“ započinje pje-smom Shema, napisanom 10. siječnja 1946. godine, nekoliko dana prije prve godišnjice izlaska iz lagera. Njeni završni stihovi (u prijevodu Tvrtka Klarića) glase:
„Imajte na umu da je tako bilo:
Nalažem vam ove riječi.
Urežite ih u svoje srce
Boraveći u kući, idući putem,
Liježući, ustajući;
Ponavljajte ih svojoj djeci.
Ili neka vam se sruši kuća,
Bolest neka vas zatekne,
Potomci neka okreću lice od vas!“
I Primo Levi i Jean Améry govore o tome kako Lager u čovjeku ubija svaku vjeru. Vjera i nada u paklu nemaju nikakvog smisla. Mirjana Gross, hrvatska povjesničarka koja je preživjela zatočenje u barakama Buchenwalda i Ravensbrücka, pričala je nama studentima kako je tek u Lageru shvatila svu be-smislenost ideje o homo sapiensu. Ničega razumnog, u onom smislu u kome je razum poimalo pro-svjetiteljstvo, tamo nije bilo. Jednako apsurdna postaje i misao o Bogu. Ako neki Bog i postoji, onda je to ponovo onaj okrutni, starozavjetni Bog koji se poigrava s čovjekom i sklapa opklade sa sotonom. Čovjek je ponovo Job, žrtva neshvatljive zavjere viših sila. Bez obzira na to udijelila mu se na kraju milost ili propast, razum i Bog upravitelja Auschwitza ne mogu više predstavljati temelj humanoga svijeta. Zato se, kaže Giorgio Agamben, čovjek poslije Auschwitza više ne može vratiti neposrednosti i nevinosti svijeta kakav je postojao prije Lagera. Nije dovoljno pamtiti što se dogodilo. Potrebno je shvatiti zašto se to dogodilo. Jedino tako čovjekov život više neće biti puko postojanje (zoe), nego će, odupre li se napasti eskapizma i zaborava, ponovo postati vrijednost po sebi, istinski ili humani život, život koji poima sebe kao najviše dobro (bios).
Svjedočanstvo Prima Levija osobito je dragocjeno jer u njemu, usprkos nizanju događaja i prizora koji u nepripremljenom čitatelju izazivaju nevjericu i muk, nikada nema moralnih dvojbi ili stranputica. Želja da se preživi često nadvladava sve ljudske obzire. Levi i sam priznaje da nakon izlaska iz logora nije imao osobitu želju susresti neke od „spašenih“.
„Premnogo je putova koje smo smislili i ostvarili da ne umremo; onoliko koliko je ljudskih karaktera. Svaki podrazumijeva zamornu borbu svakog protiv svih, a mnogi nemali broj zabluda i nagodbi. Preživjeti, a da ne zaniječeš ništa od vlastita morala, osim u slučaju snažnih i izravnih zahvata sudbine, nije bilo dano osim malobrojnim snažnim pojedincima, satkanim od mučeničkog i svetačkog sukna.“ (Potonuli i spašeni, „Zar je to čovjek“, str. 104, 105.
Pa ipak, kod Levija nikada nema kolebanja između humanog i ustrojenog svijeta. Razmišljajući o tome što mu je, osim pukog slučaja, sreće, znanja jezika i mladosti pomoglo da preživi Lager, Levi kaže kako mu je, uz volju da se ne samo preživi nego i svjedoči, vjerojatno pomoglo njegovo nikada presahnulo za-nimanje za ljudski duh:
„Možda je napokon bila u igri i želja, koju sam postojano čuvao, da uvijek raspoznam, i za najmrač-nijih dana, u svojim drugovima i u sebi samom, ljude, a ne stvari, te tako izbjegnem ono posvemašnje unište-nje i demoralizaciju, što je mnoge dovelo do duhov-nog brodoloma.“ („Zar je to čovjek“, dod., str. 233)
Želja da se ostane čovjekom i da u drugima raspo-zna ljude, potajna nada da se i u samom žrvnju stroja ili srcu zla još uvijek može biti čovjekom, predstavlja najdragocjenije od svih svjedočanstava Prima Levija. Humanizam je, naime, u filozofiji i književnosti danas krajnje nepopularna i „potrošena“ tema. O čovjeku se govori iz tobože povijesne, a zapravo pomodne per-spektive posthumanizma i antropotehnike. Filozofi suvremenog, tehnologijom i neoliberalnom ekonomi-jom oblikovanog svijeta i sami pred ciničnom i hladnom logikom sveopćeg ustrojavanja svijeta gube vjeru u humani svijet. Nasuprot zlogukim prorocima apokalipse (koji kao krunski argument koriste upravo činjenicu o postojanju Lagera), Primo Levi, krunski svjedok života i smrti u Lageru, uvjerava nas kako mu je upravo vjera ili pomisao na humani svijet pomogla da preživi vrijeme apokalipse.
U Staljinovim je gulazima smrtno stradao otprilike svaki treći zatočenik. Osuđenicima su bile određene vremenske kazne, postojala je mogućnost „pokore i preobraćenja“, pa čak i komunikacija s članovima obitelji putem pisama i paketa. Naravno, kontrolirana i uvijek nadzirana. Smrtnost u njemačkima lagerima iznosila je (preciznih) 90 do 98 postotaka od onih koji su u njih ušli kao zatočenici. Vremenske kazne nije bilo. Njihova jedina svrha, na kraju vremena i izmaku snaga bila je smrt. Pa ipak, daje li nam to pravo da jedne žrtve smatramo privilegiranima u odnosu na druge. Nikako. Humani svijet ne podnosi gradualne razlike među ljudima, pa tako niti one među žrtvama i krvnicima. Kao što patnja ne podnosi pretjerano filozofiranje, tako ne podnosi ni pretjerano ideološko distingviranje. Tko smije žrtvama Auschwitza, Tre-blinke, Jasenovca, Stare Gradiške, Jadovna, ali i sibirskih lagereja i kolonija, Teznog i Golog otoka, docirati o tome je li ih mučilo i ubijalo „veće“ ili „manje“ zlo totalitarizma. Kao što se logika svijeta smrti mora razotkriti iz fenomenologije krvnika, tako se etika svijeta života ili humanoga svijeta mora utemeljiti u poziciji žrtve. Upravo zato što je osob-nost temelj humanoga svijeta, svakoj se žrtvi mora pristupiti kao osobi čija sudbina ne podnosi usporedbe i gradacije stradanja.
Ipak, sustav Lagera, u kome je jedna od najstrašni-jih tvornica smrti bio Jasenovac, lager udaljen 57 kilometara od Zagreba, stavlja nacije među kojima je Moloh krvi i tla našao ponajveći broj sljedbenika u posebnu poziciju. Ne govorim slučajno o naciji, tj. politički organiziranom, dakle i odgovornom narodu. Ni jedan pojedinac i niti jedan narod po svojoj egzistenciji ili činjenici rođenja i postojanja ne mogu biti krivi za djela ili zločine svojih predaka i sugra-đana. Istočni grijeh, ma kako ga tumačili teolozi, u humanom svijetu ne postoji. Nacija, međutim, kao politički narod i jedinstveni, jezikom, poviješću i zajedničkom budućnošću definirani zajednički prostor uljudbe (ethos), prema tim zločinima ne može biti ravnodušna niti neodgovorna. U svijetu prirode, organizam koji preboli neku tešku bolest postaje imun, oslobođen od njezine razorne sile ili povratka. U političkom svijetu, narod koji u svoju kolektivnu memoriju nije ugradio osudu i sjećanje na zlo, narod čija historija kao pripovijedanje o proteklim doga-đajima nije ujedno i κάθαρσις, pročišćenje od njiho-vog uzroka, prisiljen je uvijek iznova preživljavati recidive svoje bolesti.

71 Primo Levi: „Zar je to čovjek“, Znanje, Zagreb, 1993. Preveo Tvrtko Klarić
72 Preuzeto prema navodu u knjizi Miklavža Ocepka: „Zapuščeni svet“, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007.
73 Prema razgovoru s Levijem, objavljenom kao Dodatak knjizi „Zar je to čovjek“, Znanje, Zagreb, 1993., str.230.
74 Isto, str. 202.
75 Isto, str. 204.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License